DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1971 str. 92 <-- 92 --> PDF |
Uobičajeno je zalihu veću od 70%> normalne (0,7 normaliteta) smatrati očuvanom, a manju od 0,7 normaliteta degradiranom. Koliko je to ispravno i što se zapravo želi pojmom očuvanosti definirati? Šume s normalnom zalihom možemo sigurno smatrati očuvanima. Prema tome normalna zaliha ostaje kao temeljna usporedbena veličina, kao mjerilo odnosno baza za utvrđivanje očuvanosti. Ako pretpostavimo da je sve ono što ne daje optimalnu proizvodnju u izvjesnom smislu degradirano, onda zapravo minimal a definira pra g očuvanosti, pa bi trebali prema minimali ustanovljavati očuvanost ili stupanj očuvanosti. Minimale pak izražene relativnim pokazateljima (koeficijentom normaliteta k = Mm/Mn, T o m a c, Š. L., 7—8, 1970.) karakteristično pokazuju da se ti koeficijenti kreću znatno više od 0,7. Prema tome kriterij očuvanosti trebalo bi numerički drugačije definirati nego što se to običavalo. Da bi se mogao održati koeficijenat 0,7 (70°/o normalne drvne zalihe) kao kriterij očuvanosti, morao bi uz ophodnjicu od 10 godina prirast biti oko 7%. Za niži prirasni potencijal, koji je bliži stvarnomu, trebale bi biti duge ophodnjice i to za: p = l°/o, ophodnjica 70 godina; p = 2%, ophodnjica 36 godina; p = 3°/o, ophodnjica 25 godina. Postotak prirasta od 7% je više nego 3 puta previsok za naše preborne šume, a ophodnjice od 25 i više godina su praktički neprihvatljive. Prema tome neodrživ je kriterij da je svak a sastojina očuvana, bez obzira na njen prirasni potencijal i dužinu ophodnjice, ako ima 70°/o normalne zalihe. Pojam očuvanosti ne mora imati nikakav gospodarsko proizvodni značaj, no čemu onda služi? Diferencijacija odnosno klasifikacija po predloženom kriteriju dala bi ekonomski i racionalni značaj pojma očuvanosti, a to je vjerojatno najvažnije. VRIJEME KAO ČINILAC U PREBORNOJ PROIZVODNJI Kako ništa ne postoji bezvremenski, to nije ispušteno ni vrijeme kao činilac u šumskoj prebornoj proizvodnji. Naprotiv i ovdje operiramo s vremenom i vremenskim intervalima, te nam oni daju okvire unutar kojih promatramo veličine zbivanja. Prirodna šuma, pretpostavljamo, trajno postoji i stihijski, prašumski je regulirala proizvodnju. Čovjek, osvojivši to prirodno dobro, odmah toj proizvodnji daje izvjesne obveze putem planova i uspostavlja povoljne vremenske intervale da bi mogao bilansirati svoje gospodarske zahvate. Te intervale obično nazivamo uređajno gospodarski periodi. Vraćanje zahvata u prebornim šumama na istu površinu definira ophodnjica. Ova vremena su bila i do sada definirana. Da bi planiranje zahvata u pojedinoj prebornoj šumi bilo kompletno a zahvat garantirano teoretski racionalan, dodati će se iznesenim pojmovima još najoptimalnij e vrijeme sječnog zahvata. To je pokazatelj, kada, počam od obavljene inventure, treba pristupiti sječi da bi se mogao vaditi najpovoljniji etat. Naime, danas kod sve napetijeg gospodarenja, kad treba u potpunosti iskorišćavati prirodne proizvodne snage i veoma minuciozno pratiti tok proizvodnje i ostvarivati najveće moguće prihode, pitanje vremena za pojedine zahvate dolazi u prvi plan. |