DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 32 <-- 32 --> PDF |
STVARANJE I RASPODJELA VIŠKA VRIJEDNOSTI U ŠUMSKOJ PROIZVODNJI Prof. đr ZVONIMIR POTOČIĆ UVOD Mnogo puta nije na odmet ponovno osvježiti neke osnovne pojmovoe, očistiti ih od nahuka i patine, kako bi opet zablstali punom jasnoćom. Ovaj puta mislimo na ponovno utvrđivanje jasnoće distinkcije između dviju disciplina ekonomskih nauka, zmeđu političke ekonomije i ekonomske politike. Na to me navodi poneki slučajan susret i manje slučajan razgovor o pojedinim problemima šumarske ekonomike. Mnogi nesporazumi, mnoga različita mišljenja i shvaćanja proizlaze dijelom i iz tog razloga, što se jasnoća gledanja i razaznavanja uzroka ili posljedica, ili utjecaja pojedinih faktora otežava nedovoljnom distinkcijom onoga što je nužno i neizbježno od onoga što je ostavljeno slobodnoj odluci. A upravo je u tome osnovna razlika između tih dviju znanstvenih disciplina. Dok se politička ekonomija bavi otkrivanjem i objašnjavanjem najosnovnijih ekonomskih zakona, zakona jačih od onih što ih propisuju ljudi, administrativnih zakona, dotle se ekonomska politika bavi proučavanjem raznih mjera (sredstava, instrumenata) pomoću kojih se djeluje na privredne subjekte da bi se postigao neki određeni cilj.1) Kakav cilj će društvo sebi postaviti, i kakve će mjere primijeniti, društvo slobodno odlučuje, slobodno donosi svoje (administrativne) zakone i propise. Ekonomski zakoni, međutim, vladaju u društvu i privredi bez obzira na to, da li su u određenim okolnostima manje ili više dobrodošli. Slobodan manevarski prostor za formiranje privredne politike, a s obzirom na područje djelovanja ekonomskh zakona, jest redovno dosta velik. Ipak, često dolazi do sukoba pojedinih mjera ekonomske politike s ekonomskim zakonima. Takvi sukobi izazivaju neželjene poteškoće u privrednim zbivanjima. Najčešće se dešavaju sukobi na području cijena, i to sukobi između politike cijena (to je administrativan propis, mjera privredne politike) sa zakonom tržišta, tj. sa cijenama koje se formiraju na tržištu prema odnosu ponude i tražnje. Ipak, ondje gdje to nije neizbježno, najracionalnija su ona rješenja koja ne dovode do takvih sukoba. Ekonomski zakoni se pojavljuju u sve četiri sfere društvene reprodukcije: u sferi proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje. Svi oni nisu prisutni u svim društveno ekonomskim formacijama. Neki od njih su vezani uz robnu proizvodnju, kao npr. zakon vrijednosti, jedan od osnovnih ekonomskih zakona. Ima ih koji su karakteristični za pojedine ekonomske formacije. Takav jedan *) Jedan od poznatih pripadnika građanske škole političke ekonomije J. B. Say je tu razliku oako prikazao: ekonomski zakoni se odnose prema ljudskim zakonima kao željzna traverza prema paučini. 116 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 33 <-- 33 --> PDF |
zakon jest zakon prosječnog profita, zakon, koliko je do sada poznato, karakterističan za kapitalističko društvo. To je zakon u sferi proizvodnje i raspodjele kapitalističkog društvenog sistema, zakon reprodukcije u kapitalizmu. Kako je poznato, zakon prosječnog profita je stihijski regulator kapitalističke proizvodnje: u pravilu se proizvodi samo ona roba i ulaže kapital u samo takve pothvate, gdje će se postići barem opći, uobičajeni, prosječan profit (prosječna profitna stopa-postotak). Pojava prosječnog profita zavisi o određenim uvjetima: sloboda prelijevanja kapitala iz grane u granu, sloboda nabavljanja sredstava za proizvodnju i radne snage, sloboda konkurencije. U onim privrednim sistemima u kojima nisu uspostavljeni navedeni uvjeti, ne može se ostvariti prosječan profit. Ovo nekoliko uvodnih osvježenja o nekim pojmovima i kategorijama iz područja ekonomske znanosti vezano je uz sadržaj ovog razmatranja. Ne može se govoriti o stvaranju! raspodjeli viška vrijednosti u šumskoj proizvodnji, a da se ne analizira uloga prosječnog profita koju on vrši u sistemu u kojemu je njegova pojava ekonomski zakon. Tek nakon toga treba da se postavi taj problem u sistemu u kojemu njegova pojava još nije utvrđena kao ekonomski zakon i u kojemu se njegova uloga u raspodjeli još nije ispoljila. POSTAVLJANJE PROBLEMA Stvaranje viška vrijednosti i njegova raspodjela je važan socijalno ekonomski fenomen historije političke ekonomije, i ujedno jedan od politički veoma osjetljivih problema pojedinih društveno ekonomskih formacija. Građanska (vulgarna) politička ekonomija kapitalističkog društveno privrednog sistema naziva pojedine dijelove viška vrijednosti nazivima »kamati«, »poduzetnička dobit« i »renta«, i to prema njihovim »izvorima«: kapital rađa kamate, »rad« organizatora i njegov rizik naplaćuje se s poduzetničkom dobiti, a zemlja daje rentu. Prema tim izvorima vrši se i raspodjela viška vrijednosti: kapitalu (odnosno njegovu vlasniku) pripadaju kamati, poduzetnička dobit organizatoru posla, a renta pripada zemlji, odnosno njezinu vlasniku. Radniku, koji jedini svojim radom stvara novu vrijednost tj. reproducira svoju i stvara višak vrijednosti, njemu pripada samo vrijednost njegove radne snage u obliku najamnine. U kapitalističkoj poljoprivredi postoje tri klasične figure sa svojim suprotnim interesima: zemljoposjednik koji svoju zemlju daje u zakup, koji ulaže svoj kapital u tu vrstu proizvodnje i poljoprivredni radnik koji stvara novu vrijednost svojim radom. Dok se zemljoposjednik i zakupac međusobno natječu tko će od njih zahvatiti što veći dio stvorenog viška vrijednosti, dotle najamna radna snaga koja je stvorila taj višak vrijednosti, dobiva samo naknadu za uloženu svoju radnu snagu. Slične takve tri društvene figure postoje i u šumskoj proizvodnji kapitalističkog svijeta: šumoposjednik, eksploatator šuma i šumski radnik. Potrebno je utvrditi višak vrijednosti u šumskoj proizvodnji, kako i gdje se on stvara i kakva je zakonitost njegove raspodjele u sistemu kapitalističkih proizvodnih odnosa. Nakon toga je nužno razmotriti probleme koji se pojavljuju u stvaranju i raspodjeli viška vrijednosti u našem privrednom sistemu, u okolnostima samoupravljačkih društvenih odnosa. U amandmanu VI na Ustav SR Hrvatske od 29 veljače o. g. stoji da osnovu socijalističkih samoupravnih odnosa čini društveno ekonomski položaj radnog čovjeka koji mu osigurava da: |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 34 <-- 34 --> PDF |
»ostvaruje svoj osobni materijalni i moralni interes i pravo da se koristi rezultatima svojega rada« . . . Potrebno je u tome razmotriti i taj problem, naime, koji bi se kriteriji mogli postaviti da se utvrde rezultati rada radnog čovjeka u šumskoj proizvodnji. Razmatranje ograničavamo na proizvodnju u tzv. klasičnim šumama. VIŠAK VRIJEDNOSTI U ŠUMSKOJ PROIZVODNJI Stvaranje i raspodjela. Vrijednost, u smislu radne teorije vrijednosti, kao i višak vrijednosti izraz su proizvodnih odnosa u sistemima robne proizvodnje; a ispoljavaju se na tržištu. U razvijenijem sistemu robne proizvodnje, kao što je kapitalistički društveno privredni sistem, vrijednost se transformira u cijenu proizvodnje, koja se sastoji iz cijene koštanja (uloženog minulog i sadašnjeg rada) i prosječnog profita. U političkoj ekonomiji se cijena proizvodnje označava uobičajenom formulom: P = c+v+p u kojoj »c« označava konstantni dio kapitala (minuli rad), »v« označava varijabilni dio kapitala (sadašnji rad) a »p« označava prosječan profit. Sve ovo je dobro poznato iz svih odgovarajućih udžbenika političke ekonomije. Poznato je također da je društvena regulativna cijena poljoprivrednih proizvoda ona koja se formira u najnepovoljnijim uvjetima (dakle ona s najvišom cijenom koštanja), a danas je već jasno da je tako i u proizvodnji šumskih proizvoda. Društvena regulativna cijena šumskih proizvoda, proizvoda eksploatacije šuma, je ona sa najnepovoljnijih položaja, odakle je još potrebno dobavljati te proizvode da bi se njima podmirile društvene potrebe.- Eksploatacija šuma sama za sebe ima, u pravilu, obrtaj kraći od godinu dana tj. veći od 1. U pogledu ulaganja kapitala ona se ravna prema općem zakonu o prosječnom profitu. Raspon individualnih cijena proizvodnje šumskih proizvoda, npr. jelovih pilanskih trupaca, može se kretati od nekog malog iznosa s povoljnog položaja (mala udaljenost privlačenja — kao sinonim za jeftino privlačenje — i jeftin transport), pa gotovo sve do blizu iznosa društvene regulativne — tržne cijene. Što je tržna cijena pojedinog sortimenta viša, to postoji mogućnost i za veće raspone cijene koštanja, odnosno za veće raspone individualnih cijena proizvodnje. Upravo zbog toga, zbog tih raspona, sve razlke između (visoke) društvene regulativne (tržne) cijene i nižih individualnih cijena proizvodnje, ulaze u višak vrijednosti koji nazivamo renta (kao kategorija političke ekonomije), odnosno »šumska taksa«, ili »cijena drva u šumi na panju«. Prema tome, ukupan višak vrijednosti u šumskoj proizvodnj se sastoji od (prosječnog) profita iz eksplotacije šuma (koji sebi prisvaja eksploatator šuma) i razlike od individualne cijene prozvodnje do regulativne (tržne) cijene, koju nazvamo renta (koju sebi prisvaja šumovlasnik). Ta se razlika, renta, izračunava tzv. deduktivnom metodom, odnosno računskim načinom prema postupku poznatom u našoj stručnoj literaturi pod nazivamo »Barthina formula«.") 2) Vidi Z v. Potočić : Zakon vrijednosti u šumarstvu, Zbornik radova Ekonomska fakulteta, knjiga IV, Zagreb 1958,; Z v. Potočić : Prirodna i funkcija rente u šumskoj privredi, Šumarski list br. 9/10, 1961. s) Vidi Z v. Potočić : Političko ekonomska suština Barthine formule, Šumarski list 1971., str. 355. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Dva su, dakle, dijela viška vrijednosti koji se stvara u šumskoj proizvodnji, u eksploataciji šuma: prosječan profit na uloženi kapital u eksploataciju šuma, i renta odnosno šumska taksa. Eksploatator suma i sumovlasnik imadu suprotne interese: obojica traže načine kako bi sebi prigrabili što veći dio ukupnog viška vrijednosti. Eksploatator nastoji da zagrabi, osim svog (prosječnog) profita i dio rente. Sumovlasnik nastoji da izazove međusobnu konkurenciju eksploatatora tako da svede, po mogućnosti, najpovoljnijeg ponuđača na prosječan profit, a sebi da osigura pun iznos rente.4) U ovom razmatranju ćemo se držati uvjeta u kojima se ispoljava opća pravilnost raspodjele viška vrijednosti, tj. eksploatator postiže upravo prosječan profit, a sumovlasnik pun iznos rente. Prosječan profit imade ovdje funkciju raspodjele viška vrijednosti; njegova veličina se može utvrditi i računskim putem, a vezana je uz visinu uloženog kapitala. Ostali dio viška vrijednosti — renta, utvrđuje se tek kao ostatak, imade različite iznose i nije vezan ni uz kakvo ulaganje kapitala po nekom određenom (stihijskom) postotku. Kada ne bi postojao prosječan profit, nastupili bi problemi kako utvrditi dio viška vrijednosti koji bi trebao pripasti eksploatatoru, odnosno šumovlasniku: pojavio bi se problem raspodjele viška vrijedost, problem kako razgraničiti interese šumovlasnika i eksploatatora. Funkcija prosječnog profita. Funkcija prosječnog profita eksploatacije šuma u kapitalističkom društvu je dvojaka: funkcija u raspodjeli viška vrijednosti, kako je to već navedeno, i funkcija u samoj proizvodnji. Prosječan profit, kao svi profiti uopće, služi djelomično za akumulaciju kapitala koji se sav ili jednim dijelom ulaže natrag u proizvodnju za proširenu reprodukciju. Kapital koji se ulagao u eksploataciju šuma u ranijim razdobljima, a u mnogim zemljama vjerovatno i danas, većim je dijelom potjecao iz industrijskog kapitala drvoprerađivačke industrije, pa je razumljivo da je veći dio profita plasiran u proširenu reprodukciju drvoprerađivačke industrije pa i u druge privredne grane, negoli u proširenu reprodukciju eksploatacije šuma. Ulaganje dijela profita natrag u eksploataciju šuma manje je služilo njenoj proširenoj reprodukciji, a više njenoj mehanizaciij i time povećanju proizvodnosti rada. Uopće je jedva moguće govoriti o proširenoj reprodukciji u eksplotaciji šuma, naročito u zemljama u kojima je proveden princip potrajnosti šumskog gospodarenja ,ali je utoliko potrebnije ulagati sredstva u povećanje proizvodnosti rada. Profit je, dakle, iz ekspolatacije šuma, služio, pa još i danas ponegdje služi, ne samo za unapređenje one proizvodnje iz koje je potekao, nego i za unapređenje i proširenje industrijske preradbe drva. Ondje, gdje se kapital eksploatacije šuma osamostalio ili odvojio od kapitala uloženog u industrijsku preradbu drva, ondje se postignuti profit nije zadržao u šumskoj ili drvnoj privredi, nego je dobrim dijelom odlazio u druge privredne grane. Tako su šume služile, pa još i danas služe, za ostvarenje profita koji se dalje odlijeva u druge privredne grane. Funkcija rente. Svim onim privrednicima koji su imali uvida u šumsku proizvodnju, pa i administrativnom državnom aparatu koji je vodio brigu o financiranju uprave državnim šumama, bilo je sasvim jasno, koji su se poslovi 4) Tko je kod tog nastojanja u prednosti, vidi članak od R. Pipan a o izračunavanju šumske takse, Šumarski list 1935., str. l&l—221. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 36 <-- 36 --> PDF |
financirali iz šumske takse. Najviše je sredstava trošeno za stručno i administrativno osoblje Ministarstva šuma, Direkcija šuma i Šumskih uprava. To je osoblje čuvalo državni šumski posjed i vodilo brigu o zaštiti šuma od biotskih i abiotskih faktora, izrađivalo šumsko privredne osnove, vršilo konsignaciju stabala za sječu i obavljalo prodaju. Ako je bilo dovoljno sredstava od postignute šumske takse, obavljala su se ponegdje čišćenja mladih kultura, vršila popunjava šumskih čistina i si. Rijetko su se neposredno iz šumske takse izgrađivale šumske komunikacije, nego više posrednim putem gradio ih je eksploatator šuma a troškove odbijao od šumske takse (deduktivna metoda šumske takse kod dugoročnih ugovora).5) Svakako da troškovi gradnje šumskih komunikacija terete prihode šumovlasnika (šumsku taksu), jer se time smanjuju na trajniji način troškovi eksploatacije šuma i povisuje šumska taksa, a komunikacije ostaju vlasništvo šumovlasnika. U šumarskoj stručnoj literaturi je sporno kako shvaćati navedene troškove gospodarenja šumama, poznate pod nazivom »troškovi uprave« i »kulturni troškovi«. U kapitalističkom društvenom poretku način ekonomskog mišljenja je istovjetan s postavkama građanske (vulgarne) političke ekonomije, pa se sve što donosi neki čist prihod smatra kapital-vrijednošću. Tako je i šuma kapital, kojeg dio sačinjava i kapital-vrijednost godišnjih upravnih i kulturnih troškova. Drugim riječima, buduća vrijednost šume sastoji se i iz tih troškova. Takve računske konstrukcije je detaljno i veoma lucidno razradila njemačka stručna literatura koja je utjecaja na formiranje mišljenja i u drugim zemljama pa tako i u nas, osobito do Oslobođenja, ali i poslije.´´) Ipak se ponegdje razabire i sumnja u vrijednost takvih induktivnih metoda, jer ih tržište ne priznaje.7) U zemljama administrativnog rukovođenja privredom, odnosno u zemljama u kojima je pokušano da se ekonomske zakonitosti zamijene čvrstim administrativno- planskim privrednmi sistemom, kao što su to SSSR i ostale socijalističke zemlje istočnog bloka, vlada slično shvaćanje o karakteru navedenih troškova gospodarenja šumama. Tamo se ti troškovi nazivaju »društveno potrebnim troškovima« i time se stavljaju u isti ekonomski rang sa npr. »(prosječnim) društveno-potrebnim troškovima« proizvodnje cipela. Na osnovu takve induktivne cijene određuje se i cijena drva na tržštu. Svakako da je to moguće ostvariti u sistemu čvrstih planskih cijena u jednoj zatvorenoj privredi tog tipa, ali taj način određivanja cijena nema nikakve veze sa ekonomskom zakonitošću formiranja cijena drva na tržištu. Jedno je administrativan zakon (propis), a drugo je ekonomski zakon (stihijski). »Troškovi uprave« i »kulturni troškovi« sačinjavaju tzv. troškove uzgajanja šuma kojima se, kao rezultat, pripisuje ponegdje prirast šuma, a ponegdje 5) Vidi D. Vesely : Računanje amortizacione tangente, Šumarski list 1922., 41—44. ,;) Vidi Dr M. Plavšić: O određivanju šumske takse (cijene drva na panju). Glasnik za šumske pokuse 9, Zagreb 1948., str. 259—291. U tom radu izvodi autor cjiemu na panju induktivnim putem, pa budući da je taj rad izrađen 1946. g., može mu se priznati prioritet, premda je objavljen kasnije od rada ing. D. Tril´unovića (1947. g.), što se na ovom mjestu rado ispravlja (vidi tekst na str. 359 Šum. lista iz 1971. g. i primjedbu br. 13). ") Juliu s Speer : Kostenpreiskalkulation in der Forstwirtschaft, München, 1959. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 37 <-- 37 --> PDF |
etat.8) Troškovi uzgajanja šuma su izraz određene ekonomske politike društva u odnosu na šumu, a nisu ekonomska neizbježnost uzročno neposredno vezana s pojavom drveta na tržštu kao neposrednom posljedicom.") U tom pogledu ne postoji ni analogija između sjetve pšenice i uzgajanja šuma. Pojava pšenice na tržištu je neposredna posljedica troškova sjetve u istom ekonomskom razdoblju, a troškovi sjetve pšenice su ekonomska neizbježnost za pojavu pšenice na tržištu. Troškovi sjetve pšenice nisu izraz ekonomske politike društva, nego su izraz ekonomske nužnosti, neizbježivosti. Naprotiv, pojava drva na tržištu nije neposredna posljedica troškova uzgajanja šuma u istom ekonomskom razdoblju. Velik vremenski razmak između ulaska troškova uzgajanja šuma i sječe zrele šume onemogućuje svako ekonomsko (tržišno) vrednovanje tih troškova. Stav društva prema šumi posebno se ispoljava u odredbama Zakona o šumama, ali se ispoljava i u drugim propisima na osnovu Zakona o šumama, ili na osnovu drugih zakona. Zakonom se određuje potrajnost prihoda, sastavljanje privrednih osnova, organizacija gospodarenja i nadzora nad provođenjem zakonskih odredaba, zaštita šuma i si. Posljedica tih odredbi su i odgovarajući troškovi »uprave« i »kulturni troškovi«; oni su, dakle, izraz određenih administrativnih zakona, izraz određene ekonomske politike društva u odnosu na šumu, a nisu izraz ekonomskh zakona u vezi proizvodnje drveta kao robe na tržištu. Drveta kao robe na tržištu nema bez eksploatacije šuma, i tu se troškovi eksploatacije šuma ispoljavaju kao ekonomska neizbježnost, a ne kao ekonomska politika. Neki šumarski ekonomisti ne primjećuju razliku između djelatnosti korisnih za društvo, i karaktera troškova za te djelatnosti, od proizvodnih djelatnosti vezanih za tržište i karaktera troškova tih djelatnosti. Školstvo je npr. djelatnost korisna za društvo i financira se nepovratno iz postignutog viška vrijednosti unutar ostvarenog narodnog dohotka iz proizvodnih djelatnosti. Sredstva uložena u proizvodnju vraćaju se s ostvarenim viškom vrijednosti. Koliko će se trošiti za školstvo zavisi o odnosu društva prema školstvu i o ekonomskoj moći tog društva. Slično je i sa šumom. Održavanje, obnova i širenje šuma financira se iz viška vrijednosti, iz postignute rente (ili budžetske dotacije) nepovratno, u iznosima koji zavise o odnosu društva prema šumi, i o ekonomskoj moći društva. Takvi su troškovi posljedica volje društva, posljedica društvenih odredbi, propisa, a nisu posljedica ekonomskih zakona koji važe u proizvodnji. Razlika je bitna i jasna. Poznato je, da se države različito odnose prema šumi. U S.A.D. ne postoji odredba o sastavljanju privrednih osnova, pa ne postoje ni troškovi za te poslove. Ali tamo postoji izvanredno organizirana zaštita šuma, pa postoje i odgovarajući troškovi. U Evropi se sastavljaju privredne osnove, ali je zaštita šuma slabije organizirana nego u S.A.D. U Španjolskoj se vrše pošumljivanja goleti u velikim razmjerima, a država daje subvencije od 50°/o troškova za po 8) Kolikogod imaju pristaše prirasta opravdanih prigovora na etat kao rezultat navedenih troškova, bar isto toliko opravdanih prigovora iimaju pristaše etata na prirast kao rezultat tih troškova. Očito, da tu nešto nije u redu. N´i jedno ni drugo stajalište ,se političko ekonomski ne može opravdati. Prirast šuma nema ni upotrebnu vrijednost, niti je roba, a vezati etat za sadašnji rad na uzgajanju šuma je izvan mogućnosti društveno ekonomskog vrednovanja. ") Vidi Zv. Potočić : Priroda i funkcija rente u šumskoj iprivredi, Šumarski list 1961., for. 9/10. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 38 <-- 38 --> PDF |
šumljivanje privatnih i općinskih goleti. Slično postupaju Švedska, Austrija, Engleska itd.10) Troškovi uzgajanja šuma ravnaju se prema sredstvima koja društvo, privredna organizacija ili šumovlasnik stave na raspolaganje u te svrhe, pa mogu biti raznih veličina, u rasponu od nikakvih do visokih. U tom pogledu nema nikakve »pravilnosti«, nikakvog neizbježnog financijskog normativa. Oni su izraz shvaćanja konkretnog društva, a to shvaćanje zavisi o različitim okolnostima. Izvor za podmirivanje troškova šumskog gospodarstva jest ubrana šumska taksa (renta), u prvom redu, a ako društvo ne daje dotaciju iz budžeta, onda je to i jedini izvor sredstava za te radove. Prema dosadašnjim propisima u našoj se republici održavanje, unapređivanje pa i osnivanje novih šuma (tzv. proširena reprodukcija) uglavnom financira iz prihoda od šuma. Prema takvom stavu našeg društva, sredstva za razvoj šuma su limitirana i jedva da se može očekivati da će se taj stav društva, to shvaćanje o šumi, u dogledno vrijeme promijeniti. Ukoliko bi društvo zahvatilo i u prihode od šuma, u šumsku taksu (rentu), sredstva bi se još više smanjila. PROBLEMI RASPODJELE U PRIVREDNOM SISTEMU SFRJ Tržišna privreda i radničko samoupravljanje su bitne oznake društvenog i privrednog sistema u SFR Jugoslaviji. U šumskoj proizvodnji je bitna značajka povjeravanje poslova uzgajanja šuma i eksploatacije šuma istom radničkom kolektivu, jednoj radnoj organizaciji. Radnički kolektiv obavljajući eksploataciju šuma tokom godine ostvaruje narodni dohodak, od kojega jedan dio odvaja, s obzirom na postojeće propise, na ime amortizacije šuma, jedan dio na ime raznih divanja (vodni doprinos, članarina komorama i poslovnom udruženju, fond za znanstvena istraživanja, doprinos za usmjereno obrazovanje i dr.), a ostatak dijeli na fondove radne organizacije i na osobne dohotke. Višak vrijednosti iz eksploatacije šuma, renta (šumska taksa) kao dio viška vrijednosti (iznad prosječnog pruofita eksplotacije šuma) i vrijednost radne snage, sve to je izmješano u jednoj hrpi koja se zove radom novostvorena vrijednost (narodni dohodak). U takvim je okolnostima nemoguće utvrditi što je rezultat radnikova rada, a što je rezultat povoljnijih prirodnih uvjeta privređivanja. U kapitalističkim društvenim odnosima se taj problem ne postavlja, i to nesamo tamo gdje su šumovlasnik i eksploatator odvojeni, nego niti ondje gdje je šumovlasnik uzeo eksploataciju šuma u svoje ruke. Po zakonu raspodjele koji važi u tom društvu, šumovlasniku pripada cio postignuti višak vrijednosti, i (prosječan) profit iz eksplotacije šuma, i renta (šumska taksa), dok radniku pripada samo vrijednost njegove radne snage (prema odnosima na tržištu radne snage). U socijalističkom društvu kojeg izgrađujemo, moramo utvrditi rezultat radnikova rada, moramo naći mjerilo za odvajanje dijela viška vrijednosti koji pripada radniku kao rezultat njegova rada, i s kojim on treba da samostalno raspolaže ,od onog dijela viška vrijednosti koji je rezultat povoljnih uvjeta privređivanja, a koji, kao renta, pripada društvu, a po društvenoj volji (odredbi) se vraća u šumu za održavanje, unapređenje i osnivanje novih šuma. ´") Vidi: Utvrđivanje i društveno vrednovanje opštekorisnih funkcija šuma, materijali za savjetovanje, Savez JTŠID Jugoslavije, Beograd 1971. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Problem se može riješiti jedino na taj način, da se društvenim dogovorom odredi postotak (profitna stopa) na konkretne (planske) troškove eksploatacije šuma. B a r t h a je smatrao da se kamati na uloženi kapital trebaju zaračunati sa 6°/o, a poduzetnička dobit od 10% do najviše 15%, odnosno ukupno od 16" o do najviše 21%.11) Šuri ć ne kaže koliki bi trebao biti kamatnjak na uložene kapitale, ali smatra da se poduzetnička dobit u »šumskoj trgovini« kreće između 10°/o i 20%.12) Navedeni podaci se odnose na uvjete kapitalističke privrede dijelom u Austrougarskoj monarhiji prije I svj. rata, a dijelom u Jugoslaviij nakon I svj. rata. Naravno da ti postoci nisu mjerodavni za naše današnje uvjete privređivanja, a ovdje se navode samo radi informiranja. Nemamo namjeru da ovdje predlažemo određeni postotak, koji bi mogao biit predložen istom nakon detaljnijeg proučavanja općih uvjeta privređivanja. Isto tako nemamo namjeru da ovdje raspravljamo o raspodjeli tog viška vrijednosti, jer za to postoje u nas već utvrđena (i određena) »pravila ponašanja «. Isto je tako stvar računice, ali i dogovora, na koju bazu bi se zaračunavao taj postotak. Ostatak ostvarenog viška vrijednosti (koji u stvari proizlazi iz povoljnijih uvjeta privređivanja) predstavlja rentu (šumsku taksu). Taj se ostatak treba odvojeno knjižiti kao općedruštvena sredstva namijenjena održavanju, unapređivanju i zaštiti šuma, izgradnji šumskih komunikacija i svim poslovima oko uređivanja šuma. Taj dio zadatka izvršavaju također radni kolektivi u šumsko privrednim organizacijama, odnosno njihovi pojedini dijelovi stručno osposobljeni za te vrste poslova. Oni te zadatke izvršavaju na osnovu odgovarajućih zakonskih odredbi društva, na temelju propisa gospodarskih osnova, privrednih planova privrednih područja, a u interesu cjelokupnog društva ,posebno budućih generacija. Zbog toga taj dio zadatka treba da tereti opće društvena sredstva izdvojena u te svrhe (rentu, šumsku taksu). Karakter tog rada je servisni, obavlja se u interesu i za račun društva, a kolektiv koji ga obavlja treba da taj rad fakturira društvu s nekim određenim postotkom dobiti za svoje fondove. Takva raspodjela viška vrijednosti (koji potječe iz rada u eksploataciji šuma i povoljnijih prirodnih uvjeta privređivanja) i tako odvojeno mjereni radovi na eksploataciji šuma i na održavanju i unapređivanju šuma, omogućuju jasnu računicu i jasne odnose između društva i radnih kolektiva, omogućuju jasno ispoljavanje rezultata rada radnog kolektiva i omogućuju dosljednu provedbu ustavnog amandmana da radni čovjek . . . »ostvaruje svojosobni materijalni i moralni interes i pravo da se koristi rezultatima svojegrada« . .., a da pri tome ne bude zakinut ni interes društva a ni interes radnog čovjeka. Ovim se ujedno olakšava i problem osnivanja osnovne organizacije udruženog rada. Takvo rješavanje ovog problema daje mogućnost i onim kolektivima koji obavljaju društvene zadatke u šumama s neznatnom rentom, da pred društvom vrednuju svoj rad i da im društvo razliku dotira iz drugih sredstava, ili da im ") Vidi Bartha-Polaček : Njekoliiko riječi o izpravnom izračunavanju cijene na panju, Šum. list 1914. g., str. 431—437. lä) I n g. Stjepa n Šurić : Poduzetnička dobit, Šum. list 1932. g., str. 411—415. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1972 str. 40 <-- 40 --> PDF |
ukine propisane zadatke, a da istovremeno takvo rješavanje ovog problema ne dovodi »sretne kolektive« s vrijednim šumama u nepovoljan položaj. Ovime ujedno potpuno nestaju dosadašnji prigovori da društvo svojim odredbama ograničava radne kolektive u njihovu poslovanju i da se time narušavaju samoupravna prava radnih ljudi u šumsko privrednim organizacijama. Radni kolektivi će izvršavati one radove u šumama, bilo u sječi ili unapređenju šuma, koje im društvo propiše, a za svoj rad će primiti odgovarajuću naknadu i dobit (fondove). Time se ujedno lišavaju odgovornosti da upravljaju društvenim šumama na način da u prvom redu osiguraju svoje interese pa makar i na štetu šuma odnosno sadašnjih ili budućih društvenih interesa. ZAKLJUČAK U sistemu radničkog samoupravljanja u kojemu je radnim kolektivima povjereno da obavljaju sve radove u šumama za račun i u interesu društva, dakle nesamo radove na eksplotaciji šuma nego i radove na održavanju i unapređenju šum, nužno je te radove odvojeno mjeriti i priznati im određeni dio viška vrijednosti (dobit) na svaki od tih radova. Time se postiže jasan odnos između radničkih kolektiva i društva, i to nesamo u pogledu ingerencije u vezi upravljanja šumama, nego i u raspodjeli ukupno ostvarenog viška vrijednosti (dobiti) između društva i radnih kolektiva. Ujedno se time olakšava i rješavanje problema oko osnivanja osnovnih organizacija udruženog rada u šumsko privrednim organizacijama. Summary CREATION AND DISTRIBUTION OF SURPLUS VALUE IN FORESTRY PRODUCTION In the system of workers´ mangement where working collectives are entrusted with the performance of all work activities in forests for the account and in the interest of society — hence not only of forest utilization but also of the activities-to maintain and improve forests — it is necessary to measure separately these activities, and to recognize to the orkimg collectives a certain definite part of surplus value (profit) for each of these activities. Thus we achieve a clear relation between working collectives and society, not only in respect of competence in connection with the management of forests, but also as regards the distribution of total realized surplus value (profit) between society and working collectives. Thus, at the same time, we also facilitate solving problems concerning the establishment of basic organizations of united labour in forest economic organizations. |