DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1972 str. 14     <-- 14 -->        PDF

UDK 634.0.233


NOVI POGLEDI NA POŠUMLJAVANJE DEGRADIRANOG KRŠA*


MIRKO VIDAKOVIC


UVOD


Fenomeni krša dobro su poznati u mediteranskim zemljama, gdje krška
područja zauzimaju velika prostranstva. Krš se odlikuje specifičnim morfološkim,
hidrološkim i drugim pojavama. U velikoj većini krškog područja
tlo i vegetacija su veoma degradirani. Takva degradirana područja predstavljaju
veoma siromašne pašnjake-kamenjare i potpuno ogoljele površine.


Degradirano krško područje je karakterizirano s veoma niskom produktivnom
sposobnošću tla i u prosjeku s niskim životnim standardom tamošnjeg
stanovništva. Na takvom području razvijeno je ekstenzivno stočarstvo,
primitivna i slabo produktivna poljoprivreda te degradirane šume i potpuno
ogoljele površine. Karakteristično je za krš i to da prirodnih bogatstava
(ruda i šuma) nema u većem opsegu. Zbog toga industrija nije dovoljno razvijena
pa ne postoji niti veća materijalna baza za razvitak toga kraja.


šume tog područja bile su tijekom stoljeća uništavane tako da danas imamo
samo ostatke nekadašnjih prostranih šuma. Stadiji degradacije su
često toliki da se više ne može govoriti o šumi već o raznim tipovima kamenjara.
U takvim slučajevima tlo je jako erodirano. Uslijed nestanka šuma i klimatske
prilike su se promijenile. Sve je to učinilo da sada na kršu imamo
vrlo nepovoljne edafske, hidrološke, temperaturne i druge ekološke prilike.


Prvi pokušaji ekonomskog podizanja degradiranog područja krša potječu
iz srednjeg vijeka. U to vrijeme nastojalo se raznim propisima i naredbama
unaprijediti poljoprivredna proizvodnja, naročito maslinarstvo i vinogradarstvo.
Znatniji napori na ekonomskom podizanju krškog područja potječu
iz XIX stoljeća. Iz tog vremena potječu i mjere koje se odnose na obnovu
šuma.


S pošumljavanjem krša započelo se još prije prvog svjetskog rata. U
ovom stoljeću podignute su mnoge šumske kulture na kršu. Mnoge od njih
predstavljaju danas vrijedne šume, kako sa stajališta proizvodnje drvne mase
tako i s nekog drugog kao npr. turizma.


U posljednjim decenijama pridaje se sve veća važnost šumi u onim regijama,
koje su ogoljele i gdje vladaju aridne prilike. Tako je npr. u španjolskoj
pošumljeno u periodu od 1940. do 1964. godine 2 mil. hektara. U
Italiji je sama država od 1952. godine za pošumljavanje ogoljelih površina
isplatila subvenciju od 93 milijarde lira (Velašević i Damjanović,
1971.).


Na osnovi ovih koncepcija načinjen je od strane Jugoslavenskog instituta za četinjače
prijedlog projekta za natječaj koji je raspisao Savjet za naučni rad SRH.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1972 str. 15     <-- 15 -->        PDF

Prije mnogo godina istaknut je problem krša kao važan međunarodni
problem. Na Internacionalnom šumarskom kongresu u Madridu godine 1911.
pokrenuto je pitanje pošumljavanja ogoljelih površina u zemljama oko
Sredozemnog mora. Predviđeno je da se osnuje Centar za istraživanja po
pitanjima mediteranskih goleti. Prvi svjetski rat omeo je tu međunarodnu
suradnju. U 1922. godini ova aktivnost je ponovno započela pod nazivom
Silvae Mediterranea. Poslije drugog svjetskog rata, međunarodna suradnja
na tom polju započela je putem organizacije FAO u čijem je sklopu osnovana
Komisija za mediteranska pitanja, koja je zamijenila Silvae Mediter
ranea.


PRIKAZ PROBLEMA


U Jugoslaviji krško područje zahvaća cea 5,662.000 ha ili 22% ukupnog
teritorija, a na njemu živi 14°/o stanovništva. Od te površine oko polovica
(2,5 mil. ha) je veoma degradirana, a od toga je 286.300 ha potpuno neplodno.
Od ukupne površine krša poljoprivredne površine iznose 1,075.400 ha. Na
šumsko tlo mediteranskog i submediteranskog područja otpada 2,338.000 ha, a
na planinsko-kontinentalno područje 2,224.000 ha. Prema podacima iz 1963.
godine na SR Hrvatsku otpada 2,579.000 ha, ili 45,6°/o od ukupne površine
krškog područja Jugoslavije. Na tome području živi 33%> stanovništva SRH.
Od te površine više od 1,0 mil. ha je jako degradirano. Iza SR Hrvatske,
redoslijed republika s obzirom na veličinu degradiranog krškog područja je:
Bosna i Hercegovina sa 719.000 ha, Crna Gora sa 511.000 ha i Slovenija sa


235.000 ha.
(Šum. enciklopedija II, 1963; A n d r o i ć. 1971).
Tako velike površine degradiranog zemljišta predstavljaju veliki ekonomski
gubitak za zajednicu, budući da je proizvodnja na tim terenima
veoma mala. Osim toga, ta neracionalna proizvodnja uvjetuje i daljnju progresivnu
degradaciju. Svemu tome treba pridodati i indirektne gubitke koji
se pojavljuju u takvim degradiranim područjima. Tu na prvom mjestu treba
ubrojiti smanjene mogućnosti razvoja industrije uslijed ograničenih kapaciteta
vode i električne energije. Voda je jedan od limitirajućih faktora i
za razvoj turizma. Uslijed svega spomenutog, ekonomska snaga krškog područja
kao i prihodi tamošnjih domaćinstava su mali.
Da bi se ta situacija promijenila potrebno je kao prvo zaustaviti daljnju
degradaciju, a zatim povećati proizvodnu sposobnost tla na kršu. Siromašno
i degradirano krško tlo ne može se koristiti na zadovoljavajući način u poljoprivredi,
ali je zato moguće da se takvi tereni upotrijebe za uzgoj šuma.
Bolje korištenje tla u krškom području moguće je podizanjem novih šuma
kao i pqboljsanjem degradiranih. Za sprečavanje erozije i razni tehnički zahvati
bi odigrali određenu, ali ipak sekundarnu ulogu.


Isto tako bilo bi veoma važno što više pomagati prosvjećivanje tamošnjeg
stanovništva kako bi što bolje shvatilo spomenute probleme i potrebu
za njihovo rješavanje. Na taj način ono bi se aktiviralo u toj velikoj akciji.
Pored toga, trebalo bi imati dobro razrađen gospodarski plan razvoja krškog
područja, u koji bi bile uključene sve djelatnosti, koje unapređuju i poveća
vaju proizvodnju svih privrednih grana te oblasti i koje neposredno ili posredno
sprečavaju degradaciju i omogućuju melioraciju degradiranih površina.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1972 str. 16     <-- 16 -->        PDF

Iz svega toga izlazi da je problem melioracije degradiranog krškog područja
veoma složen, budući da su kod toga prisutni razni činioci od kojih
ćemo nabrojiti najvažnije:


1.
Nepovoljne edafske i klimatske prilike za uzgoj poljoprivrednog bilja
i šumskog drveća;
2.
Nerazvijenost i ekonomska slabost te oblasti;
3.
Pomanjkanje i nezainteresiranost kapitala za ulaganje u tu oblast;
4.
Niski standard i niska prosvijećenost stanovništva na velikom dijelu
krša.
Problem melioracije degradiranog krškog područja razmatran je i pokušavan
da se riješi još prije prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata
kao i poslije drugog svjetskog rata taj problem se pokušavao ublažiti raznim
mjerana, ali uspjesi nisu bili zadovoljavajući, jer nisu postojala zadovoljavajuća
rješenja. Osnovni nedostaci u rješavanju tog problema bili su u pomanjkanju
zadovoljavajuće tehnologije za uspješan uzgoj bilja na kršu, ekstenzivnost
rada na ozelenjavanju krša i nedostatak materijalnih sredstava.
Tako npr. kod pošumljavanja radovi su se izvodili ekstenzivno na relativno
velikim površinama. Uslijed stanja znanosti u to vrijeme, relativno malo
pažnje se obraćalo na to kakav genetski materijal se koristi za pošumljavanje
i kakve su njegove mogućnosti. Isto tako ni tehnologija uzgoja nije bila
dovoljno usavršena, gledano sa sadašnjeg dostignuća znanosti. Osim toga,
pošumljavanje se vršilo bez dobro razrađenih programa u biološkom smislu.
Nije postojao niti jedan oživotvoreni strateški plan na osnovi kojega bi se
koncentrirale stručne i materijalne snage za melioraciju degradiranog krša.
Da je to tako govori i podatak da je za posljednjih 100 godina pošumljeno
oko 60.000 ha potpuno ogoljelih površina (A n d r o i ć, 1971.).


Sada, nakon intenzivnog razvoja bioloških znanosti, situacija se jako izmijenila.
Zadnjih decenija u šumarstvu se između ostalog izučavaju: genetika
sa oplemenjivanjem i fizologija šumskog drveća. One su nam dale nova saznanja
na osnovi kojih postoje nove mogućnosti u podizanju šuma.


Prema našem mišljenju, osnovni problemi kod pošumljavanja krškog područja
su u:


1.
pronalaženju novih tipova šumskog drveća, koje će biti bolje prilagođeno
staništu krša i koje će imati relativno veliku proizvodnu sposobnost
i
2. pronalaženju novih metoda uzgoja.
Ukoliko se ti problemi riješe, onda će se pronaći način da se riješe i drugi
problemi povezani s pošumljavanjem krša.
Jedan od glavnih razloga zašto se do danas nije išlo na intenzivnije pošumljavanje
je u tome što su uzgajane »divlje« vrste, koje relativno sporo
prirašćuju. Često puta za pošumljavanje su korištene i loše, za to područje
ne adaptirane, provenijencije. Razumljivo je da dobiveni rezultati od takvog
pošumljavanja nisu bili zadovoljavajući i adekvatni uloženim sredstvima. Ukoliko
bi se pronašli novi ili oplemenjeni tipovi brzog rasta, otporni na sušu
i prikladni za uzgoj na siromašnom krškom tlu, a za koje bi trebalo pronaći
i bolju tehnologiju uzgoja, onda bi problem melioracije degradiranih krških
terena, barem što se tehnološke strane tiče, bio riješen. U takvoj situaciji pronašla
bi se i materijalna sredstva, jer bi se pojavili interesenti za pošumljavanje
određenih područja, npr. za podizanje kultura za rekreaciju i turizam,




ŠUMARSKI LIST 11-12/1972 str. 17     <-- 17 -->        PDF

vjetrobranih pojaseva oko gradova i ostalih naselja, kultura u svrhu zaštite
slivova rijeka, pošumljavanje zbog poboljšanja hidroloških prilika, zaštita tla
od erozije i pošumljavanje radi proizvodnje drvne mase.


Prema tome rješenje treba tražiti u novoj tehnologiji, ali sa novim i oplemenjenim
tipovima šumskog drveća, a ne u ekstenzivnom pošumljavanju.
Da bi se to postiglo potrebno je putem istraživanja riješiti neke probleme oko
podizanja šumskih kultura. Ti problemi su povezani s eksperimentalnim izučavanjem
biologije i potencijalnih mogućnosti rasta onih vrsta koje pridolaze
u takvim stanišnim prilikama gdje je tlo siromašno, a klima suha. Kod toga
je važan ne samo izbor vrsta već i genetska selekcija unutar vrsta. Tako odabrani
tipovi bi se mogli koristiti za pošumljavanje i za daljnji rad na oplemenjivanju
putem hibridizacije. Pretpostavljamo da će se najbolji uspjeh u
pošumljavanju degradiranih površina na kršu postići s oplemenjenim materijalom.
Zbog toga je zamišljeno, da se za pošumljavanje degradiranih površina
na kršu, nakon ovakvih istraživanja, trebaju koristiti u velikom opsegu
oplemenjeni tipovi šumskog drveća. Za njihov uzgoj neophodno je pronaći i
najprikladniju tehnologiju. Poznato je iz poljoprivredne a i šumarske prakse
da oplemenjene sorte, rase i hibridi zahtijevaju određenu tehnologiju uzgoja,
koje se treba strogo pridržavati. Ako se nje ne pridržavamo, ili ako ona nije
prikladna, uspjeh u proizvodnji izostaje. Tehnološki problemi u našem slu
čaju predstavljaju usavršavanje postojećih kao i pronalaženje novih metoda
uzgoja biljaka u rasadniku i kod podizanja šumskih kultura. Međutim, ta pitanja
će se riješiti ukoliko se uspije dobiti nove rase i hibride šumskog drveća,
koji će biti dobro prilagođeni na siromašno krško tlo i suhu klimu, karakterističnu
za vrijeme vegetacije. Osim toga takvi tipovi šumskog drveća
moraju imati i relativno bujni rast.


U tom pravcu započeli smo istraživanja prije desetak godina i postigli
smo ohrabrujuće rezultate. U kratkim crtama prikazat ćemo neke rezultate
kako bi se dobio bolji uvid u mogućnosti i perspektivne u rješavanju tog
problema.


Crni bor (Pinus nigra) veoma mnogo se koristi za pošumljavanje submediteranskog
dijela krškog područja. Zbog toga smo tu vrstu koristili za me
đuvrsnu hibridizaciju i u nekim slučajevima dobili smo veoma dobre rezultate.
U 1962. i 1963. godini uzgojili smo hibride između crnog bora i japanskog
crvenog bora (Pinus nigra X Pinus densiflora). Isto tako uzgojili smo
generativno potomstvo iz povratnog križanja Pinus nigra X (Pinus densiflora
X Pinus nigra). Hibridi su već u rasadniku nakon druge odnosno treće vegetacijske
periode pokazivali bujnost rasta (V i d a k o v i ć, 1965). Sada se ovi
hibridi uzgajaju na terenu na krškom području nedaleko Rijeke i u Jastrebarskom
(Jugoslavenski institut za četinjače). Na obadvije pokusne plohe hibridi
u većini kombinacija križanja rastu mnogo bolje od čistog crnog bora.
Oni imaju za 30—50% bolji visinski i isto toliko bolji debljinski prirast od
crnog bora. Pored toga hibridi su i otporniji od čiste vrste Pinus nigra na
crvenu pjegavost (Scirrhia acicola).


U mediteranskom dijelu krša uzgajaju se: alepski bor (Pinus halepensis)
i brucijski bor (Pinus brutia). Ustanovili smo da u Istri postoje njihovi spontani
hibridi, koji imaju vrlo dobar rast te pravno i punodrvno deblo. Izučavanje,
pronalaženje i proizvodnju takvih i sličnih hibrida trebalo bi vršiti s
ciljem dobivanja povoljnih tipova za pošumljavanje našeg priobalnog po
dručja.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1972 str. 18     <-- 18 -->        PDF

Isto tako smo ustanovili, da u Istri postoje spontani hibridi između
austrijskog i korzičkog crnog bora, koji pokazuju bujniji rast od čistog austrijskog
crnog bora. Proizvodnja takvih hibrida za pošumljavanje nekih regiona
submediterana bila bi veoma korisna, budući da bi praktični rezultati
bili u boljem uspjehu pošumljavanja i većoj produkciji drvne mase.


NAČIN RJEŠAVANJA PROBLEMA


Potpuno ogoljele površine na našem kršu zauzimaju ogromna prostranstva.
Degradacija se odvija i dalje. Postoji velika opasnost da uslijed daljnje
degradacije bude ugrožena egzistencija mnogih organizama pa i samog čovjeka
(A n d r o i ć, 1971). Zbog toga je potrebno zaustaviti proces degradacije
održavanjem i čuvanjem postojećih kao i podizanjem novih šuma.


Prije podizanja novih šuma u većim razmjerima potrebno je, kako smo
već rekli, doći do novih rješenja u tehnologiji uzgoja, a što je pak skopčano
s rješavanjem važnih istraživanja iz područja selekcije i oplemenjivanja te
fiziologije i ekologije šumskog drveća. Važniji problemi iz te tri grupe, koji
se trebaju izučavati su slijedeći:


Izučiti genetsku varijabilnost (genotipova, provenijencija i rasa) nekih
autohtonih i perspektivnih stranih vrsta drveća;
Proizvesti putem križanja prikladne hibride;


S obzirom na otpornost na sušu vršiti fiziološka i ekološka istraživanja
perspektivnih rasa i hibrida šumskog drveća, kako bi se mogle ustanoviti
neke zakonitosti, koje bi se koristile kod selekcije i oplemenjivanja;


Izučavanje tehnologije uzgoja u rasadniku i na terenu sa svrhom posti
zanja najboljeg odnosa rasta i preživljavanja.


Za rješavanje navedenih problema potrebno je načiniti dugoročni plan
istraživanja za 10 godina s time da se on podijeli u dvije faze po 5 godina.
U prvih 5 godina istraživanja dobili bi odgovore na mnoga važna pitanja. Na
osnovi dobivenih rezultata postavili bi se u slijedećih 5 godina eksperimenti
većih razmjera na terenu, koji bi trebali dati odgovore na sva postavljena pi
tanja a na osnovi tih rezultata moglo bi se pristupiti, s daleko više sigurnosti
na uspjeh, većem operativnom zahvatu pošumljavanju krša.


Za postizanje željenog cilja, istraživanja se moraju provoditi planski.
Garancija za uspjeh je dobro postavljeni plan, timski rad i osigurana materijalna
sredstva. Istraživanja prikazanih problema bila bi uglavnom primjenjenog
karaktera. Istraživanja bi trebalo vršiti u laboratoriju, rasadniku i na
terenu. Na terenu bi trebalo postaviti veći broj eksperimentalnih ploha.


ZAGLAVAK


S obzirom na težinu i važnost ovog zadatka, smatramo neophodnim čini
prije započeti s ovim istraživanjima u formi jednog projekta. Ovo je potrebno
tim više, jer je stanje našeg šumarstva na kršu veoma kritično. Potrebno
je dati jedan poticaj šumarstvu te regije kako bi se ono moglo snaći i uvidjeti
svoju perspektivu. Osim toga, naše krško područje je orijentirano pre




ŠUMARSKI LIST 11-12/1972 str. 19     <-- 19 -->        PDF

ma moru i zbog toga bi ono moralo biti sigurno i perspektivno zaleđe našem
uskom priobalnom području, koje je od vitalnog interesa za cijelu zemlju.
Nije na odmet još jednom naglasiti da na području krša u SR Hrvatskoj živi
33% stanovništva. Prema tome, ozelenjavanje krša je naš nacionalni problem,
a za nas šumare velika obaveza i dužnost da se borimo svim raspoloživim
sredstvima za njegovo rješavanje.


LITERATURA


1.
A n d r o i ć, M. (1971): Zaštita šuma na kršu. Simpozij o zaštiti prirode u našem
kršu, JAZU, Zagreb 1970: 93—107.
2.
Velašević, V. i Damjanović, S. (1971): Problem utvrđivanja i društvenog
vrednovanja opšte-korisnih funkcija šuma. Materijali za savjetovanje: Utvrđivanje
i društveno vrednovanje opšte-korisnih funkcija šuma, Beograd.
3.
V i d a k o v i ć, M. (1965): Some characteristics of the needle structure and growth
in hybrids between Austrian pine and Japanese red pine. Silvae Genet- 15:
155—160.
4.
Krš, Sum. enciklopedija II, 1963: 17—43.
Resume


NOTIONS NOUVELLES DU REBOISEMENT DE KARST DEGRADE


En Yougoslavie la region karstique occupe une superficie d´environ 5,662.000 hp
ou 22% du territoire total avec 14% de la population. Environ une demie de la dite
superficie est tres degradee. Ces vastes superficies de terrain degrade representent
une grande perte economique pour la communaute parce que la production sur ces
terrains est tres faible. Pour ameliorer cette situation il est necessaire d´abord d´arreter
la degradation nouvelle et ensuite d´augmenter la capacite de production du sol
sur le karst. Le sol pauvre et degrade de karst ne peut etre utilise de maniere satisfaisante
pour l´agriculture, mais neanmoins il est possible que de telles terrains
soient utilises pour la creation des forets. Toutefois il y est necessaire de resoudre
d´abord certains problemes dont les plus importants sont comme suit:


— d´obtenir de nouveaux types d´arbres forestiers qui seraient mieux adaptes
aux stations karstiques et qui possederaient une capacite de production relativement
elevee.
— d´inventer de nouvelles methodes sylviculturales.
L´auteur discute la possibilte de resoudre les problemes mentionnes en employant
la selection, la hybridation, les essais physiologiques et ecologiques. Se basant
sur les resultats obtenus on pourrait proceder aux operations de reboisement du
karst avec beaucoup plus de garantie de succes.