DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 5-6/1973 str. 22 <-- 22 --> PDF |
Za razliku od vidljivog dijela spektra, rendgenske su zrake nevidljive i imaju sposobnost prolaska kroz neke tvari (drvo, ljudsko tijelo, plastiku, neke metale itd.). Slično kao i svijetlo, djeluju na fotografske emulzije, pa prilikom prolaska kroz objekt položen na film, registriraju na filmu obrise tog objekta. Zbog svoje važnosti u medicini, industrijskoj defektoskopiji i u znanstvenim istraživanjima, razvijena je i industrija za proizvodnju rendgenskog filma, kojemu su karakteristike emulzije prilagođene potrebama određene vrste istraživanja i karakteristikama rendgenskog zračenja. Unatoč tada još nepoznatog karaktera X-zraka, šumari su već 1903. godine došli na ideju da se zrake koriste za snimanje sjemena šumskih vrsta drveća (Simak i Gustafsso n, 1953). Tada je na sastanku zajednice uzgajivača sjemena Švedske, A. N. Lundstr ö m, profesor na Univerzitetu u Upsali, izložio da je istraživao šumsko sjeme snimajući ga sa rendgenskim aparatom. Metoda je bila pogodna za razdvajanje gluhog od fertilnog sjemena, ali je zaključak unatoč tome bio da je neupotrebiva u praksi zbog komplicirane i mukotrpne tehnike rada. Tako je ta mogućnost bila zanemarena sve do 1953. godine, kada su S i- ma k i Gustafsso n razvili metodu analize šumskog sjemena putem rendgenskog snimanja, a uskoro zatim je publicirana serija radova švedskih, a i drugih istraživača, koji su razvijali i koristili ovu metodu. U SSSR-u se rendgenografija razvija od 1935. g. (V a r š a 1 o v i ć, 1958) u karantenskoj službi, kao metoda za otkrivanje zaraženog sjemena. Rad grupe švedskih znanstvenika, Ehrenber g i dr. (1955), koji su se koristili rendgenografijom i prikazali njene tehničke mogućnosti brzog, točnog i jeftinog procjenjivanja kvalitete sjemena, prikazao je Glava č (1956). Regen t (1972), donoseći kratki prikaz ove metode, navodi da se do danas nije proširila u našoj praksi. O RENDGENSKOJ CIJEVI I RENDGENSKIM ZRAKAMA Rendgensko zračenje nastaje u rendgenskoj cijevi koja se sastoji od katode i antikatode (anode), smještenih u staklenoj cijevi zataljenoj s obje strane nakon vakumiranja. Za rad rendgenske cijevi potreban je i uređaj za uspostavljanje visokog napona, koji ubrzava elektrone prema antikatodi. Atomi tvari od koje je antikatoda napravljena naglo zaustavljaju brzo gibanje elektrona, te emitiraju rendgenske zrake. Antikatoda, koja je u stvari metalna pločica, jako se zagrije pod udarom struje vrlo brzih elektrona koncentriranih na malu površinu, s koje se samo jedan dio kinetičke energije elektrona pretvara u zračenje (0,1% kod 30 kV, 1% kod 200 kV, 40% kod 30—40 MeV, prema Industrielle Radiographic, 1969). Tako stvorenu toplinu potrebno je tijekom rada cijevi odvoditi, a rješenja su izvedena konstrukcijom sistema za hlađenje, koje se najčešće provodi vodom ili uljem. Na mjestu gdje rendgenske zrake izlaze iz cijevi, staklo je nadomješteno berilijevom pločicom ili Lindemanovim staklom, kako bi se apsorpcija rendgenskog zračenja svela na najmanju moguću mjeru. Shematizirani prikaz rendgenske cijevi vidi se na si. 2. 168 |