DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1973 str. 22     <-- 22 -->        PDF

Za razliku od vidljivog dijela spektra, rendgenske su zrake nevidljive i
imaju sposobnost prolaska kroz neke tvari (drvo, ljudsko tijelo, plastiku,
neke metale itd.). Slično kao i svijetlo, djeluju na fotografske emulzije, pa
prilikom prolaska kroz objekt položen na film, registriraju na filmu obrise
tog objekta. Zbog svoje važnosti u medicini, industrijskoj defektoskopiji i
u znanstvenim istraživanjima, razvijena je i industrija za proizvodnju rendgenskog
filma, kojemu su karakteristike emulzije prilagođene potrebama određene
vrste istraživanja i karakteristikama rendgenskog zračenja.


Unatoč tada još nepoznatog karaktera X-zraka, šumari su već 1903. godine
došli na ideju da se zrake koriste za snimanje sjemena šumskih vrsta
drveća (Simak i Gustafsso n, 1953). Tada je na sastanku zajednice
uzgajivača sjemena Švedske, A. N. Lundstr ö m, profesor na Univerzitetu
u Upsali, izložio da je istraživao šumsko sjeme snimajući ga sa rendgenskim
aparatom. Metoda je bila pogodna za razdvajanje gluhog od fertilnog sjemena,
ali je zaključak unatoč tome bio da je neupotrebiva u praksi zbog
komplicirane i mukotrpne tehnike rada.


Tako je ta mogućnost bila zanemarena sve do 1953. godine, kada su S i-
ma k i Gustafsso n razvili metodu analize šumskog sjemena putem
rendgenskog snimanja, a uskoro zatim je publicirana serija radova švedskih,
a i drugih istraživača, koji su razvijali i koristili ovu metodu.


U SSSR-u se rendgenografija razvija od 1935. g. (V a r š a 1 o v i ć, 1958)
u karantenskoj službi, kao metoda za otkrivanje zaraženog sjemena.


Rad grupe švedskih znanstvenika, Ehrenber g i dr. (1955), koji su se
koristili rendgenografijom i prikazali njene tehničke mogućnosti brzog, točnog
i jeftinog procjenjivanja kvalitete sjemena, prikazao je Glava č (1956).
Regen t (1972), donoseći kratki prikaz ove metode, navodi da se do danas
nije proširila u našoj praksi.


O RENDGENSKOJ CIJEVI I RENDGENSKIM ZRAKAMA


Rendgensko zračenje nastaje u rendgenskoj cijevi koja se sastoji od
katode i antikatode (anode), smještenih u staklenoj cijevi zataljenoj s obje
strane nakon vakumiranja. Za rad rendgenske cijevi potreban je i uređaj
za uspostavljanje visokog napona, koji ubrzava elektrone prema antikatodi.
Atomi tvari od koje je antikatoda napravljena naglo zaustavljaju brzo gibanje
elektrona, te emitiraju rendgenske zrake. Antikatoda, koja je u stvari
metalna pločica, jako se zagrije pod udarom struje vrlo brzih elektrona koncentriranih
na malu površinu, s koje se samo jedan dio kinetičke energije
elektrona pretvara u zračenje (0,1% kod 30 kV, 1% kod 200 kV, 40% kod
30—40 MeV, prema Industrielle Radiographic, 1969). Tako stvorenu toplinu
potrebno je tijekom rada cijevi odvoditi, a rješenja su izvedena konstrukcijom
sistema za hlađenje, koje se najčešće provodi vodom ili uljem. Na
mjestu gdje rendgenske zrake izlaze iz cijevi, staklo je nadomješteno berilijevom
pločicom ili Lindemanovim staklom, kako bi se apsorpcija rendgenskog
zračenja svela na najmanju moguću mjeru. Shematizirani prikaz rendgenske
cijevi vidi se na si. 2.


168