DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 40 <-- 40 --> PDF |
IZ POVIJESTI ŠUMARSTVA KRATKI PRIKAZ POVIJESNOG RAZVOJA ŠUMA I ŠUMARSTVA LIKE Ing. KARLO POSAVEC Šume su život Like. Tako je to bilo nekada, a gotovo da vrijedi i danas — posredno ili neposredno. Od prastarih Japoda, čiji se život nije mogao zamisliti bez kože i drveta, pa do suvremenog čovjeka s dnevnom štampom na papiru od prerađenog drveta, vodom u kupaonici koja teče iz šumskih izvora, vatrom na ognjištu i daskom u mrtvačkom sanduku — šuma stvarno prati čovjeka od rođenja do smrti. PRILIKE I ODNOSI PREMA ŠUMI U STAROM I SREDNJEM VIJEKU Opći dojam o rasprostranjenosti i izgledu naših šuma u staro doba može se tek donekle nazrijeti iz i´ragmentarnih izjava i opisa rijetkih putopisaca onoga vremena. Zapažanja starogrčkog pisca Strabon a obuhvaćaju pretežno primorski izgled tih krajeva, dok putopisac prve križarske vojne u XI stoljeću — Villermus Tyrski , opisujući tadanju Dalmaciju, spominje da se u unutrašnjosti prostiru nepregledne šume od jadranske obale do ugarske Drave — samo mjestimično prekinute pašnjacima i livadama, s rijetkim oranicama. Kada R. L a p a š i ć opisuje Liku kao kraj čudovišnih prirodnih ljepota, on kaže: »Dok je Velebit pokrivala gusta šuma, a i ostalo gorje prema Kapelibilo obraslo šumom, a po dolinama se i humcima sterali bujni gajevi i zelene dubrave, pa i vjetrovi nisu imali maha kao sada, bilo je po visokim ravnicama Like i Krbave u Podgorju, a i po obližnjim dolinama i kotlinama dosta crnice zemlje, koja je svakim plodom rodila te je bilo dosta prilike za lagodan i udoban život naroda.«* Na žalost, idilična ljepota djevičanskih netaknutih ličkih šuma nije potrajala vječno. Razvoj čovjeka i teška povijest Like ostavili su iza sebe goleme pustoši na tlu nekadašnjih šuma. Devastacija šuma ima svojih tragova još pred više tisuća godina. Japodska nalazišta u Lici kod Poštaka i Smedereva polja, u kojima su pronađene ljudske kosti na šljunku, pijesku i glini pokrivenoj tek nekoliko centimetara debelim slojem crnice, dokazuju da je zemlja s tih mjesta otplavljena daleko ranije nego su grobovi podizani pa je prema tome s nje i davno ranije nestalo šume od koje je crnica i nastala*". * Kratka povijest Like i Krbave — prof. M. J a p u n č i ć, 1881. * Japodi su svoje mrtvace polagali na najgornji sloj polja, nad njima načinili svod od 1 m naslaganog neklesanog kamenja i na taj svod nabacavil zemlju u obliku cunja promjera 30 m i visine 3 m. Danas t: grobovi izgledaju kao svaki drugi humak. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Slične zaključke stvorio je B. K o s o v i ć i na osnovi istraživanja grobova iz brončanog i rimskog doba u primorju oko Jablanca i Stinice. Gordon Eas t — historijski geograf tvrdi na osnovi arheoloških i povijesnih podataka da je jedan dio šuma na Balkanskom poluotoku nestao još u predhistorijsko doba. Prema njemu, iskonske šume na Balkanu, a napose na našem Kršu, uništene su uglavnom u starom, a to uništenje gotovo je dokrajčeno u srednjem vijeku. U svim povijesnim dokumentima, gdje se navode pustošenja zemlje u vrijeme velikih ratova, često je uz narod stradala i šuma. Ta crna tragična nit pustošenja ovih krajeva proteže se još od strahovitog ustanka Ilirije 6—9. god. naše ere, koji je u krvi ugušilo 15 rimskih legija, pa dvadesetgodišnji rat Istočnih Gota s Bizantom (535—555. god.), provala Avara, za koje povjesničari kažu da su tako poharali ove krajeve da je iza njih ostala gotovo pustinja. Ni slovenska plemena nisu bez ratova i paleža utvrdila svoj život na ovom području. Bogatstvo i život tadašnjih nomadskih plemena bio je mjeren brojem stoke za koju je stočar paljenjem šume stalno širio životni prostor. 0 ogromnim masama tadašnje sioke može svjedočiti podatak B. Pop o v i ć a da je prema Tomi Arciđakonu — knez Donald godine 1235. odveo Splićanima 30.000 ovaca, a malo iza toga Toljen, sin kneza Miroslava Humskog, da im je zaplijenio do 80.000 komada goveda. 1 u vremenu turskih ratova stoka je bila gotovo jedino blago ovdašnjeg čovjeka. 1531. javlja general Katzianer cesaru, da je iz Bosne prešlo 700 »Turaka« sa ženama i djecom i cijelim imanjem i da su sa sobom dotjerali 15.000 komada stoke. (Vidi: Dr Radivoj Simonović , Lički zbornik 1937) 1632. »Vlasi« koji su došli iz Bosne u Gomirje, Vrbovsko i Mo ravice, svega 52 kuće, imaju mnogo stoke, osim konja i goveda 18.000 ovaca i koza. 1641. februara došli su iz turske Like preko Velebita u Podgorje i Primorje na zimske paše (paseoli dinverno) »Turci« sa svojim bla gom pa su ih napali senjski Uskoci i oteli im 2.000 komada ovaca. Ni u najnovije vrijeme nije Lika ostala bez stoke. 1938. god. ima Lika sa Gorskim Kotarom samih koza 27.167 komada. 1952. god. bivši K. O. Gospić ima 270.700 komada ostale stoke i 13.383 komada koza. Nomadsko stočarstvo — stvoreno nekada nuždom, zadržano siromaštvom, a danas i navikom — bilo je i ostalo u trajnom sukobu sa šumom. Koliko je šuma spaljeno radi pašnjaka i polja, a koliko radi sukoba i osvete — teško je reći. Ima samo nešto novijih podataka iz kojih se mogu naslutiti strahote šumskih požara. Oko god. 1900. požar je uništio golema područja Plješivice. Od 1920. do 1938. spaljeno je preko 2.500 ha šume Južnog Velebita iznad Svetog Roka. Od 1945. do 1954. evidentirano je na području Like 94 požara, od kojih je izgorjelo 2.001 ha šume. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Nakon požara šume liče na sablasna groblja i kosturnice. I mogu proći stoljeća da se više nikada ne povrate u svom nekadašnjem zelenom sjaju i ljepoti. Ostaju zgarišta, goli kamen, mršava trava i ponekad šikara. Opasnost, koja je prijetila ličkoj šumi od neurednog pašarenja, uočena je još u vrlo stara vremena, o čemu može svjedočiti rimski »pisani kamen« kod vrela Begovača iznad Kosinjskog Bakovca: »EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENT1NOS AD AQUAM VIVAM ORTOPLINIS D PASUS LATUS« ili u prijevodu: Po dogovoru međa između Ortoplina i Pa rentina, pristup do žive vode Ortoplinima otvoren u širini od 500 koraka. (Podatak ing. J. Ko sovica). Na slične zaključke mogu navesti i drugi povijesni dokumenti. Izuzimajući samo stočarstvo na pašnjacima kao koristan i tradicionalan oblik gospodarenja ličkog stanovništva, napredniji ljudi su još pred nekoliko stoljeća pokušavali zaštititi šume barem od koza. Tako je u 10. točki Među timnog šumskog reda za sve šume karlovačkog generalata od 1. II 1764. na vedeno: »Pošto se u jednu ruku pokazalo uspješnim sredstvo, što je opetovanimnaredbama zabranjeno držanje koza koje vrlo štete mladoj šumi, a pošto bi u drugu ruku opet bilo vrlo teško siromašnim graničarima podnijeti gubitakako bi im se naprečac otelo mlijeko što ga od koza imadu, to se ustanovljujerok od 6 godina u kom se imadu po cijelom generalatu sve koze istrijebiti.« Prošlo je i tih 6 godina i još dvije stotine godina i napisano je mnogo takvi naredbi sve do posljednjeg Zakona o zabrani držanja koza iz godine 1954, a koza i kozarstva još ni do danas nije nestalo, nego se ponovno širi na području ličkog sredogorja i u Južnom Velebitu kao simbol siromaštva koje na ovom području još nije prevladano. No, pored vatre i neurednog stočarenja, povijest ličke šume »pisana je« i sjekirom. I to ne baš slabijim dijelom. Kažu, Mlečani su uništili Velebit. Ili, barem njegovu primorsku stranu. Svakako, mnogo je šume posječeno dok nije u punom sjaju izgrađena Venecija — Serenissima. Prema Popović u ugrađeno je u same temelje crkve Santa Maria della Salute 1,200.000 komada drvenih pilota, a koliko je takvih crkava i palača i ostalog podignuto u 1000 godina života Venecije na drvetu hrvatskih priobalnih šuma. No, istini za volju, Mlečani, odnosno za njihov račun naši ljudi, mogli su sjeći potrebno veliko drveće samo u onim vrtačama krša gdje je na dubokoj zemlji takvo drveće moglo i narasti, a tu se mogla šuma i obnoviti. Lika je uz to bila sve do XVIII stoljeća preslabo cestama otvorena, a da bi se iz nje mogle izvlačiti veće mase građevinskog drveta. Ipak i Venecija, i stoljeća turskih ratova, pa intenzivni razvoj brodogradnje, rudarstva, paljenje ugljena i dobivanje potaše (lužine od pepela potrebne za industrije stakla), kao i niz drugih djelatnosti u početku novog vijeka, stalno su gutale sve veće količine drveta, tako da su ličke šume nakon oslobođenja od Turaka (1689. god.) bile već prilično opustošene. Sudeći po karti Ivana Sambuk a iz 1572, od koje se jedan primjerak čuvao u zagrebačkom Kr. zemaljskom arhivu, u to vrijeme primorska je stra 300 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 43 <-- 43 --> PDF |
na Velebita bila već sasvim ogoljela i bez šuma, jer su šume naznačene samo na unutarnjoj — ličkoj — strani Velebita. Kako je Lika početkom šesnaestog stoljeća organizirana u vojno-teritorijalnoj formaciji kao Vojna krajina, u kojoj je cijeli život bio reguliran putem vojnih zapovijedi — tako su i odnosi stanovninštva prema šumi bili uređivani vojnim propisima. Karakteristično je za šumarstvo u to vrijeme da su lički graničari uživali pravo na besplatno građevno i ogrjevno drvo te žirenje i pašu u carskim šumama, kao jedan vid naknade na doživotnu vojnu obvezu, besplatni kuluk na izgradnji utvrda i mostova, podvoz i ukonačivanje vojske. S obzirom na veliko siromaštvo stanovništva, uzrokovano stalnim ratovanjem i provalama Turaka, a i nisku kulturu graničara kojima nije bilo dopušteno slati djecu u školu ili zanate radi stalne vojne obaveze, bilo je razumljivo da su žitelji često iz nužde krčili i palili šume da bi negdje u zbjegu došli do obradive zemlje. Dešavalo se čak i to da su vojne vlasti u bezuspješnoj borbi protiv hajduka — kojih su bile pune šume sve do početka XX stoljeća — same namjerno palile šume ne bi li uništile hajdučka skloništa. Nakon oslobođenja Like od Turaka (1689) Austro-Ugarska je uočila da će ubrzo doći do posvemašnjeg uništenja šuma ako se u njima ne uvede više gospodarskog reda. ŠUMARSTVO LIKE ZA VRIJEME AUSTRO-UGARSKE Početkom XVIII stoljeća pokrenuli su ekonomisti u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji vrlo glasne proteste protiv ogromnog haračenja šumama, koje je nastalo uslijed rastuće potrošnje drveta za potrebe brodogradnje i sve jačeg razvoja industrije Evrope (H. C. van Carlowit z 7.712 Sylviculture oecomica). Bilo od straha da će ubrzo nestati šuma, bilo od želje da sačuva dragocjenu hrastovinu i dugu oblu građu za potrebe svoje ratne mornarice, tek Austro-Ugarska donosi već godine 1732. svoj šumski red za područje Istre, a 1737. za Varaždinski generalat. U to vrijeme općih napora da se spasu postojeće i obnove devastirane šume pada i pošumljavanje živih pijesaka na Krbavskom polju po majoru (kasnije čuvenom austrijskom generalu) L a u d o n u. Kada je 1743. major Laudon došao u Liku za komandanta Buničke kapetanije, bio je zatečen silnom pustoši tih krajeva i živim pijescima podno Bunića pa je još iste jeseni počeo pošumljavati područje živih pijesaka pomoću hrastovih sadnica. Jame za pošumljavanje kopane su 1 m duboko i punjene humusom iz obližnjih šuma, na koje se stavljala sadnica. Na svaki mä došla je jedna sadnica, tj. 10.000 po hektaru, u vojničkom redu i rasporedu. Posao pošumljavanja obavljali su krajišnici besplatno, a podignute kulture čuvale se strogo od paše ili koje druge štete. Tako je nastalo prvih 33 ha povijesnog Laudonova gaja, od kojeg je danas ostalo svega 220 stabala starih 230 godina, koja se čuvaju kao prirodni i povijesni spomenik toga kraja. Naknadno, tj. godine 1856. unesen je u Laudonov hrastov gaj crni i obični bor, a pošumljavanje borom prošireno je od 1896. i na okolne pijeske, tako |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 44 <-- 44 --> PDF |
da je do prvog svjetskog rata pošumljeno blizu 400 ha, od čega je danas ostalo još oko 280 ha. Za vrijeme carice Marije Terezije (1717—1780) zasađen je i 1740. Jasikovac kraj Gospića i Budački gaj, a osnutkom Inspektorata za pošumljavanje krša u Senju, koji je djelovao sve do godine 1941, podignuti su mnogi zeleni spomenici s primorske strane Velebita. Na zahtjev bečkog dvora od 1762. zadužen je posebno Karlovački generalat, u koji je spadala Otočka i Lička pukovnija, da sa svojim inženjerima izvrši kartiranje šuma na svom području i poduzme ostale korake za sprečavanje izvoza drveta sposobnog za brodogradnju, te podizanje skladišta za otkup i prodaju drva (otkup drva od vlasnika po primjernoj cijeni i uvođenje šumskog reda na tom području) i si. Prvi šumski red za šume Karlovačkog generalata izdao je godine 1764. karlovački general baron pi. Beck, a definitivna regulacija šumskog reda donesena je 1765. na osnovi nacrta i opisa šuma koje su sastavili ingenieur- major pl. Pierker i Waldmeister Franzoni. Interesantni su mnogi podaci o tadašnjem stanju ličkih šuma kao i upute o njihovu gospodarenju. Cijelo područje ličke Vojne krajine bilo je vojnnički podijeljeno u Ličku i Otočku pukovniju. U šumarskom smislu Lička pukovnija bila je raspodijeljena na 11 šumskih distrikata i Podgorje, a Otočka na 12 distrikata, Podgorje i Senjsku dragu. Walmeister Franzoni dao se na opsežan posao da utvrdi drvnu masu na cijelom tom području, pa je evidentirao u distriktima Ličke pukovnije 9,684.236 stabala, a u Otočkoj pukovniji (uključivši Senjsku dragu i Podgorje) 20,630.970 stabala. Od te osnovne šumske mase preporučio je kao upotrebljivo za sječu u Ličkoj pukovniji 2,742.163 stabla i u Otočkoj pukovniji 5,376.021 stablo. šume Otočke pukovnije protezale su se u to vrijeme na velikom području od Kosinja, Šatorine i Prizne na istoku do poteza Povile prema Mrkopolju, Drežnici i Jezeranama na zapadu, a na sjeveru do Plješivice i jezera Galovac na Plitvičkim jezerima. Otuda i toliki količinski nesrazmjer otočkih šuma prema ličkima u odnosu na današnje stanje, kad su od tih šuma ostale na području ličkog gospodarstva samo šumarija Otočac i Vrhovine. Prema Franzonijevom prvom šumarskom stručnom opisu šuma na Velebitu i Kapeli utvrđeno je da u dubokim dolinama i najvišim kraškim bregovima, koji nisu bili pristupačni graničarskoj sjekiri, ima prostrane i suvisle šume i bukve i hrasta sa silnom množinom smreke i jele. Hrasta je u to vrijeme bilo između Takalica, brda Kozjak i Oštarija (uz cestu Gospić— Karlobag) 18 stabala po jutru — a danas ga je s tog područja sasvim nestalo. Uz velike količine stabala sposobnog za brodogradnju navodi se i neizmjerna množina prastarog drveća koje se ne može »za ništa drugo« upotrijebiti nego samo za trupce za piljenje raznovrsnih dasaka, te za vesla za male i velike brodove, kao i za dužice šindru, za paljenje ugljena i cjepanice. Suprotno tom stanju, pristupačne šume bile su sasvim devastirane, a osobito je stradao hrast kao najtraženije drvo za građu. Da bi se mogla vršiti sječa evidentiranih 8 milijuna sposobnih i zrelih stabala, predložio je Waldmeister Franzoni da se popravi i nanovo sagradi ukupno 8 magistralnih cesta, i to u Ličkoj pukovniji: 302 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 45 <-- 45 --> PDF |
1. nova cesta iz Velikog i Malog Samarskog do luke Kovačice u dužini od 3 1/2 sata, 2. da se proširi cesta Gospić—Bag, 3. da se popravi stari put u luku Cesaricu. U Otočkoj pukovniji planiralo se: 1. Popravak vlake na Stinicu, 2. Vlaka na Porto Lukovo, 3. Stari put prema Sv. Jurju, 4. Novi put od Konjske drage nad Donjim Kosinjem prema Krasnu i na Sv. Juraj, 5. Cesta za Senj, 6. Cesta iz Drežnica preko Krmpota na Senj, 7. Popravak puta u Porto Povile. Prema troškovniku nekog zidarskog »palira« iz Rijeke, troškovi za te radove iznosili bi 66.000 forinti, dok je general F. Z. M. Beck u svom izvješću od 2. III 1765. tvrdio da će ta cijena iznositi i 100.000 forinti. No usprkos tako visokoj cijeni sve su te ceste izgrađene, a najuspjelije ceste — Jozefinska od Karlovca preko Velike Kapele i Vratnika u Senj, zatim cesta Sveti Rok—Obrovac i Gospić—Karlobag, izvedene su pod rukovođenjem proslavljenog i briljantnog graditelja Josipa Kajetana K n e ž i ć a. Njegova grobnica stoji gotovo nepoznata ispod Vratnika kod Majorije — a tisuće turista i putnika tih najljepših cesta Hrvatske i ne znaju gdje da odaju i najmanju počast kostima tog genijalnog ali skromnog čovjeka, koji je Velebit učinio prohodnim, ali i svoj život ostavio na Velebitu. Nadzor nad šumama ličke pukovnije povjeren je jednom šumaru s 2 strana i 6 domaćih lugara sa sjedištem u Oštarijama na karlobaškoj cesti. Otočkom šumaru određeno je sjedište u Krasnu, a s obzirom na veći kotar dobio je na pomoć 4 strana i 8 domaćih lugara, i povrh toga jednog najboljeg šumara-lovca kao pristava. Svaki šumar imao je godišnju plaću 450 forinti, a lugar mjesečno 10 forinti i stan u šumi koju nadzire, ili naknadu za primjerenu stanarinu. Uporedo s opisom šuma i uputama za njihovo gospodarenje predložen je po Franzoniju i nacrt šumskog reda, koji je potvrdio c. kr. ratno vijeće 6. VII 1765. U instrukcijama za šumare i nacrtu šumskog reda za Karlovački generalat upućuju se šumari da moraju savjesno i pošteno obavljati svoju dužnost, da ne smiju trgovati drvetom, a krajiške šume da moraju barem svakih 14 dana točno pregledati. Graničarima je ukinut slobodan izbor i sječa stabala za njihove potrebe bez prethodne šumarske doznake. Za graničare je ipak odobravana sječa drveta besplatno, a svi ostali građani morali su drvo plaćati po određenom cjeniku. Zabranjeno je svako obaranje stojećih stabala, bilo za ogrjev bilo za rezanje u daske, dok se iz šume ne pokupi sva leževina ili stabla izvaljena od vjetra. U svrhu štednje drveta zabranjeno je podizanje drvenih plotova iz cijepanih komada, a uvođenje zatvorenih ognjišta (štednjaka) preporučivano je još ranije. 303 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 46 <-- 46 --> PDF |
Ogrjevno drvo smjelo se sjeći od 1. listopada do polovice siječnja, a građevno u prosincu, siječnju i veljači, i to u dane kad je mjesec u opada nju (četvrti dan poslije uštapa, do mlađa). Graničar nije smio prodavati svoje besplatno dobiveno drvo provincija listima, a za pronađenu sječu bez dozvole svakome se prvi put oduzimala sjekira, a drugi put su mu se plijenila kola i zaprega i prodala na javnoj dražbi u korist ratne i krajiške blagajne. Pašarenje u šumama dopušteno je samo na određenim površinama (pre ma uzgojnom tipu šuma) za ovce i blago, a kozama je pod prijetnjom naj strože kazne zabranjen svaki ulazak u šumu. Za obnovu šume dane su posebne upute o načinu sječe, brizi o podmlat ku i sadnji žira i biljaka. Opustošene šume trebale su se obnoviti sadnjom žira, bukvice i biljaka, a oko kuća su se trebale saditi korisne voćke i vrbe za ogrjev. Kod određivanja drveta za sječu dana je apsolutna prednost zaštiti hra sta, jele, smreke i bora, a zabranjena je sječa mladih stabala za stožine, kao i sječa mladih jasena, javora i brijesta za izradu drvenih obruča. Sječa se tre bala vršiti nisko na panju, što bliže zemlji — pa i panj po mogućnosti izva diti. Ovo zbog toga jer su do tada krajišnici običavali sjeći drvo i po 4—6 stopa iznad zemlje, osobito za vrijeme snijega — tako da su šume od visokih panjeva izgledale poput groblja. Svaki lov bio je u šumama zabranjen, i graničaru podčasniku i časniku, a zateče li se prosti graničar u lovu ima mu se oduzeti puška, a u lovu za tečeni časnik ima se prijaviti zapovjedniku pukovnije. Požarno preventivne mjere bile su osobito oštre i predviđale su uz naknadu štete još i najteže tjelesne kazne. Da su kazne bile stroge svjedoči podatak da je Karlovački generalat 29. prosinca 1781. kaznio jednog lugara Ličke pukovnije sa 30 batina i punom odštetom za nekoliko posječenih hrastića. Sve upute i instrukcije o gospodarenju šumama trebao je šumar prenijeti na lugare radi provedbe, a ako su bili nepismeni, trebao im je to svake nedjelje čitati dok ne bi upamtili. Izuzevši kratko vrijeme okupacije Like od Francuza, ovi propisi o šumskom redu i instrukcije o upravljanju šumama Vojne krajine doživjeli su niz nadopuna i izmjena do donošenja Prvog šumarskog zakona Austro-Ugarske monarhije od 3. XII 1852, koji već ima sve elemente suvremenih zakona o šumama. Povjesničari kažu da je za vrijeme francuske vladavine u Lici pod tzv. Ilirijom od 1809. do 1814. bilo više reda u šumama nego ikada za vrijeme Austro-Ugarske monarhije. Tome je sigurno dosta pridonijelo oštro uvođenje reda na gotovo anarhičnom području tadašnje Like. Krajišnici su prema navodima prof. M. Japunčić a pripovijedali da je bilo zabranjeno imati bravu na staji, a gospodarsko oruđe moralo je ostajati na polju ili u dvorištu. Oružje se moglo nositi samo s dopuštenjem redarstva i vojnog zapovjedništva. No, jao si ga hajduku ili prijestupniku. Krivce su vješali pred njihovim vlastitim kućama. Francuzi su uz uvođenje reda intenzivno gradili ceste, podizali škole, a crkvi su oduzeli nadzor nad pučkom školom. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 47 <-- 47 --> PDF |
Navodno je i sam ca r Franj o nakon pada Napoleona prilikom obilaska povraćenih područja jednom rekao: »Šteta šio ti Francuzi nisu duljeovdje ostali, oni bi još mnogo toga bili učinili«. U toku razvojačenja Vojne krajine i njenog vraćanja pod vlast hrvatskog bana i Sabora donesen je 8. VI 1871. Zakon kojim se otkupljuju servituti graničara na drvo i pašarenje. Polovica državnih šuma u kojima su krajišnici imali pravo korišćenja, predala se u nadležnost pukovnija, a druga polovica ostala je isključivo državna. Iz tih pukovnijskih šuma formirane su godine 1873. šume imovnih općina. Na području Like formirana je samo Otočka imovna općina jer se krajišnici Ličke pukovnije nisu mogli nagoditi koja polovina šuma treba njima pripasti. Zbog toga su poslove za šume ličke pukovnije vodile i nadalje državne šumarije, a na području Otočca djelovale su dvije šumarije (sa sjedištem u Krasnom): jedna za državne šume, a druga za šume imovne općine. Imovne općine i sve njihove institucije dokinute su u godini 1941, kada su spojene s državnim šumama, a pravoužitnici izjednačeni s ostalim građanima. Pojedina sela ili općine mogle su se odvojiti iz imovne općine s dijelom šuma koje su im pripadale. Tako su nastale zemljišne zajednice, za koje je donesen Zakon 25. IV 1894. Mora se napomenuti da se državnim šumama bolje gospodarilo nego šumama bivših imovnih općina, prvo zato šio nisu bile opterećene servitutom, a drugo što su njihovi lugari i šumari primali redovitije svoje plaće od države nego imovinski od vlastitih prihoda. ŠUMARSTVO LIKE OD GODINE 1918. DO OSLOBOĐENJA Za vrijeme bivše kraljevine Jugoslavije formirane su u Lici šumske uprave za državne šume u Gospiću, Karlobagu, Svetom Roku, Donjem Lapcu, Plitvičkom Ljeskovcu, Vrhovinama i Otočcu sa 138.766 ha šumske površine pod direkcijom šuma u Sušaku i šumske uprave za šume imovnih općina sa sjedištem u Brinju, Otočcu, Vrhovinama, Korenici i Perušiću sa 62.991 ha šumskih površina. I dok su godine 1765. za cijelo to područje (i uz njega još i područje Senja i Jezerana) bila predviđena 2 šumara, jedan pristav lovnik i dvadeset lugara, dotle je već 1938. na ličkom području i na otočkom području državnih šuma i šuma imovnih općina bilo angažirano 12 šumara i 60 lugara, uz koje je radilo još i 111 drugog kvalificiranog šumarskog osoblja. 1 usprkos tako brojnom osoblju odnos stanovništva Like prema šumi bio je gori nego za vrijeme Austro-Ugarske. Sresko načelstvo u Otočcu žali se godine 1936. Kr. banskoj upravi da počam od godine 1930. zapanjujuće raste broj šumskih šteta i haračenje šumama. Tako je 1930. prijavljeno na tom području 4.577 šumskih šteta, u godini 1935. podneseno je 7.753 prijave, a u samih 6 mjeseci 1936. bilo je već 5.154 prijava. Gotovo sve te prijave odnosile su se na štete u šumama Otočke imovne općine, koja je uz ličke »srezove« obuhvaćala i »srez« Krasno i Senj kao i |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 48 <-- 48 --> PDF |
»srez« Zavalje, koji danas pripada SR BiH. Za čuvanje tih šuma bilo je angažirano 100 lugara i lugarskih pomoćnika. Stanje šuma i život tih lugara prava su slika anarhije koja je u to vrijeme vladala u Lici. Plaće su redovito primali samo šumari i činovnici, a lugarima je Otočka imovna općina dugovala za neisplaćene plaće godine 1935. 6,608.942 dinara, a bilo je lugara kojima nisu plaćene plaće čak unatrag 10 godina (od 1925—1935). Izvještaj o stanju Otočke imovne općine tvrdi da je bilo lugara koji su, »moleći svoju plaću plakali i pokazivali poderane cipele, a na njihovim ispijenim licima vidjelo se da ti ljudi zaista i gladuju«. U takvim uvjetima cvjetao je i šverc sa drvetom, a bogati trgovci i pilanari mogli su za malić žita ili kukuruza dobiti na pilani ukradeni trupac. Oko 100 ogorčenih lugara okupljenih u udruženju zvaničnika i lugara pod predsjedništvom nadlugara Jakova Rukavine odlučili su 1936. organizirati štrajk dok se ne udovolji njihovim osnovnim i ljudskim pravima. Nisu u to vrijeme bolje prolazili ni šumski radnici. Poslodavci, trgovci i pilanari koji su kupovali šumu na panju zakidali su kirijaše nemilosrdno na cijenama i zaradama. Nezadovoljni kirijaši općine Vrhovine udruženi u Kirijašku sekciju »Seljačkog kola« u Gornjem Babinu Potoku stupaju godine 1939. u štrajk, koji se proširio i na pilanske radnike i kirijaše ostalih područja*. Budući da je sam kotar Otočac godine 1935. imao 8 parnih pilana i preko 20 pila potočara, a cvjetale su i brojne pilane podno cijelog Velebita i Plješivice, možemo zaključiti kako je u tome prolazila šuma. Ovo to više, jer do II. svjetskog rata bukovina nije bila traženo industrijsko drvo, a male primitivne pilane nisu mogle bukovinu niti komercijalno obraditi za tržište — pa se u Lici pretežno pilila jelovina uz nešto bora i hrasta — što je dovelo gotovo do istrebljenja četinjara na pristupačnim područjima Velebita i Plješivice. Bilo je i u to vrijeme dobrih šumsko privrednih propisa u okviru Zakona o šumama od 21. XII 1929, ali su se oni slabo poštivali. Prema odredbama tog zakona za sve šume određeno je gospodarenje po načelu stroge trajnosti i na osnovi privrednih planova. Veće drvne mase — tzv. industrijske sječine — prodavale su se na principu licitacije, a za škole, ustanove, obrtnike i zemljoradnike prodavalo se drvo iz državnih šuma po cijeni šumske takse. Siromašni zemljoradnici (sa porezom ispod 50 din), šumari i šumarsko osoblje i za gradnju crkvi, spomenika i ograde groblja — drvo su dobivali besplatno. Čuvari šuma pa i šumari bili su zaprisegnuta lica koja su uživala status i prava organa javne sigurnosti. Kazne za šumske štete bile su određene vrlo oštro, ali to je najčešće ostajalo samo slovo na papiru, što je vidljivo iz naprijed navedenih masovnih šumskih šteta Otočke imovne općine. Za vrijeme II. svjetskog rata od 1941—1945. bile su šume Like i Gorskog kotara po tzv. Rimskom protokolu okupacionih vlasti predane na punu * Prema aktu Načelstva Otočkog br. 13051/39 — kirijaška sekcija »Seljačka kola« u B. Potoku brojila je gocVne 1939. 532 kirijaša sa područja Vrhovina, Plitvičkih jezera i Korenice. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 49 <-- 49 --> PDF |
eksploataciju Italiji. Kakvo je bilo okupatorovo gospodarenje nije potrebno opisivati. Sjeklo se tamo dokle je sizala zaštita iz bunkera. POSLIJERATNI RAZVOJ ŠUMARSTVA LIKE Možemo slobodno reći da su u svim navedenim povijesnim razdobljima do godine 1945. ostale sačuvane samo one šume koje su bile sasvim nepristupačne ili su — kao čiste bukove šume — bile manje interesantne za industrijsku preradu, a sve drugo bilo je pretvoreno u šikaru i golet. Da je tome tako, svjedoči podatak da je još godine 1954. od 272.000 ha šumske površine bilo svega 127.000 ha visokih šuma, a 88.000 ha je bilo pod šikarom i 57.000 ha golet i kamenjari. Od ukupne drvne mase ostalo je samo 5,300.000 m:! četinjara ili 23%, a ostalo — 18.174.000 m3 bili su lišćari (pretežno bukva). Sigurno da prve poslijeratne godine nisu išle u prilog poboljšanju ove nepovoljne strukture četinjara u ličkim šumama, jer je od 1945. do 1951. samo lokalno stanovništvo posjeklo 380.360 m3 lišćara i 348.755 m3 ili 48% četinjara. U tim godinama još jedamput toliko posjekli su LID, PODIŠ i lički ŠlP-ovi, tako da je ukupni zbir sječe od 1945. do 1954. iznosio 3,167.939 m3 lišćara i četinjara. No poslijeratne godine bilježe s druge strane i prva organizirana pošumljavanja širih razmjera te je do 1954. pošumljeno 11.476 ha zemljišta i uređeno — meliorirano 8.920 ha šikara, što je pothvat bez presedana u ranijoj povijesti ličkog šumarstva. Najveća zasluga za uspjeh tako široke akcije u teškim poslijeratnim godinama pripada kolektivu Šumskog gospodarstva »Kapela« Gospić, koje je formirano 1947. godine radi gospodarenja na teritoriju bivših državnih šuma (Sušačke direkcije) u Lici. Na području bivše imovne općine Otočac ostalo je još nekoliko poduzeća lokalnog značaja (Otočac i Brinje), koja su se 1951. god. spojila sa Š. G. »Kapela« i dobila status ostalih šumarija. Reorganizacijom šumarske službe u NRH 1954. god. došlo je do cijepanja tog gospodarstva u 17 samostalnih šumarija i to: Gospić, Medak, Sv. Rok, Gračac, Srb, D. Lapac, Nebljusi, Udbina, T. Korenica, Vrhovine, Otočac, Lešće i L. Osik — koje su se 1960. spojile u današnje Šumsko gospodarstvo Gospić. Radi održavanja potrajnosti gospodarenja, ovo gospodarstvo nastavilo je i još pojačalo intenzitet šumsko-kulturnih radova, tako da je od I960, do 1970. obavilo uzgojne radove na 32.543 ha, od čega se 1.200 ha odnosi na plantaže brzorastućih kultura četinjara na vrištinama oko Metka i Žitnika. Tim akcijama i smanjenjem ekstenzivnog nomadskog pašarenja ponovno su se zazelenjela ogromna prostranstva šikara i kamenjara u Ličkom sredogorju. Danas ličke šume na površini od 257.000 ha i drvnom fondu od 23.8 milijuna m3 daju 574.000 m3 godišnjeg prirasta, od kojeg se godišnje posiječe oko 430.000 m3 brutto drvne mase. Na toj sirovinskoj bazi razvija se nekoliko suvremenih kapaciteta mehaničke prerade drveta kao na pr. u Perušiću, Vrhovinama, D. Lapcu i Ud 307 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 50 <-- 50 --> PDF |
bini, moderna Tvornica namještaja u Otočcu, kao i pilana u Bjelopolju i Mazinu. * * * Kada sa žutih listova povijesti i zahuktale današnjice prenesemo pogled na samu šumu, vidjet ćemo da je to jedan divan, tihi ali uporan živi organizam, koji se snagom prirode grčevito bori za svoj opstanak i razvoj. Da ne bi buduće generacije sasvim zaboravile kako je izgledala iskonska šuma, u Lici je stavljeno nekoliko najljepših šumskih predjela pod zaštitu prirode. To je, u prvom redu, Nacionalni park Plitvičkih jezera, koji obuhvaća oko 160 km2 divnog brdovitog terena između masiva M. Kapele i Plješivice. Park je obrastao prirodnom šumom bukve, jele i smreke kroz koju se proteže 14 km dugačka dubodolina, u kojoj je stepenasto poredano 2 velika i 14 manjih predivnih zeleno-modrih planinskih jezera što se prelijevaju jedno u drugo, sa 40 vodopada ukupne visinske razlike od 156 m. Drugi najveći (ali najmanje poznati) areal zaštićene šume je visoko planinski pojas subalpinske idekave bukve i bora krivulja (Fagetum Subalpinum i Pinus Mughus), koji pod najvišim vrhuncima Velebita i Plješivice formira posljednji pojas šumske vegetacije. U tim visinskim šumama dolazi ponosna bukva najprije vjetrovima i snijegom okraćena, svinuta, zatim razgranjena, izobličena i konačno polegla uz tlo, visoko tek oko 1 m, udružena u svom gornjem dijelu s otpornim klekastim borom. Ostaci prašumskog tipa šume bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum) sačuvani su na cea 300 ha u odj. 11 i 30 g. j . Javornik — Tisov Vrh na Plješivici gdje još uvijek stoje i rastu jele stare preko 300 godina. Prirodna sastojina bijelog i crnog bora, kao relikt iskonskih šuma, sačuvana je na Plješivici u predjelu Samar i Komarnica u M. Kapeli. Zaštićene su i stare park šume Laudonov gaj i Jasikovac kraj Gospića kao povijesni prirodni spomenici. U ličkim šumama i planinama nalaze se biljni endemi jedinstveni na svijetu, kao Sibirea Croatica, Salix grandifolia var. Velebitica, Campanula Velebitica, Degenia Velebitica, Anthyllis Velebitica i niz drugog rijetkog bilja. Ljekovito bilje i šumske plodine ne bi se, također, trebale podcijeniti kao dio šumskog bogatstva Like. U sklopu prave ekspanzije razvoja turizma i turističke privrede u cijelom svijetu, Lika i ljepote ličkih šuma i planinskih pejzaža predstavljaju za Evropu, a pogotovo za Hrvatsku još neotkriveni rezervoar rekreacije za umornog i zasićenog gradskog čovjeka. Lovni turizam ima na golemim prostranstvima ličkih šuma puno preduvjeta za svoj razvoj, ali uz prvenstveni uvjet da se izmijeni i popravi kultura naoružanog čovjeka prema divljači. Iz ličkih šuma danas je već sasvim nestalo divokoza, za koje ima posljednji podatak da je jedna ubijena 1896 (neračunajući kasnije pokušaje umjetnog unošenja ove divljači). Isto tako — već se godinama ne primjećuje orao krstaš, koji je nekada gnijezdio na Južnom Velebitu, a sve je rjeđi i suri orao i bjeloglavi sup, koji je još 1924. gnjezdio na otoku Prviću i dolazio na velebitske stijene. Prije 25 godina bilo je na Južnom Velebitu i velikog tetrijeba gluhana, ali je danas sasvim nestao (vjerojatno zbog uništenja crnogorice). |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 51 <-- 51 --> PDF |
Prema pričanju starijih ljudi bilo je u Lici još prije pedesetak godina i risova iako to nije sigurno dokazano. I vidre su postale danas u Lici već prava prirodna rijetkost. No, još uvijek su ličke šume i planine posljednje utočište divljači i zvjeradi, koje mogu smišljenim gospodarenjem predstavljati prvorazrednu lovačku i turističku atrakciju. Tu ima još medvjeda, vukova, lisica, kuna, divljih mačaka, jazavaca, divljih svinja, srna, planinskog jelena, zečeva, lasica ... Od pernate divljači lovno turistički je posebno atraktivan veliki tetrijeb gluhan, zatim jarebice, divlji golub, šumska šljuka, divlja patka i fazan, koji se već nekoliko godina umjetno unaša u lička nizinska lovišta. Osim lovnih vrsta ovdje su brojno zastupljene razne grabljivice, kukavke, vivčarice, sove, djetlovke, zebe, ševe, grmuše, drozdovi, sjenice i druge koje tako skladno nadopunjuju tihi, ali živi svijet šume. U Lici još ima endema životinjskog svijeta koji su prava prirodna rijetkost pa ih treba zaštititi radi nauke i radi odnosa čovjeka prema prirodi. I na kraju, kada bismo sabrali sve ono što su ličke šume dale i daju čovjeku, morali bismo kao kulturan i slobodan narod biti ponosni na svoje šume i poduzeti sve napore da njena preostala bogatstva i ljepotu sačuvamo i za naša buduća pokoljenja. LITERATURA 1. Kosović , B.: Prvi šumarski stručni opis šuma na Velebitu i V. Kapeli, 1915. 2. Š u 1 e k, B.: Korist i gajenje šuma, 1866. 3. J a p u n č i ć, M.: Kratka povijest Like i Krbave. 4. Statistika šuma i šumske privrede za 1938. god. 5. Štrajk lugara Otočac 1936. god., Arhiv Muzeja Like, Gospić. 6. Straj kirijaša Otočac 1939—1940. — Arhiv Muzeja Like, Gospić. 7. Lički kalendar 1939, 1940. i 1941. — Arhiv Muzeja Like, Gospić. 8. Lički zbornik za 1937. i Vila Velebita — zbornik za 1942. god. — Arhiv Muzeja Like, Gospić. 9. B u n j e v č e v i ć, Z.: Osnovni problemi šumarstva u Lici, 1954. 10. Kosović , J.- Šumarstvo na Velebitu. 11. Krš Hrvatske —- 2. — Split, 1957. 12. Sever in ski, V.: Senjski zbornik 1965, 1967—1968. |