DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Nakon požara šume liče na sablasna groblja i kosturnice. I mogu proći stoljeća da se više nikada ne povrate u svom nekadašnjem zelenom sjaju i ljepoti. Ostaju zgarišta, goli kamen, mršava trava i ponekad šikara. Opasnost, koja je prijetila ličkoj šumi od neurednog pašarenja, uočena je još u vrlo stara vremena, o čemu može svjedočiti rimski »pisani kamen« kod vrela Begovača iznad Kosinjskog Bakovca: »EX CONVENTIONE FINIS INTER ORTOPLINOS ET PARENT1NOS AD AQUAM VIVAM ORTOPLINIS D PASUS LATUS« ili u prijevodu: Po dogovoru međa između Ortoplina i Pa rentina, pristup do žive vode Ortoplinima otvoren u širini od 500 koraka. (Podatak ing. J. Ko sovica). Na slične zaključke mogu navesti i drugi povijesni dokumenti. Izuzimajući samo stočarstvo na pašnjacima kao koristan i tradicionalan oblik gospodarenja ličkog stanovništva, napredniji ljudi su još pred nekoliko stoljeća pokušavali zaštititi šume barem od koza. Tako je u 10. točki Među timnog šumskog reda za sve šume karlovačkog generalata od 1. II 1764. na vedeno: »Pošto se u jednu ruku pokazalo uspješnim sredstvo, što je opetovanimnaredbama zabranjeno držanje koza koje vrlo štete mladoj šumi, a pošto bi u drugu ruku opet bilo vrlo teško siromašnim graničarima podnijeti gubitakako bi im se naprečac otelo mlijeko što ga od koza imadu, to se ustanovljujerok od 6 godina u kom se imadu po cijelom generalatu sve koze istrijebiti.« Prošlo je i tih 6 godina i još dvije stotine godina i napisano je mnogo takvi naredbi sve do posljednjeg Zakona o zabrani držanja koza iz godine 1954, a koza i kozarstva još ni do danas nije nestalo, nego se ponovno širi na području ličkog sredogorja i u Južnom Velebitu kao simbol siromaštva koje na ovom području još nije prevladano. No, pored vatre i neurednog stočarenja, povijest ličke šume »pisana je« i sjekirom. I to ne baš slabijim dijelom. Kažu, Mlečani su uništili Velebit. Ili, barem njegovu primorsku stranu. Svakako, mnogo je šume posječeno dok nije u punom sjaju izgrađena Venecija — Serenissima. Prema Popović u ugrađeno je u same temelje crkve Santa Maria della Salute 1,200.000 komada drvenih pilota, a koliko je takvih crkava i palača i ostalog podignuto u 1000 godina života Venecije na drvetu hrvatskih priobalnih šuma. No, istini za volju, Mlečani, odnosno za njihov račun naši ljudi, mogli su sjeći potrebno veliko drveće samo u onim vrtačama krša gdje je na dubokoj zemlji takvo drveće moglo i narasti, a tu se mogla šuma i obnoviti. Lika je uz to bila sve do XVIII stoljeća preslabo cestama otvorena, a da bi se iz nje mogle izvlačiti veće mase građevinskog drveta. Ipak i Venecija, i stoljeća turskih ratova, pa intenzivni razvoj brodogradnje, rudarstva, paljenje ugljena i dobivanje potaše (lužine od pepela potrebne za industrije stakla), kao i niz drugih djelatnosti u početku novog vijeka, stalno su gutale sve veće količine drveta, tako da su ličke šume nakon oslobođenja od Turaka (1689. god.) bile već prilično opustošene. Sudeći po karti Ivana Sambuk a iz 1572, od koje se jedan primjerak čuvao u zagrebačkom Kr. zemaljskom arhivu, u to vrijeme primorska je stra 300 |