DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1973 str. 48 <-- 48 --> PDF |
»srez« Zavalje, koji danas pripada SR BiH. Za čuvanje tih šuma bilo je angažirano 100 lugara i lugarskih pomoćnika. Stanje šuma i život tih lugara prava su slika anarhije koja je u to vrijeme vladala u Lici. Plaće su redovito primali samo šumari i činovnici, a lugarima je Otočka imovna općina dugovala za neisplaćene plaće godine 1935. 6,608.942 dinara, a bilo je lugara kojima nisu plaćene plaće čak unatrag 10 godina (od 1925—1935). Izvještaj o stanju Otočke imovne općine tvrdi da je bilo lugara koji su, »moleći svoju plaću plakali i pokazivali poderane cipele, a na njihovim ispijenim licima vidjelo se da ti ljudi zaista i gladuju«. U takvim uvjetima cvjetao je i šverc sa drvetom, a bogati trgovci i pilanari mogli su za malić žita ili kukuruza dobiti na pilani ukradeni trupac. Oko 100 ogorčenih lugara okupljenih u udruženju zvaničnika i lugara pod predsjedništvom nadlugara Jakova Rukavine odlučili su 1936. organizirati štrajk dok se ne udovolji njihovim osnovnim i ljudskim pravima. Nisu u to vrijeme bolje prolazili ni šumski radnici. Poslodavci, trgovci i pilanari koji su kupovali šumu na panju zakidali su kirijaše nemilosrdno na cijenama i zaradama. Nezadovoljni kirijaši općine Vrhovine udruženi u Kirijašku sekciju »Seljačkog kola« u Gornjem Babinu Potoku stupaju godine 1939. u štrajk, koji se proširio i na pilanske radnike i kirijaše ostalih područja*. Budući da je sam kotar Otočac godine 1935. imao 8 parnih pilana i preko 20 pila potočara, a cvjetale su i brojne pilane podno cijelog Velebita i Plješivice, možemo zaključiti kako je u tome prolazila šuma. Ovo to više, jer do II. svjetskog rata bukovina nije bila traženo industrijsko drvo, a male primitivne pilane nisu mogle bukovinu niti komercijalno obraditi za tržište — pa se u Lici pretežno pilila jelovina uz nešto bora i hrasta — što je dovelo gotovo do istrebljenja četinjara na pristupačnim područjima Velebita i Plješivice. Bilo je i u to vrijeme dobrih šumsko privrednih propisa u okviru Zakona o šumama od 21. XII 1929, ali su se oni slabo poštivali. Prema odredbama tog zakona za sve šume određeno je gospodarenje po načelu stroge trajnosti i na osnovi privrednih planova. Veće drvne mase — tzv. industrijske sječine — prodavale su se na principu licitacije, a za škole, ustanove, obrtnike i zemljoradnike prodavalo se drvo iz državnih šuma po cijeni šumske takse. Siromašni zemljoradnici (sa porezom ispod 50 din), šumari i šumarsko osoblje i za gradnju crkvi, spomenika i ograde groblja — drvo su dobivali besplatno. Čuvari šuma pa i šumari bili su zaprisegnuta lica koja su uživala status i prava organa javne sigurnosti. Kazne za šumske štete bile su određene vrlo oštro, ali to je najčešće ostajalo samo slovo na papiru, što je vidljivo iz naprijed navedenih masovnih šumskih šteta Otočke imovne općine. Za vrijeme II. svjetskog rata od 1941—1945. bile su šume Like i Gorskog kotara po tzv. Rimskom protokolu okupacionih vlasti predane na punu * Prema aktu Načelstva Otočkog br. 13051/39 — kirijaška sekcija »Seljačka kola« u B. Potoku brojila je gocVne 1939. 532 kirijaša sa područja Vrhovina, Plitvičkih jezera i Korenice. |