DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 88 <-- 88 --> PDF |
Ing. Davor Kapec (Novoselec): Želim upozoriti na jedan problem skore budućnosti pred kojim bi smo se mogli naći. Naročito mi u praksi. To je problem zaštite ljudske okoline. Očito je da će šumarstvu u rješavanju toga problema pripasti jedna od najvažnijih uloga,: jer je šuma upravo ta koja rješava pitanje proizvodnje kisika, najdragocjenijeg elementa za život čovjeka. Da li smo mi privredna grana ili ne, to se stvarno danas više na terenu i u praksi ne rješava, jer se mi u praksi vladamo kao privredna grana i na taj način rješavamo naše ekonomske probleme na principu samoupravljanja. Međutim, pitanje je, a to je stvar naših šumarskih teoretičara, naše šumarske znanosti, da li ćemo u skoroj budućnosti ili već sutra doći u takovu situaciju u kojoj ćemo primarno biti pozvani da proizvodimo list, a ne drvnu masu. U takovom slučaju, sadašnja rentabilna proizvodnja možda neće moći biti temeljem i svrhom naše proizvodnje. Ovo ja dakako postavljam kao mogućnost i kao pripravu za jedno ponašanje. Jer svaka naša preorijentacija u šumarstvu ima jedan sporiji tok. Mi smo vezani na prirodne tokove i zato moramo unaprijed se spremiti na zahtjeve, koje društvo može na nas postaviti. Svuda oko nas sve vrvi od sr.stanaka i odluka u pogledu zaštite čovjekove okoline pa mislim da se i mi moramo adekvantno spremiti, ako već zbog ničega a ono zbog našega šumarskog ugleda. Zato smatram da moj apel ima ovdje svoje mjesto. Ne radi se o člancima koji će izaći u našim listovima i publikacijama. Toga već ima. Radi se o jednoj konkretnoj akciji, koja će nas šumare osposobiti i ujediniti, tj. pripraviti za rješavanje toga problema i staviti nas na vodeće mjesto, kamo po našoj stručnosti i odgovornosti pripadamo. Zato predlažem da se poduzmu konkretne akcije između našega Saveza i predstavnika naše znanosti, da spremni dočekamo probleme koji se jasno naziru. * Savez će naknadno formulirati zaključe ovoga Plenuma na temelju iznesenih stručnih referata, društvenih izvještaja, diskusije i primjedaba, kao i daljnje zadatke u radu Saveza i teritorijalnih šumarskih društva. Nakon što je dnevni red iscrpljen predsjednik Saveza ing. Stanko Tomaševski zaključio je ovaj Jesenji plenum. R. A. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 89 <-- 89 --> PDF |
AKTUALNA PROBLEMATIKA ČOVJEK I ŠUMA U JUGOSLAVIJI* Naše su šume od davnina bile predmetom nesmiljenog pustošenja. I sve mjere poduzete da se takvo stanje popravi nisu mnogo pomogle. Šuma bi trebalo da postane ugodno sklonište od nedaća koje doživljava suvremeni čovjek, ali je i ona zahvaćena razornom djelatnošću suvremene civilizacije. Iznose se mnogi primjeri osobnih zapažanja uništavanja šuma u raznim krajevima naše zemlje. Okrutna je bila borba čovjeka u nedirnutom šumskom prostoru kad se morao naseljavati i šumi otimati zemlju za obrađivanje . I sjekira i oganj jedva su dostajali da se izbori najnužniji slobodni prostor za okućnicu i obrađivanje, što ga je uvijek ponovno zauzimala okolna šuma svojim podmlatkom. Takvu borbu sam još i ja doživljavao prije 60 godina u golemoj jelovoj prašumi na Jelovoj Ruji, poviše Dabara, u našem srednjem Velebitu, ili kasnije u Suhoj, ispod Maglica, pored Sutjeske, gdje je okolna bukva uvijek ponovno prodirala u jedva osvojena krumpirišta osamljene Maj dove kuće. Viđao sam slične situacije i u sjevernoj Finskoj, nepregledne brezove i četinarske šume i danas još nesmanjenom žestinom stežu svoj obruč oko krčevina rijetkih naseljenika. A još mnogo snažnija i iscrpljenija takva borba mora da se odvija u nepre glednim šumskim prostorima oko ekvatora, gdje je tropska vegetacija već zbog povoljnijeg podneblja još prodornija i nasrtljivija. Promatrajući tako razvoj ljudskoga naseljavanja kroz tisućljeća i u našim stranama, moramo shvatiti kako se razvijao odnos čovjeka prema šumi koja ga je posvuda okruživala i koja mu je, jednom obuzdana, takoreći od jučer služila kao na izgled nepresušno vrelo koristi i zaštite. Čovjek je već davno učio da najpovoljnije uvjete za njegovo trajno naseljavanje pruža u našim predjelima upravo ivic a šume , mjesto, gdje šuma graniči sa slobodnim prostorom najčešće travnatoga pribrežna potočne ili rječne doline. Ovdje dolaze najbolje do izražaja njeni blagotvorni utjecaji: svježina zraka, dovoljna količina pitke vode i obilje građevnog materijala i ogrjevnog drveta. Šuma je čovjeku istodobno pružala i zaštitu od nevremena, orkanskog vjetra i monsumskih kiša, ali isto tako i od prejake sunčane topline i suša koje iscrpljuju tlo. Pomičući ivicu šume, čovjek je paralelno pomicao i svoja naselja. * Ovaj članak akademika prof, dr Branimira Gušića, koji je objavljen u »Prirodi« br. 8—9/73. (iz tiska izišao tek nedavno u 111/75) prenosimo u cijelosti (izuzev veoma lijepih i instruktivnih fotografija šumskih predjela Jugoslavije), obzirom na aktualnost članka i u uvjerenju, da mnogi pretplatnici Šum. Lista i stručnjaci nisu bili u mogućnosti da ga pročitaju. 171 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 90 <-- 90 --> PDF |
U našoj klimatskoj zoni šuma je u zadnjih nekoliko tisućljeća uvijek prekrivala znatna prostranstva. Ona je bila, i u gorskim krajevima i u ravnici, jedan od bitnih sastavnih dijelova pejzaža. Njezin nestanak ne može se danas još ni zamisliti. Njeno bogatstvo bilo je veoma ovisno o gustoći žiteljstva i o jačini njena iskorištavanja i pretvaranja njegog zemljišta u obradive površine. Tako znamo da su u ilirsko vrijeme, prij e dolask a Rimljana u naše krajeve, ogromna šumska prostranstv a prekrival a i međurječje između Save i Drave te Podunavlje i Moravsko-vardarsku dolinu, ali i susjedne planine sve do Jadranskog mora. Također nam je poznato da su za vrijeme Rimljana, kada je znatno bila unaprijeđena poljoprivredna proizvodnja, šume morale ustuknuti pred intenzivnom zemljoradnjom. Ta je zemljoradnja bila ponovno obnovljena za vrijeme Istočnog Rimskog Carstva kada je u Bizant s istoka uvedeno sistematsko navodnjavanje zemljišta. U doba pak velikih kataklizama, kao što je bila npr. seoba naroda, prostrane nekad obrađivane površine ponovno je zahvatila šuma pod svoje okrilje. O tome nam priča u svojim spisima i sv. Jeronim, jedan od svjedoka tih događaja. Uostalom, ne treba posezati tako daleko u prošlost. S sami smo svjedoci kako šuma u posljednjim godinama ponovno zauzimlje bivše pašnjake i napuštena naselja na primorskoj strani sjevernog Velebita, a i mnoge ogoljele strane u primorju, otkako je potreba za ogrjevnim drvom znatno opala i otkako je nestalo koze, toga najvećeg štetočine naših primorskih šuma. Šuma prodire i u napuštena lička sela u podnožju Velebita, a i drugdje gdje je narod masovno poslije zadnjeg rata počeo napuštati zemlju. Naše su šume, pogotovo poslije posljednjeg rata, bile izložene bezdušnoj eksploataciji, pogotovo tamo gdje su sječu provodili neuki rukovodioci ili gdje je samovolja tražila pustošenje šume bez obzira na dopuštene norme. Šuma je tada iskjučivo smatrana nepresušnom sirovinskom bazom za dobivanje drvne mase od ogrjevnog drva pa sve do celuloze i drugih finalnih proizvoda. Postepeno su naši šumarski stručnjaci ipak uspjevali da takve neodgovorne apetite usklade sa znanstvenim zasadama nekog više-manje razumnog gospodarenja. Pri tome se u principu polazilo od postavke da se prema izračunatom godišnjem prirastu određuje i godišnja količina sječe. Ali kako je i prema takvom naziranju šuma ostala isključivo objekt ekonomske eksploatacije, a pritisak na sječu nije popuštao, nastojalo se različitim uzgojnim mjerama taj godišnji prirast što više povećati. Dana je prednost onim vrstama drveća, pa makar i stranima našoj flori, čiji će ubrzani rast u što kraćem roku dati i što veću količinu drvne mase pogodne za sječu. Na taj je način u mnogim našim krajevima prirodni šumski sadržaj bitno izmijenjen. Ovakva promjena ekoloških uslova nije samo izmijenila plodnost šumskog tla, nego je i široko otvorila put ne samo izvalama zbog pajačanog zamaha vjetra, već i djelovanju štetočina najrazličitijih vrsta. Isto su tako karakter nekih šuma promijenile sječe samo određenih vrsta (tako još predratna sječa orahovih stabala u dolini Neretve ili javora u Gorskom kotaru, a osobito pretjerana sječa crnogorice u mnogim našim planinama) pa je tako nekada miješani sastav izmijenjen u gotovo monokulturu bukve (u nekim dijelovima Velebita, a osobito oko |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 91 <-- 91 --> PDF |
Plitvica), što je ne samo posve promijenilo izgled pejzaža, nego je negativno utjecalo i na mineralni sastav tla, pa prema tome i na količinu prirasta. Osobito je poguban za naše šume bio neposredni poslijeratni period. U to prijelomno doba sasječena su ogromna područja do tada nedirnutih šumskih površina u našim elitnim šumama, a da se često pri tome nije poštovalo ni najosnovnija pravila gospodarenja. Sasječeni materijal samo je djelomično ekonomično korišten, dok je najveći dio neznalački upotrijebljen ili čak uopće nije ni izvučen iz šume. Tako su još i nedavno obronci Đerovice, Bogićevice i Koprivnika u Prokletijama desetkovani, a srušeni orijaši još i danas trunu pored svojih panjeva prepušteni da optužuju jednu epohu ne samo krajnje neodgovornog nego upravo sramotnog odnosa našeg društva prema tom blagu, što su ga vjekovi stvarali. Ta je sječa široko otvorila vrata eroziji velikih razmjera, koja prijeti da na nekim mjestima posve izmijeni krajinu. Erozija je tako zauzela i velike prostore, osobito u istočnoj Srbiji, a znatno je ugrozila i normalan rad nekih tek podignutih hidrocentrala (Jablanica. Đerdap). Najsudbonosniji udarac našem šumarskom gospodarenju bila je odluka da se sve šumarije stave na sa mo stalno financiranje i da se pretvore u privredna poduzeća, zavisna iskjučivo o ekonomskom faktoru zarade. Sva apsurdnost takve odluke najočiglednije se ukazala na našem kraškom području (zaprema u nas kojih 4 milijuna hektara), koje je s obzirom na morfološke karakteristike (propusnost tla i tanak sloj humusa) osobito osjetljivo na svoj zeleni pokrivač. Bez tog zelenog pokrivača zimske bujice lako speru tanak sloj zemljače, izbija goli bezvodni krš, nepodesan za obitavanje čovjeka. A kraj toga su takvom bezumnom odlukom šumarije na krškom području u pogledu upravljanja izjednačene sa svim ostalim šumarijama u našoj zemlji! Ovom odlukom je posve pogažena etika šu ma r s k o g poziva, a svi su naši šumarski stručnjaci od nekadašnjih čuvara i zaštitnika šuma, emocionalno odgajanih za njegovatelje tih zelenih hramova naše prirode i budnih pazitelja ekološke ravnoteže naše okoline, srozani na zatiratelje upravo tih najplemenitijih spomenika prirode. Oni danas moraju biti spremni da sruše i posljednje stablo, ako to zatraži poslovni interes ili kad dođe u pitanje njihova egzistencija. Slavljeni, ne svojom krivnjom, u položaj da im osobni prihodi ovise o količini posječenih stabala, što je sada strpano pod posvema neadekvatan pojam »učinka osobnog rada«, njihove je lovačke puške zamijenio čekić za označavanje stabala određenih za obaranje. Ta nekada vedra četa u zelenim uniformama, u kojoj je generacijama njegovana ljubav prema prirodi i smisao za čuvanje prirodne okoline, srozana je na razinu bezpoštednih eksploatotora jedne životne zajednice bez koje čovjeku nema egzistencije na ovom planetu. Pri tome je najgore to što je u međuvremenu izrastao već niz mladih generacija šumarskog osoblja koje je pritisnuto takvim financijskim nedaćama i odgajano u toj novoj klimi »znanstvenog šumarstva« i svoj pogled na svijet i na to šumsko blago prepušteno njihovoj upravi sve više prilagođuje ovim novim traženjima našeg društva. Posve je srušena profesionalna etika šumarskoga poziva, zgažena je emocionalna nadgradnja jednoga intelektualnog poziva, koja je oplemenjivala ljude i izgrađivala oblikovane osobe. Povodeći se danas za zahtjevima potrošačkog društva mi smo i opet |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 92 <-- 92 --> PDF |
jedanput osiromašili našu evropsku civilizaciju za jednu intelektualnu vrijednost evropskog čovjeka. U međuvremenu se problem šuma u Evropi sve snažnije postavlja s jednoga novog aspekta. Šuma sve više gubi svoj isključivi karakter proizvođača drvene sirovine. Javljaju se neke njene nove kvalitete što po svojoj važnosti daleko pretežu ranije njeno vrednovanje. To su utjecaj šume na oblikovanje klime, na zadržavanje atmosferskih taloga i na proizvodnju kisika. Premda su ti činioci ljudima već davno bili poznati, oni tek danas u poslijeratnom periodu eksplozivnoga industrijskog razvoja, napose zapadnih zemalja prema američkom uzoru, zadobijaju sve veću važnost. Nova suvremena industrija koristi za svoje pogone sve veće količine vode, koju osim toga zagađuje svojim brojnim otpadnim tvarima, a moderni promet, osobito zračni, treba ogromne količine kisika čija je potrošnja u nekim područjima već dosegla kritičnu točku njegove obnove. Istodobno obnova kisika iz mora, a more je njegov ponajglavniji proizvođač, postepeno opada zbog sve jače zagađenosti mora naftom, koja razlivena stvara na površini tanak nepropusni sloj i tako sprečava oslobađanje kisika. Posebno se to osjeća u Sredozemlju: zatvoreno Sredozemo more već danas je dostiglo visok stupanj krajne zagađenosti. Nedostatak vode dostigao je danas u nekim zemljama Zapada (Francuska, Njemačka, zemlje Beneluksa) toliko zabrinjavajuće razmjere da već i količina pitke vode dolazi u pitanje. Usprkos velikim naporima za pročišćavanje otpadnih voda, Rajna i Sena toliko su onečišćene da je u njima prestao svaki život. Osim toga, nadzvučni avioni grubo prekidaju visoke slojeve atmosfere i na taj način narušavaju normalno kretanje atmosferskih masa, koje su i onako već uljem prosutim po morskoj površini u znatnoj mjeri lišene svoga regulatornoga utjecaja. Vremenskim promjenama prije nepoznatim u našim krajevima zahvaljujemo donekle, kako se po svemu čini, i naporima Sovjeta da proljetne kiše privuku na stepske oblasti prednje Azije što su ih u zadnje vrijeme priveli intenzivnoj zemljoradnji i koje im tek omogućuju uspješnu proizvodnju. Da je šuma važan faktor u zadržavanju vode i sprečavanju bujica, bilo je poznato kod nas već i u srednjem vijeku. Tako su naše primorske općine već u svojim gradskim statutima donosile brojne odredbe o čuvanju svojih šuma kako bi se zaštitila brojna šumska vrela i spriječile bujice sa svim njihovim teškim posljedicama. Tu pojavu smo i mi mogli pratiti nakon devastacije naših šuma poslije rata. Tako je presahnuo niz vrela u srednjem Velebitu nakon one divljačke sječe na teritoriju šumarije Karlobag, pa je danas zbog nedostatka vode došlo u pitanje i poznato mrijestilište pastrva u Brušanima, a znatno je oslabilo prije uvijek snažno vrelo u Stirovači. Zbog prekomjernih sječa opažaju se neke promjene klime i u Gorskom kotaru. Tako je u Gerovu i u Čabru zapaženo otežano uzgajanje nekih vrsta povrća, koje je ranije uvijek dobro uspijevalo. Neke promjene klime najavljuju se i u Zagrebu. U vrtovima snažno buja bršljan, a neki mediteranci među skakavcima i leptirima nestali su iz zagrebačke faune. Zagreb je izgubio i svoja cvjetna proljeća i šarene jeseni , zbog kojih je nekada bio na glasu. Ne treba pri tome zaboraviti da je tada, prije pola vijeka, ne samo čitava gora na sjeveru grada, njegova Medvednica, bila sva prekrivena gustim šumama, nego su i u susjednom 174 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 93 <-- 93 --> PDF |
Turopolju stare hrastove šume dopirale sve do periferije grada. I potoci na Medvednici imaju sve manje vode, a brojni su izvori u gori posve presušili. Pa kad gledamo ono pustošenje šuma, danas, upravo pred našim očima, u gorama oko Požege ili u Zumberku, pa nasilje na šumskom zemljištu: kod nas se sade monokulture kanadske topole u Istri ili različite vrste nama stranih četinara, i to sve pod firmom neke tobožnje »znanosti«, ili kada se ništa ne poduzima da se po našim kraškim krajevima oplemene i pošume niske listopadne panjevače, šikare i kamenjari, a one zajedno u jadranskom priobalnom području pokrivaju samo u Hrvatskoj prostor od gotovo milijun hektara, onda se stvarno moramo zabrinuti nad životnim uvjetima kakve ostavljamo ne možda našim nekim dalekim potomcima, nego samoj našoj djeci i unučadi. Poznato je da samo prirodna šuma, s biocenozom koja odgovara fiziološkim prilikama kraja osigurava šumi njenu punu ekološku funkciju. I polazeći danas zaista od »znanstvene« osnove, onda bi vrhovni zakon za gospodarenje šuma kod nas morao glasiti: sve poduzimat i da se površina »prirodnih šuma« kod nas sve više povećava. Takav zaključak onda nas dovodi i do jedne nove dimenzije: velike šumske površine, ljepote naše zemlje i još netaknutost prirode maksimalno koristiti za rekreaciju. Evropljanima, kojima mjesečni boravak u nezagađenoj sredini postaje sve manje luksuz, a sve više životna potreba, puto vanje na ljetovanje sve je manje privilegija dokona čovjeka. Ljetovanje sve više postaje životna potreba upravo za radni narod, koji većinom radi u zagađenoj atmosferi velegrada ili tvorničkog kruga. Usavršavanjem proizvodnje stroj sve više preuzima od radnika neposredan fizički posao, a za uspješno rukovođenje traži sve više znanja i sve intenzivniji psihički napor. Prema tome, svako rukovanje novim aparatima i u neposrednoj proizvodnji traži sve jač e anga žiranje intelektualne sfere, što sigurno dovodi do jačega opterećenja, u prvom redu autonomnog, a onda i centralnog živčanog sistema. Prema tome, mijenja se kvalitet ali ne i kvalitet opterećenja radna čovjeka. I sam svakodnevni život u potrošačkom društvu u znatnoj mjeri troši naš živčani sistem brže nego što ga priroda može prilagoditi i bolje ga osposobiti za uspješnije savladavanje zahtjeva, koji se stalno povećavaju. Sve veći broj duševnih oboljenja i smrti uslijed srčanog infarkta to bjelodano dokazuju. Zato redovna rekreacija u još nedirnutoj prirodi postaj e životn a nužda , a korištenje takvih, još relativno prostorno ograničenih rezervoara u Evropi, problem koji prelazi ne samo nacionalne nego i državne granice. Da su stvar? pomalo i kod nas sazrele za takva razmišljanja, najbolje je pokazalo savjetovanje o očuvanju rijeke Tare i izdvajanje čitave široke, još prilično nedirnute, planinske oblasti od Neretve do Prokletija kao rekreacijskog područja evropskih razmjera. Njezino bi korištenje upravo u ovakve svrhe domaćem stanovništvu moglo osigurati sigurniji i veći godišnji dohodak od bilo kakve industrije ili kojeg drugog korištenja prirodnih izvora. Naravno da ovakva nova gledanja teško krče put u sredinama, još uvijek opterećenim nedavnom prošlošću i slabom ili tek površnom obrazovanošću. A još je svakako mnogo teže osloboditi se kroz tisućljeća naslijeđenog antagonizma prema šumi i shvatiti da na tu istu šum u moram o sada gledati kao na našeg najboljeg saveznika i po |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 94 <-- 94 --> PDF |
magača u borbi za održavanje ekološkog sistema. Taj će ekološki sistem u skoroj budućnosti jedino moći osigurati daljnji život čovjeka uz eksplozivan porast stanovništva i daljnju proizvodnju materijalnih dobara danas već toliko potrebnih civiliziranom čovjeku. Ali ono što bismo morali odmah shvatiti jest činjenica da je šum a zajednica živih bića čiji je prirodni sastav rezultat dugog vremena odabiranja i prilagođavanja pojedinih njenih sastavnih jedinica ekološkim uslovima, podvrgnut brojnim promjenama kompleksnog zbira činilaca, koji svi zajedno čine ono što mi nazivamo životnom sredinom. I čovjek je takva jedna jedinka, koja se kroz milenije razvijala usko povezana sa tom sredinom. On je tu sredinu prilagođavao svojim potrebama, ali je i ona njega oblikovala prema njezinim uslovima. Zahvaljujući svojemu intelektu čovjek se razvio danas u moćnu silu, koja je u industrijaliziranim krajevima već toliko teško poremetila ekološku ravnotežu svoje okoline, da ti poremećaji dovode u pitanje i samu dalju egzistenciju čovjeka. U njegovim je rukama da on još na vrijeme te poremećaje ukloni i da ekološku sredinu ponovno dovede u sklad sa osnovnim zakonima života. Taj put nije lagan i zahtijeva izuzetan napor najboljih jedinki u ljudskom društvu. On se mora odvijati u fiziološkim granicama prirodnih zakona kojima je i čovjek podložan. Čuvanje prirodne šume jedan je od osnovnih proces a u tom razvoju, a odnos svakoga pojedinca od nas prema šumi jedan od bitnih preduslova za njeno uspješno provođenje. To naravno ne znači da treba od sada unaprijed prestati svaka sječa i obustaviti rad šumska industrija, koja traljava, kakva kod nas jest, hrani još uvijek tisuće zaposlenih. Nužno je samo da se naš stav prema šumi iz osnova izmijeni i da shvatimo da je ekološko djelovanje šume za nas kud i kamo važnije od njenoga drva kao industrijske sirovine. Mi moramo shvatiti da se eksploatacija te sirovine mora kretati u strogo omeđenim granicama, koje ne mogu biti iste na svakoj podlozi i na svakom mjestu. Jasno je da nas u tom poslu ne mogu rukovoditi isključivo ekonomski neposredni interesi i da dinar ne može biti odlučujući faktor za njegovo provođenje. Treba shvatiti da društvo za održavanje ekološke ravnoteže mora smoći sredstva, a da je za ovo očuvanje prirodna šuma jedan od glavnih faktora. Treba ponovno visoko podignuti danas posve zaboravljenu šumarsku etiku, ono najljepše i najsvijetlije što je nekad odlikovalo istinskog šumara. Treba šumu koristiti kao rekreacijski medij i tako osigurati egzistenciju domaćeg stanovništva. Treba već jednom zauvijek odbaciti u našim kraškim krajevima onu otrcanu krilaticu: »Koza je sirotinjska majka«, jer je ona zaista sirotinjska majka samo u jednom krajnje nazadnom društvu, a njezino prisustvo danas jasan je dokaz naše posvemašnje nesposobnosti i naša je najveća sramota. AKADEMIK prof, dr BRANIMIR GUŠIĆ, predsjednik Savjeta za zaštitu prirode SR Hrvatske |