DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1974 str. 90 <-- 90 --> PDF |
U našoj klimatskoj zoni šuma je u zadnjih nekoliko tisućljeća uvijek prekrivala znatna prostranstva. Ona je bila, i u gorskim krajevima i u ravnici, jedan od bitnih sastavnih dijelova pejzaža. Njezin nestanak ne može se danas još ni zamisliti. Njeno bogatstvo bilo je veoma ovisno o gustoći žiteljstva i o jačini njena iskorištavanja i pretvaranja njegog zemljišta u obradive površine. Tako znamo da su u ilirsko vrijeme, prij e dolask a Rimljana u naše krajeve, ogromna šumska prostranstv a prekrival a i međurječje između Save i Drave te Podunavlje i Moravsko-vardarsku dolinu, ali i susjedne planine sve do Jadranskog mora. Također nam je poznato da su za vrijeme Rimljana, kada je znatno bila unaprijeđena poljoprivredna proizvodnja, šume morale ustuknuti pred intenzivnom zemljoradnjom. Ta je zemljoradnja bila ponovno obnovljena za vrijeme Istočnog Rimskog Carstva kada je u Bizant s istoka uvedeno sistematsko navodnjavanje zemljišta. U doba pak velikih kataklizama, kao što je bila npr. seoba naroda, prostrane nekad obrađivane površine ponovno je zahvatila šuma pod svoje okrilje. O tome nam priča u svojim spisima i sv. Jeronim, jedan od svjedoka tih događaja. Uostalom, ne treba posezati tako daleko u prošlost. S sami smo svjedoci kako šuma u posljednjim godinama ponovno zauzimlje bivše pašnjake i napuštena naselja na primorskoj strani sjevernog Velebita, a i mnoge ogoljele strane u primorju, otkako je potreba za ogrjevnim drvom znatno opala i otkako je nestalo koze, toga najvećeg štetočine naših primorskih šuma. Šuma prodire i u napuštena lička sela u podnožju Velebita, a i drugdje gdje je narod masovno poslije zadnjeg rata počeo napuštati zemlju. Naše su šume, pogotovo poslije posljednjeg rata, bile izložene bezdušnoj eksploataciji, pogotovo tamo gdje su sječu provodili neuki rukovodioci ili gdje je samovolja tražila pustošenje šume bez obzira na dopuštene norme. Šuma je tada iskjučivo smatrana nepresušnom sirovinskom bazom za dobivanje drvne mase od ogrjevnog drva pa sve do celuloze i drugih finalnih proizvoda. Postepeno su naši šumarski stručnjaci ipak uspjevali da takve neodgovorne apetite usklade sa znanstvenim zasadama nekog više-manje razumnog gospodarenja. Pri tome se u principu polazilo od postavke da se prema izračunatom godišnjem prirastu određuje i godišnja količina sječe. Ali kako je i prema takvom naziranju šuma ostala isključivo objekt ekonomske eksploatacije, a pritisak na sječu nije popuštao, nastojalo se različitim uzgojnim mjerama taj godišnji prirast što više povećati. Dana je prednost onim vrstama drveća, pa makar i stranima našoj flori, čiji će ubrzani rast u što kraćem roku dati i što veću količinu drvne mase pogodne za sječu. Na taj je način u mnogim našim krajevima prirodni šumski sadržaj bitno izmijenjen. Ovakva promjena ekoloških uslova nije samo izmijenila plodnost šumskog tla, nego je i široko otvorila put ne samo izvalama zbog pajačanog zamaha vjetra, već i djelovanju štetočina najrazličitijih vrsta. Isto su tako karakter nekih šuma promijenile sječe samo određenih vrsta (tako još predratna sječa orahovih stabala u dolini Neretve ili javora u Gorskom kotaru, a osobito pretjerana sječa crnogorice u mnogim našim planinama) pa je tako nekada miješani sastav izmijenjen u gotovo monokulturu bukve (u nekim dijelovima Velebita, a osobito oko |