DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 15 <-- 15 --> PDF |
EKOLOŠKI ASPEKT SUŠENJA HRASTOVIH SASTOJINA U NIZINSKIM ŠUMAMA HRVATSKE* Dr BRANIMIR PRPIC Katedra za uzgajanje šuma Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1. PROBLEMATIKA Sušenje stabala kao i čitavih sastojina hrasta lužnjaka (Quercus robur L). traje u nizinskim šumama Hrvatske od 1910. godine. Od toga vremena do danas osušilo se više milijuna kubnih metara stabala hrasta lužnjaka. Godine 1920. započinje se u tim šumama sušiti i nizinski brijest (Ulmus carpinifolia Gled.j koji je gotovo nestao iz tih šuma, a u zadnje vrijeme sušenju hrasta i brijesta priključilo se sušenje stabala poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl). Iz navedenog proizlazi da su u nizinskim šumama Hrvatske ugrožene one vrste šumskog drveća koje po drvnoj masi i površini čine njihovu glavninu. To ukazuje da je došlo do narušavanja strukture nizinskih šumskih ekosistema Hrvatske, a problem koji se pojavljuje kao njegova posljedica je veoma značajan kako sa šumarskog stajališta u gospodarskom smislu tako i sa stajališta zaštite prirodne okoline čovjeka za koju naša struka pokazuje sve veći interes. Iz pojave sušenja edifikatorskih vrsta biljnih zajednica nizinskih šuma Hrvatske proizlazi da je došlo do loma nekih važnih karika u lancu tih ekosistema. Najznačajniji ekološki činilac pridolaska nizinskih šuma je voda i logično je uzrok sušenja hrasta lužnjaka potražiti prvenstveno u okviru njegova djelovanja. Kod toga je nužno imati u vidu morfološku, fiziološku i, dakako, ekološku konstituciju hrasta lužnjaka. Ako analiziramo razdoblje od početka sušenja hrasta lužnjaka vidimo da su se zbile neke značajne promjene i pojave u području nizinskih šuma Hrvatske i to: — Obavljeni su brojni hidromelioracijski radovi (kanali, nasipi, stvaranje retencija), — makroklima se mijenja u smislu povećanja temperature zraka, — veoma su česte gradacije insekata štetne šumske entomofaune, — bolesti šumskog drveća se pojavljuju češće nego prije i u više lokaliteta, * Ovaj rad predstavlja nešto skraćeni referat koji je autor iznio na Konferenciji o problemu očuvanja i obogaćenja vrsta šumskih ekosistema koja je održana u Sofiji (Bugarska) u vremenu od 25—28. lipnja 1974. godine. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 16 <-- 16 --> PDF |
— uzgojnim mjerama sc teži ka čistim hrastovim sastojinama, — eksploatacija šuma je sve intenzivnija, — poplavne vode nizinskih rijeka su zagađene industrijskim otpacima. Nužno je, također, napomenuti da prirodna regeneracija tih šuma koja se sprovodi u okviru gospodarskih mjera, postaje sve veći problem budući da je učestalost rodnih godina hrasta lužnjaka sve rijeđa. Zadnja obilna fruktifikacija te vrste drva zbila se 1952. godine, a iza toga imamo svega nekoliko djelomičnih uroda koji niti izdaleka ne zadovoljavaju potrebe regeneracije. 2. ŠUMSKI EKOSISTEMI NIZINSKIH ŠUMA Područje uspijevanja nizinskih šuma obiluje raznolikošću mikroreljefa koji uvjetuje postojanje velikog broja biotopa. Redovite poplave koje se zbivaju u proljeće i jesen poplavljuju veći dio površine mikrodepresija, dok su mikrouzvisine izvan domašaja poplavnih voda. Najveći utjecaj na pridolazak vegetacije vrši podzemna voda koja uvjetuje fiziološku plitkoću tla toga područja. S obzirom na njen utjecaj pojavljuju se u mikrodepresijama više ili manje vlažni biotopi. U mikrouzvisinama imamo terestrična tla (pseudoglej, lesivirano tlo), a u mikrodepresijama močvarna tla različitog stupnja zaglejenosti, što ovisi o stupnju vlaženja. Na temelju utjecaja različitog nivoa podzemne vode razlikujemo u području nizinskih šuma Pokuplja, Posavine i Podravine tri glavne skupine biotopa koji uvjetuju pojavu tri skupine sličnih ekosistema i to: — Šumski ekosistemi u mikrouzvisinama, — šumski ekosistemi u mikrodepresijama i — šumski ekosistemi u mokrim mikrodepresijama. Predstavnik skupine sličnih ekosistema u mikrouzvisinama toga područja je šuma hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpino betuli-Quercetum roboris (Anić 1959) emend. Rauš 1969). Ta šumska zajednica predstavlja jedini šumski ekosistem u mikrouzvisinama i ujedno klimaks toga područja, a svi ostali šumski ekosistemi nizinskih šuma se razvijaju kao trajni stadiji uvjetovani stalnim poplavama i visokim nivoom podzemne vode. Navedena asocijacija je razlučena u nekoliko subasocijacija (subass. typicum Rauš 1971, subass. quercetosum cerris Rauš 1969, subass. fagetosum Rauš 1971). Mi je, međutim, smatramo skupinom veoma sličnih šumskih ekosistema s podjednakim prilikama vlage u tlu. Značajka te skupine je relativno nizak srednji nivo podzemne vode koji rijetko ima manje vrijednosti od 2,5 m. Osim hrasta lužnjaka i običnog graba (Carpinus betulus L.) uspijevaju u biotopima te skupine ekosistema poljski jasen, nizinski brijest, obična bukva (Fagus silvatica L.), klen (Acer campestre L.), malolisna lipa (Tiliacordata Mili.), crna joha (Alnus glutinosa Gört.), divlje voće, a u istočnom dijelu areala pridolaze cer (Quercus cerris L.), srebrolisna lipa (Tilia tomentosa) i crni jasen (Fraxinus ornus L.). Predstavnik druge skupine sličnih šumskih ekosistema koji uspijevaju u mikrodepresijama je poplavna šuma hrasta lužnjaka (Genisto elatae-Quercetum roboris Horv. 1938 subass. caricetosum remotae Horv. 1938). To je tipični šumski ekosistem toga područja koji uspijeva u prostranim površinama poplavnog područja u mineralno-močvarnom tlu. Nivo podzemne vode toga biotopa je viši za cea 1 m od nivoa podzemne vode u prethodnome |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 17 <-- 17 --> PDF |
biotopu. U proljeće i u kasnu jesen stagnira voda iznad površine tla. Profil tla je vlažan veći dio godine, a tijekom ljeta je suh i raspucan u površinskim horizontima. Osim poplavne šume hrasta lužnjaka pripadaju u tu skupinu sličnih šumskih ekosistema još tri subassocijacije (subass. caricelosum brizoides Horv. 1938, subass. acerelosum tatarici Rauš 1971, subass. carpinetosum betuli Glav. 1961). Uz hrast lužnjak uspijevaju u toj skupini poljski jasen, crna joha, divlja kruška, klen te nizinski brijest koji zbog epidemijskog ugibanja od holandske bolesti brijesta (Ceratocystis ulmi) nestaje iz tih šuma. Treća skupina sličnih šumskih ekosistema se razvija u mokrim mikrodepresijama u mineralno-organogenom močvarnom tlu. Veći dio godine stagnira tu voda na površini tla, nivo podzemne vode je visok, a poplavna voda dosiže visinu i preko 2 m. Predstavnik te skupine šumskih ekosistema je šuma poljskog jasena s kasnim drijemovcem. (Leucoio-Fraxinetum angustifoliae Glav. 1959 subass. typicum Glav. 1959). Osim navedene šumske zajednice uvrštene su u tu skupinu i dvije šumske zajednice s crnom johom. U toj skupini ekosistema nema uvjeta za uspijevanje hrasta lužnjaka s obzirom na nedostatak kisika u rizosferi za vrijeme vegetacijskog razdoblja. U nekim lokalitetima tih biotopa pronašli smo ipak dobro uzrasla stabla hrasta lužnjaka koja su manifestirala vitalnost te smatramo da se tu radi o njegovoj posebnoj fiziološkoj rasi. Osim poljskog jasena uspijevaju u toj skupini ekosistema, crna joha, bijela vrba (Salix alba L.) i vez (Ulmus laevis Pali.). 3. NEKE PROMJENE STANIŠTA U PODRUČJU PRIRODNOG PRIDOLASKA HRASTA LUŽNJAKA Ekološka konstitucija hrasta lužnjaka koja predstavlja produkt uzajamnog prožimanja morfološke i fiziološke konstitucije, stanišnih prilika te konkurencije ostalih vrsta drveća i živih bića životne zajednice, bila je, u nizinskim šumama Hrvatske prije početka sušenja te vrste dobro izbalansirana. U prvoj deceniji ovoga stoljeća došlo je, međutim, do nekih promjena makroklime. Povećala se temperatura zraka, a uslijedile su i alternacije nizova sušnih i mokrih godina. Poslije toga su slijedile već spomenute promjene: — masovna pojava štetne šumske entomofaune koja napada hrast lužnjak, — pojava hrastove pepelnice (Microspaera alphitoides), — hidromelioracijski zahvati u području nizinskih šuma Hrvatske, — epidemijsko ugibanje nizinskog brijesta te njegovo postepeno nestajanje iz nizinskih šuma, — intenzivne sječe. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Nabrojene promjene koje se ne odnose samo na stanište nego i na životnu zajednicu izazvale su neminovno smanjenje stabilnosti ekosistema u nizinskim šumama. Značajna promjena dogodila se u vodnom režimu staništa. Vodni režim staništa nizinskih šuma se odlikuje stalnošću ritmičkih izmjena mokrih, vlažnih i svježih faza, a promjena redoslijeda suhih i vlažnih godina i hitdromelioracijski radovi poremetili su taj ustaljeni ritam. Korijenova mreža srednjedobnih i starijih stabala hrasta lužnjaka, koja su se pretežno sušila, nije se mogla prilagoditi promjenama vlage u rizosferi, a to je izazvalo neotpornost te vrste prema štetnicima i bolestima. Katastrofalna sušenja stabala hrasta lužnjaka su uslijedila vlažnih godina 1966. i 1967. te 1972. i 1973. ali s pretežno suhim proljećem. Njima su prethodile sušne godine. Sušne godine su uvjetovale povoljan razvoj štetne šumske entomofaune, u suho proljeće naredne vlažne godine dolazi do golobrsta hrastovih stabala, a poslije izbijanja novog lista slijedi napad po hrastovoj pepelnici. Stabla hrasta lužnjaka oštećene asimilacijske povr cco93m cco98m Genisto elate - Uuercetum robori Carpmo betuli-Quercetum robo Quercus robur Y*^ Froxinus ongustilolio Ulmus carprnifolia y Corpinus betulus NIZINSKE ŠUME PRIJE I POSLIJE EPIDEMIJSKOG UGIBANJA NIZINSKOG BRIJESTA Die Auenwälder vor und nach dem Ulmensterben a) Prije sušenja — Vor dem Ulmensterben b) Poslije sušenja — Nach dem Ulmensterben t |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 19 <-- 19 --> PDF |
šine dočekala su vlažno i toplo ljeto koje uvjetuje veoma nepovoljne prilike u rizosferi što na kraju rezultira sušenjem. Epidemijsko ugibanje nizinskog brijesta uvjetovalo je značajne promjene klime prizemnog sloja u poplavnoj šumi hrasta lužnjaka. Sušenjem brijesta nastale su u šumi progale i čistine, a istovremeno je nestala i podstojna etaža sastojine. Nizinski brijest je jedina vrsta drva u poplavnoj šumi lužnjaka koja podnosi zasjenu te može tvoriti podstojnu etažu sastojine. Nestankom nizinskog brijesta u toj šumi je postalo toplije i suše, a ta promjena fitoklime je uvjetovala veoma nepovoljne prilike kako u suhim tako i u vlažnim razdobljima. U priloženom crtežu vidi se promjena strukture poplavne šume lužnjaka (Genisto elatae-Quercetum roboris) prije i poslije sušenja nizinskog brijesta. U sušnom razdoblju smanjuju se vodne zalihe u tlu zbog obilja topline i intenzivne evapotranspiracije, a u vlažnim razdobljima dodlazi do prevelikog zagrijavanja tla presaturiranog vodom i do veoma nepovoljnih prilika u rizosferi. U jednom i drugom slučaju dolazi do smanjenja vitalnosti stabala hrasta lužnjaka budući da voda kao ekološki faktor poprima u odnosu na tu vrstu pesimalne vrijednosti. U šumi hrasta lužnjaka s običnim grabom nalazi hrast lužnjak povoljnije uvjete za razvoj nego li u poplavnoj šumi hrasta lužnjaka. Taj šumski ekosistem je znatno stabilniji što je uvjetovano povišenim položajem u reljefu te prisustvom običnog graba koji svojim gustim krošnjama umanjuje klimatske ekstreme u prizemnom sloju te šume. Prilike u rizosferi te šume nisu podložne značajnim promjenama, a hrast lužnjak je tu veoma stabilna vrsta. Do većih promjena u tome šumskom ekosistemu dolazi nakon sprovedbe radikalnih hidromelioracijskih mjera koje uvjetuju znatno sniženje srednjeg nivoa podzemne vode. U takvim slučajevima, koji su međutim rijetki, dolazi u tome šumskom ekosistemu do smanjenja vitalnosti i do sušenja pojedinačnih stabala hrasta lužnjaka. U nizinskim šumama Hrvatske nastupile su, kako se iz prethodnoga vidi, značajne promjene kako u biotopima tako i u životnim zajednicama šumskih ekosistema. To se posebno odnosi na promjene vlažnosti i topline u staništu šume hrasta lužnjaka. Te su promjene uvjetovale narušavanje ekološke konstitucije hrasta lužnjaka i njegovu znatno umanjenu vitalnost. 4. ZAKLJUČAK Na temelju razmatranja o ekološkim razlozima sušenja hrasta lužnjaka u nizinskim šumama Hrvatske možemo zaključiti slijedeće: 1. Prije početka sušenja hrasta lužnjaka nastupila je promjena makroklime u smislu povećanja temperature zraka. Došlo je, također i do izmjene alternacije sušnih i mokrih godina. Iza više sušnih slijedilo je nekoliko mokrih godina. U ovome stoljeću sprovedeni su, također, brojni hidromelioracijski radovi što je imalo za posljedicu promjenu vodnog režima biotopa nizinskih šuma. Navedene promjene uvjetovale su smanjenje vitalnosti stabala hrasta lužnjaka te njihovu neotpornost prema napadu štetne šumske entomofaune i gljivičnih bolesti, čijemu razvoju je pogodovala promjena makroklime. 2. Sušenju hrasta lužnjaka doprinjeo je nestanak nizinskog brijesta iz nizinskih šuma. Nestankom nizinskog brijesta uslijed epidemijskog ugibanja, došlo je do promjene klime prizemnog sloja šume u smislu povećanja 289 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 20 <-- 20 --> PDF |
topline što je izazvalo nepovoljne uvjete u rizosferi za funkcioniranje korijenove mreže hrasta lužnjaka. Nizinski brijest tvorio je posebnu fitoklimu u poplavnoj šumi hrasta lužnjaka, a najveća sušenja hrasta lužnjaka su evidentirana u ekosistemu te šume (Genisto elatae-Quercetum roboris Horv. 1938) poslije nestanka nizinskog brijesta. 3. Premda je u nizinskim šumama Hrvatske narušena ekološka konstitucija hrasta lužnjaka tu vrstu treba ponovno unositi u površine koje su opustošene sušenjem. Sušenje hrasla lužnjaka je pogodilo srednjedobne i starije sastojine. Mlađe sastojine su se prilagodile izmjenjenim uvjetima te pokazuju visok stupanj stabilnosti. Kod unošenja hrasta lužnjaka u površine opustošene sušenjem potrebno je izbjegavati biotope koji su postali prekomjerno vlažni. LITERATURA Android , M. (1970): Osnovi zooekologije, Zagreb. D okan i ć, 1. (1962): Utjecaj podzemne vode na pridolazak i uspijevanje šumskog drveća u posavskim šumama kod Lipovljana, Glas. šum. pokuse XV. Prpić , B. (1966): Korijenov sistem poljskog jasena (Fraxinus angustifolia Vahl) u različitim tipovima posavskih nizinskih šuma (disertacija). Prpić , B. (1974): Reagiranje biljaka hrasta lužnjaka (Quercus robur L.) iz dva različita staništa na različite uvjete vlažnosti (u tisku). Rauš , Đ. (1974): Šumske fitocenonze i vegetaoijska karta šuma jugoistočne Slavonije (u tisku). Vajda , Z. (1974): Nauka o zaštiti šuma, Zagreb. Zusammenfassung: ÖKOLOGISCHER ASPEKT DES ABSTERBENS DER STIELEICHENBESTÄNDE IN DEN AUENWÄLDERN KROATIENS (JUGOSLAWIEN) Auf Grund der Betrachtungen der die ökologischen Ursachen des Absterbens von Stieleichen in den Auenwäldern Kroatiens kommen wir zu der folgenden Schlussfolgerung: 1. Bevor die Absterbeerscheinungen der Stieleiche erschienen, erfolgte eine durch erhöhte Temperatur verursachte Veränderung des Makroklimas. Auch die Reihenfolge der trookenen und nassen Jahren erlitt eine Veränderung. In diesem Jahrhundert wurden auch zahlreiche Entwänderung. In diesem Jahrhundert wurden auch azhlreiche Bntwässerungsmassnahmen durchgeführt, was eine Veränderung der Biotopenwasserwirtschart in den Auenwäldern zur Folge hatte. Die angefunrten Veränderungen haben die Wuchsfreudigkeit der Stieleichenbäume und üeren Widerstandsfähigkeit gegen Befall von Schadinsekten und Pilzkrankheiten herabgesetzt, deren Entwicklung die Veränderung des Makroklimas günstig beeinflusst hatte. 2. Das Absterben der Stieleiche wurde durch das Verschwinden der Feldulme begünstigt. Durch das Verschwinden der Feldulme infolge des Massenabsterbens ertolgte eine Änderung des Klimas der bodennahen Schicht die sich mit einer Wärmezunahme äusserte und in der Rbiosphäre, die für das Funktionieren des Wurzelsystems der Stieleiche ungünstigsten Verhältnisse schuf. Die Feldulme hatte im Überschwemmungswald der Stieleiche ein besonderes Phytoklima geschaffen so dass das umfangreichste Absterben eben im Ökosystem dieser Wälder evidentiert worden. 3. Obwohl in den Auenwäldern Kroatiens die ökologische Konstitution der Stieleiche aus dem Gleichgewicht gebracht wurde, soll diese Art doch vom neuen auf die infolge Absterbens entblösste Flächen angepflanzt werden. Das Absterben der Stieleiche hat die mittetaltrigen Bestände befallen. Die jüngeren Bestände haben sich den veränderten Verhältnissen angepasst und sie zeigen einen hohen Stabilitätsgrad. Beim Anpflanzen der Stieleiche auf die durch Absterben entblösste Bodenflächen sollen die zu feucht gewordenen Biotope vermieden werden. |