DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


SAVEZ INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVA I
DRVNE INDUSTRIJE HRVATSKE


GODIŠTE 98 SRPANJ — RUJAN GODINA 1974.


O SUŠENJU HRASTIKA


Prof. dr IVAN SPAIĆ
Šumarski fakultet, Zagreb


UVOD


U nauci o patologiji šuma poznate su vrlo značajne bolesti, koje mogu
rezultirati masovnim sušenjem stabala na velikoj površini, a kojima uzroci
za sada nisu dovoljno proučeni niti do kraja jasni. Većinom su te bolesti
posljedica lančanog djelovanja više raznih činilaca (Kettenkrankheit), koji
su uzročno povezani. Pri tome pojedini činilac, ako djeluje izolirano, ne
mora biti od većeg značaja za rast i opstanak šume. Međutim sinhronizirano
djelovanje više faktora može imati teške pa čak i katastrofalne posljedice.
Od takvih bolesti stradavaju jela, smreka, bor, hrast, bukva i dr.
(Schwerdtfeger, 1970).


Jedna tipična ovakva bolest hara šumama hrasta lužnjaka (Quercus robur
L.) već duže od 60 godina. Najteže je posljedice prouzrokovala u našim
čuvenim lužnjakovim šumama diljem Slavonije pa je problem po tome u
struci i poznat još od njegove prve pojave kao »sušenje slavonskih hrastika«.


Slavonske šume hrasta lužnjaka poznate su i cijenjene u cijeloj Evropi.
Pročule su se prije stotinjak godina kada je nakon izgradnje željeznice na
tome području započela eksploatacija starih hrastika na velikim površinama.
Ugled im, međutim, nisu donijele samo velike dimenzije stabala u starim
hrasticima nego i odlična kvaliteta deblovine, što je vjerojatno rezultanta
povoljnih stanišnih prilika, načina uzgoja i genetičkih svojstava.


Kako je poznato, u tim vrijednim šumama započeo je 1909. god. proces
masovnog sušenja hrastovih stabala. Sušenje je uskoro doseglo razmjere
kalamiteta i postalo je glavnim šumsko gospodarskim problemom na području
nizinskih šuma. Prema podacima Manojlović a (1926) u prvih
15 godina (1910—1925) u posavskim se šumama posušio veliki broj hrastovih
stabala ukupne drvne mase oko 1,731.000 m;). Do danas se ta brojka sigurno
utrostručila. Nesreća je u ogromnoj mjeri pojačana kada je dvadesetak
godina nakon početka masovnog sušenja hrasta započelo i epidemijsko
sušenje brijesta od tzv. »holandske bolesti brijestova«, koju uzrokuje glji




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 4     <-- 4 -->        PDF

vica Ceratostomella (Ophiostoma, Ceratocystis) ulmi (Buism.) Mor. U kratkom
vremenu od svega 2—3 desetljeća brijest je skoro sasvim nestao iz
naših šuma. Time su nastale nove ogromne neposredne štete kao i poremetnje
u redovnom gospodarenju. Nestankom brijesta iz tih šuma nastao
je, ali, i jedan novi problem. Poremećeni su dotadašnji povoljni odnosi triju
glavnih vrsta drveća, a time su se pogoršale ekološke prilike tih staništa.
U posljednje vrijeme počeo se mjestimice sušiti u masi i jasen. Na taj način
ugrožena je ne samo proizvodnja nego i sam opstanak tih čuvenih šuma.


Proces masovnog sušenja hrastova traje i dalje. Na području Šumskog
gospodarstva »Hrast«, Vinkovci, već duže vremena svake se godine posječe
oko 5.000 m:* hrastovih sušaca, a 1972. god. čak preko 15.000 m3. Te godine
u šumi Zap. Kusara (šumarija Županja) samo u jednom odjelu (29a) na
površini od 58 ha posječena je masa od 4.453 m:i hrastovih sušaca (= 77
m3/ha)*. Slična je situacija i drugdje u Posavini i Podravini. No najveće su
štete nastale u šumi Žutici (šumarija Novoselec) u vremenu 1966—1973 god.
U tome kratkom razdoblju ovdje se posušio ogroman broj hrastovih stabala
ukupne drvne mase oko 180.000 m:i. Najveći se dio ove mase posušio
između 1965—1968 god.* Ovako katastrofalno sušenje na relativno maloj
površini nikada ranije nije zabilježeno. Upravo je sušenje u žutici bilo povodom
da se istraživanja ovog problema nakon dugog vremena ponovno intenziviraju.
Na inicijativu iz operative zagrebački je Šumarski fakultet prije
nekoliko godina organizirao timska istraživanja uzroka i posljedica sušenja
te obnove poharanih hrastika. Prva je etapa tih istraživanja upravo završena.


Sušenje hrastika nije naš specifični problem. Ono je također konstatirano
u Njemačkoj, Madžarskoj, Rumunjskoj, SSSR i SAD. Međutim s obzirom
na kvalitetu naših lužnjakovih šuma i intenzitet sušenja, ovaj problem
ima kod nas naročitu težinu. Utoliko je čudnije da se o njemu piše vrlo
malo ili nikako. Glavnina radova iz bogate bibliografije o sušenju hrastika
(S p a i ć, 1949) nastala je prije nekoliko desetljeća.


U ovome članku želim ukazati na nekoje činioce sušenja, koji su najmanje
proučeni iako su od velike važnosti. O tome sam djelomice pisao
i u svojim radovima iz 1966., 1970. i 1974. godine, iz kojih ovdje mjestimice
preuzimam čitave rečenice.


UZROCI SUŠENJA


Masovno propadanje najljepših šuma od prvih je početaka veoma zabrinulo
stručnu šumarsku javnost. U istraživanju uzroka sušenja i zaštitnih
mjera angažirali su se znanstveni radnici i najbolji stručnjaci iz operative.
Moglo bi se reći da je takva aktivnost bila naročito intenzivna u razdoblju
1924—1930 god. U listopadu 1925. god. održana je u Vinkovcima u organizaciji
Brodske Imovne Općine vrlo značajna konferencija o tome problemu,
na kojoj je sudjelovalo četrdesetak ponajboljih stručnjaka (zagrebački Šumarski
fakultet zastupali su profesori A. Petračić, A. Langhoffe r,


V. Skori ć, A. Seiwerth i I. Pevalek, a beogradski A. S t e b u t,
N. Koš an in i M. Josifović — otoj konferenciji izvještavam u jed*
Za podatke zahvaljujem ing. B. Jureši, Šumsko gospodarstvo »Hrast«, Vinkovci,
i ing. D. Kapecu, šumarija Novoselec.
274




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 5     <-- 5 -->        PDF

nnom drugom članku, v. Spai ć 1974b). Problem je kompleksne naravi
pa u procesu sušenja imaju udjela mncgi faktori, značaj kojih su pojedini
stručnjaci različito ocijenili.


Koji su uzroci pojave sušenja hrasta u masi? Faktore, koje su pojedini
stručnjaci smatrali odlučnim za nastajanje sušenja, moglo bi se ovako razvrstati:


1) Gljivične bolesti — Početak masovnog sušenja koincidirao je s prvom
pojavom pepelnice Microsphaera alphitoides Griff, et Maubl. u našim šumama.
König (1911), Abramović (1925), P. Manojlović (1926)
i dr. smatrali su zbog toga ovu gljivicu glavnim uzročnikom sušenja hrastova.
Đorđevi ć (1926) je smatrao da je primarni uzročnik šteta mednjača
(puža — Armillaria mellea (Vahl) Kumm.). Kasnije je isti autor, inače
fitopatolog, u posušenim hrastovima našao i opisao dvije nove vrste gljiva,
a zatim i nepoznatu bakteriozu (Đorđevi ć 1927, 1930, 1931).


2) Podzolizacija tla — Stebu t (1925a,b) i šenši n (1925) držali su
da sušenja nastaju zbog pogoršanja kemijskih i fizikalnih svojstava tla kao
posljedice procesa podzolizacije. Ma r ki č (1925) i Seiwert h (1926) su
to opovrgavali na temelju vlastitih istraživanja.


3) Poplave — Nekoji stručnjaci iz prakse (J o š o v e c 1924, Korošec
1925) smatrali su da dugotrajne poplave imaju odlučnu važnost u nastajanju
sušenja, naročito voda koja dugo stagnira u nizama.


4) Zajedničko djelovanje gusjenica i pepelnice — Pretežni broj stručnjaka
(Pet račić 1926, Škorić 1926, Langhoff er 1926, And er ka
1925, Balić 1925, M a r k i ć 1925, Đurđić 1932 i mn. dr.) zastupao je
mišljenje da sušenja nastaju kombiniranim djelovanjem gusjenica i pepelnice.
Nijedan od ova dva faktora, djelujući izolirano, nije u stanju prouzrokovati
masovno sušenje čitavih šumskih sastojina. Međutim ako u proljeće
lišće obrste gusjenice, a drugi list uništi pepelnica, stabla fiziološki toliko
oslabe da mogu nastati masovna sušenja, pogotovo ako se to desi 2—3 godine
uzastopce.


5) Neracionalne šumskouzgojne mjere — Lj. Markovi ć i M. Manojlovi
ć (1929) smatrali su da su svi naprijed spomenuti faktori od sekundarne
važnosti. Po njihovom je mišljenju osnovni razlog sušenja neotpornost
sastojina, koje nisu u dovoljnoj mjeri vitalne. Tome su uzrok niske
prorede, primjenom kojih se stvaraju guste sastojine sa stablima slabe, nerazvijene
krošnje. Takva stabla ne mogu se odhrvati napadaju raznih štetnika
i bolesti.


6) Klima — Vajd a (1948) je čitav problem osvijetlio s jednog novog
stajališta, uzevši u obzir klimatske faktore kao važne činioce u reguliranju
pojave i interakcije pojedinih uzročnika, koji sudjeluju u procesu sušenja.
Prema ovom autoru početkom ovog stoljeća nastale su određene klimatske
promjene. Klima je postala toplija i suša. To je s jedne strane moglo nepovoljno
djelovati na šume, a s druge strane pogodovalo je raznim štetnicima
i bolestima, čija su prenamnoženja postala češća i duža.


Navedeni elementi — činioci sušenja, povezani u cjelinu, daju nam sliku
ove lančane bolesti. Proces nastajanja masovnog sušenja hrastika, općenito
uzevši, tumačimo ovako:




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 6     <-- 6 -->        PDF

Veći dio hrastovih nizinskih šuma izgubio je unatrag 7—8 decenija karakter
prirodne mješovite šume. S jedne strane pristupilo se, po lošem
stranom uzoru, osnivanju čistih hrastovih sastojina. S druge strane postojeće
mješovite sastojine pretvarane su u čiste hrastike. Ovo naročito vrijedi
za šume bivših imovnih općina, koje su činile veliki dio svih hrastovih nizinskih
šuma, a u kojima je okolno pučanstvo uživalo pravo scrvituta. Za
snabdijevanje pučanstva ogrjevom doznačivao se grab, klen, jasen, topola
(tzv. bijelo drvo) pa su na taj način dvoetažne mješovite sastojine postupno
pretvorene u jednoetažne monokulture lužnjaka. Struktura se tih šuma,
prema tome, bitno izmijenila. Njega šuma obavljana je — s rijetkim izuzecima
u bivšim državnim šumama — po načelima niske prorede. Stabla
su rasla u gustom sklopu i imala su malene krošnje pa su prema tome bila
i slabije vitalnosti.


Posljednjih pedesetak godina u cilju unapređenja poljoprivrede izvršeni
su u ovom području mnogi kulturni radovi (kanalizacija, izgradnja savskog
nasipa i dr.), koji su znatno utjecali na hidrološke prilike. Tim radovima
bitno je promijenjen režim površinske, a vjerojatno djelomice i podzemne
vode, što nije moglo ostati bez utjecaja na rast drveća. Izgradnjom dubokih
kanala trajno je snižena razina podzemne vode barem u njihovoj bližoj
okolici, a izgradnjom savskog nasipa onemogućeno je brzo vraćanje poplavne
vode u korita rijeka pa ona dugo stagnira u šumi. Osim toga zbog
prekomjernog ugona stoke u mnogim šumama tlo je postalo zbijeno. Time
je smanjena prozračnost i prekinut kapilaritet tla, tj. otežano je normalno
funkcioniranje korijenja, a naročito prirodno pomlađivanje tih šuma.


Početkom ovog stoljeća nastale su izvjesne klimatske promjene. Klima
je postala toplija i suša. To je pogodovalo raznim po šumu štetnim insektima
i gljivama. Kalamiteti, uzrokovani gusjenicama, postali su češći i dugotrajniji.
Naročito mjesto među tim štetnicima zauzima gubar, koji se
ovdje stalno periodički prenamnožava u kratkim razmacima. Zaraza gubara
obično zahvati čitavo područje hrastovih šuma, koje tada budu totalno obrštene
na prostranim površinama. Osim ostalih za njega povoljnih ekoloških
uvjeta sigurno su i umjetno stvorene hrastove monokulture omogućile češću
i intenzivniju pojavu gubara posljednjih decenija. Postoje i brojni drugi
štetnici hrastovih šuma, koji se također periodički masovno pojavljuju (hr.
savijač, hr. četnjak, mrazovci, zlatokraj i dr.). God. 1909. prvi puta se kod
nas pojavila pepelnica. Drži se da je ona u Evropu prenesena iz Sjev. Amerike
(Neger, 1924). Prema novijim shvaćanjima (K i š p a t i ć, 1974) autohtona
je i u Evropi, ali se ranije javljala u slabo virulentnoj formi, no početkom
stoljeća mutacijom je nastala patogena rasa. Od tada ona se stalno
pojavljuje u hrastovim šumama i uzrokuje bolest hrastovog lišća. Pepelnica
ne može znatnije oštetiti staro, ojačalo lišće. Međutim sinhronizirani napadaj
gusjenica i pepelnice obično ima katastrofalne posljedice. Prvo lišće
obrste gusjenice, a drugo uništi pepelnica tako da stabla u istoj godini dva
puta ostanu bez lišća. Ako se to dogodi uzastopno dvije ili više godina, nastaje
masovno sušenje stabala. Sušenje potpomažu i ubrzavaju tzv. sekundarni
štetnici i bolesti, koji ne mogu napasti zdrava, fiziološki snažna stabla,
ali su u stanju da iscrpljenim stablima zadadu konačni udarac. Od sekundarnih
je štetnika najpoznatiji krasnik Agrilus biguttatus, a od gljiva mednjača
Armillaria mellea.


276




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 7     <-- 7 -->        PDF

Na izloženi način nastaje opći, »klasični« oblik sušenja hrastika. Sažeto
se može reći da je on karakteriziran obrascem: defolijacija, pcpelnica, sekundarni
štetnici i bolesti. Po tome su obrascu nastala sva ili gotovo sva
katastrofalna sušenja hrastika u Slavoniji. Lokalno su značajnu ulogu odigrali
i drugi čimbenici, prije svega poplave. Tako npr. navedena katastrofalna
sušenja u Žutici nastala su po obrascu: defolijacija, pepelnica, poplava,
sekundarni štetnici i bolesti.


Na ovome mjestu želim nešto više reći o udjelu poplava u procesu sušenja.
Naprijed je navedena postavka da promjena režima površinske i vjerojatno
podzemne vode, koja je nastala izgradnjom mreže kanala i savskog
nasipa, nije mogla ostati bez utjecaja na rast drveća. To je razložna, načelna
pretpostavka, kojoj međutim nedostaju čvrsti, egzaktnim istraživajnima
utvrđeni dokazi. Takva opažanja i istraživanja provedena su u susjednoj
Rumunjskoj. U ovoj zemlji postoji isti problem, o kojemu ovdje raspravljamo.
Slično kao sada u Hrvatskoj i u Rumunjskoj je između 1957—
1961 god. bilo provedena svestrano proučavanje ovog problema, a rezultati
istraživanja objavljeni su (M a r c u, 1966). U pogledu utjecaja poplava na
nastanak sušenja vršena su detaljna terenska opažanja i višegodišnji laboratorijski
eksperimenti na mladim biljkama. Rumunjski istraživači ističu da
sama poplava ili zamočvarenje ne dovode do sušenja. Hrastove sastojine izdržale
su bez ikakve štete poplave u trajanju od 90 dana. Čak ni poplave
u trajanju od 10 mjeseci (od toga 7 mjeseci u periodu vegetacije) nisu prouzrokovale
štete. Tek kad su se jednako duge poplave ponovile na istom
mjestu i slijedeće godine, posušio se veliki broj stabala. Ali ako koincidiraju
defolijacija i poplava, onda se sušenje pojačava
i ubrzava.


Takav se slučaj dogodio u šumi Žutici. Ova se šuma prostire na području,
koje stalno plavi potpuno neregulirana Česma (ne postoje nikakvi
nasipi). Dijelovi Žutice gotovo su redovito svake godine poplavljeni pa su
tako bili i u proljeće 1965. i 1966. god. U listopadu 1964., prosincu 1966. i
svibnju 1971. god. zbog visoke vode Save i zaštite Siska probijen je savski
nasip i voda je ispuštena u Lonjsko polje odnosno Žuticu. U proljeće 1965.
i 1966. god. poplava je koincidirala s jakim brštenjem i to je bilo odlučno
za nastanak spomenutog katastrofalnog sušenja. Identična situacija dogodila
se u Žutici 1923. i 1924. god. kada je poplava koincidirala s brštenjem
Drvna masa hrastovih sušaca samo u 1924. god. iznosila je oko 50.000 m3,
a stanje se slijedeće godine još i pogoršalo (J o š o v e c, 1924, 1926, 1927).


Iz svega izloženog proizlazi — a to tvrde i rumunjski i mnogi naši naprijed
navedeni autori — da je defolijacija inicijalni faktor bez kojega nema
masovnog sušenja.


MIKOLOŠKI KOMPLEKS


Postoji ipak oblik masovnog sušenja hrastova i bez prethodne defolijacije,
ali je on najmanje proučen. Poznajem nekoliko lokaliteta, na kojima
se hrastovi masovno suše, a da prethodno godinama nisu bili niti značajnije
bršteni niti napadnuti od pepelnice niti poplavljeni. To su npr. šume Svenovo
(šumarija Spačva), Brčkovac (Županja), Pilajevo (Repaš), ali i nekoje
druge. Za taj oblik sušenja značajno je da se suše jaka, čak najjača stabla




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 8     <-- 8 -->        PDF

velike, razvijene krošnje. Kao primjer navodim podatke za šumu Svenovo.
Podaci se odnose samo na 1973. god., ali sušenje podjednakog intenziteta
traje ovdje već nekoliko posljednjih godina." Kako se razabire, blizu polovice
svih posušenih stabala imalo je prsni promjer preko 35 cm, a skoro
trećina preko 40 cm. Karakteristično je i vrlo uočljivo da najveći broj sušaca,
ali i nekoja sada još zelena stabla imaju na kori debla tamne mrlje


—i
Tamne mrlje na deblu sušca hrasta lužnjaka. Foto ing. N. Segedi


(v. fotografiju). Sušenje najjačih i najboljih stabala uz pojavu tamnih mrlja
na kori vidio sam prije petnaestak godina i u šumi Žabarski bok (Jasenovac).
Slične mrlje i odlupljivanje kore uz sniženje prirasta za oko 50% u
najljepšim lipovljanskim šumama opisuje također i Klepa c (1971). Na
problem, o kojemu pišem, upozorava i Cviti ć (1973). On ukazuje na sušenje
»katastrofalnih« i »kalamitetnih« razmjera u mnogim šumama spačvanskog
šumskog kompleksa. Suše se »elitna furnirska stabla s potpuno slo*
Za podatke zahvaljujem S. Stanisavljevićevoj, šumarija Spačva. Podaci o
sušenju u Svenovu, objavljeni u ranijem članku (Spaić, 1974 a), koji je pisan sredinom
1973. god., nisu potpuni. Sušenje se nastavilo i u drugoj polovici te godine
i ovdje iznosim o tome konačne brojke.


ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 9     <-- 9 -->        PDF

budnom i razvijenom krošnjom i promjera 50—70 cm. Često se na stablima
pojavljuju po kori na cijeloj dužini stabla crne mrlje od curećeg soka
iz debla. Većina spomenutih -sušenja ne može se podvesti pod nijedan od
općenito poznatih faktora sušenja (gusjenice, pepelnica, melioracije i dr.).«
(Cvitić, I.e.).


Tab. 1 — Podaci o posječenim hrastovim sušcima u šumi Svenovo 1973. god.


Odjeli Površina Debljinski Si ršci Drvna masa
ha stupanj broj % ms
148 55,86 12,5 54 2,5 4,86
149 53,19 17,5 218 9,9 48,50
150 67,03 22,5 290 13,2 129,10
27,5 372 16,9 275,01
32,5 355 16,2 393,55
37,5 300 13,6 471,08
42,5 265 12,0 559,29
47,5 187 8,5 511,76
52,5 88 4,0 303,52
57,5 50 2,3 212,68
62,5 11 0,5 56,43
67,5 9 0,4 55,08
72,5 1 7,23
92,5 1 8,43
176,08 2.201 100,0 3.036,52


Želim se ovdje opširnije osvrnuti na ovaj tip sušenja hrastova i upozoriti
na njega jer bi on u konstelaciji nama za sada nepoznatih okolnosti
možda mogao imati katastrofalne posljedice za budućnost naših hrastika.


Pri izlaganju ovog problema nužno je vratiti se nekoliko decenija unatrag
i podsjetiti na nekoje činjenice. Naprijed sam napisao da su istraživanja
o uzrocima sušenja naših hrastika bila naročito intenzivna po prilici
u razdoblju 1924—1930 godine. Jedan od najaktivnijih istraživača tog vremena
bio je fitopatolog P. Đorđević . On se, dakako, bavio fitopatološkom
stranom ovog problema i o tome je objavio više radova. Za nas su
ovdje važni njegovi radovi iz 1927., 1930. i 1931. god. U prvome on je opisao
jednu novu vrstu gljivice, koju je pronašao u hrastovima s prvim simptomima
sušenja u šumi Varoš (šumarija Morović). Bila je to vrsta roda Ceratostomella
i Đorđević ju je nazvao C. quercus. Zatim je u šumama Merolino
(prije St. Mikanovci, sada Strizivojna) i Žutica (prije Draganac, sada
Novoselec) u hrastovima, koji su se sušili, opet pronašao jednu novu Ceratostomella
vrstu, koju je prema prvome nalazu u Merolinu nazvao C. merolinensis
(Đorđević , 1930). Osim podataka mikroskopske analize te morfoloških
detalja i dimenzija micelija, grafije i peritecija Đorđevi ć je naveo
i jedan makroskopski simptom, koji indicira vjerojatnu prisutnost ove
gljive. To su tamne mrlje na kori i u bijeli napadnutih stabala. U radnji je




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 10     <-- 10 -->        PDF

i vrlo jasna fotografija jedne ovakve mrlje. Kasnije je isti autor u posušenim
stablima na području Morovića pronašao i jednu novu, nepoznatu bakteriozu
hrastova (Đorđević, 1931).


Svi ovi radovi P. Đorđevi ć a objavljeni su u posebnim edicijama,
šumarima praktičarima bili su malo poznati i uskoro su pali u zaborav.
Međutim u Rumunjskoj su najprije Georgesc u (1942), a zatim G e o rgescu,
Teodoru i Badea (1945, 1946) u posušenim hrastovima također
pronašli i opisali dvije nove Ophiostoma (= Ceratostomella) vrste, koje
su nazvali O. valachicum i O. roboris, a isto tako i bakteriozu hrasta, koju
uzrokuje Bacterium quercus. Kasnije (1951) su isti autori kao uzročnike
bakterioze identificirali bakterije Erwinia quercicola i E. valachica.


Već sam spomenuo da je u Rumunjskoj problem sušenja hrastika istraživan
timski svestrano, naročito u razdoblju 1957—1961. Tada je iz posušenih
hrastova u Rumunjskoj (izgleda prvi puta u Evropi) izolirana i jedna
Chalara vrsta (Petrescu , 1966). Podsjećam da je gljivica Chalara quercina
Henry u SAD vrlo opasan primarni uzročnik sušenja hrastova (Oak
Wilt) i da se ona i kod nas, kao i u drugim evropskim državama, nalazi na
listi opasnih vanjskih karantenskih bolesti.


Svemu tome treba dodati i ovo:
U jesen 1942. god. pok. prof. V. Škorić , fitopatolog, obavio je studijsko
putovanje u istočnu Slavoniju radi utvrđivanja zdravstvenog stanja hrasta,
brijesta i jasena. U svom izvještaju o nalazu, koji je objavljen u Šumarskom
listu, on je napisao i ovo: »Konačno pri zaključku ovog izvještaja pripominjem
da je već dosadanjom pretragom bolesnih hrastova uglavljeno u
trahejama obilje jedne gljive, koju će biti moguće istom naknadno identificirati,
no koliko je njezino značenje u propadanju hrastova odlučit će
istom rezultat umjetne zaraze te ću o tom pravovremeno izvijestiti naslov
kad bude i taj posao završen.« (Š k o r i ć, 1943).
Nažalost prof. Škorić nikada nije završio taj posao. Rat je onemogućio
terenska istraživanja, a 1947. god. prof. Škorić je umro.
Kako se iz ovoga kratkog pregleda razabire, fitopatološka je komponenta
problema sušenja hrastika neobično važna, ali i nedovoljno istražena.
Naprijed je navedeno da je prije nekoliko godina Zavod za istraživanja u
šumarstvu Šumarskog fakulteta u Zagrebu organizirao i proveo opsežna
timska istraživanja problema sušenja hrastika. Prva je etapa tih istraživanja
upravo završena. Nažalost fitopatološka su istraživanja izostala.
Vratimo se na čas ponovno spomenutome masovnom sušenju hrastova
u šumama Svenovo, Brčkovac, Pilajevo i dr. U svim ovim šumama suše se
dominantna, gotovo orijaška stabla velikih i jakih krošanja. Gotovo sva ta
stabla (također i mnoga za sada još zelena) imaju na kori onakve mrlje,
kakve je opisao Đorđević i za koje je tvrdio da su u vezi sa zarazom
gljivice Ceratostomella merolinensis. Karakteristično je da se obično nalazi
više sušaca u skupini. Pregledao sam ove šume sredinom srpnja 1973. god.
Mnoga stabla imala su tada crvene, posušene krošnje. Ona su u proljeće
bila izlistala, lišće je bilo normalno razvijeno, ali su se kasnije naglo osušila
— znak da sušenje ima i akutni oblik. U Svenovu i Pilajevu nakon doznake
i sječe sušaca u srpnju, nepuni mjesec dana kasnije opet se moralo
doznačiti brojne nove sušce, kojih u srpnju nije bilo. U Pilajevu se to mo




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 11     <-- 11 -->        PDF

ralo učiniti čak i po treći puta u rujnu. Iskusni dugogodišnji šumski poslovođe
rekli su mi da se stabla s takvim mrljama obično posuše u 1—2 godine.
Stabla ovakvih dimenzija nisu se ranije nikada sušila, a pogotovo ne
u tolikom broju.


Tamne mrlje po svome izgledu na kori i po načinu širenja u bijeli potpuno
odgovaraju Đorđevićevom opisu i ja za sada držim da je ova
sušenja uzrokovala Ceratostomella merolinensis.


Mogu ovdje izjaviti da je u Zavodu za fitopatologiju (prof, dr J. K i šp
a t i ć, prof, dr I. Milatović, asist. ing. M. Glavaš) iz posušenih stabala
u Pilajevu izolirana jedna Ceratostomella vrsta, koju se za sada još nije
moglo sigurno odrediti. Daljnja će proučavanja pokazati da li se radi o vrsti
koju je opisao Đ o r đ e v i ć ili možda rumunjski fitopatolozi. U svakom
slučaju već je time verificirano postojanje jedne Ceratostomella vrste u našim
hrastovima, što nakon Đorđević a nitko nije dokazao. Ulogu i značaj
te gljive u procesu masovnog sušenja hrastova tek treba rasvijetliti
daljnjim istraživanjima.


Ovdje sada nije moguće detaljnije raspravljati o ovoj pojavi i njenim
uzrocima. Ukazujem, međutim, na problem koji je od velike važnosti. Ako
su, naime, gljivice roda Ceratostomella (= Ophiostoma) zaista uzročnici sušenja,
onda bi možda u budućnosti u nama za sada nepoznatim, a za gljivice
povoljnim okolnostima hrast mogao doživjeti sudbinu brijesta. To bi
bila prava katastrofa i teško je na to i pomisliti, no treba biti oprezan.
Sjetimo se da je jedna Ceratostomella iskorijenila brijest iz naših šuma u
svega 2—3 desetljeća.


ANATOMSKO-FIZIOLOŠKI KOMPLEKS


Na kraju ukazao bih na jednu vrlo značajnu stvar u vezi sa sušenjem
hrasta. U uvodnom dijelu članka navedeni su svi glavni faktori, koji utječu
na nastajanje sušenja. Zanimljivo je da nitko nije skrenuo pažnju na jednu
važnu činjenicu iz anatomije i fiziologije hrasta, koja sigurno ima veliku
ulogu u nastajanju masovnog sušenja. Jedino njemački fiziolog Huber ,
koga malo dalje citiram, upozorava na tu činjenicu. No prije toga želim
samo u najkraćim crtama podsjetiti na način transporta vode u drveću jer
upravo se o tome radi.


Dugo vremena nije bilo jasno, koje snage uzrokuju dizanje vode u nekoliko
desetaka metara visokim stablima šumskog drveća. Elementi ovog
mehanizma bili su, doduše, odavno poznati (tlak korjena, osmotski ustroj,
transpiracija), ali sve to nije bilo dovoljno da se objasni ovaj proces. Tek
je koheziona teorija dvadesetih godina ovog stoljeća definitivno riješila zagonetku.
Kao što je poznato, u toj je teoriji osnovno da snaga kohezije
čestica vode u provodnim cjevčicama dostiže vrijednosti od 300—350 atm,
što je dovoljno da se voda podigne u krošnje i najviših stabala tj. do visine
iznad 100 m. Ipak se dešava da se visoki vodeni stup u provodnim cjevčicama
prekine, u cjevčice uđe zrak i one su tada izgubljene za transport
vode pa ih stablo mora nadomjestiti izgradnjom novih. Ovakva zračna blokada
transporta vode nastupa lakše i brže u širokim nego u uskim trahejama.
Naše listače s najširim porama (hrast, jasen, brijest, kesten, bagrem)




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 12     <-- 12 -->        PDF

provode vodu uopće samo u krajnjem vanjskom godu i
zbog toga moraju svake godine još prije nego što potjeraju lišće izgraditi
svoj novi »proljetni krug pora« (sve one imaju prstenasto-porozno drvo).
Takav ustroj ima prednost visoke sposobnosti provođenja vode, ali krije u
sebi i ogromnu opasnost. To su tako drastično pokazala katastrofalna sušenja
brijesta i kestena u Evropi i Sjev. Americi, koja su nastala na taj
način što su gljive, koje su prodrle u stablo, zabrtvila usk e zon e provoda
vode i time uzrokovale sušenje čitavog stabla (Hub er, 1941).


Poznato je da hrast u godinama totalne defolijacije stvara dvostruke
(lažne) godove. S obzirom na gore navedenu činjenicu to je sasvim razumljivo.
Traheje prvoga (primarnoga) goda zbog gubitka lišća (= transpiracije)
prestaju funkcionirati i stablo mora hitno izgraditi nove. Prvi krug
pora (traheja) u tome novom (sekundarnom) godu nužno nastaje još prije
nego što stablo ponovno izlista. Prema tome kod sušenja po tipu: defolijacija,
pepelnica, sekundarni štetnici i bolesti, uvijek dolazi do formiranja
dvostrukoga goda. Bez toga stablo ne bi ni moglo drugi puta izlistati. Kada
je riječ o sušenju, koje nastaje po tipu, kako je to opisano za C. rnerolinensis,
onda — koliko sam do sada mogao utvrditi — nema formiranja dvostrukih
godova. Uzrok je tome vjerojatno činjenica da do zabrtvljenja traheja
gljivicama dolazi u poodmaklom toku vegetacije kada je stablo po svoj
prilici već izgubilo sposobnost formiranja »ranog« drva. Proces se svakako
komplicira i time što bi prethodno trebalo stvoriti posebna tkiva za odbacivanje
posušenog lišća, što se inače događa u jesen.


Činjenica da je opskrbna zona vodom kod hrasta vrlo uska tj. da je
ograničena samo na krajnji vanjski god, predstavlja Ahilovu petu ovoga
biljnog roda. Dosadašnja masovna sušenja hrasta lužnjaka to potvrđuju.
Ako bi u konstelaciji nama za sada nepoznatih, dakle i nepredvidivih okolnosti
C. merolinensis i druge gljivice ovoga roda postale još virulentnije
(možda mutacijom), hrast bi jednako kao i brijest zbog spomenute njegove
odlike mogla zadesiti potpuna katastrofa. U svakom slučaju problem je za
nas toliko značajan da mu se mora posvetiti puna pažnja. Pri tome prije
svega mislim na istraživanja izložene fitopatološke problematike.


LITERATURA


Abramovi ć N. (1925): Referat u Zapisniku šumarske ankete o sušenju hrastika.
Vinkovci. (Rukopis).
Anderk a J. (1925): Referat u Zapisniku šumarske ankete o sušenju hrastika.
Vinkovci. (Rukopis).
Bali ć I. (1925): Referat u Zapisniku šumarske ankete o sušenju hrastika. Vinkovci.
(Rukopis).
Cviti ć M. (1973): Ponovno sušenje hrasta u spačvanskom bazenu. Šum. list,
str. 467—468.
Đorđevi ć P. (1926): Sušenje hrastovih šuma u Slavoniji. Beč.
Do rđe vic P. (1926): Armillaria mellea (Vahl) Quel als Verderber der Eichenwälder
Slawoniens (Jugoslawien). Biologia generalis II. Wien.
Đorđevi ć P. (1927): Ceratostomella quercus n. sp. nov parazit na slavonskom
hrastu. Beograd.
Đorđevi ć P. (1930): Bolest slavonskih hrastova Ceratostomella merolinensis


n. sp. Beograd.
282




ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 13     <-- 13 -->        PDF

Đorđevi ć P. (1931): Bakterioza slavonskih hrastova. Beograd.
Đurđi ć T. (1932): Uzroci sušenja hrastovih sastojina i preduzete mjere u području
direkcije šuma Vinkovci. Šum. list, str. 438—459.
George s cu C. C. (1942): Uscarea in masa a stejarului. Revista Padurilor Nr.
11—12, Bucuresti.
George scu C. C, Teodoru I., Bade a M. (1945): Uscarea in masa a stejarului.
Revista Padurilor Nr. 4—6, Bucuresti.
Georgescu C. C, Teodoru I., Badea M. (1946): Uscarea in masa a stejarului.
Ciuperci de alteratie cromatica parazitara a lemnului de stejar. Analele
I. C. E. F., Bucuresti.


Hu b er B. (1941): Pflanzenphysiologie. Leipzig.


Jošove c A. (1924): Sušenje hrastovih sastojina šumske uprave u Dragancu.
Šum. list, str. 639—642.
Jošove c A. (1926): Gubar i ostale štetočinje. Opažanja u Žutici godine 1926.


šum. list, str. 539—543.


Jošove c A. (1927): Gubar u Žutici godine 1927. Šum. list, str. 517—519.


Kišpati ć J. (1974): Šumarska fitopatologija. Skripta. Zagreb.


Klepa c D. (1971): Opadanje prirasta u našim vrijednim hrastovim šumama.
Šumarski simpozij, Šumarski fakultet. Zagreb.
Koroše c M. (1925): Referat u Zapisniku šumarske ankete o sušenju hrastika.


Vinkovci. (Rukopis).


Köni g I. (1911): Sušenje hrastika. Šum. list.


Langhoffe r A. (1926): Gubar i sušenje naših hrastovih šuma. Glasnik za šum.
pokuse, I. Zagreb.
Man o j lov i ć P. (1926): Sadanje stanje hrastovih šuma u Slavoniji. Pola stoljeća
šumarstva. Zagreb.
Marc u G. (1966): Studiul cauzelor si al metodelor de prevenire si combatere
a uscarii stejarului. Bucuresti.
Marki ć M. (1925): Glavni referat u Zapisniku šumarske ankete o sušenju hrastika.
Vinkovci. (Rukopis).
Marković Lj., Manojlović M. (1929): Sušenje hrasta lužnjaka u šumama


Hrvatske i Slavonije. Beograd.
Neger F. W. (1924): Die Krankheiten unserer Waldbäume. Stuttgart.
Pet rači ć A. (1926): 0 uzrocima sušenja hrastovih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji.


Glasnik za šum. pokuse, I. Zagreb.
Petresc u M. (1966): Cercetari fitopatologice si de combatere in padurile de
stejar cu fenomene de uscare. U: Studiul cauzelor si al metodelor de preve


nire si combatere a uscarii stejarului. Bucuresti.
Schwerdtfege r F. (1970): Die Waldkrankheite. 3. Aufl. Hamburg.
Seiwert h A. (1926): Suše li se slavonski hrastici zbog promjene tla? Glasnik


za šum. pokuse, I. Zagreb.
Spai ć I. (1949): Bibliografski popis radova o sušenju hrastika. U: Masovna pojava
i suzbijanje gubara. Zagreb.
Spai ć I. (1966): Hrastova osa listarica Apethymus abdominalis Lep. Biološka
studija. Zagreb.
Spai ć I. (1970): Neki od glavnih problema zaštite šuma u Slavoniji s osobitim
obzirom na značaj entomofaune. U: Zbornik radova I Znanstvenog Sabora
Slavonije i Baranje. Osijek.
Spai ć I. (1974a): Sadašnje zdravstveno stanje šuma na području jugoistočne
Slavonije. U: Zbornik radova povodom 100 god. šumarstva jugoistočne Slavonije.
Centar JAZU. Vinkovci.
Spai ć 1. (1974b): Iz povijesti zaštite šuma na području jugoistočne Slavonije.


U: Zbornik radova povodom 100 god. šumarstva jugoistočne Slavonije. Centar
JAZU. Vinkovci.


ŠUMARSKI LIST 7-9/1974 str. 14     <-- 14 -->        PDF

Stebu t A. (1925a): Jedan prilog ispitivanju uzroka sušenja slavonskog hrasta


sa pedološkog gledišta. Beograd.
Stebu t A. (1925b): Još o uzrocima sušenja hrasta u Slavonija. Beograd.
Šenši n A. (1925): Jedan prilog ispitivanju uzroka sušenja slavonskog hrasta


sa šumarskog gledišta. Glasnik min. polj. i v. Beograd.
Skor i ć V. (1926): Uzroci sušenja naših hrastovih šuma. Glasnik za šum. pokuse,


I. Zagreb.
Škori ć V. (1943): Mjere za suzbijanje sušenja hrastovih i brijestovih šuma.
Šumarski list, str. 92—94.
Vajd a Z. (1948): Utjecaj klimatskih kolebanja na sušenje hrastovih posavskih
i donjopodravskih nizinskih šuma. Zagreb.
Zapisnik šumarske ankete o suše-ju hrastika. Vinkovci, 1925. (Rukopis).


Zusammenfassung


ÜBER DAS ABSTERBEN DER EICHENWÄLDER


In den wohlbekannten und wertvollen Eichenwäldern Slawoniens kommt es
seit mehr als 60 Jahren stellenweise zum Massensterben der Bäume und ganzer
Bestände. Das Absterben geschieht grösstenteils in der Weise, dass die Raupen
im Frühjahr das Laubwerk kahlfressen und später nach dem zweiten Laubausbruch
der Bäume die Mehltau die neue Belaubung vernichtet. Die in dieser
weise physiologisch geschwächten Baumstämme werden dann von Sekundärschädlingen
befallen. Wenn der Befall durch zwei oder gar mehrere Jahre hintereinander
sich wiederholt, kommt es zum Massensterben.


In diesem Aufsatz wird auch eine andere, weniger bekannte Art des Absterbens,
jedoch ohne vorausgehender Entlaubung und Mehltaubefalls der neuen Belaubung,
beschrieben. Es scheint als ob das Absterben dieses Typs durch den
Schadpilz Ceratostomella merolinensis Đ o r đ e v i ć verursacht wäre. Im Aufsatz
wird auch auf die Tatsache hingewiesen, dass die Zone zur Wasserzufuhr bei
der Eiche eine sehr enge ist, und dass dieselbe nur auf den äussersten Jahrring beschränkt
ist. Dies kann schwere Folgen für diese Baumart verursachen. Ein Beweis
dafür ist das katastrophale Absterben der Ulme und der Edelkastanie, die
in gleicher Weise wie die Eiche das Wasser durchführen, und bei denen die Pilze
relativ leicht die engen Zonen der Wasserzufuhr verstopfen, und so das Absterben
verursachen können. Der Autor nimmt an, dass Ceratostomella merolinensis
auf dieselbe Weise imstande ist, ein Massensterben der Eiche herbeizuführen.