DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 106 <-- 106 --> PDF |
IN MEMORIAM ING. FABIJAN JURKOVIC Kad čovjeka smrt zateče Ništa sobom ne ponese Već skrštene bijele ruke 1 pravedna djela svoja (Zmaj Jovan Jovanović) U Beogradu je 7. III 1974. umro, a slijedeći dan kromiran, dragi, vrijedni i ponosni sin Gorskog Kotara, dipl. ing. šum. Fabijan Jurković, viši savjetnik u mirovini. Nemili usud oteo nam opet istaknutog šumarskog i lovnog stručnjaka, kao i poznatog društvenog i sportskog radnika. Rođen je 20. I 1894. tu Begovu Razdolju, najvišem naselju u SRH, podno nadvisite Bjelolasice. Osnovnu školu polazio je u svom šumovitom rodnom mjestu, gimnaziju na Sušaku, dok je šumarske nauke završio i diplomirao na Šumarsko-poljoprivrednom fakultetu u Zagrebu g. 1919. U početku svog stručnog rada upravljao je bivšim državnim šumarijama u Jasenku i Fužinama, tadanje direkcije šuma na Sušaku, kao i šumarijom Đurđevac istoimene imovne općine u Bjelovaru. Kasnije je, kao već iskusan i upućen u sve grane šumarstva, bio nadzorni stručnjak kod bivših direkcija šuma odnosno šumskih gospodarstava na Sušaku, Mostaru i Zagrebu te konačno kod šumskog gospodarstva u Splitu, gdje je umirovljen i zatim se preselio u Beograd. Pred odrom u krematoriju oprostio se od nezaboravnog pokojnika značajnim i dirljivim govorom njegov prisni kolega dipl. ing. šum. Nikola Popović. Bit svoga govora usmjerio je prema uvodnim stihovima neumrlog pjesnika Zmaj Jove Jovanovića i među ostalim istakao slijedeće: »Knjiga o životu pokojnika protkana je velikim patriotskim žarom i ljubavi prema radnom čovjeku, porodici i prijateljima. Ona je puna zapisanih dostignuća na polju naučnog prilaženja rješavanju složenih problema u oblasti šumarstva kao cjeline, a tako i same struke. Na žalost, |
| ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 107 <-- 107 --> PDF |
ostala je nedovršena, jer je neumitna smrt prekinula nit njegova života. Ugasila je jednu rijetku svjetlost, koja je izvirala ;sa željom da radnom čovjeku olakša borbu za ljudskiji život u okviru suvremenih mogućnosti. Njegovi napori za bolji život čovjeka, uzdizanje i unapređenje šumarstva i šumarske struke ostavili su svagdje duboke tragove, gdje je god tako uporno i savjesno radio. Zaista, na radnim mjestima ispoljavao je provjerena načela marksističke filozofije i ekonomike i to s puno ljudske topline. Bio je pokretač svih naprednih i stručnih stremljenja kao i društvenih aktivnosti. Priroda ga je obdarila velikom moći zapažanja i talentom, što se razvio naročito u godinama poslije oslobodilačkog rata i davao mu podstreke za nove uspjehe. Takovim radom ostvario je dostignuća vrhunske vrijednosti stručnjaka. Vrli pokojnik bio je živi posrednik između prošlosti i budućnosti, između predaka i potomaka, ukratko veza pokoljenja koja se smjenjuju. Kao suradnik i drug bio je uzor iskrenosti i vjernosti, dok u privatnom životu istančanih osjećaja ljudskog bića, poput kristala najuzvišenije ljepote. Mi mu svi stoga odajemo najdublju poštu kao i zahvalnost za sve njegove uspjehe kako u šumarstvu i struci, tako i kao suradniku i drugu«. šumarski stručnjaci i bezbroj prijatelja i znanaca neprežaljenog pokojnika teška se srca suočavaju s činjenicom da među njima nema više voljenog i dobrog Fabe. Do nedavna osjećao se još krepak, pun žudnje da ponovno obiđe svoju užu domaju i da, pješačenjem starim utrtim stazama prostranih i uređenih šuma Gorskog Kotara, obnovi sjećanje ma prošle dane svog ustrajnog i nesebičnog stručnog rada. Svojom biti odudarao je osebujnošću, poput onih javora rebraša ili ikraša, s kojima se nekada susretao da se otkrivene glave divi njihovoj teksturi. Rastao se nenadano sa svim čarima svoje toliko voljene šume — složene, ali skladne biocenoze. Prije loga doživio je dramu u svojoj obitelji gubitkom uzorne supruge i majke, što je i ubrzalo kraj njegovog života, prepuna sadržaja s različitih područja. Djela ing. Fabe Jurkovića odrazit će se svagdje, jer je s mnogo volje i ljubavi u njih uložio sve svoje umne i tjelesne sposobnosti, a s ciljem da društvenoj zajednici pruži i svoj zamašan obol. Ona će biti trajan i vidan spomenik među sadanjim i budućim pokoljenjima. U burom i jugom uzgibanim krošnjama drveća njegovih goranskih šuma čut će se vazda jeka njegovog lirskog tenora kao i šapat zahvalnosti šuma i stručnih drugova, a napose onih s kojima je toliko skladno i požrtvovno radio i drugovao. Slava mu i trajan spomen! Ing. Z. Pere |