DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 79     <-- 79 -->        PDF

NAŠI SLAVNI PRECI


OTKRIVANJE SPOMEN BISTE ŠUMARU PRAVDOJU BELIJI
NA RABU 16. XI 1974.


Prigodna riječ JOSIPA ŠIMIČIČA, upravitelja Šumarije Rab


Drugarice i drugovi, dragi gosti!


Danas u bronci i kamenu otkrivamo trajan spomen na lik i životno djelo
općinskog šumara i istaknutog i zaslužnog kulturnog radnika Raba, Pravdoja Beliju,
čovjeka koji je do posljednjeg daha bio neumoran graditelj ovog lijepog zelenog
šumskog ukrasa koji nas okružuje, čovjeka koji se prije 90 godina izborio da se na
Rabu uvede organizirano i na znanosti zasnovano šumarstvo.




ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 80     <-- 80 -->        PDF

Slaveći jubilarnu 90-godišnjicu organiziranog šumarstva u općini Rab i 85-godišnjicu
turističkog razvoja i privređivanja na Rabu, Društveno-politička zajednica
Raba, Turistički savez općine Rab i Šumarija Rab, u povodu 120-godišnjice rođenja
i 50-godišnjice smrti općinskog šumara Pravdoja Belije, podižu spomen-bistu
svom zaslužnom šumaru.


Općinski šumar Pravdoje Bella rođen je 2. rujna 1853. godine u mjestu Male
Žablje, općina sv. Križ kod Gorice. U obitelji je bilo trinaestoro djece.
Realku je pohađao u Gorici. Nakon mature nije se htio posvetiti pravnim studijima
i tako je izostala pomoć ujaka kanonika.


Odabravši šumarstvo kao svoj studij, morao se na školovanju izdržavati vlastitim
zarađivanjem /fizičkim radom i instrukcijama đacima, sinovima plemića iz
okolice Križevaca.


U Križevcima je studirao na Gospodarskoj šumarskoj visokoj školi, gdje je
stekao diplomu 1882. godine. Državni stručni ispit položio je u Zagrebu 1886. godine.


Kao student bio je član pjevačkog studentskog zbora u Križevcima. S tim zborom
gostovao je u skoro svim slavenskim zemljama i tako je u ranoj mladosti
imao prilike upoznati mnoge zemlje, ljude i krajeve.


Od djetinjstva je volio prirodu te je s nekoliko kolega studenata polazio na
duga pješačenja za vrijeme ljetnih praznika. Iz sjećanja s tih putovanja jedan je
momenat posebno i često isticao: Kad je s jednim kolegom iz ličkog zaleđa pješke
stigao na Velebit i ugledao goletne otoke Kvarnera, u njemu se rodila želja da se
posveti pošumljavanju jednog od tih otoka.


Po završetku studija nije mu se ta želja odmah ostvarila. Prva mu je služba
bila u Drnišu, gdje je ostao vrlo kratko. Zatim dolazi na Rab i ovdje ostaje cijelog
života na dužnosti općinskog nadšumara.


Pionirski šumsko-uzgojni radovi općinskog šumara Pravdoja Belije vidljivi su
po brojnim šumama otoka Raba i Paga podignutim na goletima i golim kamenjarima.
Neke od njih čine šumski predjeli izuzetnih prirodnih ljepota — pravi biseri
prirode. To su park-šuma Komorčar, u kojoj se sada nalazimo, šuma Frkanj i Suha
Punta, drvored borova na poluotoku Kristofor, sastojine primorskog bora u šumi
Kalifront i Kočajnik na otoku Pagu, loparske šumice crnog bora i druge.




ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 81     <-- 81 -->        PDF

Za pošumljavanje golih kamenjara na Rabu i Pagu uzeo je šumar Belia još
prije 80 godina alepski i brucijski bor, a za staništa Lopar i crni bor. U makiji
Kalifront podigao je sastojine primorskog bora sjetvom sjemena u gnijezda, dakle,
izabrao je način, tehniku rada i izbor vrsta koje se u ovom klimaksu i danas
primjenjuju u vrijeme razvijene šumarske znanosti i prakse.


Racionalnom sječom crnike u makijama Kalifronta, Grgura i Luna, osigurao
je tadašnjoj općini siguran i trajan prihod od prodaje ogrijevnog drveta, uglavnom
u Trst i Veneciju.


Upravo potreba općine rapske da od šuma, prodajom i izvozom ogrijevnog
drveta, osigura trajan prihod za pokriće rashoda općinskih službi, bila je presudna
u odluci općine da u gospodarenje šumama uvede školovanog općinskog šumara.


U šumi Fruga -proveo je takav režim uzgoja kojim je nastojao iz makije podići
i uzgojiti visoku crnikovu šumu. To je ostvario ograđivanjem zemljišta visokim
suhozidima i zabranom ispaše, naročito zabranom ispaše koza, ograničavanjem
broja stoke na šumskim pašnjacima, zabranom pustopaše i uvođenjem pregonske
ispaše na kraškim pašnjacima.


Šuma Dundo imala je tada status državne šume i njom je upravljao šumar sa
sjedištem u Zadru (tada inž. Levičnik). Šumska direkcija pokrajine Dalmacije povjerila
je zatim brigu za šumu Dundo šumaru Beliji koji je vodio stručni rad oko
uzgoja i zaštite šume Dundo sve do 1919. godine.


Općinski šumar Pravdoje Belia bio je cijelim svojim bićem obuzet rapskim
šumama, bio je entuzijast u svom pozivu, a uz to nije bio ograničen i povučen
čovjek. Volio je svoj Rab kao da je ovdje rođen, imao je mnogo dara za pjesmu i
glazbu. Belia je jedan od osnivača i prvi predsjednik gradske limene glazbe u
Rabu. Okupljanjem mladih ljudi i omladine tadašnjih rapskih obrtnika i gradske
sirotinje, pokrenut je preko glazbe svestrani kulturni život, njegovana je materinska
hrvatska riječ i pjesma i buđena narodna svijest u tada mračnoj sredini
stranog feudalnog gospodstva. Kolikog je utjecaja imala gradska limena glazba
na buđenje svijesti omladine, vidi se po tome, što je glazba odmah nakon prve
talijanske okupacije zabranjena i glazbala zaplijenjena i što su se nakon toga
organizirale omladinske grupe za nasilno uzimanje glazbala iz ruku talijanskih
okupatora.


Osim šuma, šumar Belia je u svojim vrtovima uzgajao razne sorte voća i povrća.
Mnogi ratari na otoku počeli su tada uzgajati voće i povrće po uzoru i prema
poukama koje im je nesebično davao šumar Belia.


Poseban rad i zanimanje šumara Belije bila je floristika. Naš poznati flortist
iz tog vremena, Dragutin Hire, održavao je s Belijem trajne kontakte upravo zbog
uzajamnog interesa za floru. Profesor Hire je svoje znanstvene radove publicirao
u izdanjima Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Postojfi u
akademijinom izdanju i rad pod naslovom: Proljetna flora otoka Raba. Iz teksta je
vidljivo koliko se florist Hire oslanja i na florističko poznavanje šumara Belij:e.


Prema zapisina pronađenim u samostanu Sv. Eufemija u Kamporu prva organizirana
pošumljavanja borovima na Rabu otpočela su 1885. godine^ Sigurno je
da je ta pošumljavanja organizirao tada mladi općinski nadšumar Pravdoje Belia.
U kronici također stoji zapisano ovo:


»Dana 2. studenog 1890. godine, u 4 sata u jutro, sa 25 radnika općinski n^tfr
šumar Pravdoje Belia počeo je pošumljavati goli Komorčar. Radilo se po noći,
jer je postojalo nerazumijevanje općine i gradskih masa za ovaj plemeniti poduhvat.
Rad je bio nekoliko puta uništen i zabranjivan, tako da se je Komorčar uspio
potpuno zašu´miti tek 1905. godine.«


Iako je općinski nadšumar Pravdoje Belia na početku svog poziva uzgajivača
šuma nailazio na velika nerazumijevanja, otpore i zabrane, on je ipak svojim
upornim radom, a još više postignutim rezultatima na pošumljavanju goleti Raba
i Paga, te kao kulturni radnik, uskoro stekao povjerenje i poštovanje svih stanovnika
otoka, podigao ugled šumarstva i zadužio buduće generacije šumara na Rabu
da nastave započeto djelo.


Posljednje desetljeće 19. stoljeća šumarska znanost naglo se razvija. U to se
vrijeme došlo do spoznaje da preostale šume treba sačuvati od uništenja, jer su
neophodne za život i zdravlje ljudi. To je bilo vrijeme kada su generacije mladih
šumara krenule na goleti dalmatinske obale i otoka da sačuvaju postojeće šume i




ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 82     <-- 82 -->        PDF

podignu nove. Bilo je potrebno stvoriti ne samo tehničke i materijalne uvjete za
rad na ozeljenjavanju golog krša, već i ono važnije, mijenjati običaje i navike
vlasti, feudalaca i stanovništva u tim krajevima. Svuda se nailazilo na velike teškoće,
a samo (najhrabriji su ustrajali. Imali smo sreću, da je jedan od hrabrijih
entuzijasta šumara tada došao na Rab i uspio se izboriti za mjesto šumara i za
veću ulogu šu´ma na ovom otoku. Otuda potječe i činjenica da Rab ima od Pravdoja
do danas, neprekidno školovano šumarsko osoblje i stručno gospodarenje
šumama. Zahvaljujući toj činjenici, generacije šumara poslije Belije sačuvale su
na Rabu velike površine pod šumom i podigle nove šumske površine koje danas
čine preduvijet za razvoj turističke privrede, a time i za materijalni i kulturni
procvat ovoga kraja.


Općinski šumar Pravdoje Belia, zasadivši rapski park Komorčar i mnoge druge
šumice na otoku, začetnik je organiziranog i znanstvenog gospodarenja šumama
Raba; time je zadužio sve naredne generacije šumara da nastave njegovo djelo.
Stalno se borio protiv starih shvaćanja tadašnje rapske općine i feudalne gospode
pa je postao omiljen u narodu Raba. Bio je izvanredan šumarski stručnjak, neumoran
kulturni i društveni radnik pa je još uvijek prisutan u razgovorima i prepričavan
j ima na otoku.


Rabljani se s ponosom sjećaju1 svojih uspjeha i uvijek su zahvalni svojim pionirima
i entuzijastima koji su nesebičnim radom pridonijeli i ubrzali razvoj ovoga
kraja.


Iz svega, iako samo djelimično spomenutog, vidi se da općinskom šumaru
Pravdoju Beliji pripada važno i zaslužno mjesto među povijesnim ličnostima Raba
i dužno poštovanje djela čovjeka na kojeg su sjećanja još uvijek svježa.


loš jednom hvala šumaru Pravdoju Beliji.
Prigodna riječ dr ing. Đur e Rauša , docenta Šumarskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu:
Cast mi je i ugodna dužnost u ime Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
pozdraviti ovaj cijenjeni skup, a naročito sinove i najbližu rodbinu poznatog šumara
Pravdoja Belije, čiju smo spomen-bistu, rad riječkog kipara Zvonka Kamenara,
upravo otkrili.
Znanstveno-nastavno vijeće Šumarskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu želi
preko svojih predstavnika uveličati Vašu proslavu otkrivanja spomen-biste zaslužnom
šumaru Pravdoju Beliji. Smatrajući da su ovim činom Skupština općine Rab,
Šumarija Rab, Turistički savez i cjelokupni narod otoka Raba, a preko njih i cijela
naša zajednica, trajno ovjekovječili lik pravog narodnog šumara vizionara, koji
je već prije 80 godina imao viziju turističkog razvoja Općine Rab.
On je na svakom mjestu isticao potrebu ozelen javan ja otoka i stvaranja osnova
našeg turizma, govoreći da je more i zelenilo otoka Raba njegova budućnost. Želimo
u stručnom pogledu istaknuti tu vizionarsku ulogu šumara Pravdoje Belije. Još
kao mladi šumar proputovao je Pravdoje Belia zemlje tadašnje Austro-Ugarske
Monarhije, zatim Italiju, Francusku, Njemačku, Poljsku, Grčku, Srbiju, Crnu
Goru i Rusiju. Mlad, bistar i ambiciozan čovjek otvorenim je očima i kritičkim
duhom promatrao zemlje kroz koje je prošao i u svakoj je ponešto naučio. Putujući
kroz naše Primorje uočio je konfiguraciju i prirodne mogućnosti lijepog otoka
Raba, te je razmišljao kako bi ga svojim stručnim trudom još više ukrasio. Prilika
mu se pružala negdje oko 1885. godine, kada je primljen za općinskog šumara
u Rabu. Tadašnjoj općinskoj upravi bilo je stalo da joj novodošli šumar organizira
iskorišćivanje šuma na otoku, koje su se dotada sjekle bez ikakva sistema i reda.
Međutim, Belia je s velikim oprezom prišao i pitanju pošumljivanja otoka. Podigao
je rasadnik u uvali Sv. Margarita na Kalifrontu, daleko od grada, gdje se uglavnom
i šuma iskorištavala. On je išao na svakodnevni zadatak organiziranja sječe šuma,


gdje je u kratkom vremenu uveo red, a najveći dio svog stručnog radnog vremena
provodio je u rasadniku, pripremajući mlade biljke za ozelenjivanje otoka Raba.
Tadašnje općinsko vijeće odobrilo je neznatna novčana sredstva za pošumljiva


nje, kojima je neumorni šumar Pravdoje Belia negdje oko 1890. godine započeo
pošumljivanje Komrčara i drugih područja na otoku Rabu.
Otok Rab spada u najzelenije otoke naše jadranske obale, a da je tako, velika
je zasluga šumara Pravdoja Belije i njegovih nasljednika, te cjelokupnog stanovnaštva
otoka Raba, koje čuva i uzgaja svoje šume i parkove.


554




ŠUMARSKI LIST 12/1974 str. 83     <-- 83 -->        PDF

Park-šumu Komrčar, danas zeleni dragulj otoka Raba, podigao je na pašnjačkoj
površini od 12 ha prije 80 godina ´velikim trudom šumar Pravdoje Belia. Kao
predkulturu uzgojio je sastojinu alepskog bora u koju je kasnije unosio čemprese,
šmrike i zimzelene listače: crniku, zeleniku, lovor, mirtu i dr. Osim spomenute
Park-šume on je podigao i druge borove kulture: Farkanj na 36 ha, Suhu Puntu na
2 ha, Kalifront-Topale na 4 ha, Vrtić na 3 ha, Lopar na 8 ha i mnoge borove šumice
na privatnim posjedima u selu Mundanije i Loparu.


Spomenuti radovi u stručnom pogledu zaslužuju najvišu ocjenu, jer je svaka
biljka, svaki borić, posađen pod neposrednom upravom i uputama šumara koji je
uporno upućivao i svojom rukom vodio ruku radnika, pokazujući mu kako treba
saditi i ograđivati mladu sadnicu. Tako veliki postotak primanja posađenih biljaka
u vrlo teškim ekološkim uvjetima mogla je osigurati samo ruka odličnog stručnjaka
i primjena njegova stručnog znanja pri pošumljivanju.


Pravdoje Belia je bio ne samo dobar šumar i organizator, već je bio jedan
od najboljih poznavalaca prirode cijelog otoka. Naši i inozemni botaničari-floristi
našli su u njemu odličnog poznavaoca flore otoka Raba. Surađivao je s našim
poznatim botaničarom Dragutinom Hircom i dr. Stručnost i ljubav za prirodu
izraženi su kod njega na svakom koraku.


Zelene šume otoka Raba ostat će trajan spomenik vrijednom šumaru Pravdoju
Beliji i svim njegovim sljedbenicima koji su u ozelenjivanju Raba sudjelovali, a
obnovljeni spomenik i upravo otkrivena bista poslužit će kao znak priznanja
sadašnjih generacija otoka Raba svom zaslužnom šumaru i vrlom sinu naše
zemlje´ PRAVDOJU BELIJI.


HVALA MU!


Josip šimičić
Đuro Rauš