DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-3/1975 str. 80     <-- 80 -->        PDF

Ovaj puni Stevanov uspjeh podstakao je nadležne organe za šumarstvo
da mu povjere sadnju i uzgoj većeg kompleksa borove kulture, na vododerinama
oko kraške rječice Karišnice, usmjeravajući je prema moru.


Počelo se, opet uz tegobe zbog otpora sredine, koja za novine i u šumarstvu
nije imala ni najmanjeg »sluha«, 1913. godine i nastavljalo iz godine
u godinu. Trebala je velika upornost i izdržljivost, u elementu koji je
od početka na poduhvat gledao krivim okom, da se mlada kultura sačuva
od uništenja, u vremenu raspadanja Austro-Ugarske i talijanske okupacije
(1918—1921). Danas je kompleks, već odrasle, borove šume jedna od privrednih
koristi, ljepota i ponos Karina, što će, neminovno, doći do punog izražaja
razvitkom turizma u ovoj regiji.


Zadovoljni s onim što je postigao u svom selu, ovog lugara su angažirali
organi za šumarstvo kao poslovođu za sadnju bora u velikom broju
sela, na području bivšeg kotara Benkovac, sve do mjegova penzioniranja
(1932). Određenije, dijagonalno, od Stankovaca do Obrovca i od Kistanja do
Smilčića. U više navrata njemu je povjeravan i rasadnik na vlastitom zemljištu,
kao i odabiranje sjemena iz karinekog pošumljenja, za razmnožavanje
ove kulture u užoj i široj okolici.


Iako uočljivo skromno nagrađen (sto dinara mjesečno), kao lugar Stevan
je bio primjerno strog prema nepažljivim i zlonamjernim štetočinama,
ali isto toliko pravičan i objektivan. Na njegove prijave nikad nije bilo mjesta
žalbi. Zbog toga je postizao vidne uspjehe ne samo kod uzgoja novih
kultura, već i samoniklog šumskog drveća.


U koliko je bilo na ogoljelom zemljištu jedva primjetnog korjena od
šumskog drveća pa se donijela odluka da tu treba podići šumu, uspjeh je
bio siguran. Mjesto pepeljave boje poznatog dalmatinskog krša brzo se javila
zelena, koju je činilo razno drveće i grmlje: grab, hrast, rašeljka, dren,
zelenika, smreka, drača, kupina . . .


Ovaj je zapaženi ljubitelj šume bio neprijatelj koza, smatrajući ih izrazitim
metiljem, odnosno gubarom zakržljalih šuma na krševitom tlu, pa je
upornim nastojanjem uspio da se u njegovom selu, na ugroženom terenu,
zabrani njihova paša. Ali su mu time, povezujući to s već okorjelom mržnjom
zbog privreženosti borovoj kulturi, imućniji krdaši ove rogate stoke
postali veliki neprijatelji.


I još po nekim osobinama Stevan je stršio u svojoj sredini. Tokom
cijeloga života bio je imun da »hvata korak« s onim svojim mještanima,
njihovim utjecajnim podržavaocima i korisnicima, koji su se »uveče obuvali,
a ujutro izuvali« — po čemu je njegovo selo bilo dugo vremna i na
dale/ko poznato. Dakle, on je bez prekida ispoljavao svoje izuzetno čvrste
i pozitivne karakterne crte. I to mu se dugo, pod kojekakvim izgovorima,
na razne načine svetilo. Dolazilo je, čak, dotle da se vatrenim oružjem pokušavalo
utjecati na njegov karakter, ali se ni time nije uspjelo. Ostao je
do kraja uspravan i granitno čvrst, kao čuvar i uzgojitelj šume i čovjek
uopće.


U 65. god. života i 36. god. službe prestao je vršiti lugareku dužnost.
Kao prvi od lugara u svojoj općini, za pokazano zalaganje i uspjehe na dužnosti,
dobio je skromnu penziju. Poslije rata ona mu je osjetno povećana,
ali ju je kratko vrijeme uživao.


78