DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-12/1976 str. 127     <-- 127 -->        PDF

IN MEMORIAM


BRANKO MANOJLOVIC


dipl. ing. šum.


(1891 — 1976)


17. svibnja o. g. na zagrebačkom Mirogoju
ispratili su na vječni počinak ne samo
članovi obitelji nego i brojne kolege — šumari
te prijatelji pepeo Brank a Manojlovića,
višeg šum. savjetnika u miru.
Na ovom zadnjem ispraćaju pokojnika
u ime Saveza inžinjera i tehničara šumarstva
i drvne struke Hrvatske oprostio se
ing. B. Č o p, a u ime njegovih kolega,
prvenstveno vršnjaka, ing. Zv. Pere .
Ing. B. Čop oprostio se ovim govorom:


Zapala me bolna obaveza da se ispred
Saveza IT šumarstva i drvne industrije i
struke zadnji puta oprostim od kolege i
druga ing. Branka Mano jlo vica,
višeg šumarskog savjetnika u miru.


Kao što to najčešće biva u životu, pravu
vrijednost čovjeka uočavamo tek onda
kada ga izgubimo. Tako se desilo i s našim
dragim Brankom. Dok smo ga često susretali,
ono ljudsko, toplo i drugarsko što je
iz njega zračilo primali smo kao nešto
prirodno, vezano za njegovu ličnost. Kad


se počeo rjeđe pojavljivati u našem Društvu,
osjećali smo doduše kao prazninu, ali
smo to nekako olako primali kao privremeni
prekid ne pomišljajući na tegobe
koje donose pozne godine i, uvjereni da će
se Branko opet pojaviti vedar i raspoložen,
zaboravljali smo da mu bar djelomice
vratimo pažnju i brigu, koje je on tokom
života tako nesebično pružao drugima. I
ma koliko bilo prirodno da svakome mora
doći kraj, da svaki od nas mora prije ili
kasnije poći njegovim tragom, duboko nas
je potresla vijest da nas je zauvijek ostavio.
Potreseni smo prvenstveno stoga, što
smo izgubili vrla i čestita čovjeka, vrsnog
stručnjaka i odgovornog društvenog radnika.


Njegov je životni put bio častan, ispunjen
ljudskim sadržajem i predanim radom.
Već kao gimnazijalac se suprotstavljao
protunarodnim postupcima Mađara,
koji su tada gušili nacionalne slobode i
prava Srba i Hrvata u Vojvodini. Uvjereni
patriota i Juogoslaven, ostao je pobornik
bratstva među našim narodima do kraja
svog života. Njegov roditeljski uticaj je
pridonio da su i njegova djeca prihvatili
kao svoju Oslobodilačku borbu naših naroda
protiv fašizma.


Rođen je 21. I 1891. g. u Slankamenu.
Nakon svršene gimnazije u Novom Sadu
(1909. g.) studirao je na Šumarskoj akademiji
u Šćavnici (Ugarska), ali je diplomirao
1913. g. u Zagrebu. Službovao je od
1914. do 1952. godine i to u Sisku (od 25.
II 1914. do 1919 kao vježbenik te kotarski
šumarski referent), u Čakovcu (1919-
1926. kao povjerenik za Međimurje), u Pisarovini
(1926. g. kao kotarski šumarski
referent), u Jasenku (1926—1938. kao upravitelj
državne Šumarije), te u Zagrebu i
to u Direkciji šuma (1938—1945), u Okružnom
narodnooslobodilačkom odboru (1945)
te u Ministarstvu šumarstva (1946—1952.
kada je umirovljen kao viši šumarski savjetnik).


Branko Manojlović važio je kao vrstan,
vrijedan i pošten šumarski stručnjak. Posebno
je bio obljubljen u narodu, u sredinama
u kojima je radio. Demokrata po prirodi,
dobar i plemenit kao čovjek, širok i
svestran, neposredan, otvoren i iskren, lah


567




ŠUMARSKI LIST 10-12/1976 str. 128     <-- 128 -->        PDF

ko je uspostavljao kontakte s ljudima i osvajao
ih. To mu je pomoglo da je u službi
postizao uspjehe i u onim sredinama u
kojima su drugi doživljavali neuspjehe i
sukobe s ljudima.


Mi u Savezu IT ga posebno pamtimo i
pamtiti ćemo ga do kraja života kao omiljenog
i uspješnog društvenog radnika.
Član našeg Saveza bio je od 1919. g. pa sve
do svoje smrti. Uredio je društvenu biblioteku,
vodio društvene četvrtke, a niz godina
bio je i tehnički tajnik Društva. Drag i
komunikativan, dobar i zanimljiv kozer,
pjevač i recitator unostio je radost, dobro
raspoloženje i vedrinu među kolege, pa je
društveni rad postajao sadržajniji i privlačniji.
Stoga je uvijek bio rado viđen među
drugovima i kolegama. Mi ćemo se
uvijek sjećati s tugom i sjetom naših
stručnih skupova na kojima je odzvanjao
njegov divan bariton, a njegova najmilija
pjesma »En starček je živel tam za gorah«
plijenila naša srca i izazivala razdraganost.


Hvala ti druže Branko za sve ono što si
dao za struku i naše Društvo, posebna ti
hvala za ono ljudsko što si unosio u naše
redove!


Neka je slava drugu Branku Manojloviću!


Oproštaj ing. Zv. Perca glasio je:


Ražalošćeni gubitkom uvaženog, dragog
i nezaboravnog takoreći brata, vjernog
druga i kolege, dipl. inž. šumarstva Bran ka
Manojlovića, teško je smoći dovoljno
toplih riječi oproštaja. Iz redova
šumarskih i drvno industrijskih stručnjaka
zauvijek se izdvojio naš voljeni drug
Branko. Drug, koji je svojim vrlim osobinama
ispoljavao prije svega duboku humanost
i prisnost, shvaćanje i pomoć za
svakog u nuždi i nevolji, a tako i za mnoge
probleme šumarstva i struke u cjelini.
Odabrao je ovu struku s čvrstom voljom i
stvarnim pogledima na značaj šumarstva
za privredu i uopće društvenu zajednicu.


Nadaren pjesničkim osjećajima kao da
se prisjetio onih krasnih stihova velikog
Petra Preradovića:


»Zelen gora — moga rodnog kraja


Uvijek su meni na pameti


Vaši doći čar zemaljskog raja


Vaše šume i vaše vrleti.«


Svojim predanim radom i savjetima nastojao
je naš dragi Branko unaprediti šumarstvo
kao cjelinu. Ovo ne samo u organizacionom
smjeru, već što više putem
racionalnog gospodarenja šumama i šumskim
zemljištem, kao i uporabom njihovih
proizvoda, a za dobro društvene zajednice.


Njegova djela i savjeti ostavili su vidan
trag, kojim se u načelu usmjeruje rad
daljnjih stručnjaka šumarstva i drvne industrije.


Jednako duboku brazdu zaorao je u
svom društvenom radu, napose kao revan
aktivan član mnogih kulturnih, kulturno


umjetničkih i sportskih društava.
Pred nekoliko dana zatvorena je knjiga
plodnog i obimnog života neprežaljenog
Branka, da je kasnije s dubokom poštom
i zahvalnošću čitaju daljnja pokoljenja.


I danas, kad je savršena i nedokučiva
priroda započela svoj bujan život, uskratila
mu prekinuta nit života užitak, što ga
je crpio u blagodati šuma i vrleti. Ovo
počev od svog rodnog kraja podno blage
i lipom mirisave Fruške gore, nadalje Pokupja
do stoljetnih hrastova Međimurja
i prašuma Gorskog Kotara, kao i konačno
do njegove omiljene Medvednice i obala
Jadrana, čijim je stazama još nedavno
ustrajno kročio.


S tugom ispraćujemo pepeo našeg dobrog
Branka u ovaj Mirni gaj, gdje je i
sam mnogo puta ispraćao i opraštao se
pun sjete od svojih rođaka, kolega i prijatelja.
Na tom putu ponovno se sjećamo
stihova spomenutog pjesnika da


»Među zipkom i med rakom


Žica staza proteže se svakom


Blago tebi, kom je ova raka


Kao zipka mekana i laka.«


Voljeni naš Branko počivaj stoga mirno
u ovom gaju a lahor s Tvoje Medvednice
neka Ti osvježuje grobni spomenik, kao
što će i ostati uvijek svježa uspomena na
Tvoj dragi lik!


Tvojoj rastuženoj porodici neka je
iskrena sućut i želja za toplom utjehom
od sviju nas!


Tebi nezaboravni naš Branko neka je
za sva Tvoja dobra djela usrdna hvala,
trajna spomen i slava!