DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 10-12/1977 str. 142     <-- 142 -->        PDF

IN MEMORIAM


NIKOLA ŠEPIĆ, dipl. inž. šumarstva


Savez inženjera i tehničara šumarstva
i drvne industrije Hrvatske u Zagrebu
povjerio mi je tešku dužnost, da se u njegovo
ime oprostim od jednog dugogodišnjeg
velikog trudbenika u oblasti šumarstva
a posebno u oblasti melioracije
primorskoga Krša. Taj je istaknuti radnik
pokojni Ing. NIKOLA ŠEPIĆ, rođeni
sin našeg primorskog kamena, našeg mora
i našeg sunca. On spada u red onih
inteligenata, kojih je životni ideal upoznavanje
vlastite zemlje a naročito gologa
Krša, što se prostire od Slovenskih Alpa
do Albanskog gorja na jugu u površini
od preko 3 milijuna hektara. Njegove se
planinske goleti daleko preko mora bijele
i svojim bjelasanjem viču grijehove
naših otaca. Vjekovi su ovdje radili na
razaranju biljnog pokrova i širenju nepreglednih
pustoši i tek se u naše vrijeme
javljaju pojedini jaki duhovi, koji se
hvataju gigantske zadaće, da ne samo
zaustave daljnje stvaranje ogoljelih prostora
već i da brojne plješine nanovo po


šume. Oni vjeruju, da ovaj neplodni kamen
ne mora da bude vječno prokletstvo
našeg mora i primorja, — jer on po riječima
pjesnika Vladimira Nazora:


»studen i samotan ovdje ostat mora.
Sunce će ga peći, vjetri će ga biti,
strijele će ga žeći, kiše će ga miti,
al´ se neće maknut sa svog sinjeg mora.
Neka nad njim huje vijeci i oluje,
klijanje, da novo počne, čekat mu je ...«


Taj dan je došao i naše pokoljenje postaje
svjedokom buđenja novog života
na dosad mrtvom Kršu. Istina, to su tek
prvi izdanci vegetacije i mi moramo čekati
dugo vremena da se goli Krš zazeleni
novom vegetacijom. Tragična je sudbina
cijele šumarske struke, da sijemo
ono što nećemo žeti. Plodove naših napora
i stremljenja koristit će druga, kasnija
pokoljenja, — i kao takova po riječima
velikog Njegoša:


»pokoljenja djela sude,
što je čije daju svjema ...«


Ta mučna spoznaja, ta gorka čaša neće
mimoići nikoga od nas pa nije mimoišla
ni pokojnog Nikolu Šepića. On nas


je napustio u najvećem naponu rada, koji
nije dovršio već ostavio mlađima, da
nastave tamo, gdje je njegov život prekinut.
Ali ono što je ostalo iza njega, makar
i nedovršeno, davat će impulse za
nove akcije na ozelenjavanju našeg kamena.


Sagnimo glave pred veličanstvom smrti!
Poklonimo se sjeni zaslužnog pokojnika
i zadržimo ga u trajnoj uspomeni,
jer ideali, koji su ga u životu vodili, neće
utrnuti nikada. Rastajemo se s ovim
grobom u uvjerenju, da će Kastavština
i u buduće rađati sinove njegovih kvaliteta.


Slava i mir pepelu njegovu!
Ovim govorom odao je Dr Stjepan
Frančišković posljednju počast u
ime Saveza inženjera i tehničara šumarstva
i drvne industrije Hrvatske, 9. lipnja
preminulom, šumarskom veteranu
Nikoli Šepiću. O životnom putu i o ličnosti
pok. N. Šepića prof. inž. Eugen
Antonijević posvetio je slijedeći




ŠUMARSKI LIST 10-12/1977 str. 143     <-- 143 -->        PDF




IN MEMORIAM


Teška srca i tužnih misli oprostili smo
se 11. lipnja 1977. godine na groblju Kastvu
od našeg velikog i iskrenog druga,
Šepić Nikole, dipl. ing. šumarstva, istaknutog
šumarskog i lovnog stručnjaka,
neobičnog i nesebičnog društvenog radnika
i borca za prava naroda i radničke
klase.


Rođen 6. prosinca 1903. u Kastavštini,
u selu Spinčići, od roditelja zemljoradnika.
Život je bio težak te su roditelji
morali obavijati sve radove sami, kako
bi mogli odgojiti djecu a bilo ih je nemalo
— 5 ženskih i 4 muška. Već od ranog
djetinjstva priučavali su djecu na
rad, a otac je, da može omogućiti šklovanje
djece, dva puta putovao u Ameriku,
gdje je radio najteže manuelne poslove.
U ovakvoj strogo radničkoj obitelji
rastao je naš Nikola. I ostao je do kraja
života iskreno i nesebično privržen
radničkoj klasi.


Osnovnu školu je završio u Kastvu a
gimnaziju je počeo pohađati u Rijeci (Sušaku),
dok je maturirao u gimnaziji u
Karlovcu 1923. godine. Iste se godine upisao
na Šumarski fakultet u Zagrebu,
koji je i završio 1928. godine. Svi su se
članovi obitelji stalno međusobno pomagali
tako da je to bila jedna prava obiteljska
radnička zadruga.


Nakon diplomiranja Nikola je odmah
stupio u radni odnos kao šumarski inženjer
— pripravnik kod Direkcije u Aleksincu.
Iz Aleksinca došao je u Šumsku
upravu Karlobag, a iz ove bio je premješten
u Direkciju šuma na Sušaku (1932


— 1939), pa Sreskom načelstu u Rabu
iza kojeg slijedi Šumska uprava na Mljetu
te Ravnateljstvo šuma u Mostaru
(1941-1943). Od prvih dana ustanka 1941.
godine bio je u stalnoj vezi s partizanima
te je konačno 1943, po potrebi i nalogu
narodne vlasti, otišao iz Mostara u partizane.
Poslije oslobođenja odmah i to još u
1945. nastavlja sa stručnim radom najprije
u Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva
u Zagrebu te 1946. u Okružnom
narodnom odboru u Gospiću. Iste godine
postaje redovni član Saveza komunista
Hrvatske. Nastavlja rad u Glavnoj direkciji
šuma Zagreb a od 1949 — 1951.
vrlo aktivno radi u Sekciji za organizaciju
Oblasnog narodnog odbora Rijeka.
U 1951. godini dodijeljen je Šumskom


gospodarstvu Viševica u Rijeci, gdje ostaje
do 1954. godine. Kasnije obavlja
najodgovornije poslove na dužnosti u Šumarskom
inspektoratu Rijeka (1954 —
1956), Narodnog odbora Rijeka (1957 —
1967), Skupštine općine Pula (1967 —
1976) i konačno kod Zajednice općina Rijeka
do 31. 11. 1976.


Pored obavljanja svih odgovornih redovnih
dužnosti iNikola se posvetio stvaranju
i uzgajanju zelenih površina pa u
svim mjestima, gdje je radio, napose na
Brionima, na Vangi, na ´Rabu, Mljetu,
Mostaru, Rijeci, Gorskom Kotaru, širom
Istre (Poreč, Pula, Rovinj itd.) na otocima
Cres, Mali Lošinj itd. — svuda je ostavljao
trajna svjedočanstva svog neumornog
i nesebičnog rada. Ta njegova
»zelena potomstva« ne samo svojom florom
već i faunom — raznovrsnom divljači
i bezbrojnim pticama — uvijek će
održavati sjećanja na njegov rad. I danas,
kada se čitav svijet bori za očuvanje
zdrave ljudske sredine, ti rezultati
rada Nikole su trajne i nezaboravne uspomene.
Kamo sreće za ljudski rod, da
je takovih stvaralaca što više.


I pored neumornog rada kao stručnjak
na podizanju zelenih površina i na unapređenju
lovstva — Nikola nije zaboravio
i svoje društvene obaveze. Bio je nosioc
mnogobrojnih odlikovanja i to: Ordena
rada II reda (1955), Lovačkog odlikovanja
II reda (1959), Ordena zasluge
za narod sa srebrnim vijencem (1963),
Medalje za hrabrost (1965), Priznanja Saveza
udruženja boraca NO rata povodom
30-godišnjice ustanka naroda Hrvatske


— Općinskog odbora Opatija (1971), Ordena
bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem
(1974), Zlatne plakete i povelje
povodom 100-godišnjice izlaženja »Šumarskog
lista« (1876 — 1976) i 130 obljetnice
osnivanja Hrvatskog slavonskog šumarskog
društva, Diplome 30-godina članstva
u SKJ — Opatija 1976.
Bez obzira na činjenicu, da je bio umirovljen
još u 1964. godini Nikola je, kao
što se vidi iz izloženog, neumorno radio
sve dok ga nije shrvala žestoka i neumoljiva
bolest. Zato ga je još u 1964. godini
iSavez šumarskih društava Hrvatske izabrao
za zaslužnog člana za rad na stručnom
i društvenom polju. Eto, takvog
smo čovjeka, koji je uvijek ipružao pomoć
svakoj pravednoj stvari, predali njegovoj
rodnoj grudi na groblju u Kastvu,
gdje «su održali oproštajne govore u ime
Saveza inženjera i tehničara šumarstva