DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 73     <-- 73 -->        PDF

SUVREMENA ZAŠTITA ŠUMA


Iako zaštita šuma ima među šumarskim naukama svoje određeno i uglavnom
čvrsto mjesto, ipak joj se često osporava pravo na postojanje kao samostalne
naučne discipline. Ukazuje se na činjenicu — koju gotovo svi dosadašnji
udžbenici i priručnici zaštite šuma doista potvrđuju — da se sadržaj
ove nauke najvećim dijelom iscrpljuje opisivanjem biologije i suzbijanja po
šumu štetnih životinja, prije svega kukaca i biljaka, prije svega gljiva. Zbog
toga bi, prema ovome shvaćanju, zaštitu šuma trebalo pripojiti entomologiji
i fitopatologiji, a »preostali dio« bi se mogao pridijeliti uzgajanju odnosno
uređivanju šuma.


Uzrok takvome stanju treba tražiti u razvojnom putu ove discipline. Zaštitu
šuma, više nego druge šumarske nauke, izgrađivali su nešumari: zoolozi,
botaničari, kemičari, tehničari i dr. Ona se stoga nije harmonično razvijala.
Stoji tvrdnja da je klasična zaštita šuma više okrenuta štetnim organizmima
i njihovom suzbijanju nego šumi.


Suvremeno poimanje zaštite šuma polazi s jednog drugog stajališta, kojemu
su pečat dali šumari. Prema tome shvaćanju polazna točka u zaštiti
šuma ne smije biti niti uzročnik štete niti način suzbijanja. Zaštita šuma kao
šumarska znanstvena oblast mora poći od šume ili od njene biološke i gospodarske
jedinice —sastojine. Na taj način dolazi se nužno do jednog novog


— entomološkom i mikološkom shvaćanju nadređenog — stajališta, koje sva
zbivanja u šumi, bila ona normalna ili vodila k štetama, promatra kao cjelinu.
Iz te cjeline izdvajaju svoje zasebne problematike uzgajanje i zaštita
šuma. Zaštita šuma postaje tako nauka o ugroženoj, u svojoj harmoniji poremećenoj,
bolesnoj šumi. Time se ona još jasnije ističe kao sestrinska struka
uzgajanja šuma, koje obrađuje biološke temelje i tehniku postupanja u normalnoj,
u svojoj harmoniji neoštećenoj, zdravoj šumi (SCHWERDTFEGER,
1944).
Sadržaj zaštite šuma time se bitno proširuje. Njen dosadašnji »klasični«
sadržaj, koji se iscrpljuje u prikazu uzročnika šteta i zaštitnih mjera, postaje
samo jedan i to specijalni dio ove nauke. Njega treba upotpuniti jednim općim
dijelom, koji joj sada nedostaje. Taj novi, opći dio mora sadržavati poglavlja
o složenosti i funkcioniranju šumskih životnih zajednica i ekoloških
sistema, koje one tvore, o načinima i posljedicama poremetnje tih sistema,


o dispoziciji i rezistenciji šume, o toku bolesti i njenom gospodarskom očitovanju,
o rekonvalescenciji šume i dr. Time se ona zaokružuje u jednu novu,
širu nauku, nauku o patologiji šuma, u kojoj njen raniji, »klasični« sadržaj
postaje samo specijalnim dijelom, kojega bi se moglo nazvati »tehnikom zaštite
šuma«, slično kao što nauka o uzgajanju šuma ima svoj specijalni dio
»tehniku uzgajanja šuma«.
Ta tehnika zaštite šuma ima svoje metode, kojima nekada više — nekada
manje postiže cilj. I te metode, kao i čitava ova nauka, imaju svoj
razvojni put, svoje mjesto i značaj u određenoj fazi razvoja nauke. Poimanje