DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 73 <-- 73 --> PDF |
SUVREMENA ZAŠTITA ŠUMA Iako zaštita šuma ima među šumarskim naukama svoje određeno i uglavnom čvrsto mjesto, ipak joj se često osporava pravo na postojanje kao samostalne naučne discipline. Ukazuje se na činjenicu — koju gotovo svi dosadašnji udžbenici i priručnici zaštite šuma doista potvrđuju — da se sadržaj ove nauke najvećim dijelom iscrpljuje opisivanjem biologije i suzbijanja po šumu štetnih životinja, prije svega kukaca i biljaka, prije svega gljiva. Zbog toga bi, prema ovome shvaćanju, zaštitu šuma trebalo pripojiti entomologiji i fitopatologiji, a »preostali dio« bi se mogao pridijeliti uzgajanju odnosno uređivanju šuma. Uzrok takvome stanju treba tražiti u razvojnom putu ove discipline. Zaštitu šuma, više nego druge šumarske nauke, izgrađivali su nešumari: zoolozi, botaničari, kemičari, tehničari i dr. Ona se stoga nije harmonično razvijala. Stoji tvrdnja da je klasična zaštita šuma više okrenuta štetnim organizmima i njihovom suzbijanju nego šumi. Suvremeno poimanje zaštite šuma polazi s jednog drugog stajališta, kojemu su pečat dali šumari. Prema tome shvaćanju polazna točka u zaštiti šuma ne smije biti niti uzročnik štete niti način suzbijanja. Zaštita šuma kao šumarska znanstvena oblast mora poći od šume ili od njene biološke i gospodarske jedinice —sastojine. Na taj način dolazi se nužno do jednog novog — entomološkom i mikološkom shvaćanju nadređenog — stajališta, koje sva zbivanja u šumi, bila ona normalna ili vodila k štetama, promatra kao cjelinu. Iz te cjeline izdvajaju svoje zasebne problematike uzgajanje i zaštita šuma. Zaštita šuma postaje tako nauka o ugroženoj, u svojoj harmoniji poremećenoj, bolesnoj šumi. Time se ona još jasnije ističe kao sestrinska struka uzgajanja šuma, koje obrađuje biološke temelje i tehniku postupanja u normalnoj, u svojoj harmoniji neoštećenoj, zdravoj šumi (SCHWERDTFEGER, 1944). Sadržaj zaštite šuma time se bitno proširuje. Njen dosadašnji »klasični« sadržaj, koji se iscrpljuje u prikazu uzročnika šteta i zaštitnih mjera, postaje samo jedan i to specijalni dio ove nauke. Njega treba upotpuniti jednim općim dijelom, koji joj sada nedostaje. Taj novi, opći dio mora sadržavati poglavlja o složenosti i funkcioniranju šumskih životnih zajednica i ekoloških sistema, koje one tvore, o načinima i posljedicama poremetnje tih sistema, o dispoziciji i rezistenciji šume, o toku bolesti i njenom gospodarskom očitovanju, o rekonvalescenciji šume i dr. Time se ona zaokružuje u jednu novu, širu nauku, nauku o patologiji šuma, u kojoj njen raniji, »klasični« sadržaj postaje samo specijalnim dijelom, kojega bi se moglo nazvati »tehnikom zaštite šuma«, slično kao što nauka o uzgajanju šuma ima svoj specijalni dio »tehniku uzgajanja šuma«. Ta tehnika zaštite šuma ima svoje metode, kojima nekada više — nekada manje postiže cilj. I te metode, kao i čitava ova nauka, imaju svoj razvojni put, svoje mjesto i značaj u određenoj fazi razvoja nauke. Poimanje |