DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 73 <-- 73 --> PDF |
SUVREMENA ZAŠTITA ŠUMA Iako zaštita šuma ima među šumarskim naukama svoje određeno i uglavnom čvrsto mjesto, ipak joj se često osporava pravo na postojanje kao samostalne naučne discipline. Ukazuje se na činjenicu — koju gotovo svi dosadašnji udžbenici i priručnici zaštite šuma doista potvrđuju — da se sadržaj ove nauke najvećim dijelom iscrpljuje opisivanjem biologije i suzbijanja po šumu štetnih životinja, prije svega kukaca i biljaka, prije svega gljiva. Zbog toga bi, prema ovome shvaćanju, zaštitu šuma trebalo pripojiti entomologiji i fitopatologiji, a »preostali dio« bi se mogao pridijeliti uzgajanju odnosno uređivanju šuma. Uzrok takvome stanju treba tražiti u razvojnom putu ove discipline. Zaštitu šuma, više nego druge šumarske nauke, izgrađivali su nešumari: zoolozi, botaničari, kemičari, tehničari i dr. Ona se stoga nije harmonično razvijala. Stoji tvrdnja da je klasična zaštita šuma više okrenuta štetnim organizmima i njihovom suzbijanju nego šumi. Suvremeno poimanje zaštite šuma polazi s jednog drugog stajališta, kojemu su pečat dali šumari. Prema tome shvaćanju polazna točka u zaštiti šuma ne smije biti niti uzročnik štete niti način suzbijanja. Zaštita šuma kao šumarska znanstvena oblast mora poći od šume ili od njene biološke i gospodarske jedinice —sastojine. Na taj način dolazi se nužno do jednog novog — entomološkom i mikološkom shvaćanju nadređenog — stajališta, koje sva zbivanja u šumi, bila ona normalna ili vodila k štetama, promatra kao cjelinu. Iz te cjeline izdvajaju svoje zasebne problematike uzgajanje i zaštita šuma. Zaštita šuma postaje tako nauka o ugroženoj, u svojoj harmoniji poremećenoj, bolesnoj šumi. Time se ona još jasnije ističe kao sestrinska struka uzgajanja šuma, koje obrađuje biološke temelje i tehniku postupanja u normalnoj, u svojoj harmoniji neoštećenoj, zdravoj šumi (SCHWERDTFEGER, 1944). Sadržaj zaštite šuma time se bitno proširuje. Njen dosadašnji »klasični« sadržaj, koji se iscrpljuje u prikazu uzročnika šteta i zaštitnih mjera, postaje samo jedan i to specijalni dio ove nauke. Njega treba upotpuniti jednim općim dijelom, koji joj sada nedostaje. Taj novi, opći dio mora sadržavati poglavlja o složenosti i funkcioniranju šumskih životnih zajednica i ekoloških sistema, koje one tvore, o načinima i posljedicama poremetnje tih sistema, o dispoziciji i rezistenciji šume, o toku bolesti i njenom gospodarskom očitovanju, o rekonvalescenciji šume i dr. Time se ona zaokružuje u jednu novu, širu nauku, nauku o patologiji šuma, u kojoj njen raniji, »klasični« sadržaj postaje samo specijalnim dijelom, kojega bi se moglo nazvati »tehnikom zaštite šuma«, slično kao što nauka o uzgajanju šuma ima svoj specijalni dio »tehniku uzgajanja šuma«. Ta tehnika zaštite šuma ima svoje metode, kojima nekada više — nekada manje postiže cilj. I te metode, kao i čitava ova nauka, imaju svoj razvojni put, svoje mjesto i značaj u određenoj fazi razvoja nauke. Poimanje |
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 74 <-- 74 --> PDF |
o vrijednosti pojedinih metoda mijenjalo se usporedno s produbljivanjem naših znanja o šumi kao kompliciranom biomehanizmu, u kojemu nema slučajnih pratilaca, nego svaki član i biocena i abiocena ima određeni značaj za harmonično funkcioniranje cijeloga mehanizma. Tako je došlo do toga da su danas rehabilitirane neke stare metode, kojima se cilj doduše sporije dostiže, ali koje malo ili nikako ne remete prirodne odnose među članovima životne zajednice i koje su bile potisnute novim, vrlo efikasnim terapeutskim metodama, koje su međutim drastično narušavale sastav i funkcioniranje ekosistema. Otkriće DT-ja prije 30-tak godina predstavljalo je pravu revoluciju u zaštiti bilja. Kada se zatim u kratkom vremenu pronašlo i druge insekticide na bazi organoklornih i organofosfornih spojeva, a nakon toga i razne organske fungicide i herbicide, počelo se smatrati da će kemijske metode riješiti glavne probleme zaštite šuma. Revolucionarna novost tih suvremenih sintetskih organskih insekticida sastojala se u tome, što su oni kao otrovi bili selektivni tj. bili su škodljivi — barem se neko vrijeme tako mislilo — samo za insekte, ali ne i za toplokrvne životinje i ljude. Međutim budući da su imali kontaktno djelovanje, kao insekticidi bili su praktički univerzalni. Pokazalo se, međutim, da stvari baš ne stoje tako. Štetne posljedice primjene tih insekticida primijećene su i na višim životinjama, ribama, pticama i dr. Počelo se čak govoriti i o njihovom štetnom djelovanju i na ljude. S druge strane njihovo svojstvo da su kao kontaktni insekticidi imali univerzalno djelovanje pokazalo se lošim. Od njih su u šumi stradavali svi insekti, bili oni štetni ili korisni. Dolazilo je do drastičnih zahvata u strukturu ekosistema. Neki od tih insekticida iz navedenih i drugih razloga bili su zabranjeni, a primjena kemijskih metoda u zaštiti šuma općenito je bila podvrgnuta kritici. Upravo zahvaljujući univerzalnonsti tih insekticida došla je još jače do izražaja i ranije isticana potreba za takvim materijama, koje bi imale selektivno insekticidno djelovanje. Umjesto politoksičnih trebalo bi pronaći monoili najviše oligotoksične spojeve, kojima bi se uništilo štetnika, a sve druge organizme poštedilo. Kemija to, čini se barem za sada nije u stanju riješiti. Za sada nema ni jedne jedine monotoksične insekticidne materije. Ali kemičarima je uspjelo nešto drugo. Proučili su sastav i uspjeli sintetizirati seksualne mirise ženki nekih štetnih leptira — feromone — koji su species specifični. Pomoću njih moguće je primamiti mužjake na određena zaklonjena mjesta i tamo ih uništiti. Na taj se način uništava samo štetnika dok svi drugi organizmi ostaju pošteđeni. U prometu se već nalaze tvornički preparati — feromoni nekolicine štetnih leptira, prije svega gubara, a u eksperimentalnoj su fazi feromoni potkornjaka. S feromonom gubara »disparlure « vrše se pokusi i u Jugoslaviji. Daljnje perspektive selektivnog suzbijanja štetnih insekata otvaraju tzv. genetičke metode. Radi se o sterilizaciji mužjaka u laboratoriju i to radioaktivnim zračenjem ili kemikalijama. Nakon toga ispušta ih se u prirodu, gdje kopuliraju sa ženkama, koje tada odlažu sterilna jaja. Na ovaj se način pokušalo i kod nas i to upravo na jadraskom području (Hvar) suzbijati gubara, o čemu će kasnije još biti riječi. Suzbijanje štetnika tim putem za sada je skopčano s velikim poteškoćama, koje će možda kasnije biti uklonjene. |
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 75 <-- 75 --> PDF |
Velike izglede u selektivnom suzbijanju štetnika imaju tzv. biološke metode. Radi se o korištenju živih organizama (patogeni mikroorganizmi, paraziti, predatori) u borbi protiv gospodarski štetnih insekata. Za sada su najznačajniji rezultati postignuti primjenom bakterijskih preparata. Oni se već nalaze u prodaji slično kao i kemijski preparati. Njihova se primjena zasniva na činjenici da i insekti, jednako kao i više životinje i ljudi, podliježu epidemijskim bolestima, koje uzrokuju mikroorganizmi: virusi, bakterije, mikrosporidije ili gljive. Bakterijski preparati sadrže spore Bacillus thuringiensis- a. S njima se već duže vremena širom svijeta vrše pokusna suzbijanja. U Hrvatskoj na obalnom području također su obavljeni uspješni eksperimenti suzbijanja borovog četnjaka Cnetocampa pityocampa — o tome kasnije malo više — a u Slavoniji protiv gubara. Proizvodnja preparata na bazi virusa i mikrosporidija nailazi na poteškoće jer njihov uzgoj za sada nije moguć na umjetnoj podlozi nego samo u živim organizmima. Primjena parazita i predatora u Evropi se nalazi još u orijentacionoj eksperimentalnoj fazi. Glavnu poteškoću predstavlja masovni uzgoj ogromnog broja individua. U Americi postoje tako rekuć tvornice korisnih insekata, koji se koriste prije svega u poljoprivredi. U Evropi se od parazitskih kukaca najviše eksperimentira s polifagnim jajnim parazitima — vrstama roda Trichogramma. S parazitom gubarevih jaja Ooencyrtus kuwanae eksperimentirano je i kod nas i to na otoku Hvaru. O tome kasnije također nešto opširnije. Vrše se pokusi i s drugim vrstama Chalcidoidea (Erdoesicma alboannulata, Dahlbominus fuliginosus), zatim Proctotrupoidea (Platygaster manto), Ichneumonidae, Tachinidae (Carcelia gnava) i dr. (SCHWERDTFEGER, 1970). Činjenica je da su povoljni rezultati s parazitskim kukcima za sada postignuti samo na malim površinama, dok je praktična primjena na većim površinama ograničena tehničkim i gospodarskim okolnostima. Što se tiče predatora, najpoznatiji je primjer crvenog šumskog mrava Formica ruja. Istini za volju treba reći da se u ovom slučaju i ne radi o primjeni biološke metode u svrhu gušenja konkretne masovne pojave nekog štetnika nego o dugoročnoj šumskohigijenskoj mjeri. To međutim ništa ne umanjuje značaj ovoga korisnog insekta. Vršeni su također pokusi s bubom marom, Aphidecta obliterata, protiv uši na smreci i dr. Iako se biološke metode borbe najvećim dijelom nalaze još u eksperimentalnoj fazi, očito je da ni one, čak i kada budu usavršene za pratičnu primjenu, neće same za sebe moći riješiti probleme zaštite šuma, jednako kao što to ne mogu ni kemijske metode. Izlaz se vidi u tzv. integriranim metodama zaštite šuma. O čemu se radi? Praktički o ničemu novome nego o racionalnoj kombinaciji svih metoda zaštite šuma, respektirajući pri tome sadašnja saznanja o strukturi i funkcioniranju šumskih ekosistema. Integrirane metode temelje se, prema SMITHU (1963) na ova tri principa: 1) Štetnika se ne smije promatrati izolirano nego zajedno s njegovim prirodnim neprijateljima i ostalim stanovnicima istoga životnog prostora, s kojima je on kompleksno povezan; 2) umjesto nastojanja da se štetnika potpuno uništi treba obrambene mjere usmjeriti na to da ga se drži na onome nivou, u kojemu ne može načiniti štete; 3) izbjegavanje poremetnja u ekosistemu. Prema FRANZU (1966), koji je ove principe dalje razvio, od integriranih se metoda zaštite šuma traži naročito slijedeće: dobra prognoza da bi se ot |
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 76 <-- 76 --> PDF |
klonite nepotrebne akcije; povećanje i pojačanje prirodnih faktora mortaliteta šumskouzgojnim mjerama kao i biološkim metodama suzbijanja; primjena mehaničkih umjesto kemijskih metoda suzbijanja; upotreba selektivnih, monotoksičnih pesticida, ukoliko takvi postoje; izbor insekticida s kratkotrajnim djelovanjem, ukoliko za postizavanje cilja nije neophodno potrebno dugotrajno djelovanje; oprezno doziranje; vremensko podešavanje primjene tako da se insekticid upotrijebi onda kada će njime biti pogođeno što manje prirodnih neprijatelja; ograničenje primjene insekticida na površine, koje se zaista neophodno moraju tretirati. Iako misli vodilje integriranih metoda zaštite šuma nisu nove, one nisu do kraja razrađene. Taj posao tek treba uraditi. Trebalo bi to učiniti što prije kako bi i ova oblast šumarstva u praktičnom izvršenju svojim zadataka kročila suvremenim putevima. Sada bih htio sa nekoliko primjera ilustrirati neke od spomenutih novih selektivnih metoda zaštite šuma, a koje su iskušane na jadranskom području. Naprijed su samo spomenute neke pokusne primjene tih metoda pa ih ovdje malo pobliže opisujem i to krononloškim redoslijedom. Kako je spomenuto, na otoku Hvaru i to u Jelsi obavljeni su pokusi suzbijanja gubara njegovim jajnim parazitima. Pokuse je proveo T a d i ć. On je u rujnu 1959. god. u park-šumu u Jelsi ispustio oko 10.000 primjeraka osice Ooencyrtus kuwanae, koja parazitira gubareva jaja. Ovaj parazit bio je kod nas do tada poznat samo u Makedoninji, kamo se je proširio iz Bugarske ili još vjerojatnije iz Grčke. Tadić ga je prenio i na Hvar i od tog vremena on je novi korisni član entomofaune ovog otoka. Sada ga se ovdje redovito masovno nalazi. Gubar je poslije rata pa do ove introdukcije u dva navrata bio totalno obrstio park u Jelsi. Nakon introdukcije takvih štetnika više nije bilo iako je gubar ovdje i dalje stalno prisutan. Androi ć je 1960. god. proveo pokuse biološkog suzbijanja borovog četnjaka Cnetocampa pityocampa pomoću bakterija. Pokusi su provedeni u Istri u borovoj kulturi Sv. Marina kraj Labina. Tretiranje je obavljeno bakterijskim preparatom (Bacillus thuringiensis) u nekoliko varijanata s obzirom na doziranje. Usprkos vrlo nepovoljnim vremenskim prilikama preparat je djelovao dobro gotovo u svim varijantama. Tretirane su plohe bile pošteđene od brštenja, a kontrolne potpuno obrštene. Na tretiranim je plohama preživio samo mali broj gusjenica tako da je kasnije na njima broj zapredaka po stablu iznosio svega 0,06—0,90 dok se na netretiranirn kontrolnim površinama kretao od 6—20. Pokazalo se da je bakterijskim preparatom moguće bolje i efikasnije suzbiti borova četnjaka nego drugim do sada primjenjivanim metodama uključujući i kemijsko tretiranje. Ja sam ispitao jednu selektivnu kemijsku metodu suzbijanja potkornjaka na alepskom boru (SPAIĆ, 1964). Pokusi su obavljeni 1963. god. na Lošinju. Metodu sam već prije (1955. god.) ispitao na Velebitu protiv potkornjaka smreke i tu je ona dala odlične rezultate. Postupak se ukratko sastoji u ovome: Lovnom stablu prije obaranja skine se unaokolo u prsnoj visini ili niže prsten kore određene širine (5—15 cm). Deblo se na tome mjestu premaze insekticidom u formi paste. Uzlaznom strujom sokova otrovne soli budu raznešene po cijelome stablu do krajnjih vrhova grana, tj. ono se zatruje. Nakon nekoliko dana stablo se obori. Potkornjaci se u njega ubušuju jednako kao i u netretirano stablo i odlože jaja. Međutim potomstvo (a često već i |
| ŠUMARSKI LIST 1-3/1978 str. 77 <-- 77 --> PDF |
roditelji) ugine jer se hrani zatrovanom drvnom materijom. Iako je, dakle, stablo kontaminirano, otrov se nalazi pod korom i ni najmanje ne ugrožava ostale članove biocenoze nego samo one, koji se ubušuju pod koru, a to su štetnici. Prigodom pokusa na alepskom boru na Lošinju upotrijebio sam XYLAMON pastu, načinjenu na bazi cink-silicium-fluorida, koja je na smreci dala odlične rezultate. Međutim pokusi na alepskom boru nisu dali zadovoljavajuće rezultate. Uzrok tome ostao je nejasan i vrlo vjerojatno leži u drugačijem cirkuliranju silikofluorida u kambijalnoj zoni alepskog bora. Ove bi pokuse bilo korisno nastaviti. Maksimović je 1969 god. također u Jelsi na Hvaru kao i Tadić s parazitima proveo pokuse suzbijanja gubara genetičkim metodama tj. sterilizacijom mužjaka. Odrasle gusjenice i kukuljice mužjaka gubara iz Jelse bile eoCo su ozračene s u Institutu za nuklearnu energiju »Boris Kidrič« u Beogradu, a zatim odmah avionom vraćene natrag. Do pojave leptira bile su zaštićene u kavezima, a zatim su leptiri pušteni u prirodu. Odnos ozračenih sterilnih i neozračenih mužjaka u prirodi iznosio je 1:2. Ženke su kopulirale i ozračenim i s neozračenim mužjacima i zatim odložile jaja. Od 100 promatranih jajnih legala u 22 je bilo 72,3—100% sterilnih jaja, a u ostalima 28,8—54%. Rezultati bi sigurno bili još bolji da je odnos ozračenih i normalnih mužjaka bio povoljniji u korist ozračenih. Ima još sličnih primjera primjene novih metoda zaštite šuma na jadranskom području. No već i navedeni primjeri dokazuju da suvremena kretanja u zaštiti šuma nisu mimoišla ovo područje. CITIRANA LITERATURA Androi ć M. (1961): Pokusno suzbijanje borova četnjaka (Thaumatopoea pityocampa Schiff.) bakterijama (Bacillus thuringiensis). Šumarski list, br. 3—4, Zagreb. Fran z J. (1966): Integrierte Bekämpfung von Forstschädlingen. Nachrichtenblatt des Deutschen Pflanzenschutzdienstes Nr. 18, Stuttgart. Maksimovi ć M. (1971): Application of the sterile-male technique to the gypsy moth, Lymantria dispar L. A field trial. In: Application of induced sterility for control of lepidopterous populations. International Atomic Energy Agency, Vienna. Schwerdtfege r F. (1970): Die Waldkrankheiten. Ill Aufl. Hamburg und Berlin. Smit h R. F. (1963): Die Prinzipien der intergrierten Schädlingsbekämpfung. Nachrichtenblatt des Deutschen Pflannzenschutzdienstes Nr. 15, Stuttgart. Spai ć I. (1964): Pokusi suzbijanja potkornjaka na alepskom boru metodom prstenovanja. Šumarski list br. 5—6, Zagreb. Tadi ć M. (1961): Prilog poznavanju dijapauze jajnog parazita gubara Anastatus disparis R. na Hvaru. Zaštita bilja 63—64, Beograd. Prof. dr. Ivan SPAIĆ Katedra za zaštitu šuma Šumarski fakultet Zagreb 75 |