DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 16     <-- 16 -->        PDF

PRILOG POZNAVANJU GLJIVA NA DRVEĆU
U OBALNOM PODRUČJU JUGOSLAVIJE


M. TORTIĆ
SAŽETAK. U ovom radu autorica je iznijela rezultate svojihistraživanja flore gljiva — makromiceta na drveću i na oborenom
ili izrađenom drvu na našem obalnom području. Rezultati istraživanja
prikazani su po pojedinim vrstama ili rodovima šumskogdrveća, na maslini i na nekim voćkama, (op)


UVOD


Mikološki je Mediteran vrlo interesantan, jer se tamo uz srednjeevropske
vrste također nalaze i različite termofilne, koje ne zalaze daleko na sjever,
a centar im je rasprostranjenja u suptropima ili čak tropima. Ipak, mikoflora
Mediterana je dosad slabo istražena i u drugim zemljama Evrope, a naročito
kod nas. Za naš dio ovog područja (uglavnom obalu Jadrana) publicirano je
malo radova o flori gljiva, neki još u prošlom stoljeću (npr. BOLLE i THÜMEN
1877) i obrađene su najviše mikroskopski sitne vrste koje rastu na lišću
i stabljikama viših biljaka; rijetko se spominju gljive s krupnim plodištima.
JAAP (1916) je čini se prvi naveo i prilično makroskopskih vrsta uz veći broj
mikromiceta, a PICBAUER (1928) daje kraći spisak viših gljiva sabranih u
okolici Crikvenice. U kasnijim mikološkim radovima spominje se tek po koja
viša gljiva s jadranske obale (ŠKORlC 1928, MOESZ 1938, PILAT 1936—42).
U najnovije vrijeme se u više radova navode novi nalazi pojedinih lignikolnih
viših gljiva na Jadranu (TORTlC 1971, JAHN 1973, REID 1975, TORTlC
1975, TORTlC i KOTLABA 1976).


Začudo, više gljive tog područja koje rastu na živom ili mrtvom drvetu
jedva se gdje spominju i u našim fitopatološkim radovima (MIJUŠKOVlC
1953, JANEŽIČ 1966), nego se u njima obraća pažnja uglavnom mikromicetima
koji su rašireni na poljoprivrednim kulturama. Međutim upravo među
makromicetima ima izvjestan broj parasita koji napadaju i onakon oskudnu
šumsku vegetaciju tih krajeva ili kultivirane vrste drveća, a također i saprofita,
razarača drveta, pa bi i jedni i drugi morali biti interesantni i za
praktičare.


Na osnovu vlastitih i tuđih nalaza mogla sam načiniti provizornu listu
lignikolnih viših gljiva dosad poznatih na našoj obali, koja se sastoji od preko
šezdeset vrsta nađenih na oko trideset rodova autohtonog i kultiviranog
drveća i grmlja. Ovdje dakako ne mogu spominjati sve nego će biti govora


o najčešćima i najvažnijima za fitopatologiju, zatim o onima koje su inte302




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 17     <-- 17 -->        PDF

resantne sa stanovišta rasprostranjenosti gljiva kao što su termofilne vrste,
raširene u Mediteranu ali koje dolaze i u kontinentalnom dijelu naše zemlje,
pa rijetke, s vrlo malo poznatih lokaliteta. Također će biti istaknuto i nekoliko
čestih srednjoevropskih vrsta ukoliko se nalaze na supstratu koji je manje
poznat i ne navodi se obično u literaturi.


MATERIJAL I METODE


Primjerke gljiva koje sam sama sabrala za vrijeme nekoliko kraćih posjeta
ovim krajevima ili su mi donijeli drugi, određivala sam na licu mjesta
ili ih sasušila i provjeravala kasnije u laboratoriju pomoću mikroskopa. Nekoliko
mikologa iz inostranstva, najviše dr. F. KOTLABA, Prag, našli su za
vrijeme ljetovanja na Jadranu dosta velik broj vrsta a podatke o tome kao
i primjerke stavili mi na raspolaganje, na čemu im ovdje najljepše zahvaljujem.
Uzeta je u obzir i literatura, iako za mnoge publicirane vrste ne postoji
herbarski materijal ili mi nije poznato gdje se nalazi, pa nisam mogla provjeriti
determinacije.


Materijal i podaci potječu iz nekoliko lokaliteta u Slov. primorju i Istri,
zatim iz okolice Rijeke, Crikvenice, Starigrada-Paklenice, Zadra, Šibenika,
Splita, Makarske, Dubrovnika, iz Boke Kotorske, te s otoka Krka, Ugljana,
Šolte, Hvara, Mljeta, Lastova, Visa, Lokruma. Iako je dakle sabirano samo u
pojedinim točkama, njima je obuhvaćena naša obala od sjevera pa do blizu
krajnjeg juga i prema tome se već mogu izvoditi neki zaključci o rasprostranjenosti
bar onih vrsta koje su najčešće ustanovljene. Kako su metode
rada mikologa drugačije nego fitopatologa, prisustvo neke gljivne vrste moglo
se ustanoviti samo na osnovu dobro razvijenih plodišta, a ona se i kod vrsta
gdje su tvrda i duljeg trajanja (kao kod predstavnika fam. Polyporaceae,
Stereaceae i si.) .pojavljuju najviše u jesen, pa ih ljeti slabo nalazimo, osim
višegodišnjih.


Možda je neko od fitopatologa pojedine od prikazanih gljiva ustanovio
i na drugim mjestima i u većem mnoštvu, no u literaturi koja mi je bila
pristupačna nisam ništa o tome našle


Upotrebljena je najsavremenija taksonomska nomenklatura, no zbog lakšeg
razumijevanja dodan; su i neki stariji nazivi vrsta koji su još u upotrebi
u fitopatološkoj literaturi.


REZULTATI ISTRAŽIVANJA


Kao što je to općenito kod lignikolnih gljiva, i istraživane vrste nalazile
se većinom ili samo na listačama ili samo na četinjačama, a vrlo mali broj
i na jednima i na drugima. Dosta njih može da uspijeva na različitim rodovima
igličastog drveća; neke su međutim vezane manje više na određen rod,
pa se nikad ili samo izuzetno pojavljuju i na drugima.


Gljive će zato biti ovdje prikazane prema domaćinima na kojima su nađene,
da se istakne njihova fitopatološka važnost za pojedine rodove drveća.


303




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 18     <-- 18 -->        PDF

Četinjače


PINUS. U većini slučajeva radilo se o P. halepensis, koji je najrasprostranjenija
vrsta bora na našoj obali. Samo malo puta naveden je P. pinea,
jednom ili dvaput također P. pinaster i P. nigra. Ponekad vrsta bora nije bila
označena.


Najvažniji parasit bora u ovom području je Phellinus pini (Thore ex Fr.)
Pil. [Trametes pini (Thore ex Fr.) Fr.]. Gljiva raste kao parasit na živom
drveću i izaziva bijelu rupičastu trulež, a plodišta se pojavljuju na deblima
po metar-dva ili više iznad tla. Prema dosadanjim iskustvima u Jugoslaviji
je rasprostranjen uglavnom na obali i otocima na dosta lokaliteta od Medulina
do Dubrovnika, vjerojatno i južnije, većinom na P. halepensis, samo
je dvaput zabilježen s P. pinea. Dublje u unutrašnjosti je čest u okolici Trebinja,
također na P. halepensis. U kontinentalnom dijelu naše zemlje, na drugim
vrstama borova, zasad je nađen na samo jednom ili možda dva mjesta.
Na lokalitetima u Mediteranu obično se može opažati veći broj plodišta na
više stabala. Po svemu sudeći, kod nas je ovoj vrsti glavni domaćin upravo


P. halepensis, pa kako je očito česta, sigurno uzrokuje znatne štete.
Kao parasit na boru (Pinus sp.) nađen je i Phaeolus schweinitzü (Fr.) Pat.,
zasad samo na Lokrumu i vjerojatno u ovim krajevima nije tako čest. Kod
nas je ova gljiva najčešća na peteroigličastim borovima (Pinus peuce, P. strobus);
na ostalima, kao i nekim drugim četinjačama, nalazi se rjeđe.


Plodište gljive Inonotus tamaricis (Pat.) R. Maine na polumrtvom stablu Tamarix


gallica. Lokalitet između Stare Kule i Selina kod Starigrad-Paklenice.




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 19     <-- 19 -->        PDF

Ostale vrste na boru (njih 16) uglavnom su saprofiti. Na panjevima je
čini se najčešći Hirschioporus fuscoviolaceus (Ehrenb. ex Fr.) Donk (Trametes
abietina (Dicks, ex Fr.) Pil. var. fusco-violacea (Ehrenb. ex Fr.) Pil.), koji
dakle ima u prirodi važnu ulogu čistača šuma.


Od rjeđih saprofita na mrtvom drvu bora spominjem Tyromyces balsameus
(Peck) Murr., nađen u Ližnjanu kod Pule (TORTIĆ i KOTLABA, 1976),
pa Dichomitus squalens (P. Karst.) Reid za koji se drži da bi mogao biti raširen
u obalnom području kao termofilna vrsta, iako su ovdje zasad poznata samo
dva nalazišta, a u ostalom dijelu Jugoslavije još tri (TORTIĆ, 1975a). Posebno
treba istaknuti Auriporia aurulenta David et al., s Lokruma, koja je do nedavno
smatrana identičnom s američkom vrstom Auriporia aurea (Peck) Ryv.
Ta je gljiva na ostalim nalazištima u Evropi, kojih je vrlo malo, pa i kod
nas, nađena najčešće u šumama bukve i jele u planinama, i ovo je jedini
dosad poznati lokalitet s morske obale (DAVID et al., 1975). Druga vrlo rijetka
vrsta, Parmastomyces kravtzevianus (Bond, et Parm. ap. Parm.) Koti.
et Pouz. rasla je također na mrtvom drvu bora na Lokrumu. Taj lokalitet,
kao i jedan u Makedoniji, jedini su za ovu vrstu u jugoistočnoj Evropi (TORTIC
i KOTLABA, 1976).


CUPRESSUS SEMPERVIRENS. Dosad su na čempresu nađena samo tri
obična i česta saprofita mrtvog drveta, ali je interesantno da su dva, Stereum
hirsutum (Willd.) Pers. i Schizophyllum commune Fr. na četinjačama vrlo
rijetki, nego su vrlo česte vrste na drvu listača. U ovim su krajevima međutim
rasli i na boru. Sve su to bili pojedinačni nalazi pa je dolaženje ovih
gljiva na četinjačama vjerojatno i ovdje izuzetak. Treći saprofit na čempresu,
Gloeophyllum sepkirium (Wulf, ex Fr.) P. Karst. [Lenzites sepiaria (Wulf, ex
Fr.) Fr.] napada redovito drvo četinjača, naročito obrađeno. O eventualnim
parasitima čempresa kod nas nema dosad nikakovih podataka.


Listače


QUERCUS. Najveći broj gljiva, 27 vrsta, ustanovljen je na hrastovima,
većinom na Q. pubescens; kadgod domaćin nije bio određen do vrste. Od tih
je osam parasita, koji doduše, osim onog koji se prvi navodi, mogu živjeti i
saprofitski. Iako je svaki od njih nađen na hrastu samo na 1—3 lokaliteta
i to najčešće na mrtvom drvetu, vjerojatno je da su neki češći i potrebno je
upozoriti na njih kao na moguće uzročnike bolesti hrastova.


Inonotus dryadeus (Pers.) Murr, je izraziti parasit starih stabala hrasta,
koje zarazi kroz korijenje, a plodišta se razvijaju pri bazi debla. Izaziva
bijelu trulež. Ustanovljen je na tri mjesta u Istri. Iz cijele Jugoslavije je
poznato vrlo malo nalazišta gdje je rasao na hrastu, pa se čini da nije čest.
Moguće je međutim i da ne proizvodi plodišta svake godine pa je zbog toga
teško primijetiti njegovo prisustvo. Interesantno je da je kod nas nađen na
više lokaliteta kao parasit na živim stablima jele (TORTIĆ i LISIEWSKA 1972).


Xylobolus frustulatus (Pers. ex Fr.) P. Karst. (Stereum frustulosum Fr.)
je specifičan za hrast i uzrokuje karakterističnu rupičastu trulež. Sabran je
na Lokrumu sa hrasta sladunca (Quercus Frainetto Ten.), a citiran je s hrasta u
Senjskoj Dragi (ŠKORIĆ 1928). I u kontinentalnom dijelu Jugoslavije poznato
je malo konkretnih lokaliteta, iako se o njemu govori kao o opasnom razaraču




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 20     <-- 20 -->        PDF

drveta, koji osim na živom drveću raste kod nas naročito na drvenoj građi
na stovarištima. Možda je prema tome kod nas češći nego bi se po dosadašnjim
zabilježenim nalazištima moglo zaključiti.


Fistulina hepatica (Huds.) Fr. je također karakteristična za hrast, a uz
to dolazi i na pitomom kestenu (Castanea vesca). Navodi se u literaturi
da se izuzetno nađe i na nekim drugim rodovima drveća. Plodišta se
razvijaju na starim stablima pri bazi ili koji metar iznad tla, ali mogu rasti
i saprofitski na panjevima. U kontinentalnim dijelovima nije rijetka na pojedinim
nalazištima, pa iako je u obalnom pojasu zabilježena samo kod Izole
(JANEŽIČ 1966) a dobila sam i (neprovjeren) podatak za okolicu Sežane,
vjerojatno je i tamo češća. Izaziva smeđu trulež, a promjena boje drveta u
početnom stadiju čak mu i povećava vrijednost.


Phellinus robustus (P. Karst.) Bourd. et Galz. i Omphalotus olearius (DC
ex Fr.) Sing, nađeni su na hrastu samo jednom ili dvaput, a najčešće su rasli
na maslini , pa će o njima biti detaljnije govora malo dalje.


Ostali parasiti ustanovljeni na hrastu napadaju u većoj mjeri različito
drugo drveće, a hrast mnogo rjeđe. To su Fomes fomentarius (L.) Kickx
kojemu je glavni domaćin bukva u planinskim krajevima a na uginulom
hrastu je rasao na jednom mjestu u Istri, zatim Ganoderma adspersum (S.
Schulz.) Donk koja parasitira na većem broju različitih rodova drveća u parkovima,
alejama i si. ali može rasti i na mrtvom drvu. Na našoj obali je
nađena na hrastu (Q. pubescens i Q. petraea), Prunus communis, Cedrus sp.
i Laurus nobilis na nekoliko mjesta od Istre do Dubrovnika na panjevima,
rjeđe na živom drveću, a kako je poznato dosta nalazišta iz kontinentalnih
dijelova zemlje, čini se da je kod nas prilično česta vrsta (TORTIČ 1971).
Phellinus torulosus (Pers.) Bourd. et Galz. je naročito rasprostranjen u obalnom
području ne samo kod nas, nego, kako se čini, u cijelom Mediteranu, a
dolazi i u kontinentalnom dijelu naše zemlje. Kako napada živa stabla različitog
drveća vjerojatno je opasan parasit, koji može rasti također i kao
saprofit. Osim na hrastu (panjevi Q. pubescens i Q. ilex) sabran je, većinom
na deblima živog drveća gdje raste pri bazi i uzrokuje intenzivnu bijelu trulež,
s Cedrus sp., Pinus sp., Arbutus unedo, Ceratonia siliqua, Morus sp.,
prema JAAPU (1916) također s Punica granatum i Erica arborea, na više
mjesta od Opatije do Hercegnovog.


Većina ostalih vrsta na hrastu rasprostranjena je i u kontinentalnom
dijelu zemlje i uglavnom su saprofiti koji razvijaju plodišta na panjevima
i opalim granama i tako čiste šume od otpadaka drveta. Poneka može rasti
i na živim .stablima. Nekoliko tih vrsta je karakteristično za hrast, kao
Aleurodiscus disciformis (DC ex Fr.) Pat., Hymenochaete rubiginosa (Dicks,
ex Fr.) Lev., Stereum gausapatum (Fr.) Fr. i još koja, dok su druge, ovdje
kao i u drugim krajevima, isto tako česte i na različitim ostalim vrstama
listopadnog drveća, npr. Lenzites betulina (L. ex Fr.) Fr., Stereum hirsutum
(Willd.) Pers., Trametes hirsuta (Wulf.) Pil., Trametes versicolor (L. ex Fr.)
Pil. i dr. Pojedine od njih mogu biti problem na stovarištima drveta.
Mnoge su od ovih vrsta vjerojatno dosta rasprostranjene u ovim krajevima,
iako su neke od njih ovdje zabilježene zasad samo jednom ili dvaput.


Od rjeđih nađenih na hrastu mogu se spomenuti Dichomitus campestris(Quel.) Doma", et Orlicz, koji karakteristično raste na mrtvim granama na


306




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 21     <-- 21 -->        PDF

stablu, a nađen je kod Starigrada-Paklenice (TORTlC i KOTLABA, 1976),
Lenzites reichardtii Schulz, koji navodi PICBAUER (1928) iz Crikvenice pod
nazivom Trametes quercina f. lenzitoidea (TORTIC 1972), Trametes extenuata
Dur. et Mont., nađena na mrtvoj grani na stablu Quercus petraea kod Starigrada-
Paklenice, a rasla je također na Lokrumu na suhoj grani Morus sp.,
zatim Poria romellii Donk u Ližnjanu (TORTIC i KOTLABA, 1976), Gloeoporus
dichrous (Fr.) Bres. nađen na Lokrumu na grančici vjerojatno hrasta,
a također na Visu na vrlo truloj gredi — vrst drva se nije mogla odrediti.


Sigurno je da ovo nisu sve vrste koje rastu na hrastu u obalnom području
i da će se daljim istraživanjima ustanoviti još više.


OLEA EUROPAEA. Već spomenuti Omphalotus olearius (DC ex Fr.) Sing.
[Clitocybe olearia (DC ex Fr.) Maire] je termofilna vrsta, raširena u tropima
i suptropima, koja dopire tek do srednje Evrope i tamo je već rijetkost. Kod
nas se može naći i u kontinentalnim krajevima gdje raste većinom na hrastu,
rjeđe na drugim listačama, a u Mediteranu, iako dolazi i na hrastovima,
najviše je vezana za maslinu. Plodišta se razvijaju u jesen u busenima pri
bazi živog drveća, što znači da parasitiraju na korijenju, no mogu dolaziti
i na panjevima. Iako je poznato malo konkretnih lokaliteta na našoj obali
odakle je sabrana i određena, oni su raspoređeni od Kopra do Lokruma, a
na nekima je od njih gljiva rasla u velikim busenima tako reći pod svakom
maslinom, pa je sigurno kod nas vrlo rasprostranjena. Otrovna je ali ne jako
opasna i poznati su slučajevi trovanja njome u Istri (MARETIČ i VRTAR 1968).
Iako je kao parasit sigurno štetna za maslinu, nisam o tom djelovanju našla
ništa u literaturi.


Čest je parasit na maslini također Phellinus robustus (P. Karst.) Bourd.
et Galz., koji se smatra doduše kao naročito vezan za hrast iako dolazi i na
drugim listačama. Međutim, njegov resupinatni i poluresupinatni oblik u
kojem se ovdje obično pojavljivao, čini se da se tek po katkad javlja na
hrastu, a najčešći je ovdje bio upravo na maslini. Nađen je od Ankarana
do Dubrovnika na nekoliko mjesta, na živim i poluživim deblima, najviše
na Olea, a po jednom ili dvaput također na Ostrya, Robinia, Morus, Laurus,
Quercus i dr. Ovaj resupinatni oblik, čiji sistematski položaj još nije sigurno
razjašnjen, mogao bi predstavljati priličnu opasnost za navedeno drveće.


Na maslini je nađeno još pet vrsta viših gljiva koje žive kao saprofiti
na mrtvom drvu različitih listača.


POPULUS. Na topoli je ukupno ustanovljeno dosad samo pet vrsta, svaka
s jednog ili dva lokaliteta. Zanimljivo je da su sve bile parasiti na živom
drveću. Za topole je naročito vezana Agrocybe aegerita (Brig.) Sing., termofilna
vrsta, rasprostranjena u Mediteranu, a nađena u Baškoj na otoku Krku
i u Jurjevu kod Senja, pri bazi živih stabala. Kod nas raste i u kontinentalnom
dijelu zemlje, a već u srednjoj Evropi nađu se tek slabi i rijetki primjerci.
Izuzetno dolazi i na drugom drveću. Vrlo je dobra za jelo pa je
ponegdje uzgajaju. Ostale gljive nađene na topolama većinom su češće na
drugim rodovima drveća. Haploporus cytisinus (Berk.) Domari. (Fomes cytisinus
(Berk.) Gill.) je rasao u Trstenom na bazi živog stabla Populus alba,
a na svojim ostalim lokalitetima kod nas, u unutrašnjosti, kojih ima više,
pojavljuje se na bagremu i jasenu. U Baškoj je u rani žive topole
nađen i Polyporus squamosus (Huds.) ex Fr., inače čest parasit bukve i javora.
Može dolaziti i na drugim vrstama a također se razvija na svježe obo




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 22     <-- 22 -->        PDF

renom drveću i svježim panjevima. Inonotus hispidus (Bull.) P. Karst, je
zabilježen u Boki Kotorskoj na Populus sp., vjerojatno također živom, a rasao
je na Lapadu u Dubrovniku na živom dud u (Morus). Najčešći je inače
na Malus i Morus. JAAP (1916) navodi Polyporus corruscans na živom drveću
Populus u Dubrovniku, Hercegnovom i Kotoru, no stavlja upitnik uz ime
vrste. Prema sadašnjoj nomenklaturi to bi bio sinonim za Inonotus rheades
(Pers.) Pil. koji uistinu raste na topolama. Zasad se ne mogu izvoditi nikakovi
zaključci o tome da li su ove vrste česte i na kojem drveću, kao ni kolik
je njihov stupanj štetnosti.


PRUNUS spp. Na vrstama tog roda (trešnji, bademu, šljivi) a također i
na jabuci, zabilježen je s više mjesta Phellinus pomaceus (Pers.) Maire (Fomes
fulvus Bres.) koji je kod nas u svim krajevima čest parasit naročito
šljive. Može se naći u svakom seoskom šljiviku i sigurno smanjuje prirod
voća. S predstavnika roda Prunus zabilježeno je s po jednog lokaliteta još
nekoliko, uglavnom običnijih vrsta, koje su većinom rasle na mrtvom drvetu.


CITRUS. Prema literaturi (MIJUŠKOVlC 1953) u plantažama agruma
u Crnogorskom primorju uzrokuje trulež među ostalim i Armillariella mellea
(Vahl. ex Fr.) P. Karst., ali se navodi da nije česta. Ovaj opće poznati i opasan
parasit vjerojatno je proširen i čini štete i na različitom drugom kultiviranom
i šumskom drvenastom bilju u našem dijelu Mediterana, no o tome
nisam našla podataka. Jedino sam ga zabilježila s dva-tri mjesta u okolici
Rijeke gdje sam uočila razvijena plodišta.


CERATONIA, Na ovom domaćinu ističem naročito Truncospora ochroleuca
(Berk) S. Ito, koja čini se dolazi najčešće na živom drveću. Raširena
je u suptropskom pojasu, a u Evropi je vrlo rijetka i tek je nedavno sabrana
prvi put u Jugoslaviji u okolici Dubrovnika (REID, 1975). Osim toga je na
rogaču nađen već spomenuti parasit Phellinus torulosus (Pers.) Bourd. et
Galz., zatim kod nas rijedak Coriolellus serpens (Fr. ex Fr.) Bond, i jedna
naročita forma Trametes versicolor (L. ex Fr.) Pil.


TAMARIX. Jaap (1916) prvi spominje Inonotus tamaricis (Pat.) R. Maire
za Hvar i Kaštel Stari i kaže da čini velike štete. Ovaj specijalni parasit
tamarisa ustanovljen je dosad na dosta mjesta i čini se da je čest (TORTIĆ
i KOTLABA, 1976). S ovog je grma zabilježen i sabran samo još resupinatni
oblik Phellinus robustus (P. Karst.) Bourd. et Galz.


LAURUS NOBIL1S. Na lovoru je dosad ustanovljeno svega pet dosta
čestih i običnih vrsta koje su sve nađene i na raznim drugim domaćinima.
Najinteresantnija je već spomenuta Ganoderma adspersum (S. Schulz.) Donk.


PISTACIA TEREBINTHUS. Osim običnog saprofita Stereum hirsutum
(Willd.) Pers., na panju ovog grma ustanovljena je i rjeđa Poria medullaris


S. F. Gray koja inače dolazi najviše na hrastu. Sa živog stabla je međutim
sabran vrlo rijedak Phellanus rimosus (Berk.) Pil. koji je kasnije nađen i na
R o b i n i i.
Na dosta drveća i grmlja ustanovljena je dosad sam o po jedn a
vrst a gljive , koja se međutim mogla naći i na drugim rodovima drvenastih
biljaka. Od tih će biti ovdje spomenute samo neke, npr. one koje su
vrlo rijetke ili su rasle na neobičnom domaćinu koji se u literaturi rijetko
ili uopće ne spominje.




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 23     <-- 23 -->        PDF

U Trogiru je s poluživog stabla Ulmus cf. effusa sabran u dva navrata
vrlo rijedak Rigidoporus ulmarius (Sow. ex Fr.) Imaz. kojem je to prvo i zasad
jedino nalazište u Jugoslaviji (TORTlC i KOTLABA, 1976).


Na opalim neodređenim grančicama (možda Cistus?) na Lokrumu i grančicama
Juniperus oxycedrus u Igalu ustanovljen je tek pred nekoliko godina


opisani Stereum reflexulum Reid (TORTIĆ 1975a).
Trametes unicolor (Bull.) Cooke, parasit slabosti i saprofit, koji
dolazi na velikom broju listopadnih drvenastih vrsta, a u kontinentalnim


dijelovima česta je naročito na Fagus, sabrana je među ostalim i s Paliurus
spina christi. Cesta Bjerkandera adusta (Willd. ex Fr.) P. Karst, nađena je
na granama Rhus typhina, a Phellinus ribis (Schum. ex Fr.) Quel, na starom
stablu Spartium junceum (JAAP 1916).


Na kultiviranom egzotičnom drveću nađu se također neke naše obične
lignikolne vrste, pa je Trametes versicolor (L. ex Fr.) Pil. ustanovljen ne
samo na čestom ukrasnom grmu Pittosporum tobira, nego u arboretumu
Trsteno na Callistemon rugulosum (Myrtaceae) koji je porijeklom iz Australije.


Ovime su ukratko prikazani rezultati samo vrlo letimičnih ispitivanja
flore lignikolnih gljiva na našoj jadranskoj obali. Sistematskim daljim istraživanjima
moglo bi se ustanoviti još tačnije i detaljnije rasprostranjenje različitih
parasita i saprofita, a našle bi se i druge, dosad tamo nepoznate vrste.
Na fitopatolozima je da ova istraživanja dopune u smislu koji njih interesira-


LITERATURA


Bolle , G., T h ü m e n, F., 1877: Contribuzioni alio studio dei funghi del Litorale.
Bolletino delle scienze naturali. N. 2, Annata III.


David, A., T o r t i ć, M., J e 1 i ć, M., 1974: Etudes comparatives de deux especes
d´Auriporia: A. aurea (Peck) Ryv. espece americaine et A. aurulenta, nouvelle
espece europeenne. Bull. Soc. mycol. de France 90, 359—370.


J a a p, O., 1916: Beitrag zur Kenntnis der Pilze Dalmatiens. Ann. Mycol. 14, 1—44.
Jahn , H., 1974: Neue europäische Funde von Perenniporia ochroleuca (Berk.)
Ryv. Westf. Pilzbr. 9, 68—72.
J a n e ž i č, F., 1966: Prispevek k poznanju mikoflore Slovenije IV. Biol, vestn.
14, 21—27.
Mare tie, Z., V r t a r, B., 1968: Micetizam u Istri. Liječn. vjesn. 90, 631—640.
Mijušković , M., 1953: Neke bolesti i štetočine agruma na crnogorskom primorju.
Zaštita bilja 19, 47—60.
M o e s z, G., 1938: Aufzählung der im Velebit-Gebirge bisher beobachteten Pilzen.


U: Degen, Flora velebitica III, 281—298.
Picbauer , R., 1928: Fungi croatici (a Dr. Ed. Baudys collecti). Bull. Inst. Jard.
Bot. Univ. Beograd 1, 60—74.
Pilät , A., 1936—1942: Polyporaceae. Praha.
Reid, D. A., 1975: Notes on some Jugoslav fungi. Acta Bot. Croat. 34, 133—137.
Škorić , V., 1928: Mikološki prilog flori Hrvatske i Slavonije. Glasn. Hrv. prir.


društva 39/40, 97—108.


T o r t i ć, M., 1971: Ganoderma adspersum (S. Schulz.) Donk (= Ganoderma europaeum
Steyaert) and its distribution in Jugoslavia. Acta Bot. Croat. 30,
113—118.


Tor tić, M., 1972: Lenzites reichardtii Schulzer. Acta Bot. Croat. 31, 191—198.




ŠUMARSKI LIST 8-10/1978 str. 24     <-- 24 -->        PDF

T o r t ić, M., 1975a: Two interesting sterea new for Jugoslavia: Xylobolus subpileatus
(Berk, et Curt.) Boid. and Stereum reflexulum Reid. Acta Bot. Croat.
34, 139—142.


T o r t i ć, M., 1975b: First records for Jugoslavia of several macromycetes from
the collection of V. Lindtner. Glasn. Prir. muzeja Beograd ser. B. 30, 159—165.
Tor tie, M., Kot lab a, F., 1976: A handful of polypores, new or rare in Jugoslavia.
Acta Bot. Croat. 35, 217—231.
T o r t i ć, M., Lisiewska , M., 1972: Mikološka istraživanja u nekim bosanskim
bukovim šumama. Glasn. Zem. muzeja Sarajevo, N. S. 10, Prir. nauke, 65—72.


SUMMARY


A contribution to the knowledge of lignicolous mlacromycetes
in the coastal area of Jugoslavia


Although the flora of macromycetes in the coastal area of Jugoslavia was
only sporadically investigated, there exist now enough, mostly unpublished, data
to give an idea of the distribution of lignicolous species there. More than 60
species of higher fungi, on wood of 30 genera of trees and shrubs were established.
The largest number grew on Quercus spp., with 8 parasites and 19 saprophytes.
On Pinus spp. two parasites, one particularly widespread and dangerous,
and 15 saprophytes were found. From Olea europaea 2 parasites and 5 saprophytes
were determined. On other trees and shrubs grew from one to six species.
Among the most widespread parasites were Omphalotus olearius (DC. ex Fr.) Sing,
on Olea europaea, Inonotus tamaricis (Pat.) R. Maire on Tamarix spp., Phellinus
pini (Thore ex Fr.) Pilät on Pinus (mainly P. halepensis), Ph. robustus (P. Karst.)
Bourd. et Galz. (resupinate form) on various trees and Ph. tourlosus (Pers.) Bourd.
et Galz. which also grows on several tree species. Some of the most common
Central European saprophytes as Stereum hirsutum (Willd. ex Fr.) S. F. Gray,
Schizophyllum commune Fr., Trametes versicolor (L.) ex Fr. etc. were among the
most frequent in this region too. A number of very rare species were noted,
some of them being apparently characteristic of the Mediterranean, as Stereum
reflexulum Reid, Dichomitus squalens (P. Karst.) Reid, Rigidoporus ulmarius
(Sow. ex Fr.) Imaz., Truncospora ochroleuca (Berk.) Pilät and Phellinus robiniae
(Murr.) A. Ames.


Primljeno X mj. 1977.
Dr Milica TORTIĆ,
Institut za botaniku
Sveučilišta u Zagrebu