DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 54 <-- 54 --> PDF |
Na otoku Hvaru bila su zahvaćena požarom područja Galićeve Pećine, Vrisnika, između Gvozda i Vrata, te u predjelu Vrh i Staza. Opaženja su vršena u kolovozu 1969., osam do deset godina nakon požara. Na paljevini su još mjestimično sablasno stršila opaljena borova stabla, na čijoj podlozi je u sastavu vegetacije dominirala vrsta Brachypodium ramosum. Uz Brachypodium ramosum česte su biljke Koeleria splendens, Erica verticillata i Satureja montana. Na nekim mjestima gdje je požar bio slabijeg intenziteta razvila se eumediteranska zajednica Thero-Brachypodietum adriaticum. Na jednom dijelu paljevine obilno je samonikao bor (Pinus halepensis i P. dalmatica). Nedaleko paljevina nalazi se borova šuma na podlozi gariga Erico-Rosmarinetum. Ovakve sastojine bora na podlozi zajednice Erico-Rosmarinetum lako su zapaljive i u njima je požar vrlo teško lokalizirati. Nije čudo da je tada na Hvaru bila zahvaćena požarom velika površina i istodobno na nekoliko lokaliteta. Ova opasnost od požara vrijedi za čitavo područje eumediterana, gdje maritimni pluviometrički režim uz izlučivanje eteričnih ulja u velikoj količini za ljetnjih žega pomaže da požar bukne i da se rasplamsa u svoj svojoj žestini. Isto tako je poznata praksa s Dugog otoka (PEVALEK, 1930; PLAVŠIC, 1971) i Kornatskog otočja (GAŽI- BASKOVA i BEDALOV, 1976), gdje se nakon cikličkih paljenja gariga Cisto- Ericetum arboreae razvija zajednica Stipo-Salvietum officinalis brachypodietosum ramosae, koja je dominantna na cijelom Kornatskom arhipelagu. Osim toga mjestimično obrašćuju otoke guste sastojine vrste Cistus salviilofius — elemenat sastojina koje su bile podvrgnute paljenju (MOLINIER i MOLINIER, 1974). Trava Brachypodium ramosum preživljuje požar zahvaljujući svojim podzemnim izdancima. Ta vrsta u ranom stadiju razvoja daje dobru pašu. Može se napomenuti da ovdje vrsta Brachypodium ramosum obrasta cijelo otočje i prisutna je u vegetaciji travnjaka, gariga i šumskih sastojina. Za područje eumediterana vrsta Brachypodium ramosum je jedna od glavnih karakterističnih vrsta degradacijskih stadija vegetacije. Dominantnost vrste Brachypodium ramosum prema MOLINIER i MOLINIER (1974) trebalo bi smatrati znakom pustinje, jer on kaže: »Le deser t n´es t pas que de sable«. To međutim ne važi za faunu područja izvrgnutog paljenju, koja je često veoma bogata. Provedena istraživanja su samo mali prilog djelovanju požara na razvoj progresivnih i regresivnih sukcesija u biljnom pokrovu. U budućnosti trebalo bi više pažnje posvetiti istraživanju požara njegovom djelovanju na promjene u vegetacijskom pokrovu, tlu i klimi u nas. Osim toga trebalo bi detaljnije proučiti i statistički obraditi uzroke požara u nas, koji su, nažalost, veoma česti. Znamo da su posljedice požara strašne, a materijalne štete često neprocjenjive vrijednosti. Obrana od požara je veoma skupa, a više puta je šteta nenadoknadiva. Jedna od metoda za obranu od požara prema PLAISANCE (1974) je ograđivanje šumskog kompleksa vatrobranim pojasima, slično kako je kod nas provedeno u Istri na području Labinštine (ŠEGULJA, 1970); samo se ovdje mjesto prosjeka (si. 4), šumski kompleksi četinjača ograđuju kulturama bajama, maslina, kestena, višanja, trešanja, dudova, sve lišćarama, koje su teže zapaljive. Kod osnivanja takovih vatrobranih pojasa i spomenutih plantaža može se pored zaštite šuma zaposliti veliki broj po |