DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 66     <-- 66 -->        PDF

O UTJECAJU FITOGEOGRAFSKIH GRANICA
NA STUPANJ ANTROPOGENE DEGRADACIJE KLIMAZONALNE
ŠUMSKE VEGETACIJE JADRANSKOG PRIMORJA JUGOSLAVIJE


I. TRINAJSTIĆ
SAŽETAK. Autor razmatra granice između pojedinih pojaseva
šuma (crnike, hrasta medunca, bukve i klekovine) i utjecajčovjeka na te granice. Konstatira, da korišćenje borova (alepskog,
crnog) ima teoretsko opravdanje u činjenici što su borovi
bile prve vrste nakon ledenog doba na tom području tj. i u ono
doba bile su pionirske. Danas su borovi ekonomski opravdani
samo u područjima fitogeografskih granica, gdje su uvjeti za
sukcesiju klimazonalne vegetacije više manje nepovoljeni dok
središta rasprostranjenosti i mjesta na kojima se optimalnorazvijaju šume crnike, medunca ili bukve »treba prepustiti prirodnoj
sukcesiji, bez introdukcije stranih elemenata... a uzgojnizahvati trebaju se sastojati u prevođenju makije ili niske šume
u srednju ili visoku šumu«, (op)


UVOD


Nakon mnogogodišnjih, vlastitih istraživanja biljnoga pokrova jadranskog
primorja Jugoslavije, mogao bih na samom početku ovoga kratkog
prikaza, istaknuti dvije značajne činjenice i to:


1. Kompletno jadransko primorje bilo je prije antropogene degradacije
obraslo šumskom vegetacijom, a ta bi se vegetacija ponovno razvila
na čitavom istraživanom području, kad bi bilo moguće isključiti antropogene
utjecaje.
2. Kompletna šumska vegetacija jadranskog primorja Jugoslavije, a i
čitavog Sredozemlja, danas je potpuno antropogeno degradirana i znatno
modificirana, u odnosu na prvotno stanje.
Isto tako moramo reći, kako su to pokazala i palinološka istraživanja


(H. J. BEUG, 1961, 1967, 1975; A. BRANDE, 1971), da direktni čovjekovi
utjecaji koji dovode do degradacije šumske vegetacije nisu toliko sama sječa,
radi dobivanja drvne mase, koliko krčenje i paljenje šumskog pokrova,
radi dobivanja pašnjačkih i oraničnih površina, jer ti zahvati dovode do promjene
životne sredine, kad od šumskog biotopa nastaje pašnjački biotop.
Proces transformacije šumskog biotopa u pašnjački događao se je u
svim vegetacijskim pojasevima i u svim vegetacijskim zonama, iako nije


496




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 67     <-- 67 -->        PDF

QUERCUS , ´ FAGtlS PIK´IJS


%J Y_2 f-3 *-


Shema sindinamskih odnosa potencijalne i realne vegetacije na vertikalnom
profilu istočnjojadranskog primorja Jugoslavije: A — otočni profil; B — obalni
profil


I. Potencijalno-klimazonalni vertikalni profil (rekonstrukcija)
II.
Grafički prikaz potencijalne visoke šume (prašume)
III.
Grafički prikaz realnog degradiranog stanja — niske šume.
IV.
Recentni, realni vertikalni profil vegetacije: 1. Oleo-Ceratonion, 2. Quercetum
ilicis adriaprovinciale, 3. Orao-Quereetum ilicis, 4. Cisto-Bricetalia, 5, 5a. CymbopogoBrachypodietalia,
6. Querco-Carpinetum orientalis, 7. Ostryo-Quercetum
pubescentis, 8. Scorzonero-Chrysopogonetalia, 9. Seslerio-Ostryetum,
10.
Seslerio-Fagetum, 11. Fagetum subalpinum, 12. Festucion pungentis,
13.
Pimetum mugi, 14. Seslerion juncifolia, 14a. Salivo-Seslerietum juncifoliae.
V. Mjesto
i značenje pojedinih vrsta borova u prirodnoj i inducirnoj progresiji
šumske vegetacije. Položaji označeni s »+ +« pokazuju biološko-ekološke
optimume pojedinih vrsta: 1. Alepski bor (Pinus halepensis), 2. Dalmatinski
crni bor (P. nigra subsp. dalmatica), 3. Ilirski crni bor (P. nigra subsp. illynica),
4. Smreka (Picea abies).
Granica zimzelene vegetacije —. — . — .—
Graninca mediteranske regije




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 68     <-- 68 -->        PDF

svagdje bio jednakog intenziteta, pa su npr. gorski i pretplaninski pojas razmjerno
najmanje antropogeno utjecani, te unutar tih pojaseva možemo na
više mjesta u Evropi naći i danas više ili manje ograničene površine prašumske
vegetacije.


Ako se ograničimo na jadransko primorsko područje, koje će nas ovom
prilikom zanimati, možemo jasno uočiti da je to područje jakom antropogenom
degradacijom obuhvaćeno kompletno, pa na njem nema ni tragova
prašumske vegetacije.


Međutim, današnji biljni pokrov jasno nam ukazuje kako su fitogeografske
granice utjecale na stupanj aktualne antropogene degradacije. Tu
bismo mogli istaknuti jasno uočenu zakonitost, da je prvotna klimazonalna
šumska vegetacija to osjetljivija na djelovanje antropogenih faktora, što se
više približava svojoj fitogeografskoj, najčešće ujedno i ekološkoj granici.
Na samoj fitogeografskoj granici šuma je potpuno nestala i baš tu danas
nalazimo i najveće površine ekstremnih oblika degradacijskih stadija —
kamenjarskih pašnjaka, točila ili različitih travnjaka.


OSNOVNE ZNAČAJKE FITOGEOGRAFSKOG RAŠCLANJENJA
JADRANSKOG PRIMORJA JUGOSLAVIJE


Istraživanja fitogeografskog raščlanjenja jadranskog primorja Balkana
pobudila su već odavno pažnju velikog broja fitogeografa i fitocenologa (J.
BARTLING, 1820; L. ADAMOVIĆ, 1900, 1929; G. BECK, 1901; F. MARKGRAF,
1931; M. RIKLI, 1943; C. REGEL, 1947; S. HORVATIĆ, 1957, 1963;


I. HORVAT, 1962).
U novije vrijeme je I. TRINAJSTIĆ (1974, 1975), razrađujući postavke
koje je svojevremeno iznio S. HORVATIĆ (1957), iznio nove poglede na fitoegografsko
raščlanjenje jadranskog primorja Jugoslavije, i čitav je biljni
pokrov raščlanio u vertikalne vegetacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske
zone.


Kao rezultat istraživanja potencijalno-klimazonalne vegetacije jadranskog
primorja Jugoslavije, mogu se uočiti slijedeći vertikalni pojasevi potencijonalno-
klimazonalne vegetacije:


1. Pojas šuma crnike — Quercus ilex
2. Pojas šuma medunca — Quercus pubescens
3. Pojas šuma bukve — Fagus sylvatica
4. Pojas šuma klekovine — Pinus mugo
U primarnom vegetacijskom pokrovu ti su se pojasevi, prema našem
mišljenju, nadovezivali jedan na drugi neposredno i tvorili su kontinuirani
prašumski biljni pokrov od same razine mora, sve do vrhova primorskog
lanca Dinarskih planina.


ANALIZA FITOGEOGRAFSKIH GRANICA


Promotrimo li navedene pojaseve u evropskim mjerilima, tada na čitavom
našem primorskom prostoru možemo uočiti nekoliko vrlo markantnih




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 69     <-- 69 -->        PDF

fitogeografskih granica, koje su već davno uočili fitogeografi 19. i 20. stoljeća,
a mi bismo se ovom prilikom osvrnuli samo na dvije. To su:


1. Granica između zimzelene i listopadne vegetacije, i
2. Granica između mediteranske i eurazijsko-sjevernoameričke regije.
Dakako, detaljnom analizom biljnoga pokrova mi možemo diferencirati
još i niz finih, neupućenom promatraču praktični nevidljivih fitogeografskih
granica. Isto tako moramo naglasiti da je današnja fitogeografska situacija
mnogo kompliciranija, negoli je bila u prašumskom obliku, ali je to, po
mom mišljenju, odraz i posljedica vrlo jake antropogene degradacije.


Granica izfneđu zimzelene i listopadne vegetacije


Promotrimo li, s ekološkog gledišta, profil vertikalnog raščlanjenja klimazonalne
vegetacije, možemo uočiti da je to slojanje kod nas uvjetovano
u prvom redu općim klimatskim prilikama i to naročito karakterističnim
intenzitetom i rasporedom temperatura i oborina.


Kod toga najviše temperature i najmanja količina oborina uvjetuju
razvoj kserotermne zimzelene vegetacije koju izgrađuje hrast crnika ili česvina
— Quercus ilex. Padom temperatura i već neznatnim povećanjem vlažnosti
razvijaju se termofilne listopadne šume koje izgrađuje hrast medunac,
dub — Quercus pubescens, a granica između šuma tih dvaju hrastova u
stvari je granica između zimzelene i listopadne vegetacije. Ta granica u
realnom biljnom pokrovu nije oštra, jer se između navedenih edifikatorskih
vrsta, pod utjecajem antropogene degradacije umeću različiti oblici
zimzelenih i listopadnih degradacijskih stadija, kao što su npr. »ericetumi«,
»cistetumi«, »juniperetumi«, »paliuretumi« i »carpinetumi«. Ekstremno degradirani
oblici — kamenjarski pašnjaci zauzeli su samu fitogeografsku granicu,
a na središjim dijelovima otoka Cresa, velikom dijelu otoka Paga, na
Rtini u Ravnim Kotarima zauzimaju velike površine.


U primarnom vegetacijskom pokrovu granica bi između zimzelene i listopadne
šumske vegetacije bila znatno oštrija i bila bi bliže današnjem
zimzelenom, negoli listopadnom pojasu. Bez obzira na to, granica između
zimzelene i listopadne vegetacije i danas je više manje jasna.


Granica između mediteranske i eurazijsko-sjevernoameričke regije


Granica između sredozemne i srednjoevropske vegetacije nalazi se između
medunčevog i bukovog područja i nije dovoljno jasno uočljiva, pa
do danas, u tom pogledu, nema jedinstvenog gledišta.


U najnovijem pregledu vertikalnog raščlanjenja vegetacije jadranskog
primorja Jugoslavije iznio je I. TRINAJSTIĆ (1974) jedan, u fitocenološkoj
znanosti, novi pristup, blizak gledištu koje je svojevremeno iznio M. ANIĆ
(1958). To su gledište zatim kartografski razradili I. TRINAJSTIĆ i I. SUGAR
(1975) u pregledu potencijalne šumske vegetacije jadranskog primorja Hrvatske.


Naime, prema dosadašnjim shvaćanjima mnogih fitogeografa i fitocenologa
granica mediteranske regije u najširem smislu, poklapala bi se s
donjom granicom primorskih šuma bukve (Seslerio-Fagetum). Na taj je




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 70     <-- 70 -->        PDF

način zajednica »Seslerio-Ostryetum« bila priključena mediteranskoj regiji.
Naša su najnovija istraživanja pokazala da asocijacija »Seslerio-Ostryetum«
kako su je shvatili i ograničili I. HORVAT i S. HORVATIĆ (kod I. HORVAT,
1950), nije jedna jedinstvena asocijacija, već kompleksni degradacijski stadij,
nastao dijelom degradacijom bukovih šuma (subas. sorbetosum, subas.
fagetosum), a dijelom degradacijom medunčevih šuma (subas. quercetosumpubescentis). Zbog toga smo (I. TRINAJSTIĆ, 1974; I. TRINAJSTIĆ i I.
SUGAR, 1975) ime »Seslerio-Ostryetum« ograničili na čiste »ostryetume« bez
primjesa medunca, koji nisu ništa drugo do tipični degradacijski stadiji
primorskih šuma bukve, što se djelomično poklapa s gledištem koje su
pred izvjesno vrijeme iznijeli D. LAUSI i L. POLDINI (1966), a prije njih
u nešto modificiranom obliku iznio također i M. ANIĆ (1958).


Mi smo kompleks medunčevih šuma s crnim grabom shvatili kao posebnu
asocijaciju i označili imenom Ostryo-Quercetum pubescentis (I. TRINAJSTIĆ,
1974), pa smo se time približili onim gledištima M. ANIĆA (1958),
prema kojima bi naša zajednica odgovarala »hladnijem području medunca«,
dok bi asocijacija Querco-Carpinetum orientalis (S. HORVATIĆ, 1939) predstavljala
»toplije područje medunca«. Oba pak područja zajedno tvore vegetacijski
pojas medunčevih šuma koji je izrazito klimatski uvjetovan i naročito
dobro izražen na primorskoj padini obalnog dijela jadranskog primorja,
bez obzira na to što je danas još i antropogeno degradiran.


Na taj se način granica mediteranske regije u najširem smislu spušta
s donjeg ruba primorskih bukovih šuma na gornji rub medunčevih šuma.
Te su se dvije linije, prema našem mišljenju, u prvotnom biljnom pokrovu
praktički potpuno poklapale, a danas, pod utjecajem antropogene degradacije,
su te granice razmaknute i na prostoru između recentne donje granice
bukovih šuma i recentne gornje granice medunčevih šuma nalazimo
uže ili šire područje različitih kamenjara, travnjaka i pašnjaka, te u obliku
gušćih ili rjeđih šikara razvijene sastojine as. Seslerio-Ostryetum sensu
stricto.


DISKUSIJA


Ako krenemo od najtermofilnijeg vegetacijskog pojasa, zapaziti ćemo da
širenje crnike prema unutrašnjosti kopna i na više položaje ograničavaju,
odnosno sprečavaju, niske temperature tokom zime, pa se šuma crnike
zaustavlja negdje oko siječanjske izoterme od +4°C. Ako, pak, promatramo
medunac na njegovoj donjoj granici, tada njegov prodor prema morskoj
obali i na niže položaje ograničavaju visoke ljetne temperature i ljetna
suša. Ako se kojim slučajem flišna podloga pruža sve do morske obale,
tada ona kompenzira djelovanje suše, pa medunac susrećemo na više mjesta
i na samoj morskoj obali.


U primarnim uvjetima svakako bi se između crnike i medunca uspostavila
dinamička ravnoteža, ali pod utjecajem degradacije i otvaranja
sklopa, relativno mezofilne sastojine postaju kserotermofilne, pa takva degradacija
ima nepovoljniji utjecaj na medunac, negoli na crniku. Kao posljedica
toga javlja se povlačenje medunčevih šuma i dio njegova pojasa
zkauzimaju različiti degradacijski stadiji, rjeđe garizi, a češće kamenjare
i pašnjaci. Povlačenje listopadne vegetacije i izvjesno širenje zimzelene, pod


500




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 71     <-- 71 -->        PDF

utjecajem antropogene degradacije, utvrdio je kod nas za područje Istre,
u najnovije vrijeme, H. BEUG (1975).


Potpuno analognu situaciju, zbog istih razloga, nalazimo i na granici
između medunčeva i bukovog pojasa i između bukovog pojasa i pojasa klekovine.
Uvijek termofilniji oblik vegetacije u napredovanju prema višim
položajima ograničavaju niske temperature, a mezofilnije oblike vegetacije
u smjeru prema nižim položajima ograničavaju visoke temperature i suša.


Kako su, međutim, degradacijski stadiji uvijek termofilniji od primarnog
oblika vegetacije, od kojeg su nastali (usp. I. TRINAJSTIĆ, 1968), to je
svaki pojedini vegetacijski pojas antropogenom degradacijom ugroženiji na
svojoj donjoj granici, dok je na gornjoj granici, čak do neke mjere i favoriziran.
Iz toga izlazi da su realne granice pojedinih pojaseva pomaknute
danas nešto prema višim položajima, a u procesu nesmetane prirodne sukcesije,
one bi se postepeno spuštale prema dolje i zaustavile na mjestu
dinamičke ravnoteže. Zbog toga smatramo da bi fitogeografske granice pojedinih
pojaseva bile bliže gornjoj granici svakog pojedinog pojasa recentnog
biljnog pokrova.


NEKE SPOZNAJE ZA PRAKTIČNU PRIMJENU
TEORETSKIH ISTRAŽIVANJA


Kako su pokazala mnogobrojna palinološka istraživanja na velikom
prostoru Evrope, pa tako i Sredozemlja, najveći dio tog područja bio je
pod kraj glacijacije, negdje između 17—15 tisuća godina, bez šumskog vegetacijskog
pokrova, a kao prvi oblik šumske vegetacije, pojavljuju se, između
12—10 tisuća godina, različite borove šume. Te su borove šume odigrale
značajnu ulogu u progresiji recentne šumske vegetacije Evrope. Budući
da su danas, ponovno, velike površine, obrasle prvotno šumskom vegetacijom,
više ili manje ogoljele, ovoga puta antropogenom degradacijom,
to upotreba različitih borova, kao pionira u procesu prirodne progresije vegetacije
i regeneracije šumskog pokrova, ima puno teoretsko opravdanje.
Međutim, ne bi bilo ekonomski opravdano pristupiti frontalnom pošumljavanju
svih ogoljelih i degradiranih površina borovim kulturama, već razvoj
vegetacije usmjeriti tako da u svakom području budu zastupljeni i prirodni
oblici recentne šumske vegetacije i borove šume kao prijelazni trajni
stadiji u procesu obnove autohtone šumske vegetacije, ali isto tako i površine
trajnih borovih kultura, bilo za proizvodnju drvne mase, bilo za rekreaciju,
zaštitu ili ukras. Napokon, dio površina treba i dalje održavati u
obliku različitih kamenjara, travnjaka i pašnjaka, te poljoprivrednih površia.
To, osim ekonomski povoljijih efekata, povoljno pridonosi i estetskoj
vrijednosti krajolika, faktora, koji u eri industrijalizacije i turističke ekspanzije
sve više dolazi do izražaja.


Ako imamo na umu moguće zahvate čovjeka u procese sukcesije i melioracije
šumske vegetacije u jadranskom primorskom području, možemo,
na temelju naših dosadašnjih teoretsko-fundamentalnih fitogeografskih i
fitocenonloških istraživanja, a koja se u mnogome podudaraju i s nekim dosadašnjim
šumarskim istraživanjima u pogledu pošumljivanja krša (usp. npr.


P. ZIANI, 1954), istaknuti slijedeće:
501




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 72     <-- 72 -->        PDF

1. Središta rasprostranjenosti i mjesta na kojima se razvijaju optimalno,
bilo šume crnike, bilo medunca ili bukve, treba prepustiti prirodnoj
sukcesiji, bez introdukcije stranih elemenata, a ta će sukcesija teći tako
brzo, koliko brzo rastu crnika, medunac, odnosno bukva. Uzgojni zahvati
trebaju se sastojati od prevođenja makije ili niske šume u srednju ili visoku
šumu.
2. Same fitogeografske granice su najnepovoljnije, pa tu intervencija,
iako je moguća, ima najmanje ekonomsko opravdanje. Tu nalazimo najveće
površine tipičnih kamenjarskih pašnjaka i tzv. »goli krš«, a te površine treba
iskoristiti za ekstenzivno stočarstvo.
3. Podizanje kultura crnoga bora, i to ilirske provenijence, ima fitogeo;
rafsko opravdanje jedino na graničnom dijelu između medunčeva i bukovog
područja i što su te kulture bliže potencijalnom bukovom području, to će
rezultati biti bolji. U tom graničnom dijelu danas i nalazimo praktički sve
prirodne sastojine šuma crnoga bora, na potežu od Obruča do Dinare. Prirodne
crnoborove sastojine treba maksimalno iskoristiti za proizvodnju sjemena
i oplemenjivanje.
4. U tipičnom crnikinom području alepski bor se i danas nezadrživo
širi, a u njegovom najkserotermnijem dijelu, koji smo svojevremeno (I. TRINAJSTIĆ,
1973) priključili svezi Oleo-Ceratonion, alepski bi bor i u razmjerno
dugom vremenskom razdoblju predstavljao dominantnu, nadstojnu etažu
šumske vegetacije, pogodnu ne samo u zaštitne i rekreacijske svrhe, već
i za produkciju drvne mase.
Vlažnije područje crnikinih šuma (as. Omo-Quercetum ilicis) treba uzgoj
no-uređajnim zahvatima regenerirati, a samo u ograničenom opsegu podizati
šume alepskog bora koje tu dobro uspijevaju, ali vrlo brzo sukcediraju
u crnikine šume.


5. U graničnom području između zimzelene i listopadne vegetacije prednost
ima alepski bor. Introdukcija crnog bora ilirske ili austrijske provenijence
nema ekonomsko opravdanje, izuzev flične podloge. U tom graničnom
području nalazimo autohtoni, dalmatinski crni bor koji zahtijeva posebnu
pažnju selekcionera, a on se je na nekim otocima (npr. Brač i Hvar)
znatno proširio zahvaljujući baš antropogenoj degradaciji.
6. Granično područje između pojasa bukve i pojasa klekovine je u šumsko-
gospodarskom pogledu nekorisno i svi zahvati u tom pravcu nemaju
ekonomsko opravdanje, pa ga treba koristiti kao pašnjake.
7. Unošenje smreke, ariša, borovca i drugih kontinentalnih vrsta na
primorsku padinu Dinarida nema nikakvo, niti biološko, niti ekonomsko
opravdanje.
ZAKLJUČAK


Iako je intenzitet tisućgodišnjih antropogenih utjecaja na prvotnu šumsku
vegetaciju bio više manje jednak duž čitavog jadranskog primorskog
pojasa, nalazimo u sastavu recentnog biljnog pokrova vegetacijske oblike
različitih stupnjeva degradacije, od ekstremno degradiranih kamenjarskih
pašnjaka i točila sve do slabo degradiranih šuma.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 73     <-- 73 -->        PDF

Raspored i međusobni odnos takvih oblika vegetacije duž jadranskog
primorja i primorskog lanca Dinarida je vrlo pravilan i upućuje nas na zaključak
da na stupanj antropogene degradacije vrlo značajan utjecaj imaju
recentno-klimatski uvjetovane fitogeografske granice.


Primarna je klimazonalna šumska vegetacija to osjetljivija na djelovanje
antropogenih faktora, što se više približava svojoj fitogeografskoj, u
pravilu i ekološkoj granici. Šumska vegetacija je na samoj fitogeografskoj
granici potpuno nestala i baš tu danas nalazimo najveće površine ekstremno
degradiranih oblika degradacijskih stadija — kamenjarskih pašnjaka, točila
ili različitih travnjaka.


LITERATURA


Adamović , L., 1900: Zimzeleni pojas jadranskog primorja. Glas Srpske Kralj.


Akad. 61, 125—183.
Adamović , L., 1929: Die Pflanzenwelt der Adrialänder. Jena.
A;nić, M., 1958: Šumsko-vegetacijski odnosi Istre. Zemljište i biljka 7, 83—95.
Barling , F., 1820: De littoribus ac insulis maris liburnici. Hannoverae.
Beck, G., 1901: Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen Länder. Leipzig.
Beug, H. J., 1961: Beiträge zur postglazialen Floren- und Vegetationsgeschichte


in Süddalmatien: Der See »Malo Jezero« auf Mljet. Flora 150, 600—665.
Beug, H. J., 1967: Probleme der Vegetationsgeschichte in Südeuropa. Ber.
Deutsch. Bot. Ges. 80(10), 682—689.
Beug, H. J., 1975: Man as a factor in the vegetational history of the Balkan
Peninsola. Problems of Balkan Flora and Vegetation Sofia, 72—78.
Brande , A., 1971: Untersuchungen zur postglazialen Vegetationsgeschichte im


Gebiet der Neretva-Niederungen (Dalmatien, Herzegowina). Flora 162, 1—144.
Ho rvat , L, 1950: Šumska zajednica Jugoslavije. Zagreb.
Horvat , I., 1962: Die Vegetation Südosteuropas in klimatischem und boden


kundlichem Zusammenhang. Mitt. Oesterr. Geogr. Ges. 1/2, 136—160.
Horvatić , S., 1939: Nastavak istraživanja vegetacije otoka Krka. Ljet. Jugosl.
Akad. 51, 153—157.


Horvatić , S., 1957: Pflanzengeographische Gliederung des Karstes Kroatiens
und der angrenzenden Gebiete Jugoslawiens. Acta Bot. Croat. 16, 33—52.
Horvatić , S., 1963: Biljnogeografski položaj i raščlanjenje našega primorja u


svjetlu suvremenih fitocenoloiških istraživanja. Acta Bot. Croat. 22, 27—81.
Lau si, D. und L. Pol dini, 1966: Sind Seslerio-Ostiryetum und Carpinetum
orientalis Klimaxgesellschaften? Angew. Pflanzen-soziol. 18/19, 201—203.
Markgraf , F., 1927: An den Grenzen des Miittelmeergebietes. Feddes Repert.
45, 1—217.
Regel , C, 1947: Zur Frage der Grenze zwischen dem Mittelmeergebiet und


Mitteleuropa auf der Balkanhalbinsel. Ber. Geobot. Inst. Rubel 1946, 15—22.
Rikli , M., 1943: Das Pflanzenkleid der Mittelmeerländer 1—3. Bern.
Trinajstić , L, 1968: Šumska vegetacija otoka Lastova. Acta Bot. Croat. 26/27,


43—51.
Trinajstić , I., 1973: O zoni sveze Oleo-Ceratonion u istočnojadranskom dijelu
Balkanskog poluotoka. Ekologija 8 (2), 283—294.


Trinajstić , I., 1974: Novi pogledi na fitogeografsko raščlanjavanje vegetacije
jadranskog primorja Jugoslavije. IV. Kongres biologa Jugoslavije, Sarajevo.
Rezimei referata, 46—47.


Trinajstić , I., 1975: Novi prilog poznavanju rasprostranjenosti asocijacije
Oleo-Euphorbietum denđroidis (Oleo-Ceratonion) u jadranskom primorju Jugoslavije.
Acta Bot. Croat. 34, 121—125.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 74     <-- 74 -->        PDF

Trinajstić , I. i I. Sugar , 1975: Karta potencijalne vegetacije jadranskog
primorja Hrvatske, 1:200.000. Republ. Zavod za zašt. prirode SR Hrvatske.
Zagreb (msor.).


Ziani , P., 1954: Izbira vrst za gozdno melioracijo degradiranih kraških površin.
Gozd. Vestn. 9/10, 314—322.


ZUSAMMENFASSUNG


Ueber den Einfluss der phytogeographischen Grenzen auf den Grad der anthropogenen
Degradation der klimazonalen Waldvegetation des adriatischen Küstenlandes
Jugoslawiens


Alis ein Ergebnis der´ Forscnungen der potentiellen klimazonalen Vegetation
des adriatischen Küstenlandes Jugoslawiens, kann man folgende potentielle vertikale
Vegetationstufen feststellen:


1. Die Vegetationstiufe der Quercus ilex Wälder
2. Die Vegetationstufe der Quercus pubescens Wälder
3. Die Vegetationstufe der Fagus sylvatica Wälder
4. Die Vegetationstufe der Pinus mugo Wälder
In der primären Waldvegetation, unserer Meinung nach, folgten diese Stufen
eine nach der anderen direkt und bildeten eine kontinuierte Urwaldpflanzendeoke
vom Meeresspiegel selbst bis zu den Gipfeln der Gebirgskette der küstenländischen
Dinariden.
Nach tausendjährigen ungünstigen menschlichen Einflüssen, können wir
deutlich bemerken, dass dieses Gebiet durch eine starke anthropogene Degradation
vollkommen umgefasst wurde, und dass darin kein Spuren einer Urwaldvegetation
gibt.
Jedoch die rezente Pflanzedecke weist uns deutlich darauf wie die pflanzengeographischen
Grenzen den Grad der gegenwärtigen anthropogenen Degradation
beeinflusst haben. Hier könnten wir die deutlich festgestellte Regelmässigkeit
betonen, dass die primäre, klimazonale WaMvegetation je mehr sie sich
ihrer phytogeographischen — meistens gleichzeitig auch ökologischen — Grenze
nähert, um so mehr wird sie auf die Wirkung der anthropogenenn Faktaren
impfindlicher. An der phytogeographischen Grenze selbst, ist der Wald vollkommen
verschwunden und gerade hier finden wir heute auch die grössten
Flächen der extrem degradierten Degradationsstadien — steinigetriffte Weiden,
verschiedene Berg- und Gebirgsrasen, oder Gerolle.


Ovaj rad je referat sa savjeto-Prof. Dr IVO TRINAJSTIĆ,
vanja »Uloga šume i šumske ve-Šumarski fakultet
getacije u zaštiti čovjekove oko-Zagreb, Šimunska c. 25.
Une u odnosu na Jadransko područje
«, koje je održano u Zadru
od 4. do 6. III 1976.