DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 66 <-- 66 --> PDF |
O UTJECAJU FITOGEOGRAFSKIH GRANICA NA STUPANJ ANTROPOGENE DEGRADACIJE KLIMAZONALNE ŠUMSKE VEGETACIJE JADRANSKOG PRIMORJA JUGOSLAVIJE I. TRINAJSTIĆ SAŽETAK. Autor razmatra granice između pojedinih pojaseva šuma (crnike, hrasta medunca, bukve i klekovine) i utjecajčovjeka na te granice. Konstatira, da korišćenje borova (alepskog, crnog) ima teoretsko opravdanje u činjenici što su borovi bile prve vrste nakon ledenog doba na tom području tj. i u ono doba bile su pionirske. Danas su borovi ekonomski opravdani samo u područjima fitogeografskih granica, gdje su uvjeti za sukcesiju klimazonalne vegetacije više manje nepovoljeni dok središta rasprostranjenosti i mjesta na kojima se optimalnorazvijaju šume crnike, medunca ili bukve »treba prepustiti prirodnoj sukcesiji, bez introdukcije stranih elemenata... a uzgojnizahvati trebaju se sastojati u prevođenju makije ili niske šume u srednju ili visoku šumu«, (op) UVOD Nakon mnogogodišnjih, vlastitih istraživanja biljnoga pokrova jadranskog primorja Jugoslavije, mogao bih na samom početku ovoga kratkog prikaza, istaknuti dvije značajne činjenice i to: 1. Kompletno jadransko primorje bilo je prije antropogene degradacije obraslo šumskom vegetacijom, a ta bi se vegetacija ponovno razvila na čitavom istraživanom području, kad bi bilo moguće isključiti antropogene utjecaje. 2. Kompletna šumska vegetacija jadranskog primorja Jugoslavije, a i čitavog Sredozemlja, danas je potpuno antropogeno degradirana i znatno modificirana, u odnosu na prvotno stanje. Isto tako moramo reći, kako su to pokazala i palinološka istraživanja (H. J. BEUG, 1961, 1967, 1975; A. BRANDE, 1971), da direktni čovjekovi utjecaji koji dovode do degradacije šumske vegetacije nisu toliko sama sječa, radi dobivanja drvne mase, koliko krčenje i paljenje šumskog pokrova, radi dobivanja pašnjačkih i oraničnih površina, jer ti zahvati dovode do promjene životne sredine, kad od šumskog biotopa nastaje pašnjački biotop. Proces transformacije šumskog biotopa u pašnjački događao se je u svim vegetacijskim pojasevima i u svim vegetacijskim zonama, iako nije 496 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 67 <-- 67 --> PDF |
QUERCUS , ´ FAGtlS PIK´IJS %J Y_2 f-3 *- Shema sindinamskih odnosa potencijalne i realne vegetacije na vertikalnom profilu istočnjojadranskog primorja Jugoslavije: A — otočni profil; B — obalni profil I. Potencijalno-klimazonalni vertikalni profil (rekonstrukcija) II. Grafički prikaz potencijalne visoke šume (prašume) III. Grafički prikaz realnog degradiranog stanja — niske šume. IV. Recentni, realni vertikalni profil vegetacije: 1. Oleo-Ceratonion, 2. Quercetum ilicis adriaprovinciale, 3. Orao-Quereetum ilicis, 4. Cisto-Bricetalia, 5, 5a. CymbopogoBrachypodietalia, 6. Querco-Carpinetum orientalis, 7. Ostryo-Quercetum pubescentis, 8. Scorzonero-Chrysopogonetalia, 9. Seslerio-Ostryetum, 10. Seslerio-Fagetum, 11. Fagetum subalpinum, 12. Festucion pungentis, 13. Pimetum mugi, 14. Seslerion juncifolia, 14a. Salivo-Seslerietum juncifoliae. V. Mjesto i značenje pojedinih vrsta borova u prirodnoj i inducirnoj progresiji šumske vegetacije. Položaji označeni s »+ +« pokazuju biološko-ekološke optimume pojedinih vrsta: 1. Alepski bor (Pinus halepensis), 2. Dalmatinski crni bor (P. nigra subsp. dalmatica), 3. Ilirski crni bor (P. nigra subsp. illynica), 4. Smreka (Picea abies). Granica zimzelene vegetacije —. — . — .— Graninca mediteranske regije |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 68 <-- 68 --> PDF |
svagdje bio jednakog intenziteta, pa su npr. gorski i pretplaninski pojas razmjerno najmanje antropogeno utjecani, te unutar tih pojaseva možemo na više mjesta u Evropi naći i danas više ili manje ograničene površine prašumske vegetacije. Ako se ograničimo na jadransko primorsko područje, koje će nas ovom prilikom zanimati, možemo jasno uočiti da je to područje jakom antropogenom degradacijom obuhvaćeno kompletno, pa na njem nema ni tragova prašumske vegetacije. Međutim, današnji biljni pokrov jasno nam ukazuje kako su fitogeografske granice utjecale na stupanj aktualne antropogene degradacije. Tu bismo mogli istaknuti jasno uočenu zakonitost, da je prvotna klimazonalna šumska vegetacija to osjetljivija na djelovanje antropogenih faktora, što se više približava svojoj fitogeografskoj, najčešće ujedno i ekološkoj granici. Na samoj fitogeografskoj granici šuma je potpuno nestala i baš tu danas nalazimo i najveće površine ekstremnih oblika degradacijskih stadija — kamenjarskih pašnjaka, točila ili različitih travnjaka. OSNOVNE ZNAČAJKE FITOGEOGRAFSKOG RAŠCLANJENJA JADRANSKOG PRIMORJA JUGOSLAVIJE Istraživanja fitogeografskog raščlanjenja jadranskog primorja Balkana pobudila su već odavno pažnju velikog broja fitogeografa i fitocenologa (J. BARTLING, 1820; L. ADAMOVIĆ, 1900, 1929; G. BECK, 1901; F. MARKGRAF, 1931; M. RIKLI, 1943; C. REGEL, 1947; S. HORVATIĆ, 1957, 1963; I. HORVAT, 1962). U novije vrijeme je I. TRINAJSTIĆ (1974, 1975), razrađujući postavke koje je svojevremeno iznio S. HORVATIĆ (1957), iznio nove poglede na fitoegografsko raščlanjenje jadranskog primorja Jugoslavije, i čitav je biljni pokrov raščlanio u vertikalne vegetacijske pojaseve i horizontalne vegetacijske zone. Kao rezultat istraživanja potencijalno-klimazonalne vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije, mogu se uočiti slijedeći vertikalni pojasevi potencijonalno- klimazonalne vegetacije: 1. Pojas šuma crnike — Quercus ilex 2. Pojas šuma medunca — Quercus pubescens 3. Pojas šuma bukve — Fagus sylvatica 4. Pojas šuma klekovine — Pinus mugo U primarnom vegetacijskom pokrovu ti su se pojasevi, prema našem mišljenju, nadovezivali jedan na drugi neposredno i tvorili su kontinuirani prašumski biljni pokrov od same razine mora, sve do vrhova primorskog lanca Dinarskih planina. ANALIZA FITOGEOGRAFSKIH GRANICA Promotrimo li navedene pojaseve u evropskim mjerilima, tada na čitavom našem primorskom prostoru možemo uočiti nekoliko vrlo markantnih |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 69 <-- 69 --> PDF |
fitogeografskih granica, koje su već davno uočili fitogeografi 19. i 20. stoljeća, a mi bismo se ovom prilikom osvrnuli samo na dvije. To su: 1. Granica između zimzelene i listopadne vegetacije, i 2. Granica između mediteranske i eurazijsko-sjevernoameričke regije. Dakako, detaljnom analizom biljnoga pokrova mi možemo diferencirati još i niz finih, neupućenom promatraču praktični nevidljivih fitogeografskih granica. Isto tako moramo naglasiti da je današnja fitogeografska situacija mnogo kompliciranija, negoli je bila u prašumskom obliku, ali je to, po mom mišljenju, odraz i posljedica vrlo jake antropogene degradacije. Granica izfneđu zimzelene i listopadne vegetacije Promotrimo li, s ekološkog gledišta, profil vertikalnog raščlanjenja klimazonalne vegetacije, možemo uočiti da je to slojanje kod nas uvjetovano u prvom redu općim klimatskim prilikama i to naročito karakterističnim intenzitetom i rasporedom temperatura i oborina. Kod toga najviše temperature i najmanja količina oborina uvjetuju razvoj kserotermne zimzelene vegetacije koju izgrađuje hrast crnika ili česvina — Quercus ilex. Padom temperatura i već neznatnim povećanjem vlažnosti razvijaju se termofilne listopadne šume koje izgrađuje hrast medunac, dub — Quercus pubescens, a granica između šuma tih dvaju hrastova u stvari je granica između zimzelene i listopadne vegetacije. Ta granica u realnom biljnom pokrovu nije oštra, jer se između navedenih edifikatorskih vrsta, pod utjecajem antropogene degradacije umeću različiti oblici zimzelenih i listopadnih degradacijskih stadija, kao što su npr. »ericetumi«, »cistetumi«, »juniperetumi«, »paliuretumi« i »carpinetumi«. Ekstremno degradirani oblici — kamenjarski pašnjaci zauzeli su samu fitogeografsku granicu, a na središjim dijelovima otoka Cresa, velikom dijelu otoka Paga, na Rtini u Ravnim Kotarima zauzimaju velike površine. U primarnom vegetacijskom pokrovu granica bi između zimzelene i listopadne šumske vegetacije bila znatno oštrija i bila bi bliže današnjem zimzelenom, negoli listopadnom pojasu. Bez obzira na to, granica između zimzelene i listopadne vegetacije i danas je više manje jasna. Granica između mediteranske i eurazijsko-sjevernoameričke regije Granica između sredozemne i srednjoevropske vegetacije nalazi se između medunčevog i bukovog područja i nije dovoljno jasno uočljiva, pa do danas, u tom pogledu, nema jedinstvenog gledišta. U najnovijem pregledu vertikalnog raščlanjenja vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije iznio je I. TRINAJSTIĆ (1974) jedan, u fitocenološkoj znanosti, novi pristup, blizak gledištu koje je svojevremeno iznio M. ANIĆ (1958). To su gledište zatim kartografski razradili I. TRINAJSTIĆ i I. SUGAR (1975) u pregledu potencijalne šumske vegetacije jadranskog primorja Hrvatske. Naime, prema dosadašnjim shvaćanjima mnogih fitogeografa i fitocenologa granica mediteranske regije u najširem smislu, poklapala bi se s donjom granicom primorskih šuma bukve (Seslerio-Fagetum). Na taj je |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 70 <-- 70 --> PDF |
način zajednica »Seslerio-Ostryetum« bila priključena mediteranskoj regiji. Naša su najnovija istraživanja pokazala da asocijacija »Seslerio-Ostryetum« kako su je shvatili i ograničili I. HORVAT i S. HORVATIĆ (kod I. HORVAT, 1950), nije jedna jedinstvena asocijacija, već kompleksni degradacijski stadij, nastao dijelom degradacijom bukovih šuma (subas. sorbetosum, subas. fagetosum), a dijelom degradacijom medunčevih šuma (subas. quercetosumpubescentis). Zbog toga smo (I. TRINAJSTIĆ, 1974; I. TRINAJSTIĆ i I. SUGAR, 1975) ime »Seslerio-Ostryetum« ograničili na čiste »ostryetume« bez primjesa medunca, koji nisu ništa drugo do tipični degradacijski stadiji primorskih šuma bukve, što se djelomično poklapa s gledištem koje su pred izvjesno vrijeme iznijeli D. LAUSI i L. POLDINI (1966), a prije njih u nešto modificiranom obliku iznio također i M. ANIĆ (1958). Mi smo kompleks medunčevih šuma s crnim grabom shvatili kao posebnu asocijaciju i označili imenom Ostryo-Quercetum pubescentis (I. TRINAJSTIĆ, 1974), pa smo se time približili onim gledištima M. ANIĆA (1958), prema kojima bi naša zajednica odgovarala »hladnijem području medunca«, dok bi asocijacija Querco-Carpinetum orientalis (S. HORVATIĆ, 1939) predstavljala »toplije područje medunca«. Oba pak područja zajedno tvore vegetacijski pojas medunčevih šuma koji je izrazito klimatski uvjetovan i naročito dobro izražen na primorskoj padini obalnog dijela jadranskog primorja, bez obzira na to što je danas još i antropogeno degradiran. Na taj se način granica mediteranske regije u najširem smislu spušta s donjeg ruba primorskih bukovih šuma na gornji rub medunčevih šuma. Te su se dvije linije, prema našem mišljenju, u prvotnom biljnom pokrovu praktički potpuno poklapale, a danas, pod utjecajem antropogene degradacije, su te granice razmaknute i na prostoru između recentne donje granice bukovih šuma i recentne gornje granice medunčevih šuma nalazimo uže ili šire područje različitih kamenjara, travnjaka i pašnjaka, te u obliku gušćih ili rjeđih šikara razvijene sastojine as. Seslerio-Ostryetum sensu stricto. DISKUSIJA Ako krenemo od najtermofilnijeg vegetacijskog pojasa, zapaziti ćemo da širenje crnike prema unutrašnjosti kopna i na više položaje ograničavaju, odnosno sprečavaju, niske temperature tokom zime, pa se šuma crnike zaustavlja negdje oko siječanjske izoterme od +4°C. Ako, pak, promatramo medunac na njegovoj donjoj granici, tada njegov prodor prema morskoj obali i na niže položaje ograničavaju visoke ljetne temperature i ljetna suša. Ako se kojim slučajem flišna podloga pruža sve do morske obale, tada ona kompenzira djelovanje suše, pa medunac susrećemo na više mjesta i na samoj morskoj obali. U primarnim uvjetima svakako bi se između crnike i medunca uspostavila dinamička ravnoteža, ali pod utjecajem degradacije i otvaranja sklopa, relativno mezofilne sastojine postaju kserotermofilne, pa takva degradacija ima nepovoljniji utjecaj na medunac, negoli na crniku. Kao posljedica toga javlja se povlačenje medunčevih šuma i dio njegova pojasa zkauzimaju različiti degradacijski stadiji, rjeđe garizi, a češće kamenjare i pašnjaci. Povlačenje listopadne vegetacije i izvjesno širenje zimzelene, pod 500 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 71 <-- 71 --> PDF |
utjecajem antropogene degradacije, utvrdio je kod nas za područje Istre, u najnovije vrijeme, H. BEUG (1975). Potpuno analognu situaciju, zbog istih razloga, nalazimo i na granici između medunčeva i bukovog pojasa i između bukovog pojasa i pojasa klekovine. Uvijek termofilniji oblik vegetacije u napredovanju prema višim položajima ograničavaju niske temperature, a mezofilnije oblike vegetacije u smjeru prema nižim položajima ograničavaju visoke temperature i suša. Kako su, međutim, degradacijski stadiji uvijek termofilniji od primarnog oblika vegetacije, od kojeg su nastali (usp. I. TRINAJSTIĆ, 1968), to je svaki pojedini vegetacijski pojas antropogenom degradacijom ugroženiji na svojoj donjoj granici, dok je na gornjoj granici, čak do neke mjere i favoriziran. Iz toga izlazi da su realne granice pojedinih pojaseva pomaknute danas nešto prema višim položajima, a u procesu nesmetane prirodne sukcesije, one bi se postepeno spuštale prema dolje i zaustavile na mjestu dinamičke ravnoteže. Zbog toga smatramo da bi fitogeografske granice pojedinih pojaseva bile bliže gornjoj granici svakog pojedinog pojasa recentnog biljnog pokrova. NEKE SPOZNAJE ZA PRAKTIČNU PRIMJENU TEORETSKIH ISTRAŽIVANJA Kako su pokazala mnogobrojna palinološka istraživanja na velikom prostoru Evrope, pa tako i Sredozemlja, najveći dio tog područja bio je pod kraj glacijacije, negdje između 17—15 tisuća godina, bez šumskog vegetacijskog pokrova, a kao prvi oblik šumske vegetacije, pojavljuju se, između 12—10 tisuća godina, različite borove šume. Te su borove šume odigrale značajnu ulogu u progresiji recentne šumske vegetacije Evrope. Budući da su danas, ponovno, velike površine, obrasle prvotno šumskom vegetacijom, više ili manje ogoljele, ovoga puta antropogenom degradacijom, to upotreba različitih borova, kao pionira u procesu prirodne progresije vegetacije i regeneracije šumskog pokrova, ima puno teoretsko opravdanje. Međutim, ne bi bilo ekonomski opravdano pristupiti frontalnom pošumljavanju svih ogoljelih i degradiranih površina borovim kulturama, već razvoj vegetacije usmjeriti tako da u svakom području budu zastupljeni i prirodni oblici recentne šumske vegetacije i borove šume kao prijelazni trajni stadiji u procesu obnove autohtone šumske vegetacije, ali isto tako i površine trajnih borovih kultura, bilo za proizvodnju drvne mase, bilo za rekreaciju, zaštitu ili ukras. Napokon, dio površina treba i dalje održavati u obliku različitih kamenjara, travnjaka i pašnjaka, te poljoprivrednih površia. To, osim ekonomski povoljijih efekata, povoljno pridonosi i estetskoj vrijednosti krajolika, faktora, koji u eri industrijalizacije i turističke ekspanzije sve više dolazi do izražaja. Ako imamo na umu moguće zahvate čovjeka u procese sukcesije i melioracije šumske vegetacije u jadranskom primorskom području, možemo, na temelju naših dosadašnjih teoretsko-fundamentalnih fitogeografskih i fitocenonloških istraživanja, a koja se u mnogome podudaraju i s nekim dosadašnjim šumarskim istraživanjima u pogledu pošumljivanja krša (usp. npr. P. ZIANI, 1954), istaknuti slijedeće: 501 |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 72 <-- 72 --> PDF |
1. Središta rasprostranjenosti i mjesta na kojima se razvijaju optimalno, bilo šume crnike, bilo medunca ili bukve, treba prepustiti prirodnoj sukcesiji, bez introdukcije stranih elemenata, a ta će sukcesija teći tako brzo, koliko brzo rastu crnika, medunac, odnosno bukva. Uzgojni zahvati trebaju se sastojati od prevođenja makije ili niske šume u srednju ili visoku šumu. 2. Same fitogeografske granice su najnepovoljnije, pa tu intervencija, iako je moguća, ima najmanje ekonomsko opravdanje. Tu nalazimo najveće površine tipičnih kamenjarskih pašnjaka i tzv. »goli krš«, a te površine treba iskoristiti za ekstenzivno stočarstvo. 3. Podizanje kultura crnoga bora, i to ilirske provenijence, ima fitogeo; rafsko opravdanje jedino na graničnom dijelu između medunčeva i bukovog područja i što su te kulture bliže potencijalnom bukovom području, to će rezultati biti bolji. U tom graničnom dijelu danas i nalazimo praktički sve prirodne sastojine šuma crnoga bora, na potežu od Obruča do Dinare. Prirodne crnoborove sastojine treba maksimalno iskoristiti za proizvodnju sjemena i oplemenjivanje. 4. U tipičnom crnikinom području alepski bor se i danas nezadrživo širi, a u njegovom najkserotermnijem dijelu, koji smo svojevremeno (I. TRINAJSTIĆ, 1973) priključili svezi Oleo-Ceratonion, alepski bi bor i u razmjerno dugom vremenskom razdoblju predstavljao dominantnu, nadstojnu etažu šumske vegetacije, pogodnu ne samo u zaštitne i rekreacijske svrhe, već i za produkciju drvne mase. Vlažnije područje crnikinih šuma (as. Omo-Quercetum ilicis) treba uzgoj no-uređajnim zahvatima regenerirati, a samo u ograničenom opsegu podizati šume alepskog bora koje tu dobro uspijevaju, ali vrlo brzo sukcediraju u crnikine šume. 5. U graničnom području između zimzelene i listopadne vegetacije prednost ima alepski bor. Introdukcija crnog bora ilirske ili austrijske provenijence nema ekonomsko opravdanje, izuzev flične podloge. U tom graničnom području nalazimo autohtoni, dalmatinski crni bor koji zahtijeva posebnu pažnju selekcionera, a on se je na nekim otocima (npr. Brač i Hvar) znatno proširio zahvaljujući baš antropogenoj degradaciji. 6. Granično područje između pojasa bukve i pojasa klekovine je u šumsko- gospodarskom pogledu nekorisno i svi zahvati u tom pravcu nemaju ekonomsko opravdanje, pa ga treba koristiti kao pašnjake. 7. Unošenje smreke, ariša, borovca i drugih kontinentalnih vrsta na primorsku padinu Dinarida nema nikakvo, niti biološko, niti ekonomsko opravdanje. ZAKLJUČAK Iako je intenzitet tisućgodišnjih antropogenih utjecaja na prvotnu šumsku vegetaciju bio više manje jednak duž čitavog jadranskog primorskog pojasa, nalazimo u sastavu recentnog biljnog pokrova vegetacijske oblike različitih stupnjeva degradacije, od ekstremno degradiranih kamenjarskih pašnjaka i točila sve do slabo degradiranih šuma. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 73 <-- 73 --> PDF |
Raspored i međusobni odnos takvih oblika vegetacije duž jadranskog primorja i primorskog lanca Dinarida je vrlo pravilan i upućuje nas na zaključak da na stupanj antropogene degradacije vrlo značajan utjecaj imaju recentno-klimatski uvjetovane fitogeografske granice. Primarna je klimazonalna šumska vegetacija to osjetljivija na djelovanje antropogenih faktora, što se više približava svojoj fitogeografskoj, u pravilu i ekološkoj granici. Šumska vegetacija je na samoj fitogeografskoj granici potpuno nestala i baš tu danas nalazimo najveće površine ekstremno degradiranih oblika degradacijskih stadija — kamenjarskih pašnjaka, točila ili različitih travnjaka. LITERATURA Adamović , L., 1900: Zimzeleni pojas jadranskog primorja. Glas Srpske Kralj. Akad. 61, 125—183. Adamović , L., 1929: Die Pflanzenwelt der Adrialänder. Jena. A;nić, M., 1958: Šumsko-vegetacijski odnosi Istre. Zemljište i biljka 7, 83—95. Barling , F., 1820: De littoribus ac insulis maris liburnici. Hannoverae. Beck, G., 1901: Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen Länder. Leipzig. Beug, H. J., 1961: Beiträge zur postglazialen Floren- und Vegetationsgeschichte in Süddalmatien: Der See »Malo Jezero« auf Mljet. Flora 150, 600—665. Beug, H. J., 1967: Probleme der Vegetationsgeschichte in Südeuropa. Ber. Deutsch. Bot. Ges. 80(10), 682—689. Beug, H. J., 1975: Man as a factor in the vegetational history of the Balkan Peninsola. Problems of Balkan Flora and Vegetation Sofia, 72—78. Brande , A., 1971: Untersuchungen zur postglazialen Vegetationsgeschichte im Gebiet der Neretva-Niederungen (Dalmatien, Herzegowina). Flora 162, 1—144. Ho rvat , L, 1950: Šumska zajednica Jugoslavije. Zagreb. Horvat , I., 1962: Die Vegetation Südosteuropas in klimatischem und boden kundlichem Zusammenhang. Mitt. Oesterr. Geogr. Ges. 1/2, 136—160. Horvatić , S., 1939: Nastavak istraživanja vegetacije otoka Krka. Ljet. Jugosl. Akad. 51, 153—157. Horvatić , S., 1957: Pflanzengeographische Gliederung des Karstes Kroatiens und der angrenzenden Gebiete Jugoslawiens. Acta Bot. Croat. 16, 33—52. Horvatić , S., 1963: Biljnogeografski položaj i raščlanjenje našega primorja u svjetlu suvremenih fitocenoloiških istraživanja. Acta Bot. Croat. 22, 27—81. Lau si, D. und L. Pol dini, 1966: Sind Seslerio-Ostiryetum und Carpinetum orientalis Klimaxgesellschaften? Angew. Pflanzen-soziol. 18/19, 201—203. Markgraf , F., 1927: An den Grenzen des Miittelmeergebietes. Feddes Repert. 45, 1—217. Regel , C, 1947: Zur Frage der Grenze zwischen dem Mittelmeergebiet und Mitteleuropa auf der Balkanhalbinsel. Ber. Geobot. Inst. Rubel 1946, 15—22. Rikli , M., 1943: Das Pflanzenkleid der Mittelmeerländer 1—3. Bern. Trinajstić , L, 1968: Šumska vegetacija otoka Lastova. Acta Bot. Croat. 26/27, 43—51. Trinajstić , I., 1973: O zoni sveze Oleo-Ceratonion u istočnojadranskom dijelu Balkanskog poluotoka. Ekologija 8 (2), 283—294. Trinajstić , I., 1974: Novi pogledi na fitogeografsko raščlanjavanje vegetacije jadranskog primorja Jugoslavije. IV. Kongres biologa Jugoslavije, Sarajevo. Rezimei referata, 46—47. Trinajstić , I., 1975: Novi prilog poznavanju rasprostranjenosti asocijacije Oleo-Euphorbietum denđroidis (Oleo-Ceratonion) u jadranskom primorju Jugoslavije. Acta Bot. Croat. 34, 121—125. |
ŠUMARSKI LIST 11-12/1978 str. 74 <-- 74 --> PDF |
Trinajstić , I. i I. Sugar , 1975: Karta potencijalne vegetacije jadranskog primorja Hrvatske, 1:200.000. Republ. Zavod za zašt. prirode SR Hrvatske. Zagreb (msor.). Ziani , P., 1954: Izbira vrst za gozdno melioracijo degradiranih kraških površin. Gozd. Vestn. 9/10, 314—322. ZUSAMMENFASSUNG Ueber den Einfluss der phytogeographischen Grenzen auf den Grad der anthropogenen Degradation der klimazonalen Waldvegetation des adriatischen Küstenlandes Jugoslawiens Alis ein Ergebnis der´ Forscnungen der potentiellen klimazonalen Vegetation des adriatischen Küstenlandes Jugoslawiens, kann man folgende potentielle vertikale Vegetationstufen feststellen: 1. Die Vegetationstiufe der Quercus ilex Wälder 2. Die Vegetationstufe der Quercus pubescens Wälder 3. Die Vegetationstufe der Fagus sylvatica Wälder 4. Die Vegetationstufe der Pinus mugo Wälder In der primären Waldvegetation, unserer Meinung nach, folgten diese Stufen eine nach der anderen direkt und bildeten eine kontinuierte Urwaldpflanzendeoke vom Meeresspiegel selbst bis zu den Gipfeln der Gebirgskette der küstenländischen Dinariden. Nach tausendjährigen ungünstigen menschlichen Einflüssen, können wir deutlich bemerken, dass dieses Gebiet durch eine starke anthropogene Degradation vollkommen umgefasst wurde, und dass darin kein Spuren einer Urwaldvegetation gibt. Jedoch die rezente Pflanzedecke weist uns deutlich darauf wie die pflanzengeographischen Grenzen den Grad der gegenwärtigen anthropogenen Degradation beeinflusst haben. Hier könnten wir die deutlich festgestellte Regelmässigkeit betonen, dass die primäre, klimazonale WaMvegetation je mehr sie sich ihrer phytogeographischen — meistens gleichzeitig auch ökologischen — Grenze nähert, um so mehr wird sie auf die Wirkung der anthropogenenn Faktaren impfindlicher. An der phytogeographischen Grenze selbst, ist der Wald vollkommen verschwunden und gerade hier finden wir heute auch die grössten Flächen der extrem degradierten Degradationsstadien — steinigetriffte Weiden, verschiedene Berg- und Gebirgsrasen, oder Gerolle. Ovaj rad je referat sa savjeto-Prof. Dr IVO TRINAJSTIĆ, vanja »Uloga šume i šumske ve-Šumarski fakultet getacije u zaštiti čovjekove oko-Zagreb, Šimunska c. 25. Une u odnosu na Jadransko područje «, koje je održano u Zadru od 4. do 6. III 1976. |