DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 61     <-- 61 -->        PDF

PORTRETI


JOSIP KAETAN KNEŽIĆ


(1786—1848)


U šumarstvu se oduvijek poklanjala izuzetna pažnja građenju prometnica, osobito
u brdskim krajevima. To je i razumljivo, jer bez puteva nema ni korišćenja šuma
a niti gospodarenja sa šumama. Pa se tako i u »Prvom šumarskom stručnom
opisu i nacrtu šuma na Velebitu i Vel. Kapeli od dalmatinske međe do Mrkoplja«<
(KOSOVIĆ, 1914) nalazi i prijedlog mreže puteva za iskorišćivanje šuma tadašnje
Otočke krajiške pukovnije. Taj prijedlog sadrži gradnju 8 puteva od kojih četiri
do mora (na Stinicu, Sv. Juraj — Jurjevo, u Senj i u zaljev Povile). Tokom vremena
te, kao i ličke, šume povezane su cestama do mora. Doduše njihova namjena
nije vezana isključivo za iskorišćivanje šuma nego za opću upotrebu, ali time se
ne umanjuje njihov značaj za šumarstvo. Stoga dobre javne ceste značajne su
i za šumarstvo, pa je pravo, da se njihovim graditeljima piše i u Šumarskom listu.
Jedan od takvih graditelja bio je i JOSIP KAETAN KNEŽIC.


Josip Kaetan Knežić rođen je u Petrinja 15. veljače 1786. godine. Obitelj Knežić
potječe iz Bosne odakle su se njihovi preci doselili u Petrinju. Sa svega petnaest
godina kao izuzetno nadaren učenik Josip je bio postavljen u rodnom mjestu
za pomoćnog učitelja u tzv. geometrijskog školi. Pomagao je tako kratko vrijeme
svome ocu, koji je bio učitelj na toj školi, ali je ubrzo otišao u Beč. Uskoro
je primjen (1802. godine) kao kadet, a kasnije i kao podčasnik u regimentu podmaršala
Filipa Vukasovića. U to vrijeme je Vukasović bio zauzet sa studijama i
pripremama za gradnju poznate Lujzine ceste od Karlovca do Rijeke. Vjerovatno
je Knežić došao u dodir s ovim radom, što je presudno utjecalo na njegov daljnji
životni put. U vihoru Napoleonovih ratova teže je ranjen u Poljskoj, a od 1807.
godine kada je Vojna krajina pripala Francuskoj, pa do sloma Napoleona 1814.
godine nalazio se u sastavu francusko-ilirske regimente u činu natporučnika. Nakon
poraza Napoleona ponovno je u sastavu austrijske vojske i već je 1815. godine
zbog odličnog znanja iz tehničkih nauka kao vojni inženjer premješten u
Zadar. Tako je Knežić došao u priliku da svoje znanje primjeni u praksi. Izradio je
osnovu i zatim obavio regulaciju Krke i Čikole, a također i elaborat o isušenju i melioraciji
močvara rijeke Cetine. Radove na Cetini nije Knežić ostvario jer se u međuvremenu
počeo baviti cestogradnjom. Prometne veze Dalmacije s Likom i ostalom
Hrvatskom bile su u to doba vrlo slabe. Postojala je tzv. dalmatinska cesta
izgrađena u vrijeme cara Josipa II koja sada više nije odgovarala intenzivnom
prometu. Zbog toga je Knežić u vremenu od 1821. do 1832 godine projektirao i
izveo cestu od Zadra preko Obrovca na Podprag, Prag, Kraljičina vrata, Mali Halan,
Sv. Rok do Cerja ili tzv. Stare pošte. Dionica do Obrovca do Cerja poznata
je kao tzv. Velebitska cesta. Ukupna dužina ceste je iznosila 41 km, a svladavala
je nadmorsku visinu od 1045 m mnogim serpentinama. Maksimalni nagib je iznosio
5,5°/o, a miniranjem su izvođeni zamašni radovi naročito u kompaktnim stijenama.
Ovo je prvo ujedno i najveće Knežićevo djelo pa mnogi stručnjaci stavljaju
Velebitsku cestu uz bok glasovite ceste preko Simplona. Nakon završetka


163




ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 62     <-- 62 -->        PDF

radova na cesti 1833. godine Knežić odlazi u mirovinu, jer je smatrao da je zapostavljen
u vojničkoj karijeri.


Međutim tadašnji ban Franjo Vlašić pozvao je Knežića da pristupi izgradnji
nove Jozefinske ceste od Karlovca do Senja. Ova je cesta bila izgrađena u periodu
od 1776. do 1779. godine od poznatog stručnjaka na polju cestogradnje Vinka Strupija,
ali zbog nepovoljnih elemenata nije više mogla odgovarati naraslim potrebama
prometa.


Tako se novim žarom spremno prihvatio Knežić povjerenog posla, zaboravivši
na nepravde koje su učinjene prema njemu, i u periodu od 3833. do 1845. godine
je pod njegovim rukovodstvom bila izrađena čitava dionica nove Jozefinske
ceste od Karlovca, preko Kapele i Vratnika, do Senja u dužini od 114 km. Nova
je cesta posjedovala gotovo sve karakteristike suvremenih planinskih puteva (Lujzine
i Velebitske ceste) kod nas kao i ostalih sličnih cesta izgrađenih u to vrijeme
u naprednim evropskim zemljama. Spomena su vrijedni mnogi izvanredno
dobro riješeni elementi nove ceste kao što su: maksimalni nagib (±5,5%), širina
ceste, izvanredno svladani usponi preko Kapele i Vratnika, rubno kamenje, kolobrani,
odvodnja, podzidi, potporni zidovi i mnogi objekti na cesti. Kod Knežićeve
ceste svi su zidovi građeni od obrađenog kamena na suho od vrsnih majstora
zidara Ličana i Primoraca. Od objekata najznačajniji je »Josipov most preko
Tounjčice« ili »Tounjski velelepni dvomost« vrijedno građevinsko i estetsko
djelo, gdje je Knežić pokazao visoko tehničko dostignuće i istančani osjećaj za
oblikovanje.


Za čitavo vrijeme izvođenja radova Knežić je bio smješten ispod prijevoja
Vratnika u Svetom Mihovilu u maloj kućici vrlo skromnih dimenzija (10x10 m).
Ovo se mjesto kasnije i nazvalo Majorijom u spomen Knežiću, koji je u to vrijeme
bio major po činu u austrijskoj vojsci. U neposrednoj blizini svoje nastambe
sagradio je Knežić u klasicističnom stilu vrlo lijepu fontanu »Carsko vrilo« i crkvicu
Sv. Mihola, a u kompaktnoj stijeni pripremio svoj vlastiti grob.


Nakon što su okončani građevinski radovi na cesti za Knežićevo djelo pročulo
se nadaleko. Tada je nastupio sretan trenutak za Knežića, kada mu je uz veliko
slavlje i prisustvo mnoštva naroda na vrhu Kapele, najvišoj točki Jozefinske
ceste, 8. listopada 1843. godine bilo dodijeljeno odlikovanje Leopoldovog viteškog
reda. U pozdravnom slavopjevu koji je tom prilikom tiskan kaže se da je
Knežić zaslužio odlikovanje, »radi velikih o građenju cestah stečenih zaslugah«.


Kada je izgradnja nove Jozefinske ceste već bila pri kraju, Knežić je 1840. godine
dobio nalog za gradnju nove ceste od Gospića preko Brušana i Baških Oštarija
do Karlobaga u dužini od 41 km. Na ovoj dionici u 18. stoljeću su bile izgrađene
dvije ceste i to: Karolinška (1750. do 1754. godine i Terezijanska 1782. do 1786.
godine), koje su bile veoma strme, pa nisu više odgovarale povećanom prometu.
Obilazak terena u svrhu rekognosciranja Knežić je obavio 1841. godine sa svojim
učenikom natporučnikom Simeonom Kekićem (1807. do 1863. godine). Izradu
generalne trase ostvario je Knežić i pod njegovom upravom (1844. do 1846. godine)
izgrađena je dionica od Gospića do Baških Oštarija (20 km), a preostala dionica
od 21 km doKarlobaga izvedena je pod majstorskim vodstvom Kekića (1846.
do 1851. godine). Knežić nije nažalost dočekao završetak izgradnje tzv. Karlobaške
ceste, jer je umro već 1848. godine.




ŠUMARSKI LIST 3-4/1981 str. 63     <-- 63 -->        PDF

Ova se cesta također odlikuje velikim umijećem u svladavanju najtežih uspomena
na Velikom vrhu (955 m n. v.) i Kubusu (927 m n. v.), majstorski vođenom
trasom sa serpentinama primorskim padinama Velebita, potpornim zidovima, odvodnjom
i drugim izvanredno riješenim elementima ceste.


Kraj života Knežić provodi u Senju, gdje 1845. godine radi na rekonstrukciji
starog gradskog vodovoda i prekrasne Zetelove česme na Cilnici, pregradnji
senjske luke i pristaništa. Senjsku luku je bilo potrebno proširiti, jer je izgradnjom
nove Jozefinske ceste bio pojačan promet robama, koje su gravitirale na
Senj.


Malo je možda poznato da se Knežić bavio i prvim željezničkim studijama
u Hrvatskoj. Već je 1827. godine prema nalogu Beča zbog unapređenja trgovine
proučio mogućnost gradnje željezničke pruge od Siska preko Petrinje, Gline, Slunja
i Ličkog Petrovog sela do Karlobaga, odnosno od Karlovca preko Velike Kapele
i Vratnika do Senja. U periodu od 1827. do 1840. godine Knežić je izradio detaljne
projekte ovih željezničkih pruga. Za prvu predloženu prugu Knežić zaključuje
da bi bilo potrebno izgraditi samo dio od Siska do Maljevca (65 km), a dalje
bi se izgradila cesta (175 km) do Karlobaga. Za drugu prugu, također predlaže
najekonomičnije rješenje da se izgradi pruga od Siska do Bandinog sela (86
km), a odavde bi se izgradila cesta do Josipdola (30 km) s priključkom na novu
Jozefinsku cestu. Prema ovoj zamisli prijevozni troškovi od Siska do Senja smanjili
bi se za polovicu. Knežić ispravno zaključuje da bi gradnja željezničke pruge
preko teških prijevoja Velike Kapele i Vratnika bila vrlo skupa. Osim toga za izgradnju
željezničkih pruga u nepristupačnim planinskim terenima nije bilo iskustva,
a također još nisu bile konstruirane ni odgovarajuće lokomotive. Za grad
Senj je važno što je Knežić u projektu o izgradnji željezničke pruge Sisak—Bandino
selo predvidio mogućnost produljenja pruge za Bjelovar do Budima i Pešte.
Time bi uloga grada Senja kao važne luke još više porasla.


Stalna nastojanja Beča oko realizacije željezničke pruge od Siska do Bandinog
sela nisu urodila plodom, jer je između ostalog nadošla poznata burna 1848.
godina u Evropi, kada je ujedno prestalo kucati srce glavnog tvorca ove zamisli našeg
velikog Josipa Kaetana Knežića. Umro je u tišini 15. rujna 1848. godine i bio
po vlastitoj želji pokopan u »kamenu stancu« ispod Vratnika. U znak hvale Senj
ani mu podigoše nadgrobnu ploču, a grobnica je popravljena 1938. godine zaslugom
Inspektorata za pošumljivanje primorskog krasa pod upravom Vinka Pleše ,
dipl. ´inž. U isto vrijeme je obnovljena i crkvica Sv. Mihovila i fontana Carski vrilo.


U sadašnjem momentu Knežićeva grobnica, kao i njegova djela u blizini grobnice
(fontana i crkvica) se nalaze u prilično zapuštenom stanju. Grad Senj je dobro
odmjerio zasluge ovog velikana kada ga je proglasio »začasnim građaninom«,
pa ovakvu nebrigu od grada Senja i Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika
kulture sigurno nije zaslužio. Potrebno bi bilo dolično urediti spomenute objekte,
a izgradnjom manjeg prikladnog parkirališta uz fontanu pružiti mogućnost mnogobrojnim
motoriziranim turistima da posjete Knežićev grob i njegove objekte
(fontanu i crkvicu). Ovi objekti već danas predstavljaju dio naše bogate povijesti
u domeni graditeljstva s kojima se možemo opravdano ponositi.


Prisjećajući se ovom prilikom izvanrednih hrvatskih starih cestograditelja:
Strupija, Vukasovića, Knežića, Kekića i drugih, zasigurno da Josipu Kaetanu Knežiću
kao jednom od najgenijalnijih tehničkih kreatora pripada posebno mjesto.