DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 37 <-- 37 --> PDF |
Šum. list 105:363—1981 OBILJEŽJA, DJELATNOST I STATUS NACIONALNIH PARKOVA U HRVATSKOJ1) Boris KALE, dipl. pravnik Šibenik SAŽETAK. U radu su prikazane definicije posebno zaštićenih dijelova prirode, koji mogu imati svojstvo nacionalnog parka, pravni položaj, posebno u odnosu na odredbe ZUR-a, organizacija za provođenje zaštite i korišćenja nacionalnih parkova kao i domet njihovih funkcija, (op) UVOD Povratak prirodi (»le retour ä la nature«) to je jedini izlaz iz proturječnosti i poroka građanskog društva, kako to u svojim teoretskim razmišljanjima iznosi Jean Jacques Rousseau. Tu Rousseauovu misao ne možemo doslovno shvatiti — kao goli elementarni povratak prirodi, kako bi o tome rezonirao jedan prirodoslovac, jer je ta svoja razmišljanja iznosio u teoriji o prirodnom pravu. U svakom slučaju, ideja o vraćanju čovjeka prirodi danomice postaje sve aktualnija u suvremenoj civilizaciji. Ekologija je razvila cijeli pokret za očuvanjem, zaštitom i unapređenjem čovjekove radne i životne okoline. Taj je pokret i u našem Ustavu: »Čovjek ima pravo na zdravu životnu okolinu« (čl. 192. Ustava SFRJ). Jugoslavenski Krivični zakonik prvi je U svijetu propisao kao krivično djelo zagađivanje čovjekove okoline. Čovjek današnjice ima sve manje izvorne prirode. Nju kradu građevinski objekti, ceste, štetne imisije, rudnici, drvosječe, lovci i mnogi drugi faktori. Nekontrolirani i nemilosrdni napad čovjeka na prirodu počeo je zabrinjavati ljudsku zajednicu već u samim počecima industrijalizacije. Prva zaštićena prirodna cjelina bila je šuma FONTAINEBLEAU 1853. godine. Kako i gdje se vratiti prirodi, na kojim prostorima? Takvih prostora je sve manje! Možda će jednog dana to biti jedino nacionalni parkovi. Što je to nacionalni park? Potpuni odgovor na to može dati samo zakonodavstvo pojedine zemlje. Opća definicija mogla bi se donekle izmjeniti samo u nekim elementima. Prema jednom stajalištu, nacionalni park je zakonom zaštićen i točno ograničen kraj koji se održava u prirodnom stanju. U tom pogledu, zakonom se zaštićuje životinjski i biljni svijet, reljefni, erozivni i akumulacijski oblici, kraška i glacijalna svojstva (1). i) Izvorno rađen kao elaborat na zahtjev Zajednice šumarstva Dalmacije početkom 1980. godine. (Ur) |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Drugo stajalište (2) polazi od nešto šireg pojma nacionalnog parka i daje mu ove karakteristike: — prostranije područje koje obuhvaća jednu ili više izvornih ili u manjoj mjeri izmjenjenih prirodnih sredina (ekosistema), — ima značajnu prirodnu, estetsku, znanstvenu, kulturnu, obrazovno-odgojnu i turističko-rekreativnu vrijednost. Prvi nacionalni park u svijetu proglasile su godine 1872. SAD. Bio je to YELLOWSTONE park. Osnovna intencija tog proglašenja bila je »da se zaštite čuda prirode na korist i užitak naroda«. Analizirajući historijat i definiciju nacionalnih parkova, A. Šobat navodi: »Iz toga proizlazi i sam naziv nacionalni park«, »nacionalni« jer je od općeg nacionalnog značaja i »park« jer služi za odmor i rekreaciju«. (3) Uza sve različitosti u definiciji, djelatnosti i statusu nacionalnih parkova, ipak svi oni imaju neke zajedničke karakteristike: — područje sa izvornom i očuvanom ili neznatno izmjenjenom prirodnom sredinom, — posjedovanje prirodne, estetske, znanstvene i rekreativne vrijednosti, — osigurava se posebna zakonska zaštita, — njima upravljaju organi odnosno organizacije utvrđene zakonom.3 Postojalo je dosta nastojanja i inicijative da se na međunarodnoj razini odredi pojam- nacionalnog parka. U tome se nije ni do danas uspjelo. Pri tome se naglašeno isticalo nacionalno shvaćanje i rješenje, pa je put do univerzalne definicije težak. Ima zakonodavstva koja polaze od toga da u nacionalnom parku treba cijeli biljni i životinjski svijet prepustiti vlastitom prirodnom razvoju, bez ikakvoga ljudskog utjecaja. Drugi naglašavaju ravnopravnu komponentu nacionalnog parka u pogledu njegove uprave. Postoje i drugi pristupi i shvaćanja. Pokret o zaštiti stanovitih objekata prirode odrazio se i u našim krajevima. O tome pišu časopisi »Priroda«, »Hrvatski planinar«, »Šumarski list«, »Lovačko-ribarski vjesnik« i dr. Na području Hrvatske zakonom su bile zaštićene ptice pjevice. Bilo je osnovano i djelovalo je Društvo za uređenje i poljepšavanje Plitvičkih jezera i okolice. Sve se to zbivalo između 1890. i 1900. godine. Prema odredbama Financijskog zakona za 1928/29. godinu, pod posebnu zaštitu stavljaju se Plitvička jezera, Bijele stijene, Štirovača i Paljenica. Više organiziranosti u zaštiti prirode ispoljava se poslije oslobođenja. Godine 1945. donesen je u Jugoslaviji «Zakon o zaštiti spomenika kulture i prirodnih rijetkosti DFJ«. Već je 1948. godine Zemaljski zavod za zaštitu prirodnih rijetkosti NRH proglasio SKRADINSKI BUK i neke druge objekte i lokalitete zaštićenom prirodnom rijetkošću. Oblast zaštite prirode i nacionalnih parkova u nadležnosti je zakonske regulative republika i pokrajina. 2) U ovom radu pod »nacionalnim parkom« razumijeva se i radna organizacija koja se u prvom redu brine za zaštitu prirode — nacionalnog parka, a zatim obavlja i druge djelatnosti (korišćenja i dr.) (Ur) 364 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 39 <-- 39 --> PDF |
Pogled s jugozapadne strane na Veliko jezero i okolicu u Nacionalnom parku Mljet. OSNOVNA OBILJEŽJA Kao što je u naslovu naznačeno, ovdje ćemo pokušati prikazati institucionalne okvire nacionalnih parkova u Hrvatskoj, obuhvaćene Zakonom o zaštiti prirode (5) i djelomično još nekim propisima. Priroda je zaštićena kao cjelina i u tu svrhu društvena zajednica u skladu sa zdravstvenim, kulturnim, estetskim, znanstvenim i drugim potrebama ljudi poduzima mjere kojima se određuje odnos čovjeka prema prirodi. Priroda je dobro od općeg interesa što stvara pravo i obvezu mnogih subjekata za osiguranje uvjeta za njeno očuvanje, uređenje i unapređivanje. Zaštita prirode provodi se i ostvaruje osobito ovim mjerama: — racionalnim korišćenjem prirodnih dobara bez bitnog oštećenja i nagrđivanja njenih dijelova i narušavanje ravnoteže njenih elemenata, — sprečavanjem štetnih zahvata i poremećaja nametnutih industrijalizacijom, urbanizacijom i drugim djelatnostima, — stavljanjem pod posebnu zaštitu određenih dijelova žive i nežive prirode. Nacionalni parkovi su posebno zaštićeni objekti prirode i njima se u Zakonu o zaštiti prirode pridaje važno mjesto. Zakon o nacionalnim parkovima određuje ova obilježja: 1. prostorno područje osobite prirode, 365 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 40 <-- 40 --> PDF |
2. posjeduje kulturne, znanstvene, odgojne, obrazovne, estetske, turističke i rekreativne vrijednosti, 3. obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosistema. Nacionalni parkovi (poput strogih rezervata i parkova prirode) proglašavaju se zakonom. Navodeći posebno zaštićene objekte prirode (nacionalni parkovi, strogi rezervati, parkovi prirode, specijalni rezervati, park-šume, značajni krajolici, spomenici prirode, hortikulturni spomenici, spomen-područja, spomen-objekti i pojedine biljne i životinjske vrste), Zakon ih postavlja u određenom redoslijedu, prema njihovoj važnosti. U tome nacionalnim parkovima opravdano pripada prvo mjesto. Mislimo, da bi se određena prirodna cjelina ili dio te cjeline mogao proglasiti nacionalnim parkom, da bi trebao ispunjavati sve pretpostavke navedene od 1 do 3. Dakle, te karakteristike moraju postojati kumulativno. Možda bi jedino mogli zaustavati na »kulturnom« obilježju odnosno vrijednosti nacionalnog parka. Ako pod kulturom podrazumijevamo duhovne i materijalne tvorevine ljudi, a na drugoj strani nacionalni park stavljamo u okviru »jednog ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosistema«, dolazi se u izvjesnu proturječnost. Ukoliko neki objekt prirode egzistira u svom izvornom, netaknutom obliku, samim tim ne može imati neki kulturni značaj, jer to nije tvorevina ljudi. Zakonodavac je mogao imati na umu i neke druge činjenice. Nacionalni park postaje objekt na kojem se mogu ostvarivati izvjesne kulturne manifestacije. Usim iznešenog, do samo čina proglašenja prostranog područja nacionalnim parkom, o toj tvorevini se i ne može govoriti kao nekoj instituciji. Svjesna akcija društva da područje odgovarajućih vrijednosti proglasi posebno zaštićenim objektom prirode, uvijek u sebi sadrži i stanovite kulturne premise. Čin proglašenja sadrži posebni režim zaštite, potrebu za posebnim angažmanom i aktivnošću određenih subjekata. U tome se može nazirati kulturna komponenta, kulturna vrijednost koju u sebi sadrži institucija nacionalnog parka. Jasno je da se sva nabrojena svojstva nacionalnog parka ne moraju ispoljavati u datom momentu. Ta strana problema spada u faktično pitanje. Ove zaštićene objekte prirode posjećuju brojne ekskurzije pa sama ta činjenica implicira njihova odgojna, obrazovna, turistička i rekreativna svojstva. Osobite prirodne ljepote ne mogu mimoići gotovo ni jedan nacionalni park i time njegove estetske vrijednosti postaju temeljni motiv »hodočašća« građana svih uzrasta. Pojedini nacionalni parkovi još uvijek su objekti neznatnih ili nikakvih znanstvenih istraživanja. U kolikoj mjeri će se neki prirodni fenomen istraživati, ovisi od više činilaca (stupanj organiziranosti društva, interes, kadrovi, materijalne mogućnosti i si.). Na prostranstvu parka ne dozvoljavaju se zahvati ljudskom djelatnošću kojima bi se mijenjala prirodna svojstva. Radi usporedbe, da vidimo kakvog je intenziteta zaštita još nekih posebno zaštićenih objekata prirode: |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 41 <-- 41 --> PDF |
strogi rezervat je područje u kojem priroda može biti neznatno izmijenjena ljudskom djelatnošću, — park prirode je prostorno prirodno ili dijelom kultivirano područje, — specijalni rezervat je područje u kojem je izražen jedan ili više elemenata prirode, a osobitog je znanstvenog značaja i namjene. Kod ostalih zaštićenih objekata zakonodavac u još manjoj mjeri inzistira na njihovoj izvornosti i prirodnom izgledu. U središta Nacionalnog parka od mora ulazi se kroz tjesnace Velika Paklenica (na slici) ili Male Paklenice. |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 42 <-- 42 --> PDF |
Imalac posebno zaštićenog objekta prirode dužan je istog čuvati i održavati prema uputama nadležnog zavoda za zaštitu prirode. U toku rasprave oko proglašenja Kornatskog otočja nacionalnim parkom, 3) isprva su isticani izvjesni imovinsko-pravni problemi, jer je ovih nekoliko stotina otoka uglavnom privatno vlasništvo. Strogi režim zaštite arhipelaga neminovno mora ograničiti korištenje i raspolaganje tih zemljišta. Takva ograničenja mogu se provoditi jedino uz odgovarajuće naknade štete vlasnicima. Kornatski otoci predstavljaju vidnu razliku u odnosu na četiri postojeća nacionalna parka u Hrvatskoj koji imaju bujnu vegetaciju. Na Kornatima dominira kamenjar, pa će se morati prilagoditi režim zaštite i unutrašnjeg reda. Do sad je Kornatsko otočje imalo status rezervata prirodnog predjela. (6) DJELATNOST Zakon o zaštiti prirode izričito navodi da djelatnost uprave nacionalnog parka utvrđuje svojom odlukom, kao osnivač, Skupština općine. Općina može upravljanje nacionalnim parkom povjeriti odgovarajućoj već postojećoj organizaciji udruženog rada. Subjekte i način utvrđivanja djelatnosti radne organizacije propisuje (7) »Zakon o udruženom radu« (čl. 409., 410. i 411.). Djelatnost određuje osnivač odnosno radnici u organizaciji udruženog rada samostalno, u skladu sa zakonom. Pobliže o tome govori »Zakon o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti «. Postoje tri pravne osnove za utvrđivanje djelatnosti radne organizacije i to: a) Odluka o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti (8), b) odredbe lex specialis, c) u skladu s poslovnim običajima (9). Skupština općine odnosno organizacija koja upravlja nacionalnim parkom, mogu utvrditi djelatnost nacionalnog parka na jedan od tri opisana načina. Većinu nacionalnih parkova u Hrvatskoj: Plitvička jezera, Paklenica, Risnjak i Mljet (10—13) karakteriziraju guste šume, Čak u samom nazivu zakona o proglašenju nacionalnog parka Paklenica i Risnjak stoji riječ »šuma «. Kod dva preostala nacionalna parka nametnuo se drugi atribut (»Plitvička jezera« i »zapadni dio otoka Mljeta«), tako da je iz naziva zakona izostala riječ »šuma«. Nacionalni park Plitvička j e r e r a zaprema 192 km2 površine, pretežno pokrivene gustom prastarom šumom, mjestimično prašumskog obilježja. Šestnajst jezera međusobno odvojenih visokim barijerama sedre, preko kojih se prelijeva voda u stotine slapova i kaskada. (4). Autohtone šume Pakle n ic e spadaju među najveće šume na obalama Mediterana. Park presjecaju sunčani pašnjaci, duboki klanci, vodotoci, mor aj U međuvremenu je i ovo otočje proglašeno nacionalnim parkom — Zakonom o nacionalnom parku »Kornati«, objavljenom u Narodnim novinama br. 31. od 5. 08. 1980. (Ur) |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 43 <-- 43 --> PDF |
fološke zanimljivosti i rariteti velebitskoga planinskog masiva. Površina parka ima 3.617 ha od čega polovica prostranstva pripada šumama. (5) Mljet je naj pošumljenoj i jadranski otok, pretežno borovom šumom. Na otoku 72°/o površine pripada šumskoj vegetaciji, a samo 6% kamenjaru. Nacionalni park R i s n j a k prostire se na 3.600 ha šume planine Ris njak. Iznijeli smo najosnovnije podatke o nacionalnim parkovima u Hrvatskoj da bismo lakše pratili dalnja razmatranja. Jednom svojom odredbom (5) »Zakon o šumama« govori o šumama s posebnom namjenom, pa nabraja: »šume koje predstavljaju posebnu rijetkost ili ljepote ili su od posebnog znanstvenog ili povijesnog značaja (nacionalni parkovi, rezervati i si.). Djelatnost održavanja, zaštite i eksploatacije šuma spada u područje šumarstva. Unutar toga svjesna aktivnost ljudi odvija se prema pravilima šumarske znanosti i struke. Kada se neka šuma proglasi nacionalnim parkom, ona u suštini i dalje ostaje šuma. Organizacija rada i tehnologija u mnogo čemu ostaju isti. Uzgoj i zaštita šuma postaju naglašeniji, a sužava se obim eksploatacije do totalnog ograničenja. Šumi se počinju pridavati druga značenja i funkcije. Njeno korištenje kreće u drugom pravcu — turizmu, rekreacije, odgoja, obrazovanja i znanosti. Za »obične« šume lakše je odrediti što se u njima ne smije raditi, nego što je u njima dozvoljeno. Zakon o zaštiti prirode propisuje da su u nacionalnom parku dozvoljene samo one djelatnosti kojima se ne ugrožava izvornost biljnog i životinjskoga svijeta, te hidrografske, geomorfološke, geološke i pejzažne vrijednosti. Dozvoljene su samo one radnje kojima se održava ili uspostavlja prirodna ravnoteža. Činjenice i odgovarajući propisi nas upućuju na to da je djelatnost nacionalnih parkova u Hrvatskoj područje šumarstva, s akcentom na održavanje i zaštitu šuma. Osnovna djelatnost organizacije koja gospodari nacionalnim parkom je, prema tome, slijedeća: 1. Održavanje šuma (njega mladica, čišćenje mladika, čišćenje debla od granja, čišćenje i proreda), te podizanje sjemena i sadnica za obnovu šuma, 2. Zaštita šuma i šumskog zemljišta od biljnih bolesti i štetnika, domaće stoke i divljači, požara, aerozagađenja, štetnih klimatskih činilaca, ispiranja, klizanja i odnošenja, 3. Čuvanje i zaštita šuma i šumskog zemljišta od protupravnog prisvajanja i drugih protupravnih radnja, 4. Održavanje šumskih prometnica i drugih objekata koji služe za iskorištavanje šuma. Ovdje se vidi da se nacionalni park ne propušta vlastitom prirodnom razvoju, niti se isključuje svaki ljudski utjecaj, kako to u djelatnosti nacionalnih parkova čine pojedina zakonodavstva. Ukoliko se park orijentira i na proizvodnju sjemena i šumskih sadnica, time se postiže obnova i sanacija šuma, te održanje postojećeg šumskog fonda. |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Ne bi trebalo isključiti mogućnost da se u pojedinim situacijama i u određenoj mjeri dozvoli i rekonstrukcija šuma nacionalnog parka. Jasno je da takva rekonstrukcija ne smije narušiti postojeću prirodnu ravnotežu biljnog i životinjskog svijeta, niti dovesti u pitanje izvornost i autentičnost ambijenita i pejzaža. Iskorišćavanje šuma na način kako to rade šumska gospodarstva (sakupljanje šumskih proizvoda: drvo, šumsko sjeme, šumski plodovi, smola, ljekovito bilje, pčelarenje i dr.) te lov i uzgoj divljači zahtjeva posebnu raspravu, koja spada u domenu šumarske znanosti. U nas nema znanstvene ni stručne literature koja podrobnije obrađuje nacionalne parkove sa stajališta zaštite prirode i sa organizaciono-pravnog aspekta. To i dovodi do određenog nesnalaženja u praksi. Zato organizacije koje gospodare nacionalnim parkovima nemaju sasvim jasnu predodžbu o njihovoj djelatnosti. Za jedne je to gospodarska (privredna), a za druge društvena djelatnost. Jednostrano promatranje definicije nacionalnog parka lako može odvesti u pogrešnom pravcu. Kao što je naznačeno, uz nacionalni park se vezuju ove vrijednosti: — kulturne, — znanstvene, — obrazovne, — odgojne, — estetske, — turističke, — rekreativne. Svaka djelatnost osim svoje osnovne funkcije, pruža i neke druge koristi ili su te koristi rezultat osnovne djelatnosti. Tako je i s nacionalnim parkovima. Sve ono što se vezuje uz nacionalni park i sve one blagodati koje on pruža, bez toga bi nestale, kada bi temeljni supstrat nacionalnog parka — šumu, prepustili zubima industrijalizacije, urbanizacije i nekih drugih djelatnosti. Uprava nacionalnog parka »Mljet« u svom Statutu kao osnovnu djelatnost utvrđuje područje prosvjete, znanosti, kulture i informacija, podskupina (120324) »Zaštita kulturnih dobara, prirodnih i drugih znamenitosti«. (7). U navedenu podskupinu spadaju zavodi za zaštitu kulturnih spomenika, zavodi za zaštitu prirode i dr. Zaštita kulture spomenika, prirode i drugih posebnih vrijednosti ima široko i različito polje djelovanja. Međutim, unutar tehničke podjele rada, svaka se djelatnost opet nađe u jednom svom specifičnom i užem području u kojem utvrđuje i ostvaruje svoje ciljeve i zadatke. Djelatnost nacionalnog parka iscrpljuje se gospodarenjem, iskorišlavanjem parka, kao svojevrsne privredne djelatnosti. Indikativna je u tom pogledu odredba čl. 2. st. 2. Zakona o proglašenju šume Risnjak nacionalnim parkom, koja glasi: »Točne granice nacionalnog parka Risnjak odredit će državni sekretar za poslove narodne privrede«. Za određivanje točnih granica nacionalnog parka Paklenica, Zakon je ovlastio ministra šumarstva u spora 370 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 45 <-- 45 --> PDF |
zumu s Predsjednikom vlade. Uostalom sva četiri nacionalna parka faktički i obavljaju privrednu djelatnost. Zavodi za zaštitu spomenika kulture i zavodi za zaštitu prirode imaju određene ingerencije na sve prirodne predjele i spomenike kulture koji predstavljaju izvjestan interes utvrđen zakonom. Njihova aktivnost obuhvaća proučavanje, registriranje, pružanje stručne pomoći, suradnju s imaocima posebno zaštićenih objekata i si. S toga aspekta zavodi su okrenuti vrijednostima nacionalnih parkova. Kao što zavodima nije cilj da se bave privrednom aktivnošću, tako nije ni osnovni cilj nacionalnog parka da se bavi znanstvenim Nacionalni park Mljet: Pristanište (u Velikom jezeru) sa zgradom Uprave Nacionalnog parka. istraživanjima. Oni za to nisu osnovani, pa zato nisu ni osposobljeni, ni kvalificirani. Park može u tu svrhu angažirati pojedine istraživače i institute. I sam nacionalni park bi mogao osnovati institut koji bi imao sadržaj i dimenzije sporedne djelatnosti. 37.1 |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 46 <-- 46 --> PDF |
U toku rada na ovoj temi nisu nam bili dostupni samoupravni opći akti Nacionalnog parka »Plitvička jezera«. Međutim, sama tvrtka radne organizacije upućuje na izvjesne zaključke. Ona glasi (ukoliko U međuvremenu nije izmijenjena): »Nacionalni park Plitvice, poduzeće za zaštitu prirode, hoteljerstvo, turizam i trgovinu«. Ovakvo organiziranje i konstituiranje nacionalnog parka postavlja izvjesna pitanja. U ovakvoj radnoj organizaciji organizirane su osnovne organizacije ugostiteljstva, turizma i trgovine. To znači da predmet poslovanja u osnovnoj djelatnosti prelazi okvire šumarstva. Značajno je spomenuti da još postoji OOUR Preventivna zaštita i OOUR Dokumentacioni centar, koji mora da su u izravnoj vezi sa sveukupnom zaštitom nacionalnog parka. Bez obzira na to da li su u organizaciji Nacionalnog parka Plitvička jezera nastupile izvjesne promjene, smatrali smo potrebnim osvrnuti se na izloženi model samoupravnog organiziranja parka. Za gospodarenje nacionalnim parkovima od velikog je značaja stav prema sporednim djelatnostima. Polazišta u tome treba naći u odgovarajućim odredbama Zakona o udruženom radu (čl. 411). Da bi radna organizacija osim osnovne mogla obavljati sporednu djelatnost trebaju biti ispunjene slijedeće pretpostavke: — da se radi o djelatnosti koja je uobičajena da se obavlja uz osnovne djelatnosti u manjem opsegu ili povremeno, — da ta djelatnost doprinosi potpunijem iskorištavanju kapaciteta sirovina, otpadaka ili pomoćnog materijala koji se upotrebljava za obavljanje osnovnih djelatnosti, — da ta djelatnost u drugom pogledu služi racionalnijem obavljanju osnovne djelatnosti. Kada je riječ o radnoj organizaciji u sastavu koje se nalaze osnovne organizacije, tada djelatnost radne organizacije čine osnovne djelatnosti osnovnih organizacija udruženog rada. O sporednim djelatnostima radne organizacije u toj situaciji nema govora. Sporedna djelatnost ne upisuje se u sudski registar, osim izuzetno kod prodaje robe ili obavljanja usluga osobama koje nisu kupci robe, odnosno korisnici usluga njezine osnovne djelatnosti. U pojedinim slučajevima između dvije ili više djelatnosti mora se utvrditi »pretežna djelatnost« koja time postaje osnovna djelatnost. Zakon je sasvim opravdano napravio dinstinkciju između osnovne i sporedne djelatnosti, kao i akcesarnu vezu između njih. Time se određuju jasni okviri, ciljevi i zadaci svih oblika samoupravnog organiziranja udruženog rada. Organizacija rada, kao sredstvo za efikasnije ostvarivanje odgovarajućih zadataka, stavlja se na višu razinu, jer se isključuje daljnja mogućnost stvaranja radnih organizacija za sve oblike proizvodnje ili usluga, ovisno od individualne želje i shvaćanja. Ovakva pravna regulativa ima jedan opće koristan značaj, a taj se naročito ispoljava kod radnih organizacija koje obavljaju djelatnost od posebnoga društvenog interesa, gdje spadaju i nacionalni parkovi. Zakon ne dozvoljava mogućnost da osnovna organizacija obavlja sporednu djelatnost za čije obavljanje postoje uvjeti da se osnuje druga osnov |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 47 <-- 47 --> PDF |
na organizacija. I ovdje dolazi do izražaja maksima, da je prethodno potrebno razdvojiti i odrediti vlastitu fizionomiju, da bi se ti organizmi mogli potpunije i realnije udružiti, na evidentnim točkama interesa. Unutar toga, radnoj organizaciji ne može se osporiti činjenica da ona predstavlja osnovni organizacijski oblik u kojem se objedinjuju međusobno zavisne funkcije (od faze proizvodne do proizvodnje). (18) Smatramo da nam ova razmatranja učvršćuju uvjerenje o tome, da je osnovna djelatnost nacionalnih parkova šumarstvo. Osnovano je postaviti pitanje, koliko se toj djelatnosti može približiti djelatnost na zaštiti izvornosti biljnog i životinjskoga svijeta, hidrografske, geomorfološke, geološke i pejzažne vrijednosti? Onoliko koliko to traži situacija s jedne strane, i koliko to pružaju materijalne i druge mogućnosti, s druge strane. Što u tome čini osnovnu, a što sporednu djelatnost? Svaki od nabrojenih poslova zaštite prirode nacionalnog parka može biti osnovna djelatnost. Pri tome se ne može usko gledati na normu, da organizacija udruženog rada može imati samo jednu osnovnu djelatnost. Ukoliko pak se svi ti poslovi ne bi mogli podvesti pod jednu osnovnu djelatnost, ne bi smjelo biti zapreke da se unutar nacionalnog parka organizira više osnovnih organizacija udruženog rada, jer bi one bile povezane zajedničkim interesima u radu zbog međusobne povezanosti, procesom rada odnosno poslovanja. Udio u radu (faza rada) svake osnovne organizacije je uvjet da takva radna organizacija uspješno ostvaruje zadatke zbog kojih je osnovana. Tako organizirani nacionalni park imao bi djelatnost koja bi prelazila granice šumarstva, ali ni u kojem slučaju ne bi mogao isključiti šumarstvo iz osnovne djelatnosti. Propisi o jedinstvenoj klasifikaciji djelatnosti ne mogu nam dati odgovore na sva pitanja koja se ovdje postavljaju. Klasifikacija djelatnosti je prvenstveno pravljena za potrebe obavještavanja, društvenog knjigovodstva, evidencije, statistike i društvenog planiranja. Na ovakve i slične teškoće naišla je i Komisija za praćenje provođenja ZUR-a pri Skupštini SFRJ. Zato je predložila SIV-u da ispita potrebu donošenja odgovarajućih podzakonskih akata za provođenje člana 410 Zakona o udruženom radu; U kakvoj su relaciji šumarstvo odnosno djelatnost zaštite izvornosti biljnog i životinjskog svijeta i prirode općenito, u odnosu na hotelijerstvo, turizam i trgovinu? Uzmimo, radi primjera Plitvička jezera. Krajolik zbog svoje aktivne prirode privlači velik broj posjetilaca. Njihov dolazak i boravak traže podizanje turistički i ugostiteljskih objekata, prodavaonica, pristupnih cesta i si. Kakvu pravnu egzistenciju mogu naći ugostiteljske, turističke, trgovinske i slične djelatnosti unutar nacionalnog parka. U tome vidimo dvije mogućnosti. Jednom te djelatnosti mogu egzistirati unutar nacionalnog parka kao sporedne djelatnosti, na način i pod uvjetima utvrđenim u prethodnom razmatranju. Drugi put, sve te djelatnosti, odnosno svaka za sebe, mogu se obavljati u samostalnoj organizaciji udruženog rada, dakle, izvan radne organizacije koja gospodari nacionalnim parkom. Iz toga proističe zaključak, da se ugostiteljstvo, turizam, trgovina i slične djelatnosti ne bi mogle unutar nacionalnog parka obavljati kao osnovne djelatnosti. Time se ne isključuje uspostavljanje odgovarajućih odnosa u poslovanju. Naprotiv, upravo o toj |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 48 <-- 48 --> PDF |
vezi vodio je računa Zakon o zaštiti prirode (čl. 6). Tu se utvrđuje da se sredstva za zaštitu prirode (nacionalnog parka), među ostalim osiguravaju i od organizacija udruženog rada i drugih organizacija, koje koriste prirodu i njeno bogatstvo, na temelju samoupravnih sporazuma i društvenih dogovora. Koliko graditi i kakve ugostiteljske, turističke, trgovačke i druge objekte, ovisi od ocjene organa i organizacija koje o tome odlučuju. Neosporno je da ta djelatnost i radnje ne smiju ugroziti izvornost ambijenta, te da se na području parka mora održati prirodna ravnoteža. Organiziranje brojnih djelatnosti unutar radne organizacije nacionalnog parka s tretmanom osnovne djelatnosti (preko OOUR-a), u stvari slabi efikasnost u radu na temeljnim zadacima za koje je nacionalni park osnovan, pa takve osnovne organizacije, ustvari, imaju karakteristike i funkciju radne organizacije. Tako se ne ostvaruju intencije zakonodavca. »Organiziranjem osnovnih organizacija treba procese koji u praksi znače stvarne integracije rada radnika u radnoj organizaciji u udruženom radu u cjelini. U vezi s tim neprihvatljiva je tendencija koja se javlja u nekim sredinama, da se osnovne organizacije organiziraju u stvari kao radne organizacije, bez stvarnoga zajedništva u radnoj organizaciji, racionalne podjele rada i funkcionalne podjele rada, kompletnim administrativno-stručnim službama ltd«. (Mišljenje Komisije za praćenje provođenja ZUR-a Skupštine SFRJ sa sjednice od 27. 10. 1977.). Umjetan, isforsiran način udruživanja rada i sredstava ne samo što ne doprinosi nikakvoj stvarnoj integraciji već postaje faktor dezintegracije tog rada. Pojava se ispoljava oštrije ukoliko se ona događa u organizmu u kojem se provode funkcije od posebnoga društvenog interesa. STATUS Pojedina statusna obilježja morali smo dotaći već u prethodnim poglavljima, jer su usko vezana s definicijom i djelatnošću nacionalnih parkova. Organizaciju udruženog rada koja upravlja nacionalnim parkom može osnovati samo općina, na teritoriju koje se nalazi park. Općina može upravljanje nacionalnim parkom povjeriti odgovarajućoj već postojećoj organizaciji udruženog rada. Nacionalni park se ne može poistovjetiti s odgovarajućom organizacijom udruženog rađa, jer on se proglašava zakonom dok još ne postoji nikakva organizacija koja njime upravlja. Nacionalni park je prostorno područje osobite prirode s odgovarajućim svojstvima, zaštićeno zakonom. Ovdje bismo dakle trebali pretežno razmatrati status organizacija udruženog rada koje gospodare nacionalnim parkom. Nacionalnim parkom upravlja uprava nacionalnog parka. Zašto se ovdje upotrebljava termin »uprava« iz teksta zakon nije lako odgonetnuti. Ako se radi o organizaciji koja obavlja djelatnost ili poslove od posebnog društvenog interesa, onda je u tom smislu potrebno riješiti i statusna obilježja takve organizacije, tj. kao i ostalih organizacija o kojima se govori u članu 30. Za |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 49 <-- 49 --> PDF |
kona o udruženom radu. Bdio bi prihvatljivije i jasnije da Zakon o zaštiti prirode u tom smislu govori, da nacionalnim parkom upravljaju samoupravni organi utvrđeni statutom u skladu sa zakonom. Riječ »uprava« dovodi do dilema i nesnalaženja. Zakonska odredba (čl. 69. st. 1.) doslovno glasi: »Nacionalnim parkom upravlja uprava nacionalnog parka kao organizacija udruženog rada (u daljnjem tekstu: uprava nacionalnog parka).« Otočje koje je obuhvaćeno Nacionalnim parkom Kornati odliku je se oskudnom vegetacijom grmlja i drveća. Da li riječ u zagradi »uprava nacionalnog parka« shvatiti kao skraćenice ili kao naziv organizacije udruženog rada koja upravlja nacionalnim parkom. Doslovno, takvom navodu pristupilo se kod određivanja tvrtke. Tako postoji tvrtka: »Uprava nacionalnog parka Mljet«. Jednako stoje stvari kod Paklenice i Risnjaka. Pogledajmo nazive nacionalnih parkova u zakonima o njihovom proglašenju: — Zakon o proglašenju Plitvičkih jezera nacionalnim parkom, — Zakon o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom, — Zakon o proglašenju šume Risnjak nacionalnim parkom, — Zakon o proglašenju zapadnog dijela otoka Mljeta nacionalim parkom. |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 50 <-- 50 --> PDF |
Jedino ovaj posljednji Zakon u svom čl. 1. pobliže utvrđuje naziv parka i to: »Dio otoka Mljet proglašuje se nacionalnim parkom pod nazivom »Nacionalni park« Mljet«. Ako pođemo od tekstova tih zakona, nazivi nacionalnih parkova u Hrvatskoj bili bi: — Nacionalni park Plitvička jezera, — Nacionalni park šuma Paklenica, — Nacionalni park šuma Risnjak, — Nacionalni park Mljet. Čini nam se da bi bilo najbliže pravom rješenju, da tvrtku organizacije koja upravlja nacionalnim parkom ovako označimo: »Organizacija udruženog rada za upravljanje (gospodarenje) nacionalnim parkom ... Uprava nacionalnog parka ima svojstvo organizacije udruženog rada. Prema tome »uprava« može imati bilo koji od zakonski propisanih oblika samoupravnog organiziranja odnosno: — osnovna organizacija udruženog rada, — radna organizacija, — složena organizacija udruženog rada. Prema odredbi člana 53. Ustava SR Hrvatske, posebni društveni interes u pojedinim organizacijama udruženog rada ostvaruje se sudjelovanjem korisnika usluga i predstavnika zainteresiranih društveno-političkih organizacija te drugih društvenih organizacija u suodluoivanju. Suodlučivanje sadrži: — utvrđivanje i ostvarivanje zajedničkih ciljeva, — određivanje osnovne namjene korištenja sredstava, — programiranje razvoja i određivanje osnovnih uvjeta stjecanja dohotka i poslovanja, — druge oblike društvenog utjecaja na obavljanje tih djelatnosti u skladu sa zakonom. Zakon o zaštiti prirode pobliže utvrđuje poslove o kojima se suodlučuje i predstavnike društvene zajednice. U upravljanju poslovima nacionalnih parkova sudjeluju: — delegati organizacija udruženog rada i drugih organizacija koje ko riste područje nacionalnog parka, — delegati SIZ-ova koji djeluju na području nacionalnog parka, — predstavnici zainteresiranih društveno-političkih i drugih organizacija. Broj predstavnika društvene zajednice i način njihova sudjelovanja u upravljanju poslovima nacionalnog parka propisuje se statutom. Predstavnici društvene zajednice, zajedno s radnicima radne organizacije suodlučuju: — o utvrđivanju i ostvarivanju programa rada uprave, — o donošenju statuta, |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 51 <-- 51 --> PDF |
— o imenovanju i razrješenju direktora i njegova zamjenika, — o utvrđivanju prijedloga uređajnog plana nacionalnog parka i prijedloga odluke o unutrašnjem redu u nacionalnom parku. Osim toga predstavnici društvene zajednice sudjeluju u razmatranju financijskog plana, kao i stanja i rezultata rada, potiču i pomažu razvoj parka. Statutom se može proširiti opseg poslova o kojima suodlučivanju vanjski predstavnici. Važno mjesto u suodlučivanju pripast će organizacijama udruženog rada i drugim organizacijama koje koriste područje parka. Osnovno je predpostaviti da se je pri tome prvenstveno mislilo na organizacije iz oblasti hoteljerstva, ugostiteljstva, turizma, trgovine i njima slične. Ta činjenica ide u prilog razmišljanjima kako bi trebalo organizirati pojedine djelatnosti na prostoru nacionalnog parka, a koja su izložena u prethodnom poglavlju. Sabor Hrvatske daje suglasnost da one odredbe statuta uprave nacionalnog parka koje su od značaja za ostvarivanje posebnog društvenog interesa u obavljanju njene djelatnosti. (19) (Zakon o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom odredbom čl. 3. propisao je, da će bliže propise o upravljanju nacionalnim parkom donijeti Vlada narodne republike Hrvatske. Koliko nam je poznato ti propisi nisu doneseni, a da su i doneseni bili bi derogirani odnosno izmijenjeni Zakonom o zaštiti prirode.). Nekretnine koje se nalaze na prostoru nacionalnog parka ima pravo koristiti organizacija koja gospodari nacionalnim parkom. Ukoliko privatni vlasnici ili društveno-pravne osobe na području nacionalnog parka namjeravaju prodati svoje nekretnine, dužne su ih prethodno ponuditi na prodaju upravi nacionalnog parka. Organizacija udruženog rada koja upravlja nacionalnim parkom može obavljati i određena javna ovlaštenja ukoliko joj to povjeri općinska skupština (izdavanje pojedinih dozvola i slično). Dozvolu za branje bilja i hvatanje odnosno ubijanje životinja koje su zaštićene, može izdati jedino nadležni zavod za zaštitu prirode. U cilju unapređenja svoje djelatnosti i poslovne suradnje, uprava nacionalnog parka može se udruživati u razne oblike udruživanja. Da bi se ostvarila osnovna funkcija nacionalnog parka, to jest da bi se provodila zaštita i očuvanje parka potrebna su odgovarajuća sredstva. Društvena zajednica koja proglasi pojedini posebno zaštićeni objekt prirode, preuzima obvezu iznalaženja financijskih sredstava. Međutim, izvori pribavljanja sredstava mogu biti i drugi. Kada se u nacionalnom parku tako organizira njegovo financiranje da ga u određene svrhe mogu koristiti treće osobe, onda se može i iz tog osnova dobivati sredstva. Normalno bi bilo očekivati najviše sredstava od organizacija koje neposredno koriste prirodu i njeno bogatstvo na području parka. Zapravo, te organizacije dolaze na prostor parka isključivo zbog njegovih ljepota. Bez toga ne bi bilo niti njihova osnivanja, niti djelovanja. Zakon predviđa da se odnosi između parka i takvih organizacija uređuju društvenim dogovorima i samoupravnim sporazumima |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 52 <-- 52 --> PDF |
(način korištenja prirode, oblici zaštite, stjecanje zajednički stvorenog dohotka udruživanjem rada i sredstava i drugi odnosi). Staranje o nacionalnom parku prelazi okvire organizacije udruženog rada koja njime gospodari. Društvena zajednica može dovesti pod posebni režim pojedine dijelove parka s obzirom na njihov značaj i stupanj ugroženosti. Taj dio, u odnosu na ostali prostor nacionalnog parka, ima poseban način zaštite, uređenja i korištenja. Promjene koje nastaju na granicama parka, uprava je dužna prikazali zavodu za zaštitu prirode. Nadležni organ ima pravo ograničiti ili potpuno zabraniti korištenje dijela parka na utvrđeni način i u određene svrhe. Ukoliko to ograničenje ili zabrana nanesu štetu organizaciji koja gospodari parkom, ona ima pravo tražiti naknadu štete. Posebno zaštićeni objekti prirode ispoljavaju svoju vrijednost ako su pristupačni javnosti. U tu svrhu, općinski organ uprave, po pribavljenom mišljenja za zaštitu prirode, može i protiv volje imaoca objekta, rješenjem odrediti da se učini pristupačnim javnosti kada je to potrebno radi zadovoljavanja obrazovnih, znanstvenih, estetskih i kulturnih potreba. Nacionalni parkovi upisuju se u registar posebno zaštićenih objekata prirode i objavljuju u »Narodnim novinama«, a centralnu evidenciju vodi Republički zavod za zaštitu prirode. Prostornim planom područja posebne namjene utvrđuje se način zaštite, uređenja, unapređenja i korištenja nacionalnog parka i njegovih prostornih dijelova. Prostorni plan donosi Sabor. Nacionalni park mora imati propise o unutrašnjem redu. Za povrede tog reda predviđaju se odgovarajuće sankcije. Unutrašnji red propisuje općinska skupština na teritoriju koje se nalazi nacionalni park, ali prethodno mora pribaviti mišljenje Savjeta za zaštitu prirode Hrvatske. Radi pravilnog korišćenja i zaštite prirode, nadležni organi uprave nadziru putem inspekcijskih službi u odgovarajućim granama korištenje prirode odnosno njihovih dobara (urbanizam, građevinarstvo, šumarstvo, lovstvo, ribarstvo, vodoprivreda, rudarstvo itd.). Za oštećenje ili uništenje posebno zaštićenog objekta prirode propisane su oštre kazne. Osim nacionalih parkova u Hrvatskoj su bili proglašeni još neki posebno zaštićeni objekti prirode, kao prirodni rezervati, strogi prirodni rezervati i spomen-parkovi i si. (20—24) Isto onako kao što se pojedini posebno zaštićeni objekti prirode proglašavaju zakonom, zakonom se utvrđuje i prestanak posebne zaštite kada nestanu odgovarajuća svojstva tog prostora prirode. Zaštita prirode u posljednje vrijeme počinje prelaziti granice nacionalnog zakonodavstva. Tim se problemom već duže vremena bavi Generalna konferencija Organizacije ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu. Generalna konferencija donijela je »Konvenciju o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine« na zasjedanju održanom u Parizu 16. studenog 1972. godine. Konvenciju je ratificirala i Jugoslavija (25). Prema Konvenciji pod »prirodnom baštinom« podrazumjeva se: |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 53 <-- 53 --> PDF |
— spomenici prirode koji se sastoje od fizičkih ili bioloških formacija ili skupina tih formacija, a koji imaju iznimnu univerzalnu vrijednost s estetske ili znanstvene točke gledišta, — geološke ili fiziografske formacije i točno određene zone koje su prebivalište ugroženih vrsta životinja i biljaka od iznimne univerzalne vrijednosti sa znanstvene i konzervatorske točke gledišta, — znamenita mjesta prirode ili točno određene prirodne zone koje imaju iznimnu univerzalnu vrijednost s točke gledišta znanosti, konzerviranja ili prirodnih ljepota. Države članice Konvencije dužne su osigurati zaštitu i prenošenje budućim generacijama prirodnu baštinu koja se nalazi na njezinu teritoriju. U tu svrhu članice će nastojati djelovati vlastitim naporima, a kao zatreba i međunarodnom pomoći i suradnjom koja joj se pruža prije svega u financijskom, umjetničkom, znanstvenog i tehničkom pogledu. Pri Organizaciji ujedinjenih naroda za prosvjetu, znanost i kulturu osnovan je »Komitet za svjetsku baštinu«. Prema propisanim kriterijima, ovaj Komitet je ustanovio i objavio da Plitvička jezera imaju iznimnu univerzalnu vrijednost i uveo ih u popis svjetske baštine. LITERATURA 1. Enciklopedija Leksikografskog zavoda, 4, s. 457, Zagreb 1968. 2. Pravna enciklopedija, Savezna administracija, s. 729, Beograd 1979. 3. Š ob at, A.: Historijat i smisao definicija nacionalnih parkova i parkova prirode, Savjetovanje na Plitvičkim jezerima (5—7. 6. 1978.). 4. Alf i er, D., B e r t o v i ć, S., Horvat, I., Kamenar ovi ć, M. i dr.: Zaštita prirode u Hrvatskoj, Zagreb 1961. 5. Narodne novine, 54/1976. 6. Odluka o proglašenju Kornatskog otočja rezervatom prirodnog predjela, Narodne novine, 31/1967. 7. Službeni list, SFRJ, 53/1976. 8. Službeni list, SFRJ, 34/1976. 9. Barbić , J.: Primjena Zakona o udruženom radu, s. 98, Informator, Zagreb 1979. 10. Zakon o proglašenju Plitvičkih jezera nacionalnim parkom, Narodne novine, 29/1949. i 34/1965. 11. Zakon o proglašenju šume Paklenica nacionalnim parkom, Narodne novine, 84/1949. i 34/1965. 12. Zakon o proglašenju šume Risnjak nacionalnim parkom, Narodne novine, 43/1953. 13. Zakon o proglašenju zapadnog dijela otoka Mljet nacionalnim parkom, Narodne novine, 49/1960. 14. Lijepa naša, s. 68 i 164., Spektar, Zagreb 1974. 15. Ra d oš, D.: Paklenica — nacionalni park, Starigrad-Paklenica 1972. 16. Narodne novine, 20/1977. 17. Statut Uprave nacionalnog parka »Mljet« 18. Knežević , N.: Temeljni oblik organizacije rada, s. 60., Informator, Zagreb 1975. |
| ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 54 <-- 54 --> PDF |
19. Odluka o davanju suglasnosti na odredbe statuta Uprave nacionalnog parka »Mljet«, Uprave nacionalnog parka »Paklenica« i Uprave nacionalnog parka »Risnjak«, Narodne novine, 34/1979. 20. Zakon o proglašenju šume »Dundo« na Rabu upravljanim prirodnim rezervatom, Narodne novine, 7/1963. 21. Zakon o proglašenja otoka Lokrum upravljanim prirodnim rezervatom, Narodne novine, 14/1963. 22. Zakon o proglašenju poplavnog područja Kopački rit upravljanim prirodnim rezervatom, Narodne novine, 45/1967. 23. Zakon o proglašenju Hajdučkih i Rožanskih kukova strogim prirodnim rezervatom, Narodne novine, 4/1969. 24. Zakon o spomen^parku Kumrovec, Narodne novine, 39/1977. 25. Službeni list SFRJ, 56/1974. The Characteristics, Activities and Statuts of National Parks in Croatia Summary A presentation js made of the definition of specially protected areas which may have the characteristics of national parks, of their legal status, particularly in relation to the provisions of the Associated Labor Act, organizations for the protection and exploitation of national parks, as well as the scope of their self-management functions. |