DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 8-9/1981 str. 40     <-- 40 -->        PDF

2. posjeduje kulturne, znanstvene, odgojne, obrazovne, estetske, turističke
i rekreativne vrijednosti,
3. obuhvaća jedan ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosistema.
Nacionalni parkovi (poput strogih rezervata i parkova prirode) proglašavaju
se zakonom.
Navodeći posebno zaštićene objekte prirode (nacionalni parkovi, strogi
rezervati, parkovi prirode, specijalni rezervati, park-šume, značajni krajolici,
spomenici prirode, hortikulturni spomenici, spomen-područja, spomen-objekti
i pojedine biljne i životinjske vrste), Zakon ih postavlja u određenom redoslijedu,
prema njihovoj važnosti. U tome nacionalnim parkovima opravdano
pripada prvo mjesto.


Mislimo, da bi se određena prirodna cjelina ili dio te cjeline mogao proglasiti
nacionalnim parkom, da bi trebao ispunjavati sve pretpostavke navedene
od 1 do 3. Dakle, te karakteristike moraju postojati kumulativno. Možda
bi jedino mogli zaustavati na »kulturnom« obilježju odnosno vrijednosti nacionalnog
parka. Ako pod kulturom podrazumijevamo duhovne i materijalne
tvorevine ljudi, a na drugoj strani nacionalni park stavljamo u okviru
»jednog ili više sačuvanih ili neznatno izmijenjenih ekosistema«, dolazi se
u izvjesnu proturječnost. Ukoliko neki objekt prirode egzistira u svom izvornom,
netaknutom obliku, samim tim ne može imati neki kulturni značaj,
jer to nije tvorevina ljudi. Zakonodavac je mogao imati na umu i neke
druge činjenice. Nacionalni park postaje objekt na kojem se mogu ostvarivati
izvjesne kulturne manifestacije.


Usim iznešenog, do samo čina proglašenja prostranog područja nacionalnim
parkom, o toj tvorevini se i ne može govoriti kao nekoj instituciji.
Svjesna akcija društva da područje odgovarajućih vrijednosti proglasi posebno
zaštićenim objektom prirode, uvijek u sebi sadrži i stanovite kulturne
premise. Čin proglašenja sadrži posebni režim zaštite, potrebu za posebnim
angažmanom i aktivnošću određenih subjekata. U tome se može nazirati
kulturna komponenta, kulturna vrijednost koju u sebi sadrži institucija
nacionalnog parka.


Jasno je da se sva nabrojena svojstva nacionalnog parka ne moraju
ispoljavati u datom momentu. Ta strana problema spada u faktično pitanje.
Ove zaštićene objekte prirode posjećuju brojne ekskurzije pa sama ta
činjenica implicira njihova odgojna, obrazovna, turistička i rekreativna svojstva.
Osobite prirodne ljepote ne mogu mimoići gotovo ni jedan nacionalni
park i time njegove estetske vrijednosti postaju temeljni motiv »hodočašća«
građana svih uzrasta.


Pojedini nacionalni parkovi još uvijek su objekti neznatnih ili nikakvih
znanstvenih istraživanja. U kolikoj mjeri će se neki prirodni fenomen istraživati,
ovisi od više činilaca (stupanj organiziranosti društva, interes, kadrovi,
materijalne mogućnosti i si.).


Na prostranstvu parka ne dozvoljavaju se zahvati ljudskom djelatnošću
kojima bi se mijenjala prirodna svojstva.
Radi usporedbe, da vidimo kakvog je intenziteta zaštita još nekih posebno
zaštićenih objekata prirode: