DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1981 str. 83 <-- 83 --> PDF |
30000 kat-jutara hrastika koji se postepeno, sve do prvog svjetskog rata, unovčavali u korist Zaklade. Druga polovica šuma na području Vojne Krajine pripala je, a ne »imala je pripasti«, stanovništvu odnosno točnije bivšim krajišnicima kao kolektivno vlasništvo. Za svaki prijašnji pukovnijski kotar pravoužitnici bili su udruženi u tz. imovnu općinu kao samoupravnu organizaciju pod nadzorom vrhovne zemaljske upravne vlasti, Zemaljske vlade. Za stručnu upravu, kako je već naprijed navedeno, osnovani su gospodarski uredi (od 1922. godine direkcije šuma) i šumarije kao organizacije za neposredan rad u šumama. Dodajmo još i to, da su imovne općine ušle u povijest ne samo hrvatskog šumarstva nego i u cjelokupnom društvu svjetla obraza već i zbog toga, što su do 1935. godine u opće društvene svrhe, što u materijalu što u novcu, izdale oko 222 000 000 dinara tadašnje vrijednosti, tj. i izdaci u Krunama valorizirani su u dinare (3,587). Nadalje čitamo (I stupac 654 str.) da »... nalazimo također šumske posjede tzv. zemljišnih zajednica seoskih općina koje su nakon likvidacije feudalnih odnosa stvorene u postupku segregacije na hrvatsko-slavonskom Provincijalu«. U prvom redu, nisu postojale isključivo zemljišne zajednice »seoskih općina« nego zemljišne zajednice pojedinih sela, pa i zaselaka. Tako su npr. u današnjem Zagrebu postojale zz Nova Ves, zz Laščina, Horvati i dr. odnosno zz. Gračani, zz. Bačun i dr. Međutim osim zemljišnih zajednica, koje su bile samoupravne organizacije korisnika segregiranih površina šuma i pašnjaka, postojale su i drugog porijekla kao plemićke odnosno poveljne (u Križevačkom ili Jastrebarskom kraju), zatim zajednica šuma nekadanje Plemenite općine Turopoljske. Zemljišne zajednice postojale su i na području b. Vojne Krajine obuhvatajući neke pašnjake s izuzetkom u Žumberku, gdje su početkom ovog stoljeća imovne općine podijeljene na dvije zemljišne zajednice (Kalje i Sošice) i zz Novi Sisak, čije bi površine inače bile u sklopu II Banske imovne općine sa sjedištem u Petrinji. Ove institucije prestale su konačno djelovati 1947. godine kada je njihov posjed podruštvovljen, pa je i to trebalo navesti. U EHP izostao je i podatak ,da su šume i pašnjaci u Dalmaciji bili seoski i to prema području katastarske ili porezne općine Stoga je posjed jednog sela kojiput bio i vrlo izdužen kao npr. sela u Drniškoj krajini podno Svilaje, gdje je svako selo imalo posjed od podnožja do vrha (da svatko ima terene različitog boniteta). Konačno, prema EHP »šumsko gospodarenje uglavnom se nije provodilo prema načelima šumarske znanosti, što se očitovalo u prekomjernim sječama, devastacijama i neracionalnom iskorištavanju šuma, a vrlo se malo pažnje pridavalo pošumljavanju I uređenju šuma« (4. stav, II stupca, str. 654). Pretpostavljamo, da se ova ocjena odnosi na cijelu prošlost hrvatskog šumarstva, iako je tekst sastavljen između dva stavka koji govore o međuratnom razdoblju Jugoslavije. Kada bi takva ocjena hrvatskog šumarstva odgovarala stvarnom stanju za sve šume u Hrvatskoj, kako je moguće, da je, prema navodu same EHP, 1977. godine posječeno 4,4 milijuna m» drva ili, još uvjerljivije, da je u razdoblju od 1947. do 1952. godine sjeća u šumama godišnje iznosila prosječno 6,5 milijuna m3 (3, 567). Dalje ,kako je sječa u industrijske svrhe iznosila prosječno 58% to znači, da je drvna masa od cea 3,7 milijuna m3 posječena u sastojinama (šumama) starosti od najmanje 80 godina ,a u prosjeku starih i 100 godina. A i dio drvne mase za domaću opskrbu drvom (sela, gradovi) također je bio podmiren iz za sječu dozrelih sastojina i to po načelima šumarskih znanosti, dok je drugi dio bio podmiren prorednim materijalom tj. u sastojinama koje nisu dozrele za sječu nego je vršena uzgojna mjera sječom pojedinih stabala u cilju osiguranja što kvalitetnije 489 |