DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 54 <-- 54 --> PDF |
UDC: 630*4 + 328.34 »311« (430) Sum. list. 106:140 KARL MARX O ŠUMSKIM ŠTETAMA Doc dr. Josip BISKUP, ZAGREB, Šumarski fakultet SAŽETAK. Karl Marx kao urednik dnevnika »Rheinische Zeitung « napisao je niz polemičkih članaka. Medu prvima, i jedan od najzapazenijih, je i onaj pod naslovom »Debate povodom zakona o krađi drva«, objavljenom u 5 nastavaka krajem listopada i početkom rujna 1842. godine. U njemu Marx izlaže nelogičnosti odredaba ovog zakona kao i nepravedni postupak prema počiniteljima šumskih šteta, učinjenih iz nužde. Ovaj prikaz je jedno poglavlje iz knjige koje autor priprema pod naslovom »Novinarski radovi Karla Marxa«. (op) Na razmišljanje o šumskim štetama i krivolovu Marxa je potaklo zakonodavstvo tadašnje Pruske i Šesta rajnska skupština koja je o tim zakonima raspravljala. Sredinom listopada 1842. godine Marx se preselio u Köln i postao redaktor dnevnog lista »Rheinische Zeitung«. Naime, on je kao dopisnik »Rajnskih novina« napisao znatan broj priloga za ove novine liberalne buržoazije i dao tim novinama revolucionarnu orijentaciju. Povodom zasjedanja Šeste rajnske skupštine Marx je napisao, i u šest nastavaka objavio svoj kritički izvještaj pod naslovom »Debate o slobodi štampe«, koji je bio usmjeren protiv njemačkog apsolutizma. Marxovi napisi izazivali su golemo oduševljenje i odobravanje svih liberalno orijentiranih pruskih građana. Marxu je ponuđeno da bude urednik »Rajnskih novina«, jer dotadašnji urednik Rutenberg nije bio sposoban za obavljanje tako teškog i delikatnog posla, a cenzura ga je neopravdano smatrala opasnim i zahtijevala njegovo smjenjivanje. Diplomirani pravnik, doktor filozofije, 24-godišnjak, već tada najprogresivniji mladohegelovac, vrstan novinar i publicista, Marx je nastavio da se bori za novine i progresivne ideje, da nadmudruje cenzuru, da se obračunava s konzervativnim listovima i da prati sve ono što jednog vrhunski obrazovanog novinara, Marxovog formata, može zanimati. Do kraja 1842. godine Marx je u »Rajnskim novinama« objavio više zapaženih polemičkih članaka. Jedan je od najzapazenijih njegovih radova iz tog perioda onaj pod naslovom »Debate povodom zakona o krađi drva«. Ovo je treći Marxov članak o radu Šeste rajnske skupštine. Prvi je, naime, bio onaj o debatama o slobodi štampe, drugi je cenzura zabranila jer je govorio o skupštinskim raspravama o religiji i nije sačuvan, a treći je ovaj po |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 55 <-- 55 --> PDF |
vodom zakona o krađi drva. Članak je objavljen u »Rajnskim novinama« u pet nastavaka1) i potpisan, kao i prethodni »Von einen Rheinländer«.2) Izuzetno značenje ovog Marxova napisa nije samo u tome što Marx iznosi kritičke objekcije na nacrt zakona o krađi drva, o kojem je raspravljala Rajnska skupština. Njegova je posebna vrijednost u tome što ovaj članak znači novu etapu u Marxovom misaonom razvoju. Ovo je prvi puta da je Marx počeo govoriti o ekonomskoj problematici, kojom nije prestao da se bavi sve do svoje smrti. Ovaj članak znači Marxovo definitivno »prizemljenje«: od filozofije do prava i političke ekonomije te svakodnevnih socioloških i političkih problema tadašnje Njemačke i Evrope. Zbog tog misaonog puta mladog Marxa prigovarali su mu i njegovi prijatelji mladohegelovci, s kojima se otada sve više razilazio, jer kao urednik novina nije htio objavljivati sve što su oni pisali i uzalud »trošili papir«. U tom razmimoilaženju s mladohegelovcima treba tražiti razlog što je prvi susret Marxa i Engelsa bio odviše služben i hladan. Naime, Engles je u svom misaonom razvoju tek bio postao oduševljeni mladohegelovac i tada još nije dostigao Marxovu razinu razmišljanja. »U svom članku Debate povodom zakona o krađi drva Marx je pisao da je u tom cijelom sporu siromašna klasa imala instinktivan smisao za pravo. To je sigurno, jer istina je istina čak i ako se ne zna braniti. Već je u antici Sofokle to izrazio tvrdnjom (koja je već tada bila primljena kao opća izreka), da istina stoji uvijek uspravno. Problem je u tome da se put od instinktivnog odnosa provede na stupanj (filozoske) kritike, koja time u povijesnom horizontu traži svoje pravo i mjesto. Kao primjer takve kritike Marx je imao u vidu rad Bruna Bauera i njegovih sljedbenika. Iako je s Brunom Bauerom bio dobar prijatelj, ipak je protiv takvog shvaćanja napisao zajedno s Engelsom oštar polemički spis Sveta porodica. To je bio samo nastavak Marxovog uvjerenja da kritika mora postati povijesna akcija. Ona se kod Marxa u početku ispoljavala kao hrabro suprostavljanje svemu što je protiv liberalnog i humanog u društvu.«3) Odatle je proizašla i Marxova polemičnost i kritičnost u njegovim novinarskim radovima. Razlika u njegovoj kritici i onoj mladohegelovaca jest u tome što mladohegelovci smatraju da će se tadašnje društvo popraviti »kritičkom kritikom«, a Marx smatra da ta kritika treba od duhovne sile da postane materijalna sila, pa će Marx vrlo brzo doći do zaključka da je ta materijalna sila proletarijat i da se društvo može mijenjati jedino revolucijom. U članku Debate povodom zakona o krađi drva Marx prvi puta istupa kao branilac materijalnih i životnih interesa izrabljivanih masa. Ovaj rad bio je poticajan za proučavanje i istraživanje političke ekonomije. Marx je ovdje uvidio, nasuprot mladohegelovcima, da je i materijalna strana svijeta također važna. Budući da Marx nije poznavao zakonitosti na tom području i nije bio upućen što je na polju političke ekonomije postignuto, nije mu *) U brojevima od 25, 27. i 30. listopada i 1. i 3. studenoga 1842. godine. -) »Od jednog Rajnlanđanina«. 3) B. Bošnjak: Predgovor, Dela, tom I, str. XXXIV. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 56 <-- 56 --> PDF |
preostalo drugo nego da uči, čita. Jedan od prvih autora kod kojeg je naišao na ekonomsku problematiku bio je francuski filozof i ekonomist Proudhon. U predgovoru za svoje djelo Prilog kritici političke ekonomije (1859) Marx govori o tom poticanju za istraživanje političke ekonomije, koji je dobio pišući članak o debati povodom donošenja zakona o krađi drva. Članak, o kojem je ovdje riječ, ima tridesetak stranica (znatno više nego zakon), što znači da Marx iscrpno raspravlja o skupštinskoj debati o nacrtu zakona i da ga Marx smatra značajnim. Iako članak nije tipično novinarski, jer on sadrži pravno-ekonomsku problematiku na vrlo stručnoj razini, ipak, stoga što obrađuje tematiku od vrlo širokog interesa, ne bi se moglo reći da mu nije mjesto u novinama, jer putem novina u ono se vrijeme jedino moglo doći do šireg kruga čitalaca i svih onih koji su za tu problematiku zainteresirani. Marx, dakle, zna vrijednost publiciteta i koristi ga. Što Marx misli o šumi i o krađi drva iz šume? Da bismo odgovorili na to pitanje, potrebna je analiza Marxova članka. Marx započinje svoj napis riječima: »Do sada smo opisali dva velika skupštinska »junačka pozorja« — smutnje skupštine na slobodu štampe i neslobodu skupštine u odnosu na smutnje. 4) Sada igramo na ravnoj zemlji. Pre no što pređemo na stvarno zemaljsko pitanje o njegovoj životnoj veličini, na pitanje o parceliranju zemljoposjeda, pružit ćemo našim čitaocima nekoliko žanr-slika u kojima će se raznoliko odraziti duh skupštine, rekli bismo gotovo još i više, njena fizička priroda. Doduše zakon o krađe drva, kao i zakon o prekršajima u oblasti lova, šumarstva i ratarstva, zaslužuje da bude razmotren ne samo u vezi sa skupštinom nego isto tako i u vezi sa samim sobom. Ali, mi ne raspolažemo nacrtom toga zakona. Naš materijal se ograničava na nekoliko upola nagovještenih dopuna zakonima koje su izradili skupština i njen odbor.«5) Marx uočava da pri donošenju zakona pokrajinska skupština stoji uz bok državnom zakonodavcu kao dopunski zakonodavac. Marx je svjestan da su ovakve skupštinske rasprave »sterilne« i čitaocu dosadne, ali on je analizu i kritiku tih »paragrafa« uspio »oduhoviti« u tolikoj mjeri da se ovaj članak čita sa zanimanjem i zadovoljstvom, jer ovdje inteligencija i znanje dominiraju i poigravaju se s neznanjem i pokvarenošću donosioca zakona. Autor kaže da on ne analizira samo nacrt zakona nego mnogo više, da prikazuje i debate skupštine i govori o njenoj pozvanosti za zakonodavnu djelatnost. Marx je takvu zakonodavnu djelatnost izvrgao poruzi i podsmijehu. On piše: »Na samom početku debate jedan poslanik gradova6) se buni protiv naslova zakona, usled koga se kategorija krađe proširuje i na jednostavne šumske prekršaje. 4) Marx misli na religiozne smutnje, o kojima članak nije objavljen zbog cenzure. 5) K. Marx — F. Engels, Dela, tom I, str. 271. ") Rajnska skupština se sastojala od 1) predstavnika nasljednih kneževa, 2) predstavnika plemstva, 3) predstavnika gradova i 4) od predstavnika zemljoposjednika iz seoskih općina. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 57 <-- 57 --> PDF |
Upravo zato što se nedozvoljeno uzimanje drva ne smatra krađom — kaže poslanik — zato se to i dešava tako često. Prema ovoj bi analogiji — ruga im se Marx — isti zakonodavac morao zaključiti: pošto se šamar ne smatra ubistvom, šamari su tako česti. Prema tome treba izdati dekret da šamar predstavlja ubistvo.«7) Nasuprot ovom »mišljenju« predstavnika građanske klase, jedan plemić smatra da je još opasnije da se ne spomene riječ krađa jer bi se moglo povjerovati kako bespravno uzimanje drva ni skupština ne smatra krađom. Skupština, dakle, treba da odluči hoće li šumski prekrša j smatrati za krađu Poslije ovih »uvjerljivih« dokaza skupština je izglasala naslov zakona. Proizlazi već iz samog naziva zakona da se sakupljanje suvaraka uzima kao krađa i da se kažnjava isto kao i sječa stabala — šume. Ali opasno je — misli plemić — poštene ljude slati u zatvor zbog granja jer bi oni u zatvoru mogli doći u doticaj sa profesionalnim lopovima pa zato smatra da sakupljanje suhoga granja treba kažnjavati samo »jednostavnom policijskom mjerom«. Drugi poslanik gradova pobija ovoga još »dubokoumnijim« dokazom da »u šumama njegova kraja mlado drveće često biva najprije samo zasječeno, pa kad od toga propadne, tretira se kao suho granje«. Marx je na strani malog čovjeka! On ova razmišljanja komentira slijedećim riječima: »Nemoguće je na elegantniji i u isti mah jednostavniji način oboriti pravo čovjeka pred pravom mladog drveća. Na jednoj strani, ako se paragraf primi, nalazi se neophodnost da mnoštvo ljudi, koji nisu imali zločinačke namere, bude odsečeno sa zelenog drveta moralisti i kao suvo granje bačeno u pakao zločina, sramote i bede. Na drugoj strani, ako se paragraf odbaci, nalazi se mogućnost povrede nekoliko mladih drveta. Jedva da je i bila potrebna ova primedba! Pobeđuju drveni idoli, a padaju ljudske žrtve!«8) Marx, dalje, govori o tome kako je srednjovjekovno zakonodavstvo bilo humanije od ovog, unatoč svim inkvizicijama i principa »oko za oko — zub za zub«, jer podvodi pod krađu drva samo bespravno uzimanje posječenog drveća i nedozvoljenu sječu šume. Tamo, naime, doslovce stoji: »Ako neko danju skuplja šumske plodove i njihovim odnošenjem načini veliku štetu, taj u zavisnosti od ličnosti i dela treba da bude kažnjen u građanskom (tj. ne u krivičnom) postupku.«9) Marx, dakle, smatra da sakupljanje suvaraka u šumi i krađa drveta ne mogu imati istu kaznenu kvalifikaciju. Marxovo pravno znanje i humani instinkt ustaju protiv rješenja problema na način kako to čini »Rajnska skupština «. »Mi ćemo, stoga, najprije upozoriti na razlik e — kaže Marx — pa ako se mora priznati da je stanje stvari po suštini različito, onda će teško smeti da se tvrdi da je ono po zakonu istovetno. 7) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 277. 8) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 273. ») K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 273. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 58 <-- 58 --> PDF |
Da bi neko prisvojio zeleno drvo, mora ga nasilno izvaditi iz njegove organske povezanosti. Kao što je to javni atentat na drvo, tako je, preko drveta, i javni atentat na vlasnika drveta. Dalje, ako se posečeno drvo uzme od nečeg trećeg, onda je posečeno drvo proizvod vlasnika. Posečeno drvo je već oblikovano drvo. Na mestu prirodne povezanosti sa vlasništvom, stupila je veštačka povezanost. Dakle, ko bespravno uzima posečeno drvo, uzima nečije vlasništvo. Međutim, u slučaju suvoga granja ništa se ne odvaja od vlasništva. Ono što se već odvojilo od vlasništva, sada se odvaja od njega. Kradljivac drva izriče samovlasnu presudu protiv vlasništva. Skupljač suvoga granja samo izvršava presudu koju je izrekla sama priroda vlasništva, jer sopstvenik poseduje samo drvo, a drvo više ne poseduje to granje. Dakle, skupljanje suvoga granja i krađa drva suštinski su različite stvari... A vi usprkos ovoj suštinskoj razlici i jedno i drugo nazivate krađom i oboje kažnjavate kaokrađu.«10) Proizlazi, prema nacrtu zakona, da se sakupljača granja kažnjava dvostruko, jer ga se kažnjava i time što se taj akt naziva krađom, a on to nije. Ali, ako zakon nazove nešto onim što to nije, onda zakon laže i »siromah se prinosi na žrtvu jednoj zakonskoj laži« — kaže Marx. Narod vidi kaznu, ali ne vidi zločin. Marx ovakvo stanovište skupštine naziva brutalnimjer donosioci zakona, kao privatni vlasnici šuma, gledaju na zaštitu svog privatnog vlasništva. Šume su u tadašnjoj Njemačkoj bile djelomično državne, djelomično općinske i u velikoj mjeri privatne — feudalaca i zemljoposjednika. Marx ovdje stoji na stanovištu J. J. Roussea u da je privatna svojina izvor svih zala i da je najveći neprijatelj čovječanstva onaj koji je prvi došao na ideju da ogradi zemljište i kaže: to je moje. To su, uostalom, mislili i mnogi drugi umovi. U nastavku članka Marx kaže: »Ako je krađa svaka povreda svojine bez razlike, bez bliže odredbe, zar ja privatnom svojinom ne isključujem svako drugo lice iz te svojine? Zar ja, prema tome, ne povređujem njegovo pravo na svojinu?«11) Vlasnici štite ovim zakonom svoje privatnovlasničke interese. Da je to zaista tako, vidljivo je iz narednih paragrafa zakona. Na primjer, vlasnik šume traži da mu »kradljivac« nadoknadi ne samo »jednostavnu opću vrijednost nego i znatno veću dodatnu naknadu od koje može uvećavati svoj kapital. Privatnik rezonira ovako: ova zakonska odredba je dobra ako mi koristi, jer moja korist je ono što je dobro. Marx u donošenju novog zakona o ovakvom obliku vidi socijalnu nepravdu i kršenje običajnog prava koje vrijedi za sirotinju u svim zemljama i onemogućuje sirotinji sakupljanje suhog granja, ostataka na njivama itd. »Najliberalnija zakonodavstva — kaže Marx — su se u privatno pravno m pogledu ograničila na to da formulišu zatečena prava i da im dadu opštu važnost.«12) w) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 273. n) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 273. 12) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 278. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Jedan poslanik gradova buni se u diskusiji protiv odredbe kojom se i skupljanje borovica i brusnica tretira kao krađa, ali tu primjedbu pobija drugi poslanik navodeći da u njegovom kraju su ti plodovi postali već trgovački artikli i u buradi se šalju u Nizozemsku. Marx na to primjećuje: »Zaista, na jednom mjestu su već došli dotle da od običajnog prava siromaha načine monopo l bogataša. Pružen je dovoljan dokaz da se opšte dobro može monopolizovati«.13) Ako netko krši takav »zakon«, to ne znači kršenje zakona, nego kršenje policijskih propisa. Ovim se zakonom traži da se prekršioc šumskih pravila smatra neprijateljem šume. »A nije li svaki građanin tisućama životnih vlakana povezan sa njom?« — pita Marx.14) Marx kaže da država amputira samu sebe kad god od nekoga građanina načini zločinca, a okrutnost je karakter onih zakona koje diktira kukavičluk. Slijedeći važan problem Marx uočava u utvrđivanju vrijednost i (visine ) š t e t e. U skupštini se najprije vodila rasprava o tome može li šumar — prijavljivač istodobno biti i utvrđivač (procjenitelj) visine štete. Marx im se ruga i kaže da je time što je usvojeno da je prijavljavač istodobno i procjenitelj visine štete — da je tako ustanovljeno partrimonijalno pravo, jer lugar, koji čuva patrimonijalne interese, u isti je mah djelomično i sudac. Mi bismo rekli: »Kadija tuži — kadija sudi«, jer odredba o vrijednosti postaje dio presude, pošto čuvar — prijavitelj sjedi među sucima, a on je ekspert za čije mišljenje je sud vezan. Marx smatra da je čuvar šume emocionalno vezan za šumu i da ne može biti objektivan u sudskom postupku. Povrh toga lugara plaća vlasnik šume, a kako naknadu prima njegov gospodar, logično je da će on utvrđivati veću vrijednost od stvarne, dakle, bit će pristran. Marx se ne slaže s mišljenjem članova skupštine da lugar smije utvrđivati vrijednost počinjene štete, jer to nije dopuštao francuski zakon. U Francuskoj lugar samo prijavljuje činjenicu. Kako je apsolutno razmišljanje motivirano privatnim interesom, vidi se iz činjenice što skupština lugaru daje neograničeno povjerenje kad se utvrđuje visina štete, ali mu se uskraćuje povjerenje kad se radi o stalnosti ili nestabilnosti njegove zapošljenosti. Naime, skupština nije bila za to da lugar bude doživotno zaposlen kako je to bio običaj. Poslanici žele i lugara vezati uz gospodara i načiniti ga što ovisnijim o njemu. Marx povodom toga dovikuje »privatnom interesu«, da ako on nema povjerenje u lugara, zašto bi to povjerenje morao imati optuženi? Kako će lugara kontrolirati država? »Sebi samima , a ne čuvaru šume, vi ste poklonili džinovsko povjerenje u koje država i šumski predstupnik treba da vjeruju kao u kakvu dogmu.«15) 13) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 280. ") K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 281. 15) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 286. 145 |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 60 <-- 60 --> PDF |
Marx otvoreno kaže da ne dijeli romantične predodžbe o vlasnicima šuma kao što ih oni sami o sebi gaje. »Ja uopšte ne vjerujem — kaže Marx — da ličnosti mogu biti garantije protiv ličnosti«1«) Nitko, pa ni najbolji zakonodavac ne može svoju ličnost i svoje interese stavljati iznad zakona. Marx uzvikuje da nije ništa strasnije od apsolutne logike, jer jedna primjedba poslanika na nacrt zakona glasi: »Iako se kraljevski šumari i lovci postavljaju doživotno, to među neupućenima i među privatnim licima nailazi na najveće podozrenje.« »Kao da jedini razlog za podozrenje — komentira Marx — nije u tome što ovde umesto državnih slugu imamo privatne sluge.«17) Radi se, dakle, o tome da se državni autoritet pretvori u slug u vlasnik a šume . Privatnik — feudalac, zemljoposjednik i buržuj koriste državu u njenoj osnovnoj funkciji, a to znači eksploatacija potčinjene klase. Mladi Marx to još nije tako shvatio. Bio je još pod utjecajem Hegelove filozofije države, kome je država realizacija apsolutne ideje, dakle, svetinja. Marx će tek nešto kasnije, analizirajući Hegelove stavove, doći do poimanja konzervativnog i reakcionarnog u klasnoj državi. Upravo te intencije da se država koristi za čuvanje privatne svojine još je vidljivija iz odredbi ovog zakona, kojima se »upošljava« predsjednika općine na osiguranju naknade za učinjenu šumsku štetu. Naime, predloženo je »da u Rajnskoj provinciji treba zakonskom vlasniku šume dati ovlašćenje da mjesnim vlastima predaje kažnjenika da odrade svoju kaznu, ako je kazna nenaplativa, i to tako što će njihovi radni dani biti uračunati u obavezu koju vlasnik šume ima prema izgradnji puteva u opštini, odnosno oduzeti od te obaveze.«18) Skupština je prihvatila prijedlog, a Marx ironično dodaje »da dobri gospodin predsjednik opštine treba da uzme teret na sebe i da obavi jedno plemenito delo kako bi gospodin vlasnik šume mogao bez troškova da ispuni svoju dužnost prema opštini. Sa istim pravom bi vlasnik šume mogao da uzme predsednika opštine kao glavnog kuvara ili glavnog podrumara.«19) Sve ovo ima jedan jedini cilj — da se krađa pretvori u novac koji će lakše teći u džep vlasnika šume, da bi se od prekršioca načinio izvor prihoda, kapital, koji bi se mogao opet uložiti da se uveća. Predsjednika općine se želi iskoristiti u korist vlasnika šume. Marx u daljnjoj analizi kaže da ovaj zakon pod popravljanjem zločinca podrazumijeva popravljanje procenata. Ovaj zakon prenosi na vojsku pravo i dužnost da provodi nadzor nad lovačkom i šumskom policijom i da upravlja njome. Ta odredba u skladu je s apsolutističkim interesima kralja. Tako je ugrožena nezavisnost sudova te sloboda i sigurnost građana. Ovaj zakon proklamira, da je štetno ono što je štetno po vlasnika šume, a interes ne misli, on računa, smatra Marx. Motivi su njegovi brojevi. "*) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 286. >7) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 288. 1S) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 289. ") K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 289. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 61 <-- 61 --> PDF |
Da je glavni cilj vlasnika šume stvaranje viška vrijednosti na račun okrivljenoga vidi se, uz ostalo, i po tome što vlasnik šume, uz pomoć ovoga zakona, prima trovrsnu odštetu, i to: »stvarnu« vrijednost, koju utvrdi lugar — prijavljivao, zatim, četvorostruku, šesterostruku ili osmorostruku kazn u i još posebnu naknadu štete. To je očiti primjer kako se šumska šteta pretvara u višak vrijednosti i vlasnik može samo poželjeti da mu se načini što više takvih šteta. Marx kaže da se tako zločin pretvara u lutriju vi kojoj vlasnik šume, ako ga služi sreća, može izvući zgoditak. Ovaj zakon nije, dakle, zakon za zaštitu šuma, nego zakon za njeno uništenje, jer on zločin pretvara u rentu. Kazna je od javne kazne pretvorena u naknadu privatnom licu. Barbarski narodi uređuju da se oštećenom za određen zločin plati nadoknada (poravnanje), a ovaj feudalno-kapitalistički zakon utvrđuje kaznu kao profit privatnog vlasnika. Marx kaže: »Vlasnik šume, zakonodavac, zamenio je za trenutak ličnosti, zamenio je sebe kao zakonodavca i sebe kao vlasnika šume. Jedanput je odredio da se njemu kao vlasniku šume plati za drva, a drugi puta je odredio da se njemu kao zakonodavcu plati za zloči n ač k u namer u kradljivca, pri čemu se sasvim slučajno desilo da se oba puta plaća vlasniku šume.«20) Proizlazi da je privatnik opljačkao putem zakona ne samo prekršioca nego i državu. Utaja državnog novca je zločin, a zar novac od kazne nije državni novac? — pita Marx. Proizlazi dakle, da je kradljivac pokrao drva vlasniku šume, a vlasnik šume je iskoristio kradljivca drva za to da pokrade samu državu. Ovakvo javno raspravljanje i raskrinkavanje putem novina nije se mnogo dopalo skupštinskim poslanicima, a ni državi. Takav zakon mogao je biti usvojen jer su se poklopili privatni interesi feudalaca i zemljoposjednika, a nije išao niti na štetu predstavnika gradova nego na štetu siromašnih kojih nije bilo u skupštini. O materijalnom položaju siromašnih u Pruskoj najrječitije govori slijedeći citat: »Jedan poslanik plemića napominje da u Kleveu ljudi mnoge šumske prekršaje čine samo zato da bi bili primljeni u zatvor i na kažnjeničku hranu. Zar ovaj poslanik plemića ne dokazuje upravo ono što hoće da pobije, naime, da čista odbrana od gladi i beskućništvo nagoni ljude da čine šumske prekršaje? Zar ova užasna beda predstavlja otežavajuću okolnost?«21) Završavajući analizu postupka donošenja zakona o šumskim štetama, Marx konstatira da je skupština izvršnu vlast, administrativne ustanove, život optuženoga, državnu ideju, sam zločin i kaznu unizila do stupnja materijalnih sredstava privatnog interesa i da vlasnik šume, koji je sam kažnjavao, toliko je dosljedan da sam i sudi. Interes je nadglasao pravo! A radi se o tome — smatra Marx — da bi u skupštini Rajlandjanin treba da pobijedi stalež, a čovjek da pobijedi vlasnika šume. -1) K. Marx — F. Engels: ibidem, sir. 294. 21) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 299. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 62 <-- 62 --> PDF |
»Marx već dolazi do konstatacije da pravo ovisi o stranci, koja ga izriče, da je sudac isto tako pristran, te se tako pomalo probija do klasnog shvaćanja problema.«22) Karl Marx on Forest Damages Summary As the editor of the daily »Rheinische Zeitung« Karl Marx wrote a series of polemic articles. One of the first and remarkable was published under the title »Debates refering to the law of wood stealing« in 5 sequences at the end October — beginning November 1842. In this article Karl Marx pointed out the anomalies of the law regulations and the unjust treatment of the perpetrators of damages done by necessity. This essay is a chapter of the book which is preparing by author under the title »Journalist works of Karl Marx«. 22) P. Vranicki: Misaoni razvitak Karla Marxa, MH, Zagreb, 1963, str. 60. J. Biskup: Šuma je najljepši izražaj Stvoritelja, spas Svijeta, čovjekova savjest svih vremena i ogromni izvor energije koji se neprekidno obnavlja. Prosvjećenost jednog naroda mjeri se ljepotom njegovih šuma... Mi snio povlašteni, da se stručno bavimo šumom, da je uzgajamo. Djelatnost šumara ujedinjuje a ne dijeli... Djelatnost, koja je kultura, poezija i filozofije života, koja je sloboda, mašta, čistoća, prošnja. Velikodušna djelatnost, jer gleda u budućnost i priprema dobra za druge. (A. Alessandrini: Vrijeme vjerovanja. L´Italia forestale e montana — br. 6/1981) |