DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1982 str. 59 <-- 59 --> PDF |
Jedan poslanik gradova buni se u diskusiji protiv odredbe kojom se i skupljanje borovica i brusnica tretira kao krađa, ali tu primjedbu pobija drugi poslanik navodeći da u njegovom kraju su ti plodovi postali već trgovački artikli i u buradi se šalju u Nizozemsku. Marx na to primjećuje: »Zaista, na jednom mjestu su već došli dotle da od običajnog prava siromaha načine monopo l bogataša. Pružen je dovoljan dokaz da se opšte dobro može monopolizovati«.13) Ako netko krši takav »zakon«, to ne znači kršenje zakona, nego kršenje policijskih propisa. Ovim se zakonom traži da se prekršioc šumskih pravila smatra neprijateljem šume. »A nije li svaki građanin tisućama životnih vlakana povezan sa njom?« — pita Marx.14) Marx kaže da država amputira samu sebe kad god od nekoga građanina načini zločinca, a okrutnost je karakter onih zakona koje diktira kukavičluk. Slijedeći važan problem Marx uočava u utvrđivanju vrijednost i (visine ) š t e t e. U skupštini se najprije vodila rasprava o tome može li šumar — prijavljivač istodobno biti i utvrđivač (procjenitelj) visine štete. Marx im se ruga i kaže da je time što je usvojeno da je prijavljavač istodobno i procjenitelj visine štete — da je tako ustanovljeno partrimonijalno pravo, jer lugar, koji čuva patrimonijalne interese, u isti je mah djelomično i sudac. Mi bismo rekli: »Kadija tuži — kadija sudi«, jer odredba o vrijednosti postaje dio presude, pošto čuvar — prijavitelj sjedi među sucima, a on je ekspert za čije mišljenje je sud vezan. Marx smatra da je čuvar šume emocionalno vezan za šumu i da ne može biti objektivan u sudskom postupku. Povrh toga lugara plaća vlasnik šume, a kako naknadu prima njegov gospodar, logično je da će on utvrđivati veću vrijednost od stvarne, dakle, bit će pristran. Marx se ne slaže s mišljenjem članova skupštine da lugar smije utvrđivati vrijednost počinjene štete, jer to nije dopuštao francuski zakon. U Francuskoj lugar samo prijavljuje činjenicu. Kako je apsolutno razmišljanje motivirano privatnim interesom, vidi se iz činjenice što skupština lugaru daje neograničeno povjerenje kad se utvrđuje visina štete, ali mu se uskraćuje povjerenje kad se radi o stalnosti ili nestabilnosti njegove zapošljenosti. Naime, skupština nije bila za to da lugar bude doživotno zaposlen kako je to bio običaj. Poslanici žele i lugara vezati uz gospodara i načiniti ga što ovisnijim o njemu. Marx povodom toga dovikuje »privatnom interesu«, da ako on nema povjerenje u lugara, zašto bi to povjerenje morao imati optuženi? Kako će lugara kontrolirati država? »Sebi samima , a ne čuvaru šume, vi ste poklonili džinovsko povjerenje u koje država i šumski predstupnik treba da vjeruju kao u kakvu dogmu.«15) 13) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 280. ") K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 281. 15) K. Marx — F. Engels: ibidem, str. 286. 145 |