DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 51     <-- 51 -->        PDF

UDC: 634.48 (497.13) Sambucus nigra L. Šum. list 106:253.


UZGOJ CRNE BAZGE I KORISTI OD NJE


Prof. dr Josip KIŠPATIĆ


Institut za zaštitu bilja, FPZ Zagreb


Mr Milan GLAVAŠ
Šumarski fakultet, Zagreb


UVOD


Proizvodnja hrane neosporno je najvažnija djelatnost čovjeka- U tu se
svrhu u novije vrijeme, uz proizvodnju elementarne hrane biljnog porijekla,
sve više uvode u intenzivni uzgoj nove kulture. Neke od tih kultura
imaju dodir i sa šumarstvom, prvo jer dolaze na šumskim površinama prirodno
(kupina, malina, jagoda, borovnica) te, zatim, što se iste mogu uzgajati
kako od poljoprivrednika tako i od šumara. Svrha nam je ovog rada
da ukažemo na mogućnost intenzivnog uzgoja crne bazge, biljke koja je
kod nas kao indiferentna, a često i kao korov rasprostranjena. Kako pokazuju
iskustva drugih zemalja, crna se bazga može s uspjehom
komercijalno uzgajati, jer se može koristiti u više različitih namjena. Kao
i sve posebne kulture, veoma je rentabilna ako se prethodno osigura prodaja.


OPĆENITO O CRNOJ BAZGI


Crna bazga, Sambucus nigra L. (sinonimi: S. vulgaris Lam., S. arborescens
Gilib). pripada porodici Caprifoliaceae. Narodni su joj nazivi: bazga,
bazgovina, baz, bezeg, zova, crna zova, te još preko 60 drugih naziva u
govorima naših naroda (SIMONOVIĆ, 1959)- Engleski su nazivi elder i bourtree,
francuski soreau i drugi, njemački Holunder i drugi, a ruski buzina
i drugi (SIMONOVIĆ, 1959).


Crna se bazga rasprostire gotovo u cijeloj Evropi sve do Švedske i Norveške.
Na istoku se u Evropi stere do ušća Dunava, a ima je i u zapadnom
Sibiru i Maloj Aziji. O rasprostranjenosti crne bazge u našoj zemlji GRLIĆ
(1980) piše: »Bazga je u našoj zemlji veoma raširena. Raste po selima, oko
kuća, uz potoke i živice, a ima je jednako mnogo i u slobodnoj prirodi, po
poljima, šikarama, svejtlijim šumama, na obalama rijeka i potoka, naročito
na plodnom, humusom i vlažnom tlu, bogatom dušikom«. Često se i obilno
razvija kao podstojni grm — »korov« u bagremicima, ako rastu na bogatijim
tlima. Kao pojedinačne grmove možemo je naći u planinskim šumama
do 1200 m nadmorske visine. Dolazi na šumskim sječinama, u zajednicama
sječine i požarišta.




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 52     <-- 52 -->        PDF

Crna je bazga gust grm ili drvo do 10 m visoko, sa zaobljenom, jajolikom
krošnjom i plitkoga korijena.


Kora je na donjem dijelu svijetlosmeđa, a prema gore i na granama sivobijela,
mrežasto izbrazdana, bradavičasto točkasta, debela i mekana. Unutrašnji
dio kore je svjež i zelen.


Grane su također smeđe-sive do sivo-zelene, s mnogo lenticela. Drvenaste
su grane ispunjene mekanom, bijelom, spužvasto-plutastom, veoma laganom
srčikom. Postrane grane najčešće tjeraju već blizu zemlje.


Pupovi su nasuprotni, a nalaze se iznad lisnih brazgotina. Vršni se pup
redovito ne razvija. Oni su usiljeni gotovo priljubljeni uz izbojak.


Listovi su nasuprotni, neparno perasti, sastoje se od 3 — 5 — 7 listića.
Listovi (izbijaju već rano u proljeće) dugi su do 30 cm. Listići su odozgo
tamnozeleni, odozdo svjetlija, nasuprotna smješteni, jajoliki do eliptični,
duga usiljena vrha, pilasto nazubljena ruba, slabo dlakavi. Dugi su 4 — 12
cm široki 3 — 6 cm. Listovi, mladi izboji, kora, a djelomično i korijen
mirišu svojstveno neugodno nagorko.


Brojni gotovo bijeli do bijelo žućkasti cvjetovi, sa 5 latica, 5 prašnika
i niskom podraslom plodnicom razvijaju se na krajevima grana, a složeni
su u veliki nepravilno tanjurasti štitasti cvat, promjena do 25 cm. Cvjetovi
su veoma intenzivnog prijatnog mirisa. Kad su suhi miris je blaži.


Iz cvjetova se razvijaju, u gronjama koje vise, isprva zelene, zatim smeđe-
crvene i konačno crno-ljubičaste, okrugle, sjajne koštunjave bobe, 5 — 6
mm široke, sa 3 smeđaste sjemenke i kao krv crvenim sokom.


Bazga cvate u lipnju i srpnju, pa čak i ranije (ovisno o klimatu i vremenskim
prilikama godine) u svibnju, a plodovi dozrijevaju u jesen (rujan)
i ubrzo otpadaju. Bobe ostaju jedno vrijeme svježe, a zatim postupno zasuše.


UPOTREBA CRNE BAZGE


Crna bazga služi u prvom redu u prehrambene svrhe, a zatim u liječenju
raznih čovjekovih bolesti. Pored toga grm bazge i bazgovina (drvo)
služe čovjeku i za mnoge druge namjene.


Prije nego iznesemo nešto više o upotrebi i koristima bazge potrebno
je, za bolje shvaćanje njene važnosti u prehrambenom i ljekovitom smislu,
općenito prikazati kemijski sastav njenih pojedinih dijelova.


Cijela biljka sadrži željeza, kalija i natrija (GURSKY, 1978).


U kori (srednji dio) stabla i grana kao i korijenu bazge ima smole
(WILLFORT, 1978). K tomu kora sadrži sambunigrin, saponin, tanin, holin
i mineralne tvari (ŽIVOTIĆ, 1978).


Listovi i mladi izboji u proljeće sadrže emulin, invertin, kalijev nitrat,
saharozu i sambucin (WILLFORT, 1978), te sambunigrin (GURSKY, 1978).


Cvijet sadrži eterično ulje, sluz, holin, sambunigrin, samburnigrozid,
rutozid, ruzin, smolu, šećer, jabučnu, valerijansku i vinsku kiselinu, saponin,
tanin, kobalt i mineralne tvari (ŽIVOTIĆ, 1978; WILLFORT, 1978).


Plod sadrži jabučnu, valerijansku, taninsku i limunsku kiselinu, gorke
tvari, eterično ulje, šećer, vosak, gumu, smolu, tanin, pektin, entocijan,
karotin, sluzi, bjelančevine i vitamine A-l, B, B-l, B-2, C, E i J (WILLFORT,


254




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 53     <-- 53 -->        PDF

1978; ŽIVOTIĆ, 1978; GRLIĆ, 1980). KÜNSCH i TEMPERLI (1976) navode
čitav niz aminokiselina u soku dobivenom iz plodova bazge i naglašavaju
važnost tih kiselina za prehranu čovjeka.


Kao što se iz prikaza vidi, svi dijelovi, a osobito plod, imaju bogat kemijski
sastav, pa je i razumljivo da se ta biljka raznoliko primjenjuje,
naročito u prehrani i liječenju. Stoga će se ovdje najprije prikazati primjena
bazge u prehrambene, a zatim u ljekovite i druge svrhe. Odmah valja napomenuta
da bazga upotrebljena u prehrambene svrhe ujedno služi i kao
lijek, barem u većini slučajeva.


Upotreba crne bazge u prehrambene svrhe


Ovdje se prvenstveno misli na upotrebu plodova crne bazge, a zatim
i cvijeta. Glavni razlog uzgoja bazge i jeste dobivanje njenih plodova. Naš
narod u malim količinama, za svoje potrebe, koristi plodove bazge za pripremu
različitih jela d pića, a isto tako i cvijet. No izgleda da se o upotrebi
bazge za jelo mnogo više govori u nekim evropskim zemljama nego u nas.
Tako npr. GRLIĆ (1980) navodi da u Njemačkoj priručnici obiluju brojnim
uputstvima za priređivanje različitih jela od plodova i cvjetova bazge. Samo
u Švicarskoj industrijski se donedavno prerađivalo godišnje 50 do 60 tona
boba crne bazge. Navedene količine Švicarska je djelomično podmirivala
iz uvoza, a djelomično je bilo sakupljeno sa divljih vlastitih grmova (MÜLLER,
1976). Može se pretpostaviti da danas Švicarska, kada ima vlastiti uzgoj
bazge u intenzivnim kulturama, prerađuje još i više plodova.


Bazgine bobe se za jelo mogu prirediti na različte načine. Od boba se
priređuje pekmez, različiti umaci, kompot, vino, voćni sok, kaša, juha,
rakija, žele, sirup, vinjak, sirovi kompot za dodatak jabukama, kruškama
i bundevama, tj. služi kao dodatak za mješavine voćnih produkata jer su
joj naglašeni okus i intenzitet boje. Boja je toliko intenzivna da se može
preraditi u boju za žigove za označavanje mesa. Upotrebljava se i za bojenje
vina (porto-vino). Od 100 kg boba dobije se 70 — 75 1 soka, randman je
dakle velik.


Od cvjetova se priređuju jela s jajima, kao kolačići (prženi na masti
ili si. prethodno umočeni u tijesto za palačinke), pravi se vino, sirup, osvježavajuće
pjenušavo piće, liker i drugo.


Literatura govori da su sva ta jela ukusna, korisna i zdrava. Tako
WILLFORT (1978) navodi da niti jedna biljka poznato po vitaminu B-l,
kao špinat, loćika, grašak, leća, lješnjak, žitne klice, rižine mekinje, kvasac
i kiselo zelje, nemaju tolike količne toga vitamina kao zrele bazgine bobe.
Pored naprijed navedenog kemijskog sastava boba valja istaći da je sadržajvitaminna C u bobama bazge visok slično kao u soku limuna, da sok bazge
sadrži dvostruko više kiselina i 2/3 više šećera nego sok jabuka, te da pored
poznatih tvari sok sadrži još čitav niz supstanci koje nisu dovoljno istražene
(MÜLLER, 1976).


Upotreba crne bazge u ljekovite svrhe


Bazga se kao lijek upotrebljava ili sama ili u kombinacijama s drugim
biljem. U tu svrhu koriste se cvjetovi, lišće, mladi izboji, plod i kora debla,




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 54     <-- 54 -->        PDF

grana i korijena. U ljekovitom smislu bazgi se pripisuju mnoga ljekovita
svojstva i ubraja se među najstarije ljekovito bilje. Neki nalazi govore da
su bazgu kao lijek i jelo koristili već prethistorijski ljudi. Isto tako su stari
grčki naučenjaci mnogo cijenili bazgu i o njoj govorili. U narodu još i danas
postoji poslovica da se pred bazgom mora skinuti šešir koliko je bolesti
u stanju liječiti. Zapravo je to uz kamilicu, da tako kažemo, najpuekija
ljekovita biljka.


U knjigama o ljekovitom bilju možemo naći mnogo recepata za pravljenje
čajeva (lijekova) od bazge u mješavinama s drugim biljem za liječenje
nmogih bolesti čovjeka. Općenito možemo reći da se koristi (ŽIVOTIĆ,
1979) kod liječenja nekih bolesti nosa, usta, desni, oka, uha, štitne žlijezde,
grkljana, bronhija, pluća, ždrijela, jednjaka, želuca, crijeva, žuči, krvi, srca,
bubrega, mokraćnog mjehura, spolnih organa, živaca mišića, kože i dr.


U knjigama o ljekovitom bilju također nalazimo koje bolesti liječe
pojedinih biljni dijelovi bazge, a na ovom mjestu dovoljno je reći što o
tome u svojim knjigama navode WILLFORT (1978) i GURSKY (1978)


List se upotrebljava za jače znojenje i bolje izlučivanje mokraće, kao
sredstvo za čišćenje krvi, protiv ospica, bolesti pluća, bubrega, jetre, želuca,
crijeva, srca, šećerne bolesti, za otvor i dr.


Cvijet se primjenjuje za jače znojenje, kod prehlade, bronhitisa, kašlja,
gripe, hripavca, bolesti pluća, hunjavice, osipa, šarlaha, teškog disanja, astme,
nekih reumatičnih oboljenja, upale sluznice, jačeg izlučivanja mokraće
i dr.


Zapravo je cvijet najvažniji ljekoviti dio bazge i po njemu ta je vrsta
svrstana u Jugoslavensku farmakopeju I i II. Naš narod također dosta sakuplja
cvijet za svoje potrebe, pa se u nas po seoskim dvorištima i danas vidi
kako se suše ubrani cvjetovi bazge.


Kora stabla, grana i korijena koristi se kao sredstvo za otvaranje, za
izlučivanje mokraće, odnosno kod smetnji u radu bubrega i mjehura, vodene
bolesti, edema, reume i dr.


Plod se koristi protiv bolesti pluća, upale živaca, vodene bolesti, mjehura,
smetnji u optoku krvi, općenito za jačanje organizma i dr.


O načinu pripreme i primjene lijekova iz navedenih dijelova bazge i
protiv spomenutih i drugih bolesti može se nešto detaljnije naći u raznim
udžbenicima (npr. ŽIVOTIĆ, 1979) o ljekovitom bilju i njegovoj primjeni
kod raznih bolesti. Međutim treba upozoriti na navode nekih autora i otrovnosti
pojedinih dijelova bazge, a s druge strane shvatiti da se isti dijelovi
koriste u narodnoj medicini. Možemo vjerovati da je narodna medicina imala
uspjeha u liječenju određenih bolesti lijekovima dobivenim iz, navodno
otrovnih, dijelova bazge, ali je zato pretpostaviti da u tim slučajevcima nisu
uzimane kritične doze. O otrovnosti bazge GRLIĆ (1980) kaže: »Listovi bazge
otrovni su zbog sadržine glikozida sambunigrina, koji oslobađa do 10 mg
% cijanovodične kiseline.« (Objašnjenje: iz 100 g svježih listova može se
dobiti do 10 mg cijanovodične kiseline). »I u nezrelim bazginim plodovima,
prema nekim autorima, ima glikozida, koji cijepanjem oslobađaju cijanovodik.
« MARKOVIĆ (1973) također upozorava da se list bazge zbog sadržaja
izvjesnih štetnih tvari ne upotrebljava. Isto tako MÜLLER (1976) piše




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 55     <-- 55 -->        PDF

da su mlade drvenaste grane i listovi otrovni i da oni sadrže glikozid sambunigrin
od kojeg se može otcijepiti cijamovodična kiselina.


Isti autor u svom drugom radu (1979) dalje objašnjava da i nezreli
plodvi sadrže sambunigrin koji cijepanjem daje cijanovodičnu kiselinu- Zato
takve bobe ne treba konzumirati, jer mogu uzrokovati mučninu, povraćanje
i proljev. Naprotiv zrele bobe ne sadrže više sambunigrin i mogu se bez
posljedica konzumirati. To ujedno znači da treba ubirati samo potpuno zrele
tamnocrne plodove.


Unatoč navoda o otrovnosti lista većina autora listu bazge pripisuje vrlo
korisna ljekovita svojstva. Vjerojatno bi ljekovitost lista došla mnogo više
do izražaja kad bi se iz njega izdvojile ljekovite od neljekovitih, odnosno
otrovnih tvari. Mišljenja smo da bi pitanje sambumgrina trebalo do kraja
razjasniti, jer se iz dosadašnjih navoda vidi da ga ustvari sadrže svi dijelovi
bazge, a neosporno je da je ta biljna vrsta vrlo korisna ljekovita biljka.


Upotreba crne bazge za ostale namjene


Sami smo svjedoci vrlo lijepih i korisnih živica bazge. Vrlo je često
susrećemo oko naselja, u vrtovima i pored kuća gdje se odavno uzgaja kao
ukrasni i korisni grm. »Postoje i brojne kultivirane odlike bjelkastih i žutozelenih
listova ili raznobojnih cvjetova i plodova. U hortikulturi se cijene
odlike crne bazge s različito obojenim (f. albo-variegata, f. luteo-variegata,


f. aurea) ili rasperjanim (f. laciniata) listovima, te s uspravnim uzrastom
(f. pyramidalis) ili visećim granama (f. pendula) i druge.« (Šum. enciklopedija,
1980). Bazga je za okoliš vrlo prijatna, a k tomu je medonosna biljka,
pa služi pčelama za ispašu.
Bazgovina je male trajnosti, lako se cijepa, a dobro se drži u zemlji
i vodi.


Od drveta korijena prave se duhanske doze i lule. Drvo izbojaka, grana
i debla služi za izradu muzičkih instrumenata sličnih frulama, dječjih igračaka
(pucaljke, štrcaljke), za sitne tokarske i rezbarske radove, štapove,
odlična držala za lopate i drugo.


U SSSRJU grane koriste za izradu obruča i pletenje košara. Škotska industrija
boja upotrebljava koru za boje za kožu.
Srž crne bazge upotrebljava se u urarstvu i u laboratorijskoj tehnici
kao držač objekta za pripremu ručnih mikroskopskih preparata.
Iz cvijeta se ekstrahira parfem.
Sigurno je da se bazga, odnosno bazgovina može koristiti za još niz
korisnih stvari.


Mogućnost uzgoja crne bazge u intenzivnim kulturama


Nakon što smo se upoznali sa značenjem bazge u svim navedenim namjenama
može se odmah zaključiti da je ovu biljku korisno i uzgajati kao
intenzivnu kulturu na većim površinama, unatoč toga što je dosta nalazimo
u prirodi. S obzirom da u tome nemamo vlastitih iskustava posegnuli smo
za novijim pisanim materijalima iz inozemstva gdje se crna bazga uzgaja
kao kulturna biljka u intenzivnim kulturama (SI. 1.). Kao baza za to osla




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 56     <-- 56 -->        PDF

njamo se na radove STRAUSSA i NOVAKA (1971) i MÜLLERA (1976), te
druge radove i prikazujemo u kratkim crtama samo ono što smatramo da
je neophodno i dovoljno za ovaj rad, odnosno za namjenu ovoga prikaza,
kojim želimo upozoriti naše stručnjake na uzgoj bazge i u našoj zemlji.


SI. 1. Kultura crne bazge (po Müller-u)


Bazga je izvanredno robustna biljka koja se dade dobro kultivirati.
U USA je selekcionirana Sambucus canadensis za uzgoj u kulturama. U
susjednoj Austriji selekcijom crne bazge iz divljih grmova dobivene su dvije
sorte, sorta »Haschberg« i sorta »Donau« prije više od dvadeset godina.
Prva je 1969. g-, a druga 1973. godine uvezena u Švicarsku gdje se sada
uzgajaju. Crna se bazga u kulturi dade uzgajati bez oplemenjivanja. Vegetativno
se razmnaža reznicama tako da se na kraju zime režu reznice od
dobro odrvenjelih izbojaka. Reznica mora imati 2 do 3 pupa. Razmnažanje
je također moguće i iz zelenih reznica. Za uzgoj u rasadniku mogu se preporučiti
dvije metode (STRAUSS i NOVAK, 1971):


a) Na mladoj biljci ostavi se samo jedan izbojak, ostali se za vegetacije
uklone. Ostavljeni izbojak priveže se za štap i na željenoj visini prereze.


b) Poslije prve vegetacijske godine izbojci se režu povratnim rezom.
Samo kod jednog izbojka ostaju 2 do 3 pupa. Iz tog dijela slijedeće godine
izraste vrlo jak izbojak određen za buduće stablo.


U plantaži buduće stablo, ovisno o kvaliteti tla i mehanizaciji, sadi se
na razmak 5—5,5 m X 2,5—3,5 m. Visina biljke treba biti 80 — 100 cm,
a krošnju valja formirati okruglasto. Prve dvije do tri godine odrezuju se
postrani izbojci prije odrvenjavanja. Izgled stabla u drugoj godini uzgoja




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 57     <-- 57 -->        PDF

prikazan je na slici 2. Za formiranje krošnje služi stablo u trećoj godini.
Budući da plodove nose jednogodišnji izbojci krošinju treba formirati optimalno
kako bi dala maksimalno moguću količinu plodova (SI. 3.). Obrezivanju
stabla već formirane krošnje treba posvetiti veliku pažnju, radi gore
navedenog razloga, a praktičar u svakom konkretnom slučaju mora naći
i znati najbolji način obrezivanja. U radovima navedenih autora prikazane su
sheme u detaljnim uputama o različitim načinima obrezivanja grmova bazge.


*&F


SI. 2. Stablo crne bazge u drugoj godini uzgoja u plantaži (po Müller-u)


Bazga voli duboka, srednje teška i dovoljno vlažna tla. Bolji je rast na
vlažnim sjenovitim mjestima nego na sunčanim položajima. Voli humus-
no i svježe tlo bogato dušikom. Ima jaku izbojnu snagu iz panjeva, plitko
se zakorjenjujuje, u mladosti raste dosta brzo.


Što se tiče uzgoja u kulturi, prema iskustvima austrijskih i švicarskih
uzgajivača, treba voditi računa o zahtjevima na tlo. Ovisno o hranivima
u tlu vrši se gnojidba sa NPK-gnojivima. Ako je potrebno količina dušika
se poveća ali ta količina nikako ne smije biti prevelika.


Od zaštitno uzgojnih mjera dolazi u obzir uništavanje korova (trava)
kod mladih biljaka. Na mrazištima je manje osjetljiva od drugih voćaka.
Na mladim izbojcima postoje naročiti nektarski organi koje napadaju lisne
uši, pa u slučaju napada biljke trebaju biti prskane 1 — 2 x godišnje insekticidima
ili eventualno, ako je napad jak svake godine, vršiti preventivna
prskanja, što se odlučuje u svakom konkretnom slučaju uzgoja tj. plantaži.




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 58     <-- 58 -->        PDF

Nije se pokazalo da ptice zobanjem boba predstavljaju problem, jer one
izbjegavaju nezrele, pa čak i zrele bobe. Jedino prezreli grozdovi bivaju odmah
napadnuti od ptica-


Korijen i rizomi su mesnati i sočni, pa predstavljaju odličnu hranu za
poljske miševe. Poljski miševi predstavljaju najozbiljniji problem kod uzgoja
bazge. Zato je kulturu bazge vrlo važno zaštititi od poljskih miševa.
Kao i u svakoj intenzivnoj kulturi u kulturi crne bazge vremenom se mogu
pojaviti drugi, nepredviđeni, problemi kojih inače kod divljih grmova nema.
S tim svako treba računati.


Cijena je sadnog materijala, u stvari ožiljenih reznica a i zaštita znatno
niža od sadnica koštuničavih voćaka, a njega tla, rezanje i gnojenje kao
kod koštičavog voća. Intenzivna kultura crne bazge u usporedbi s jabukama
zahtijeva znatno niži trošak.


SI. 3. Grozd crne bazge sa zrelim plodovima (po Miiller-u)


Još navodimo koliki su prinosi ploda bazge u intenzivnom uzgoju.
U Švicarskoj u 3. godini na relativno lošem tlu prinos je bio 10 t/ha. Kod
boljeg tla trebao bi biti 15 t/ha. U Austriji je prinos istih sorti 15 do 20 t/ha,
a u Americi (Sambucus canadensis) 8 do 10 kg po stablu (MÜLLER, 1976).


Na kraju navodimo da je u uzgoju posebnih kulturnih prehrambenih
voćaka u nas najdalje otišla SR Srbija. Dobrom propagandom tamo je
podignuto vrlo mnogo nasada malina, crnog i crvenog ribizla, kupina bez
trnja i dr. Nasadi prelaze površinu od preko 10.000 ha i daju dobar dohodak.
U SR Sloveniji proširen je uzgoj crnog ribizla, a po nekim podacima
tamo se uzgaja i crna bazga (okolica Maribora) sa koje je prošle godine
dobivena prva berba. Mi u SR Hrvatskoj svega toga gotovo i nemamo




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 59     <-- 59 -->        PDF

ZAKLJUČAK


Uzgoj bazge za proizvodnju plodova koji se koriste u mnogostruke namjene
sve se više širi. Kultura je rentabilna, a uspjeva sigurno, jer bazga
nije osjetljiva na vremenske prilike. Troškovi podizanja nasada su relativno
niski.


Svrha je ovog rada bila upozoriti šumarske i poljoprivrede stručnjake
na mogućnost uzgoja te nove, intenzivne kulture u plantažama, s visokim
dohotkom ako se osigura prodaja. Sigurno je da bi se našlo dosta površina
na kojima se ne uzgajaju poljoprivredne kulture niti raste šumsko drveće,
a koje bi bile povoljne za uzgoj crne bazge. Za način uzgoja mogla bi
se koristi prvenstveno iskustva slovenskih, a prema nužnosti i austrijskih
i švicarskih uzgajivača.


LITERATURA


1.
Grlić , Lj.: Samoniklo jestivo bilje. Zagreb. 1980.
2.
Gursky , Z.: Zlatna knjiga ljekovitog bilja. Zagreb, 1978.
3.
Künsch , U. i Temperli, A.: Schwarzer Holunder — eine Nahrungsmittel?
Schweiz. Zeitsch, für Obst — und Weinbau 112, 256 — 259 (1976).
4.
Marko vic, B.: Priručnik za sakupljanje i gajenje lekovitog bilja i pečuraka.
Beograd, 1973.
5.
Müller , W.: Schwarz Holunder als Intensivkultur. Schweiz. Zeitsch, für Obst
— und Weinbau 112, 17 — 26 (1976).
6.
Müller , W. i Künsch , U.: Schwarzer Holunder ist gesund. Rukopis (1979).
7.
Simonović , D.: Botanički rečnik. Beograd, 1959.
8.
Straus , E. i Novak , R.: Anbauversuche mit Holunder (Sambucus nigra).
Mitteilungen Klosterneuburg XXI, 5, 416—426 (1971).
9.
ŠUMARSKA ENCIKLOPEDIJA 1. Zagreb, 1980.
10.
Willfort , R.: Ljekovito bilje i njegova upotreba, Zagreb, 1978.
11.
Životić, Dragoslav i Dragana: Lekovito bilje u narodnoj medicini.
Beograd, 1979.
12.
Životić, Dragoslav i Dragana: Priručnik za sakupljače bilja.
Beograd, 1978.
Der Anbau und der Nutzen von Holunder


Zusammenfassung


In dieser Veröffentlichung haben die Autoren versucht, auf Grund der zur
Verfügung stehenden Literatur die Möglichkeiten des Holunderanbaues in unserem
Lande zu schildern.


Zuerst wurden allgemeine Eigenschaften des Holunders als Pflanze in Freiem
beschrieben, sowie die Verbreitung und botanische Merkmale.




ŠUMARSKI LIST 6-8/1982 str. 60     <-- 60 -->        PDF

Nachher wurde in verschiedene Verwendungsmöglichkeiten des Holunders bzw.
seiner Teile (Früchte) näher eingegangen, wobei auch die chemische Zusammensetzung
angeführt wurde. Es wurde der Holunder als Volksarzeipflanze beschieben.


Am Ende, als wichtigste, beschrieben die Autoren die Bedingungen in Holunderanbau,
sowie die Wahl des Standortes, Pflanzung, Schnittmethoden, Reihenentfernung,
Düngung und Auswahl der Sorten. Die Angaben über den möglichen
Ertrag sind auch angegeben.


Es wurde betont dass der Holunderanbau eine, finanziell gesehen, perspektive
Kulturpflanze sein kann, wobei der Absatz der geereten Früchte schon vorher
gesichert werden muss.