DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1982 str. 15 <-- 15 --> PDF |
masovno ugibao i danas je rijetkost u šumama u ikojima je pored hrasta i jasena bio jedna od dominantnih vrsta. Danas je uzročnik »holandske bolesti brijesta« poznat. To je gljiva Graphium (Ceratocystis ulrni), a vektor te gljive su brijestovi potkornjaci, u prvom redu Scolitus multistriatus S. scolitus. Nažalost do danas nije nađeno sredstvo za sprečavanje ove bolesti, a velike nade polažu se u genetičare i pronalaženje otpornih vrsta brijestova, njihovih varijacija i hibrida. U najnovije vrijeme pokazala se uspješnom i borba protiv Scolitusa prenosioca ove bolesti. Da nevolja bude veća i treća dominantna vrsta ovih šumskih ekosistema, jasen (Fraxinus angustifolia), počela se masovno sušiti prvih poslijeratnih godina da bi posljednjih desetak godina poprimilo zabrinjavajuće razmjere. (Spaić, Mikloš) Etiologija sušenja ovih triju vrsta drveća na širem području nizinskih šuma između Save i Drave bila je predmet istraživačkog rada mnogih stručnjaka pa i jednog znanstvenog tima koji je formiran 1924. g., a u kome su sudjelovali specijalisti: fitopatolog, entomolog, pedolog, uzgajivač i još neki drugi. Prije i poslije toga objavljen je velik broj članaka o sušenju hrasta. U zajedničkom izvještaju Komisije, pobijeno je mišljenje da je podzolacija tla uzrok sušenja, ali su različiti autori kao glavnog uzročnika sušenja navađali: brštenje gubara i drugih defolijatora, gljivu pepelnicu (Miprosphera alphytoid.es), mednjaču (Armillaria melea), nepravilni uzgojni postupak sa sastojinama, stagnirajuću vodu, gljivu Ceratocystis sp. i td. Vajda je u svojoj studiji o sušenju hrasta tvrdio da je inicijalni uzročnik sušenja klima, odnosno njene promjene koje su nastupile nekoliko godina prije pojave sušenja, a zatim je dao shematski prikaz niza činilaca koji su u interakciji dovele do sušenja hrastovih sastojina. Konačno 1970. g. osnovan je ponovo tim (Dekanić et al.) u kome je sudjelovalo oko 15 istraživača i koji su objavili prethodne rezultate istraživanja, ali koji nisu definitivni jer se istraživanje nastavlja. Rezultati bi se dali ukratko rezimirati: u daljnjoj prošlosti došlo je do intenzivne aktivnosti čovjeka u redukciji šumskih površina, u iskorišćivanju šuma, do izvedbe hidromelioracijskih radova (kopanja kanala, izgradnje nasipa), stvaranja retencija u šumama. Šume su izgubile prvotnu fizionomiju, promijenile strukturu, a prirodne mješovite šume s obilnom podstojnom vegetacijom na velikim površinama zamijenjene su monokulturama bez podstojne etaže. Usto je posljednjih 80 godina došlo do promjene makroklime u Evropi pa i u Slavoniji. Ekstremno suhe i tople godine nepovoljno su utjecale na šumsku vegetaciju, došlo je do sniženja nivoa podzemne vode, a učestalost poplava poprimila je drugi tok. Režim vode u tlu se promijenio i oscilacije nivoa podzemne vode dobile su širu amplitudu što je utjecalo na hranidbeni balans i fiziološko stanje stabala. (Dekanić I.) Pedošloška istraživanja potvrdila su rezultate prijašnjih istraživanja. Podzolizacija tla ne dolazi u obzir kao uzročnik sušenja, ali pojava sušenja korelira sa anaerobiozisom pa i dalje treba istraživati vodu u tlu i redoks potencijal. Nestankom brijesta, izgleda, promijenila se i fitoklima što se nepovoljno odrazilo na rizosferu. Utvrđene su velike razlike u sastavu faune tla onih odjela u kojima se hrast suši i onih na kojima nema te pojave. Utvrđene su dominatne vrste faune tla »zdravih« i bolesnih« odjela (Škorić, Vranković, Kovačević). |