DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 33     <-- 33 -->        PDF

Bujukalić i N. Petrović u materijalu »Koza kao činilac u narušavanju stabilnosti
šume« pored ostalog ukazuju na činjenicu da koza svojim brstom godišnje
uništi 1 — 2 ha šume, prosječno 1,5 ha. Ako se zna da 1 ha podizanja
šume stoji između 80—120.000 dinara, onda nije teško izračunati da jedna koza
uništi brstom 120—180.000 dinara. Pored toga za prehranu jedne koze tokoim
zime treba okresati 50 stabala. No, to je šteta direktno na šume, a kolika je
kasnije nestankom šume, brojčano je teško iskazati.


Štete su zaista velike, ali prepustimo se načas mislima poznatih državnika,
naučnih i stručnih radnika, koji su o ovoj problematici govorili i pisali:


Tako Engels u dijelu »Dijalektika prirode« svrstava kozu u »pljačkaša prirode,
koja je opustošila cijele krajeve oko Sredozemlja«. Iz govora druga Tita
u Trebinju 3. X 1954. godine citiram:


»Ja moram da kažem da sam sretan što ste uništili koze, jer sada vidim
da se vaša brda zelene. Ja bih želio da to učine !svuda gdje to nisu učinili. ...«


Vessely (glavni nadzornik državnih imanja i ravnatelj šumarske akademije)
još 1876, godine piše, da je »koza pravo pravcato zlo, sotona, koja je sve strašne
pustoš; stvorila na kršu« i zaključuje »da je držanje koze najbolje posve zabraniti
«.


Kneževič, tretirajući pitanje hercegO´vačkih koza, konstatira, »da tamo gdje
ima koza, ima sve manje šume, gdje ima najviše koza, tamo narod najbjednije
živi. Iza brsta koza ostaje goli krš, pustoš i bijeda, narod svu imovinu u
torbi nosi i skita.... Držanjem koza potpomaže se položaj seoskih gazda a ine
socijalno ugroženih seljaka, tako da je koza čajinska a ne sirotinjska majka«.


Dr Petar Marković,agronom-ekonomista, daje slijedeću ocjenu o problemu
držanja koza: »Autohtone rase koza činile su u prošlosti a i sada čine velike
štete šumskim površinama. One su jedan od izvora stočarskih proizvođača u
nekim regionima svijeta, ali su značajno doprinijele uništavanju ogromnih kompleksa
šumskih površina i pretvorile terene sa bujnom vegetacijom u goleti j
zemljišta podložna snažnom dejstvu erozije«.


Dr V. Velašević navodi: »Ne vjerujem da će naše društvo uz pomoć koza
ubrzati ulazak u klub razvijenih zemalja. Uvjeren sam da bi ta mjera nanijelai
neuporedivo veće štete, nego što bi donijela koristi. Nije potrebno ni pominjati
što to znači sa stanovišta zaštite i unapređenja čovjekove sredine. U visoko razvijenim
zemljama koze se nalaze u zoološkim vrtovima ili kao rariteti u privatnim
zabranima«.


Franjo Knebl, šumar i general: »Amerikanci su u vijetnamskom ratu upotrebom
tzv. defolijanata (sredstava čijom upotrebom opada lišće s drveća) opustošili
velike predjele Vijetnama. Ako bi se vratile koze u brdsko planinska
područja, one bi taj posao obavile efikasnije nego kemijski defolijanti.«


Iz navedenih misli nije teško zaključiti, da su koze odista štetne domaće
životinje i da nisu alternativa za ishranu socijalno ugroženog dijela stanovništva.


Zašto se onda forsira uzgoj koza?
To je, prije svega, želja pojedinaca za brzom i lakom zaradom. Osnoivni
argumenti koji se ističu u prilog držanja koza da se od koza dobije relativnio
jeftino meso, mlijeko i koža (koji su danas u nas deficitarni) samo su uvjetno
točni. Radi se o jeftinoj proizvodnji za vlasnika koza, a cijena koju plaća društvo
je neuporedivo veća od vrijednosti proizvoda. Odnos između onog što tio