DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 45 <-- 45 --> PDF |
jer brzo prekida vezu između zapaljenog nezapaljenog dijela sastojine (površine). Osim toga s bacačem plamena lakše je prodrijeti, u koliko ima prohodnih puteva i staza, u unutrašnjost zapaljene površine. 11, Način obnove izgorjele sastojine ovisi u prvom redu o području uništene sastojine. Na području uspijevanja alepskog bora treba koristiti ljetnu sjetvu kako tog bora tako i čempresa, što je svakako jeftinije nego obnova sadnicama. Proljetna sjetva se ne preporučuje, jer ponik može stradati od fuzarioze. Međutim u koliko je izgorjela borova šuma, tada će rijetko i to biti potrebno, jer će se prirodno obnoviti (v. Šum. list, br. 11—12/1980). Listače se u pravilu pomlade izdancima iz panja i žilja, koji će kod ranijih (proljetnih) požara izbiti još istog ljeta (v. Šum. list br. 3—4) 1963, ,str„ 124. j Narodni šumar, br. 5—6/1965, str. 165). Da se aktiviraju izdaci iz žilja korisno je osloboditi ih od panja (panj sasjeći). Sječom panjeva osigurat će pomlađivanje i u slučaju jačeg oštećenja panja i pripovršinskih ži- la O. Piškorić Zlatko Lisjak UZGOJ GLJIVA Slavonska Požega 1984. Vlastita naklada Nedavno je izašla knjiga UZGOJ GLJIVA « od autora Zlatka Lisjaka — dipl. inž. šumarstva, upravitelja šumarije Velika. Recenzenti su prof. dr. Josip K i š p a t i ć i dr. Milica T o r t i ć. Naklada 5.000 primjeraka; slog, tisak j uvez Štamparski zavod »Ognjen Priča«, Zagreb, 1984. S obzirom na značenje obrađene materije potrebno je nešto reći o toj knjizi. Kako ü sam autor ističe u predgovoru, domaća literatura o toj temi je vrlo oskudna, te će ta knjiga dobro doći svi ma koji ,su zainteresirani za vlastitu proizvodnju gljiva. Pomanjkanje proteinske hrane u svijetu uopće, a i kod nas, i visoke cijene bit će motiv više koji će zainteresirati mnoge, da se počnu baviti uzgojem gljiva. U tu svrhu dobro će im doći upravo ta knjiga. Prednost pri uzgoju gljiva je u tome, da urod ne ovisi o atmosferskim utjecajima, kao što je to slučaj s ostalim poljoprivrednim kulturama. Povećanje proizvodnje hrane postavlja se kod nas kao jedan od osnovnih uvjeta stabilizacionog programa a upute koje se nalaze u ovoj :knjizi o uzgoju gljiva također su kamenčići u zgradi stabilizacije. Knjiga je napisana vrlo pregledno, te će -svakom, pa i početniku, moći poslužiti da težište zanimanja iskoristiti na način, koji će mu najbolje odgovarati i biti najbliži. Na str. 11—14. autor iznosi neke podatke općenito o gljivama. Strane 15—22, govori o uzgoju gljiva nekada i danas. U Japanu i Kini se već više od 2.000 godina uspješno se uzgaja gljiva shii — take. U Evropi je tek krajem XIX. stoljeća uznapredovao uzgoj gljiva. 1931. g. izlazi knjiga Kamila B 1 agajića »Gljive naših krajeva«, u kojoj se nalazi kratki osvrt na umjetni uzgoj gljiva. Za uzgoj šampinjona 1950. g. prvi micelij proizvodi profesor zagrebačkog Poljoprivrednog i šumarskog fakulteta dr. Josip K i š p a t i ć. Bjelančevine gljiva imaju sastav sli čan bjelančevinama životi jskog porijekla te su zato biološki vrednije od bjelanče vina drugih biljaka. U čitavoj Evropi, i svijetu uopće, poklanja se sve više pa žnje gljivama u ishrani, što uvjetuje i njihovu cijenu na tržištu. Međutim, ipak je jeftinije uzgojiti kilogram gljiva, ne go napr. kilogram teletine. Najveći dio knjige autor posvećuje uz goju šampinjona, šampinjona — Psallio ta Hortensis var. Bispora Lauge (str. 23 —76). Posebno obrađuje po poglavljima što je sve potrebno za uzgoj šampinjona 351 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1984 str. 46 <-- 46 --> PDF |
počam od prostora, sirovina za pripremu komposta i sve ostale potrepštine. Dalje govori o pripremama komposta, procesu rada do branja gljiva. Posebno upozorava na nepoželjne pojave pri uzgoju šampinjona, te preventivi, a na kraju se osvrće i na moderan industrijski, način uzgoja šampinjona. Tko ovlada uzgojem šampinjona, moći će uspješno uzgajati i druge vrste gljiva. Na str. 77—88. autor opisuje uzgoj slamnatica — Stropharia rugosoannulata (Farlow ex Murr). Opširnije se u knjizi govori o uzgoju bukovače — Pleurotus ostreatus (Jacq ex Tr.) Kummer (str. 89—122). Autor najprije prikazuje njezin uzgoj na supstratu, a zatim uzgoj na drvu. Kao prednost uzgoja bukovače navodi se niz razloga: da se jednostavno uzgaja i na različitim podlogama, manji je rizik pri uzgoju nego kod šampinjona, daje velike prinose, odličnog je ukusa, a otporna je na bolesti i štetočine. Preporuča se za uzgoj osobito amaterima. Detaljno je opisan uzgoj na supstratu. Od posebnog je značenja uzgoj bukovače na drvu. Osim na bukovinu može se ta gljiva uzgajati i na drvu ostalih listača. Osobito je pogodno za laj uzgoj drvo mekih listača kao topole, breze, vrbe itd. Od tvrdih vrsta može se koristiti drvo hrasta, graba, kestena pa čak i voćaka. Postoji više vrsta metoda rada: metoda bušotina, proreza kolutova, o čemu autor daje iscrpne podatke i opis rada. Autor upozorava da bi šumari trebali biti više zainteresirani za uzgoj te gljive nakon sječa u šumama gdje ostaju nebrojeni panjevi. Cijepljenjem istih nakon sječe, mogla bi se dobiti veća količina gljiva, što bi bio znatan doprinos za povećanje hrane uopće. Uzgoj jablanovače — Agrocybe aegerita (Brig)Sing (str. 121—126). Autor opisuje rad za uzgoj te gljive na oblicama i panjevima jablana i ostalih topola, vrba te uzgoj na supstratu. Za uzgoj panjevčice — Kuehneromyce mutabilis (Sohlt, ex. Fr.) Sing, and Smith (str. 127—130) se upotrebljavaju izrezane oblice ili panjevi listača kao bukve, breze, jablana, johe, vrbe. Uzgoj baršunaste panjevčice — Flammulina velutipes (Curt, ex Fr.) Sing. (str. 131—134) je analogan uzgoju prethodne vrste. Ovoj gljivi pripisuje se ,i ljekovito, anti´kancarozno, djelovanje. Uzgoj Shii — take — Lentinus edodes (Berk.) Sing (str. 135—139). Ta gljiva se uz šampinjone ubraja među gljive najviše uzgajane u svijetu, a važna je i stavka u izvozu Japana. Danas se Shjj — take već uzgaja u nekim evropskim zemljama. Na str. 141—149. autor knjige nabraja još neke gljive, koje se mogu uzgajati. Mikorizne gljive (str. 151—156) žive u simbiozi s nekim višim biljkama (npr. šumskim drvećem). Tu se govori o gljivama iz roda vrganjevki, lisičica, te bijelom i crnom tartufu. Poznata su nalazišta tartufa u Istri u dolini rijeke Mirne. A u Italiji se za 1 kg tartufa postizala cijena i do 700,000 lira. U vezj uzgoja tartufa postoji u Francuskoj Nacionalni institut AGRRI — TRUFFE, koji je postigao vrlo dobre rezultate. Nabava j izbor micelija (str. 157—161). Govori se o teškoćama koje kod (toga postoje. Kako je u posljednje vrijeme sve veće zanimanje za uzgoj gljiva, to će se uzgojem micelija vjerojatno početi baviti i veći broj uzgajivača. Proizvodnja micelija (str. 163—166). U Jugoslaviji, navodi autor, nemamo poseban naziv za hranjivu podlogu proraštenu micelijem gljiva, koja se koristi kao sadni materijal. Uvriježilo se da taj sadni materijal (iako to nije potpuno ispravno) nazivamo m i c e 1 i j e m. Za proizvodnju micelija postoje posebno opremljeni laboratoriji u kojima je najosnovnije apsolutna higijena. Velike mogućnosti iskorištavanja gljiva (str. 167—172). Autor govori o mogućnostima konzerviranja gljiva, te nabraja neke od tih načina kao duboko smrzavanje, sušenje, kiselenje. Na kraju daje |