DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 57     <-- 57 -->        PDF

PORTRETI


Dr VASO VUČKOVIĆ, dipl. inž. šum.
(1976—1943)


Dr Vaša Vučković, student prve generacije Šumarske akademije u Zagrebu
koju završava 1901. godine zajedno s Prof. dr. Đurom Nenadićem i Prof. dr Andrijom
Petračićem, suvremenoj stručnoj javnosti je zapravo nepoznata ličnost. Međutim,
vredino je podsetiti se na ovog vrsnog šumara, pravnika i publicistu i osvetliti
njegov doprinos našem šumarstvu na osnovu arhivske građe i drugih podataka.


I


Iz oskudnih podataka saznadosmo da je V. Vučković rođen 30. aprila 1876. u
Kučfali, danas Jagodnjak, u opštiind Beli Manastir. Otac, zidarski radnik, rano
je umro pa je detinjstvo i školovanje uz pomoć udove majke Ljube završio u Osijeku
— Donji grad. Veliku gimnaziju, kao privatni učenik (uz plaćanje školarine),
učio je u Osijeku do prvog polugodišta 1896; 97. g. Šumarsku akademiju apsolvirao
i, kako se tada govorilo, apsolutorij položio krajem školske 1900/01. godine.
Akademski naslov »šumarski inženjer« priznat mu je, kao i ostalim apsolventima
Šumarske akademije, 1922. godine (4. februara).


Posle završene Akademije pokušao je da, kao još nekoliko njegovih drugova,
počne sa službovanjem u šumarstvu tadašnje Srbije. Odazvao se pozivu Ministarstva
narodne privrede (dalje MNP), koje je u nedostatku šumarskog osoblja u zemlji
povremeno u domaćim i stranim novinama i časopisima objavljivalo konkurse za
prijem u svoju šumarsku službu. Tako je početkom 1901. objavilo konkurs za prijem
dva okružna šumara i četiri podšumara, koji su završili šumarsku akademiju
ili drugu visoku školu, položili ispit za samostalno vođenje šumskog gspodarstva
i da nisu stariji od četrdeset godina. Za okružne šumare tražila se praksa u struci
od najmanje šest godina a za podšumare tri godine. Primljenim šumarima godišnja
plata iznosila bi od 2.626 do 4.000 dinara odnosno 2.278,18 do 3.636,36 kruna.
U konkursu je bilo naznačeno da prvenstvo imaju Srbi i Hrvati.


Šumarski list, prateći rezultat ovog konkursa, obavestio je 1901. godine čitaoce,
da se na konkurs javilo »12 naših mladih stručnjaka od kojih su začudo samo dva
pravoslavne a njih deset katoličke vjeroispovjesti. . .« i na kraju ova vest završava
recima »da primljenim stručaHima želi da svojim marljivim i požrtvovanini radom
doprinesu tamošnjem šumarstvu, nam pako da budu poslužili za diku i ponos. . .«


Krajem te 1901. Šumarski list je objavio da su u državnu šumarsku službu
Srbije primljeni:
Josip Silvestar, za okružnog šumara u Kragujevcu;
Jaroslav pl. Sugh, kotarski šumar i civilni mjernik, za podšumara u Kruševcu;


Lazar Vorkapić, šumarski vježbenik Križevačke imovne općine, za podšumaira u
Ćupriji;




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 58     <-- 58 -->        PDF

Manojlo Divjak, šumarski vježbenik Petrovaraidiinske imovne općine, za podšumara
u Baj´inaj Bašti;
Dušan Popoviić, vježbenik iste imovne općine, za podšumara u Golupcu;
Dušan Pajić, apsolvent Visoke škole za šumarstvo u Beču, za podšumara u Rragujevcu;
Dušan Cvetiić, apsolvent Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima, za podšumara
na Avali, i
Lazar Jovanović, apsolvent istog Učilišta, za podšumara u Bajinoj Basti. Iste go


dine primljeni su bili još i Pavle Žegarac i Dinko Blažić, aili itz porodičnih oba


veza nisu mogli da nastupe na dužnost.


U molbi podnetoj 31. avgusta 1901. Vaso Vučko´Vić je naveo, da je završio
Šumarsku akademiju u Zagrebu i položio Apsolutorij te da ima žarku želju da služi
u šumarskoj službi Srbiji, za koju smatra, da je sada u svom najboljem stupnju
razvoja i da se nada, da će svojom marljivošću i on sa svoje strane pripopomoći
i korisno poslužiti,. Na kraju je naveo da nema stručne prakse i da bi želeo da
počne sa službom u Beogradu. Posle kraćeg vremena bio je obavesten da može
biti primljen za tehničkog ddjurndsta u šumarskom odeljenju MNP sa godišnjom platom
od 1.080 dinara.


Tako je V. Vučković 15. oktobra 1901. postao tehnički dijurnista u Šumarskom
odeljenju MNP. U prvo vreme pored tekućih poslova upoznavao se dotadašnjim
stanjem i razvojem šumarstva, sa prvim Zakonom o šumama doinetim 1891. njegovim
izmenama i dopunama, kao i sa propisom sa kraja 1899. kojim su sve šume
u Srbiju grupiisane u dvadeset šumskih okruga u kojima je obrazovana po jedna
šumska uprava za upravljanje i gospodarenje državnim šumama i staranje o onim
ostalim šumama koje su zbog svog posebnog položaja i stanja stavljene pod nadzor
državne šumarske službe.


U svim šumskim upravama bilo je krajem 1901. petnaest okružnih šumara
(sedam domaćih i osam stranih) i devet podšumara (šest domaćih i tri strana).
U šumarskom odeljenju MNP načelnik je bio poljoprivrednik, a pored njega su
radili šumari Milan D. Obradović visoke, i Jovan J e k i ć i Jakov Marković,
srednje spreme, jedan građevinski inženjer j dva pravnika.


Posle petnaest dana provedenih u Beogradu Vučković je bio premešten u Šumsku
upravu u Aleksincu, u istom zvanju, gde je po nalazu Milana Obradović, inspektora,
došlo do nekih zastoja u radu, koje je trebalo da otkloni V. Vučković.
U Aleksincu proveo je do 1. V 1902. kada je premešten u Rašku, ali u zvanju podšumara
III kl., koje je dobio u Aleksincu (6, II 1902). Po dolasku u Aleksinac V.
Vučković se, 19. XI 1901., obratio MNP s molbom da mu se dodeli klasa, zvanje
podšumaira, ali ne niža, od one koja je data Manojiu Divjaku i Lazaru Vorkapiću
(II klasa), koji su doduše imali izvesne prakse i položili stručni ispit, ali im sve
to za ovdašnje prilike malo vredi, jer su šume u Srbiji planinske, a administracija,
sasvim različita od one koja se praktikuje u Hrvatskoj. Inače on je uspeo da sve
poslove samostalno obavlja a šefu — okružnom šumaru (Stevan Šrems) samo daje
predmete na podpls.


Ovo pismo za unapređenje, napisao je iz razloga što je hteo da sazna, da bi
doneo nešto od kuće iz Osijeka od stvari za nasbupajuću zimu a s druge strane,
što je dobio obaveš´jenje iz Zagreba, da ga je ban Kraljevine Dalmacije, Hrvatske
i Slavonije (25. XI 1901. po novom) postavio za šumarskog vježbenika kod šumarskog
odsjeka kr. zemaljske vlade, Odjela za unutrašnje poslove, sa godišnjom »su




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 59     <-- 59 -->        PDF

stavnom pripomoći od godišnjih jedne hiljade kruna« i da ga poziva da predstane
radi polaganja zakletve i nastupanja na dužnost.


Raška je bila jedna od većih šumskih uprava sa dosta četinarskih šuma (Kopaonik,
Golija i dr.) a gospodarila je sa šumama u dva administrativna sreza, studeniökörn
u Raškoj i moraviičkom u Ivančici.. U ovoj okružnoj šumskoj upravi pored
okružnog šumara radila su i po dva podšumara sa deset čuvara šuma. Pored poslova
u vezi sa prodajom drveta većem broju trgovaca po višegodišnjim ugovorima, o
ugovorima za korištenje planinskih pašnjaka o stručnom nadzoru na opštinskim
i privatnim šumama stavljenim pod državni stručni nadzor o korišćanju borovine
(u dolini Ibra) za luč i katran te nizom drugih zadataka Vučković je imao da se
bori i sa ličnim i porodičnim obavezama i teškoćama. Naime zbog slabog zdravstvenog
stanja supruge i tasta češće je morao da putuje u Zagreb, a iz Raške je
u to vremene prva najbliža železnička stanica bio Kragujevac (na današnjoj udaljenosti
od 124 km.). Stoga je V. Vučković molio da bude premešten negde bliže
pruzi odnosno Beogradu. U tom smislu mliniEtou je pisao i tast Rajko Vučković,
opširno izlažući porodične i zdravstvene (ne) prilike.


Kad je u leto 1902. Vučkoviću obećan premeštaj on se s porodicom preselio
u Rašku, ali je deo stvari morao da ostavi u zakupljenom stanu u Kragujevcu.
Posle izvesnog vremena, supruga mu se zbog »oštre klime« u Raškoj razbolela pa
je morao da je vodi na lečenje i negu u Zagreb, jer mu to riilje bilo moguće u Raškoj
gde nije bilo lekara a on zbog čestog bavljenja na terenu nije mogao da je vodi kod
lekara u Kraljevo odnosno da je neguje.


Međutim, sve ovo nije pokolebalo Vučkovića u namer.i da ostane u Srbiji.
A to se vidi i po tome što je tražio otpust iz austrougarskog državljanstva da bi
mogao biti primljen u srpsko državljasivo, što je nabavio (o svom trošku) propisano
službeno odelo i dr. Konačno, 23. januara 1903. bio- je premešten u Šumsku
upravu u Kraljevu, gde su bili znatno povoljniji radni i životni uslovi, te se odmah
sa porodicom i stvarima preselio u Kraljevo.


Iznenada Vučković se našao pred novom dilemom. Naime, dok je bio u Zagrebu
upisao se na Pravni fakultet i počeo da se priprema za polaganje ispita. Tako
je 23. IX 1903. od brata Milana dobio pismo iz Zagreba da se već 14. X javi na
Fakultet radi polaganja ispita. U takvom položaju nije imao vremena da redovnim
putem traži i dobije odsustvo, Vučković se resi da izvesne porodične stvari
proda i sa suprugom napusti Kraljevo i Srbiju.


Po dolasku u Zagreb Vučković je o svom napuštanju dužnosti obavestio ministra
u Beogradu, objašnjavajući mu da je na ovaj korak bio ´prinuđen isključivo
iz porodičnih (ne)priiiika. Za protekle dve godine »poverenu dužnost je sa najvećom
voljom i savešću obavljao«, te da iskreno žali što je morao ovako da postupi. Pored
toga, kako je već imao godinu dana studija prava u Zagrebu, te sad nije mogao da se
ne odazove pozivu na ispit, jer bi mu sav dotadašnji trud bio uzaludan, a i od ranije
je imao želju da svoje znanje iz šumarskih nauka prasfiiri i sa pravnom naobrazbom.
Na kraju je zarnoiio ministra, da se ovo njegovo pismo smatra otkazom na
državnu službu u Srbiji.


Po ovome je dalje administracija učinila svoje. Ministar je na osnovu zakonskog
ovlašćenja doneo rešenje da se radno mesito Vase Vučkovića oglasi upražnjenim
i to objavi u službenim novinama.


Nešto kasnije Vučković se obratio i načelniku šumarskog odeljenja, poznatom
šumarskom stručnjaku Jevremu Nova kova ću, koji je 12. XI 1902. vraćen iz




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 60     <-- 60 -->        PDF

penzije na raniju dužnost načelnika. Vučković mu najpre čestita ponovni povratak
sa željom da srpsko šumarstvo pod rukovodstvom tako sposobnog stručnjaka
i savesnog čoveka krene već jednom ubrzanijirn koracima ka napretku i svojoj
boljoj budućnosti. Na kraju dodaje, da osobito žald što nije imao sreće da duže
radi pod njegovim rukovodstvom i sa svoje strane iniudli mu pomoć oko obaveštavanja
o prilikama u šumarstvu Hrvatske i sveta kao i vezu sa Šumarskim listom,
čiji je Novakovic, kao redovan član Hrvatsko-slavonskog šumarskog društva, bio
i povremeni saradnik.


Međutim, uzaludne su bile sve Vučkovićeve želje jer je, Novakovic već 3. X
1903, konačno stavljen u penziju. Tako će se narednih osam godina, tj. do 1911.
kada je za načelnika postavljen Dr. inž. MtUavoje S. Vaeić, na čelu šumarstva Srbije
nalaziti ljudi raznih struka i profesija »koji su jednog drugog brzo zamenjivali
prema raznim režimima, pošto se u to vreme ovo mesto (načelnik ministarstva S. V.)
smatralo čisto političkim, pa je taj položaj dodeljivan više kao sinekura, nego da
li će dotični što stvarno uraditi«.


Tako se završilo prvo poglavlje službovanja V, Vučkovića u šumarstvu Srbije.
Sledeće 1904. naimenovan je za privremenog vježbenika u Šumarskom odsjeku Zemaljske
vlade u Zagrebu. Od 1907. do 1909. bio je na dužnosti kotarskog šumara
u Vrbovskom a zatim do 1912. na dužnosti kotarskog šumara i šumarskog pristava
u Samoiboru. Od 1913. nalazio se na dužnosti šumarskog poverendka u Županijskoj
oblasti u Zagrebu. Od 1919.. do 1920. na dužnosti je šumarskog nadzornika Šumarskog
odsjeka Povereništva za šume i rude u Zagrebu a zaitim opet u istom zvanju kod
Županijske oblasti u Zagrebu. Godine 1920. iz zdravstvenih razloga stavljen je u
jednogodišnju, a ubrzo i u stalnu penziju.


Z


Odlaskom u penziju Vučković se odaje publicističkom radu, a u dogovoru sa
više šumarskih i drugih stručnjaka organizuje »BIRO ZA ŠUMSKE POSLOVE


D. VASE VUCKOVIĆA I DRUG«. O ovome je u prvom broju »Jugoslavenske šume«
obavestio javnost, naglasivši da će se Biro baviti posredništvom i kupoprodajom
proizvoda šumske (drvne) industrije, poluprerađevima i sirovina za šumsku industriju,
ogrevnog drveta i građevinskog drvenog materijala. Pored ovih Biro se
bavio stručnom procenom i izradom kalkulacija prilikom eksploatacije šumskih objekata,
izradom gospodarstvenih osnova i predloga za eksploataciju šuma kao i svim
stručno-tehničkim i uslugama pravne prirode, s obzirom da je otoezbedio vrsne
saradnike. Narednih godina u ovom listu čitamo da će se Biro, kao jedini te vrste
u zemlji baviti, svlim poslovima šumske produkcije i industrije, ali se od 1933. g.
rad Biroa sveo samo na posredovanje u šumskoj trgovini i na intervencije u raznim
šumskim poslovima.
V, Vučković je od 30. IV 1921. god. postao vlasnik i direktor tjednika »JUGOSLAVENSKA
ŠUMA«, lista za šumarstvo, šumsku industriju i trgovinu drvom«,
koji su 30. X 1920. osnovali, izdavali i uređivali Manojlo Divjak i Srećko Majer
odnosno kasnije Srećko Mađarević. List je u petoj godini izlaženja, januara 1924,
promenio naziv u »NARODNA ŠUMA«, a Vučković je i dalje ostao vlasmk i urednik.
Konačno, posle petnaest godina izlaženja lista nastupile su veće teškoće, pa i u
pomanjkanju saradniika, te sa br. 23. i datumom 8. XII 1934. prestao da izlazi.


Tretirajući aktuelnu »dnevnu« problematiku tadašnjeg šumarstva, drvne industrije
i trgovine drvetom, list je okupio tada najpoznatije naučnike i šumarske


542




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 61     <-- 61 -->        PDF

stručnjake. Od oko tri stotine objavljenih stručnih članaka trećina je bila
iz pera (potpisanih) autora a ostali su od nepotpisanih autora i redakcijski. U
objavljenim člancima razmatrana su značajna pitanja iz skoro svih šumarskih disciplina.
Saglaano namemi IM, najviše članaka bilo je iE oblasti šumarske politike
(65), zatim iskorišćivanje drveta, primarne i hemijske prerade i transporta drveta
(43), trgovine drvarom (39), pošumljavanje krša, goleti i živog peska (29) manje
ih je iz šumarskog zakonodavstva (6), uređivanje, dendrometrije i procene vrednosfci
šuma (8) i dr. oblasti,. Najviše je potpisanih) članaka M. Marinfcovića, (52),


I.
Slijepčeviića (7), pa L. Petrovaca, A. Ugrenovića i D. Nanad´ića (po 5) i td.
U svom listu Vučković je pod punim potjpisam objavio samo jedan članak
»Izbori za narodnu skupštinu i Šumarstvo-« (u »Narodnoj šumi« br, 48. do 29. XI
i u br. 49. od 6. XII 1924.).


Najveći broj članaka objavljen za prvi pet godina, a od 1926. broj stručnih članaka
se znatno smanjivao, tako da je, prema pomemutoj Bibliografiji, u 1932. objavljen
samo jedan stručni članak. Među »najvjernijim« saradnicirna ostao je M.
Marinović, koji je kao profesor fakulteta u Beogradu, redovno slao svoje priloge iz
šumarske politike, unutrašnje i spoljne trgovine.


Imajući pred sobom tek manji broj prfimeraka lista iz prvih godina njegovog
izlaženja, s obzirom na široko zahvaćeniu tematiku, moglo bi se ceniti da je list
korisno poslužio odnosno odgovorio svojoj nameni. No, za svestraniju ocenu delovanja,
u tadašnjim relacijama, biće potrebno šire razmatranje u svetlositi ukupne
tadašnje šumarske periodike, pa će se, verovaitno, izmemlitu ranija ocena, da je list
»zastupao interese kapitala i drvotržaca« (u Sum. enciklopediji II izdanje, 2. svezak,
str. 612).


Publicistička delatnost Vučkovića, kako vidimo, počela je 1921. godine i traje
preko 10 godina,. To je zapravo druga faza te delatmostji Vučkovića, jer je u Šumarskom
listu 1904. i 1905. objavio nekoliko članaka u biti, uz jedan izuzetak, informativnog
karaktera. Tri ,su zapravo, kako navodi i sam Vučković, prevodi. To su članci:



Izvadak iz francuskog Zakona o šumama, koji se ponajviše tiču šumsko-pati čajnih
odredaba (1904),
— O malom šumskom posjedu u Dalmaciji (1904),
— Kako se bojadlišu šumski sastojinski nacrti (1904),
— O šumarstvu Bugarske (1904, i 1905) i

Kako Nijemci pošumljavaju u Gingtau (Tsingtau) (1905).
Prvi članak je, navodi Vučković, dopuna članka »O šumarstvu u Francuskoj«
objavljenom u Sum. listu 1903. g., koji je također prevod (»dadosmo ga prevesti
za naš list«, napomena je Uredništva) iz »Oestereichische Vierteljahresschrift für
Forstwesen«. Da li je prikaz o šumarstvu Bugarske rađen na osnovu jednog ili više
izvora nema podiataka, jer u ono vreme nije bilo uobičajeno navoditi literaturu.
Ostala tri su prevodi, a postoji mogućnost, da je Vučković preveo i članak o šumarstvu
Francuske iz 1903. godine a po narudžbi redakcija Sum. lista.


3


U svom originalnom radu »ŠUMARSKI ODNOSAJI U SRBIJI S POGLEDOM
NA RAZVOJ I DRUGE UPLIVNE PRILIKE«, V. Vučković je dao niz zapažanja
i ocena o razvoju i stanju Šumarstva Srbije do 1904. (Ovaj Vučkovićev rad poslužio


543




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 62     <-- 62 -->        PDF

je kao priručna literatura za vaše naučnih radova). U pristupnom delu ovog rada
Vučković iznosi autentične podatke o šumskom fondu tadašnje Srbije i tirne dopunjuje
odnosno ispravlja ranije objavljene podatke stranih autora da je Srbija
prebogata odnosno siromašna šumama. U nastavku Vučković piše da je u vreme
obnavljanja Srbije, sve do 1839. kada je doneta Uredba o sečenju šuma (28. VII
1839.), seča i upotreba drveta bila sasvim neograničena, a i ovom Uredbom regulisana
je samo seča i upotreba rodnog drveća (koje urađa žirom). Međutim, mi
bismo dodala, da je još od 1820. bilo donošeno više mera i propisa u pogledu seče,
paše i drugih oblika korišćenja šuma. Ovli su propisi, donošeni kada su iskrsle
potrebe i uporedo sa ostalim značajnijim državintai merama, ostali su »razbacani«
sve do 1839. kada su sređeni i u obliku prvog pravnog akta za šumarstvo u stvari
sa izvesmim dopunama kodifikovani. Na primer, dopunjeni su zabranom seče i stabala
lipe i mečje leske.


Ova prva Uredba je u nekoliko mahova određenim merama dopunjavana (o
kažnjavanju za neodobrenu seču — 1840, o izuzetnoj seči rodne gore — 1843, o
suzbijnju samovlasnog zauzeća, a o čuvanju i o postupku za krčenje šuma — 1845,


o preradi drveta na stružnicima — 1852., i dr.), aii je bitno, što i VučkO´Vić ukazuje,
da je tek Šumskom uredbom iz 1857. uvedena naplata takse za sečenje drveta za
domaću potrebu i špekulaciju (promet-trgovinu). Međutim, već naredne 1858. došlo
je do ukidanja odredbe o naplati takse pa će sve do 1861. godine seča drveta biti
slobodna. Tek Uredbom iz 1861. uspelo je državnim organima da u Skupštini »provuku
« odredbu o plaćanju takse ali samo kad je u pitanju seča za špekulaciju,
rodne i ostale zabranjene nerodine göre (lipa, mečja leskas javor, jasen, brest i četinari).
Ovako stanje ostati će sve do donošenja prvog Zakona o šumama u Srbiji,
1891.. jedino što je 1872. nešto povišena taksa za seču pomenute gore.
Ovo sa naplatom takse za seču drveta, moglo bi se objasniti i okolnošću što
su u Srbiji u prvo vreme šume smatrane za »narodno, zajedničko dobro, koje je
narod koristio prema svojim potrebama bez ičije kontrole«. Tek 1845. pominje se
pojam privatnih šuma (branici koje su ljudi iz malena podigli ili odgajali), a pojam
opštinskih i seoskih šuma, od 1848, i to samo kad je u pitanju državna a ne i
svojina, inače pomemutom uredbom iz 1861. uređeno je da su šume pravi´lelstvene,
kojima raspolaže pravitelstvo (»vlada«) preiko nadležnog ministarstva i na kojima
niko nema pravo službenosti, zatim opštenarodne, opšiinske, privatne i manastirske.


Vučković je naveo, da je od donošenja Uredbe iz 1861. do prvog Zakona o šumama,
1891, vladala »u šumarstvu Srbije stagnacija«. Međutim, ovo treba dopuniti
da je i u ovom periodu doneto više značajnih mera i propisa za šumarstvo Srbije.
Evo samo nekih:


Ukazom iz 1865. šume klisurske i rudničke, u kragujevačkom okrugu, u cilju
zaštite od daljeg uništavanja, izuzete su iz nadležnosti policijskih vlasti i prenete
upravitelju stragarskih barutana; na ovom prostoru je Aleksa Stojković , prvi
srpski šumar visoke spreme, održao prvi kurs za 15 čuvara šuma;


1869., uz učešće i šumarskih stručnjaka, osnovano Društvo za poljsku privredu,
od velikog je značaja za unapređivanje i šumarstva, a preko svog glasila »TEŽAK
« zainteresovalo najširu javnost i nadležne državne organe;


godine 1870. osnovana je prva srednja škola za obrazovanje šumara i poljoprivrednika
(unekoliko nastavila i proširila rad prve takve niže Škole u Topčideru
1853—59.) i do 1882. sa prekidom /.a vreme dva rata, dala zemlji oko 50 šumara
srednje spreme;


544




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 63     <-- 63 -->        PDF

godine 1872. postavljeni su prvi državna čuvari šuma a sledeće 1873. dolazi do postav


ljenja sreskih i opštinskih šumara;
krajem 1882. osnovano je Ministarstvo narodne privrede, sa šumarskim odjeljenjem
i načelnikom šumarom visoke spreme (i tako će ostaiti sve do 1899.);
pripremljen je nacrt prvog Zakona o šumama (1883),


održan prvi tromesečni kurs za čuvare šuma i donet propis da se u šumarsku
službu mogu primati samo lica koja su završila stručnu školu u zemlji ili na strani
(1883.), i dr.


Vučković beleži da je prvi srpski Zakon o šumama prosta kopija zakona iz
zemalja koje su već preživjele nužne razvojne faze u svom šumarstvu, te je kao
takav bio za narod nagli prelaz od onakove slobode na »današnja tako rekuć drakonski
zakon«. U jednom trenutku (1904.) izvestan broj utica/jnih trgovaca drvetom
sa sopstvendcima stružnica, inače narodnih poslanika, ometana u svom dotadašnjem
slobodnom korišćenju drveta, podneli su predlog Narodnoj skupštini da se Zakon


o šumama skine, upravljanje šuma izuzme od šumskih uprava i preda policijiskirn
vlastima koje će imati samo (poslušne) čuvare šuma. Ali srećom do ovoga nije
došlo.
U šumama Srbije »gospodari se posve ekstenzivno«, odredbe u pogledu ograničavanja,
utvrđivanje svojine i uređivanja šuma bile su više izraz želja nego realnih
mogućnosti. Sa ograničavanjem i utvrđivanjem svojdne šuma aktivnije se počelo
poslije 1891. (doduše pokušaje bilo i 1875) ali je iz raznolikih razloga bilo prekidano
i obustavljeno, što je izazvalo i promeniu propisanih zakonskh rokova za
ove poslove, a da bi se moglo pristupiti seči prodaji drveta većeg obima u relativno
pristupačnijim šumskim objektima (četinara, hrasta, donekle bukve), po
zadatku šumarskog odeljenja, nadležni okružni šumari su predhodno izrađivali plan
eksploatacije. Tako je došlo već od 1894. do većih seča u slivu Drine, na Kopaoniku,
Goču, Bukovicu i Golubačkim i drugim sumarna u blizini Dunava, do podizanja
većih modernijih parnih stružnica sa više gatera i drugih mašina za izradu drvnih
proizvoda.


Institut »ŠUMSKI FOND« osnovan Zakonom o šumama počeo je da daje rezultate.
Akumuliraju se finansijska sredstva za prirodno i veštačko podizanje obešumljenih
površina (kojih je već bilo oko 135.000 ha), za podizanje šumskih rasadnika, skromnije
opremanje šuma izgradnjom šumskih putova i zgrada, osnivanje šumarskih
škola i kurseva i školovanja visokog kadra u inostranstvu. Do 1900. osposobljeno
je 16 šumara visoke spreme, 165 čuvara šuma a u dve jednogodišnje škole (u
Kraljevu i Beogradu) oko 120 šumara. Vučković je primetio, da bi sa stručnog i financijskog
gledišta bilo opravdani je da je Srbija školovala svoje buduće šumare
u Križevcima odnosno Zagrebu, kao _što je to radila susedna Bugarska.
Mi dodajemo, da je to bila praksa i kod ostalih struka u Srbiji, da se šalju u
inostranstvo državni pitomci, koji su predhodno u zemlji završili jedan od
tni fakulteta (tehnički, filozofski i pravni), za spremanje u onim strukama za
koje nije bilo moguće u zemlji. Poznato nam je da je bilo pokušaja da se budiući
šumari šalju u Bjelu, Sćavnicu (gde su se jedno vreme primali i oni bez potpune
srednje spreme) ali takvi su pokušaji bili uzaludni. Međutim, posle 1900. znatan broj
šumara Srbije o svom trošku ili kao državni pitomci završio je nižu i srednju
školu u Piseku.


Usled nedostatka šumarskih sručnjaka za sve šumske uprave praktikovalo se
da se pojedini šumari češće premeštaju u pojedine šumske uprave da bi se tako




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 64     <-- 64 -->        PDF

makar povremeno osetilo njihovo dejstvo i pomogao rad nižeg šumarskog osoblja.
VučkO´vić. za ove česte premeštaje beleži, da je to »vrlo lijep način upoznavanja geografije,
ali skup« i da se po pravilu strani šumari »uvek upućuju u najzaibitnija
mesta, kao na primer Raška, gde ni jedan od domaćih nije sjedio«. Ovaj navod
ne stoji, jer su i strani šumari, kao Dragutin Kralovec, Viljem Biger, Franjo Fogl,
Josipović, Jovan Simonović, Milan D. Obradovtć i dir. billi i u tim »zabirtim mesima«
a zatim u nekoliko mahova u MNP u Beogradu. A što se Raške tiiče, treba dodati,
da je tu baš nešto pre dolaska V. Vučkovića, od 10. oktobra 1899, do 12. I 1901.
proveo domaći šumar visoke spreme Ignjat Mirković, a tu će služiti kasnije i Aleksandar
Spinić i dr.


U svojim dohronamernim opaskama, Vučković ukazuje, da je srpskom šumarstvu
nedostajalo da na čelu, tj. u MNP, ima iskusnog dugogodišnjeg šumarskog
stručnjaka sa dužom praksom u državnoj službi, koji bi sa stručnim kadrovima
i solidnim materijalnim sredstvima znatno više postigao. Ovakav stručnjak ne hi
morao hiti stranac, ali sličnog stručnjaka za sad u Srbiji nema,. Ističe slučaj Bosne,
čije su šume pre nekih 25 g. bile na nižem s´tepenu nego srpske, ali se šumarstvo
tamo za desetak godina tako uredilo, da »su šume odbacivale godišnji prihod na
milione«. Slično se, piše dalje, desilo i u Hrvatskoj, gde »na čelu ne sjedi baš pravi
urođenik, ali zato svako mora priznati, da je šumarska struka upravo za njega lijepo
procvala«. Na ovo dodajemo, da je Srbija u to vreme kako u drugim strukama tako
i u šumarstvu nastojala da povremeno angazuje pojedine strane poznate stručnjake
radi uvida u stanje i davanje konsultacija. Tako je i na predlog pomenutog Novakovića,
1899, u Srbiji boravio (u dva maha) mesec i po dana dr. inž. Kaxi Petra š
e k, savetnik i glavni referent za šumarstvo u Bosanskom birou pri Zajedničkom
ministarstvu u Beču, koji je dao niz korisnih usmenih i pismenih zapažanja i
predloga o šumama Srbije. No, nažalost, Novaković je neposredno posle odlaska
Petrašeka iz Srbije morao da napusti položaj načelnika šumarskog odeljenja, baš
u vreme kad je da kao najpozvaniji trebalo da se stara da se preporuke Petrašeka
sprovode, a kako rekosmo, od svih preporuka se nije mnogo osetilo, jer su se punih
osam godina, do 1911., ljudi drugih struka i političari nalazili na čelu šumarstva
Srbije.


Na kraju Vučković završava recima, da je svojim napisom nastojao da prikaže
opštu sliku šumarstva uopšte i da u najčistijoj nameri uputi i nekoliko misli za
napredak kako bi srpsko šumarstvo dočekalo bolje dane i krenulo u bolju budućnost
. . .


4


Zaključujemo ovaj portreta! prikaz šumara Vase Vučkovića s nadom i željom,
da bude poticaj za detaljnije proučavanje njegovog delovanja i uticaja, na naše
šumarstvo, prvenstveno na osnovu materijala iz 12 godišta Narodne (Jugoslavenske)
šume.


KORIŠCENA ARHIVSKA GRAĐA I LITERATURA


1.
Arhiv Srbije, Beograd: MID. F.X.SU 1032/900
MNP, S.F.XX-178/903 i F.XIII-2/904
2.
Borošić , J, 1934: Sematizam i status osoblja MSir, str. 2,
3.
Simeunović , Dr. D. 1963: Prilog poznavanju pravnih propisa o šumama u
Srbiji u XIX v.. Glasnik Muzeja šumarstva i lova, st-r. 9—94,
546




ŠUMARSKI LIST 11-12/1984 str. 65     <-- 65 -->        PDF

4.
VI a d i s a vi j e vi ć, S. 1977: Aletosa Stojković, Šumarstvo, br. 3—4, str. 61—
—64.
,, 1978: Jevrem Novaikovtić, Šumarstvo, br. 1—2, str. 69—
—74,
1981: Milan D. Obrado>vđć Ličanin, šumarstvo, br. 4,
str. 69—75,
1982: Ignjat Mrrković, Šumarstvo, br. 4. str. 64—69,


5.
Historijski arhiv, Osijek: Pismo, br. 2/131 od 31. V 1984,
6.
Hrvatska bibliografija, Zagreb, 1941, br. 5—6, str. 75,
7.
Hrvatski drvoitržac, Zagreb, 1920, br. 442 od 1. III 1920.
8.
Jugoslavenska šuma, Zagreb: 1920, br. 1 od 30. X 1920; br. 2 od 6. XI 1920;
br. 18 od 30. IV 1921, br. 19. od 7. V 1921 i br. 21. od 21. V 1021,
9.
Narodna šuma, Zagreb: 1927. br. 33 od 13. VII 1927, br. 40 od 1. X 1927, i br.
52 od 24. XII 1927,
10.
Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb: Pismo, br. ICVB-32/84. 23. V 1984,
11.
Srpske novine, Beograd, 1902, br. 32 od 10. II 1902.
12.
Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije, Zagreb: Pismo, br.
38/84 od 18. 02. 1984.
13.
Šumarska bibliografija, Zagreb, 1947.
14.
Šumarska enciklopedija, II izdanje, 2. svezak. Zagreb, 1983.
15.
Šumarski list. Zagreb, 1902. br. 2. str. 108—109,, str. 111—112. i str.614—615. —
1904., br. 11 str. 644. — 1907., br. 9—10, str. 185. — 1910., br. 1. str. 35. — i
br. 2. str. 75. — 1912., br. 6. str. 241. — 1921., br. 1—4, str. 321. — 1939.,
br. 8—9., Prilog, red. br. 172.
Svetislav Vladisavljevlć, dipl. inž.


Nastavak sa str. 522


Međunarodne organizacije, kao dio snaga u svijetu koje se bore za očuvanje
prirode i prirodnih izvora presudno važnih za budućnost ljudske vrste, sastavljanjem
liste ugroženih vrijednosti najčešće pomažu nacionalnim institucijama koje ponekad
izvlače kraj u odmjeravanju s političkim i privrednim strukturama u svojim zemljama.


Uvrštenje Tare, odnosno Nacionalnog parka DurmKor, na popis prirodnih dragocjenosti
koje djelovanjem čovjeka gube izvorni sjaj, odnosno upisivanje Jugoslavije
među zemlje koje devalvirajuci vlastite spomenike prirode smanjuju svjetski
fundus tih vrijednosti, zaista nas ne smije ostaviti ravnodušnima. Pa i zato što
bismo otpisivanjem Tare doveli u pitanje neke od ideja imanentnih našem samoupravnom
socijalizmu — a to onda više nije samo ekološko pitanje.


Stjepo Martinović


VJESNIK SSRN Hrvatske, 11. XII 1984.