DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 71 <-- 71 --> PDF |
PORTRETI PROKOP AGJIĆ Osnivač Iugarske škole u Topuskom 1. Prokop Agljić rođen je u Karlovcu a šumarstvo je studirao na Gospodarskom šumarskom učilištu u Križevcima, gdje je i diplomirao 1877. godine. S radom je počeo u Gospodarstvenom uredu Otočke imovne općine 1879, a dvije godine kasnije, 1881., premješten je za kotarskog šumara (upravitelja Šumarije), u danas Titovoj Korenici. Nakon trogodišnjeg rada u Korenici prelazi k Prvoj banskoj imovnoj općini, u Glinu, gdje ostaje do umirovljenja. Umro je početkom travnja 1909. u Topuskom kamo se preselio nakon umirovljenja. Razlog prijevremenog odlaska u mirovinu (s neputne 23 godine radnog staža) za sada nije poznat´ ali zacijelo nije u zdravstvenom stanju ni, današnjom terminologijom, moralna podobnost. O tome svjedoči činjenica da je nastavio s radom kao ovlašteni civilni mjernik2 i kao osnivač vlastite škole za školovanje lugara. 2. Najznatnije djelo P. Agjića je bez sumnje osnivanje i održavanje škole u obliku tečajeva za izobrazbu lugarakog kadra. S tim tečajevima započeo je odmah po umirovljenju i to u Topuskom. O tome je obavijesio stručnu javnost u Šumarskom listu, br. 11. iz 1900. godine, pod naslovom »Privatni tečaj za naobrazbu lugara u Topuskom«. U toj obavijesti stoji da će tečaj trajati tri mjeseca a »naukovna osnova ovog tečaja jest ona, kojom vis. vlada traži za lugarski izpit«. Troškove školovanja (»naukovinu«, stan i hranu) snose polaznici (pitomci, kako iz naziva Agjić) tečaja. Iz toga oglasa saznajemo, da će »svi pitome; biti nastanjeni u državnim zgradama kupališta Topusko i to tako, da će dva po dva imati jednu sobu«. U tu svrhu Agjić je zakupio kupalište, kako proizlazi iz potpisa ovog oglasa >P. Agjić, šumar u miru i zakupnik kupališta Topusko«. Kao uvjet za upis u tečaj Agjić je postavio ne samo da je kandidat svršio pučku (osnovnu) školu nego i prijemni ispit »iz čitanja, pisanja i računanja . . . jer ne bi rado da sa slabim materijalom započnem I. tečaj«. »Kako vidite p. n. gg. kolege i prijatelji zelene struke, ovo je prvi podhvat ove vrsti, a kako rekoh potreban kao gladnom zalogaj kruha, te Vas stoga pozivam da ga prigrlite te mu podate života, a ja ću nastojati, da Vam odgojim onakve lugare kakvi su danas potrebni te se nadam da mi ne će pasti mraz na obraz« završne su riječi oglasa. 1) Ovaj podalak, kao i neki drugi, možda će se naći u arhivskom materijalu. 2) U ono vrijeme, a i kasnije, mjerničkim tj. geometarskim poslovima bavili se i šumari, pa se tako, na pr., i Ivan Stojanović, izrađivač gospodarske osnove za šumu Zemljišne zajednice Vrbovsko 1908. godine, potpisao kao »ovlašteni civilni mjernik i diplomirani šumar«. Stojanović je šumarstvo završio, 1883. godine, također u Križevcima. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 72 <-- 72 --> PDF |
Uredništvo, prof. I. Partaš, u popratnoj »opasci« uz ostalo navodi da je »potreba takovog tečaja svakako velika i njime će se pomoći doista osjećajnoj potrebi. « Osnivanje lugarskog tečaja »srdačno je pozdravio u br. 12. iz 1901., i »Lugarski viestnik«, koji je bio redovni mjesečni prilog Šumarskog lista, i preporučio »ne samo ornim koji su se nakanili lugarskoj službi posvetiti, već i svim onim šumskim veleposjednikom, kojima je stalo da do bolje osposobljenoga lugarskog osoblja dođu«. Izgleda, da je bilo i protivnika osnivanja ovakvog tečaja, jer na istom mjestu, iz pera urednika Šumarskog lista i Lugarskog vieistnika prof. I. Partaša, čitamo i ovo: »Ne ima šumara, a ne može biti ni drugoga razboritoga čovjeka; koji lugairsku službu kod većeg šumovlastnika pozna, koji bi mogao ovakovomu tečaju prigovoriti ili čak reći, daje takav tečaj suvišan. Na lugara, koji je desna ruka svom šumaru, stavljaju se danas kod velikog šumskog gospodarstva dosta veliki zahtjevi, a tim zahtjevima samo onda podpunoma zadovoljiti može: ako je u slavna načela razumnoga šumarstva upućen; ako pozna glavne ustanove zakona šumskoga i lovnoga; ako je vješt sastaljati onakove pismene sastavke, koji se u lugarskoj službi sastavljati moraju.« Prvi tečaj počeo je u prosincu 1900. godine kao »sasvim privatan«. Svjedodžba privatnog tečaja, iako je »naukovna osnova jednaka onoj, kojom vis. vlada za 1 ugarski izpit« tj. ispit koji se održavao kod Kr. županijskih oblasti nije imala pravo javne rasprave. Stoga je u 1901. godini proveden postupak za priznanja prava javnosti tečaja. To se ostvarilo krajem prosinca 1901. Odlukom Kr, zemaljske vlade, kojom se odobrava »NAUKOVNA OSNOVA privatnog tromjesečnog tečaja za naobrazbu lugarskog osoblja pod upravom umir. kot. šumara P. Agjića u Topuskom «, koja je objavljena i u Šumarskom listu br. 12/1901. Kako se već iz naslova vidi, tečaj je tromjesečni u organizaciji P. Agjića. Vlada je zadržala pravo nadzora, pa je na završnom ispitu kao član ispitnog povjerenstva bio i vladin izaslanik. Naukovnom osnovom propisano je, da se tečajevi »održavaju u mjesecima ožujku, travnju te u rujnu, listopadu i studenome«, dakle u mjesecima, kada se mogu obavljati i vježbe na sakupljanju sjemena, ručnom pošumljavanju i radovi u rasadniku. U tečaj se mogu primati« samo zdravi i krepki muškarci, koji su navršili 20 godina, svršivši pučku školu s dobrim uspjehom, da su bezprikorna ponašanja i ćudoređa« a liječničkom svjedodžbom dokazuju da »su tjelesno dobro razvijeni«. Za »podpunu dnevnu obskfbu, t. j . trokratno dnevno jelo< i stan« trebao se pobrinuti osnivač a stanovanje je bilo internatskog tipa, pa je bilo zabranjeno i noćno pohađanje javnih lokala. Propisano je bilo i obavezno sudjelovanje na predavanjima. Na koncu izdaje se i svjedodžba s naznakom uspjeha (veoma dobar, dobar i dovoljan) koju supotp´isuje, ili »protupodpisuje«, i vladin povjerenik na ispitu. Određena je i cijena opskrbe te školarina: opskrba 15 forinti ili 30 kruna mjesečno a naukovina za cijeli tečaj 30 forinti ili 60 kruna (to je odgovaralo oko 350 odnosno 700 dinara u vremenu između dva rata). Tečajem upravlja sam osnivač, a on je ujedno i jedini nastavnik te samo, ako bi se povećao broj pitomaca treba namjestiti »još koju stručno osposobljenu osobu«. Zanimljiva je odredba, da se obuka ima obavljati »bez ikakvih pomoćnih knjiga« te da se s gradivom može ići dalje tek kad se vidi »koliko su pitomci shvatili dotični predmet«. Praksa se ima obaviti »mjerenjem raznih likovah i 170 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 73 <-- 73 --> PDF |
prenašanje na papir sa skraćenim mjerilom-«, odlaziti u državne i imovinske šume na sadnju, doznake, prorede i dražbe, mora se urediti šumski vrt pa ići i u ».rudokopi ja i na ugljenarenje«. Obrada materije tečaja svrstana je u ove predmete: računistvo, mjerstvo i mjerstvene vježbe, proračunavanje drvne gromade ležećih stabala i izrađenih tjelesa, prirodopis, sađenje, gojenje i čuvanje šuma i uporaba šumskih proizvoda, lovstvo te službeni i ini pismeni sastavci. Propisan je i sadržaj sa svaki predmet. Za svladavanje gradiva Agjić je bez sumnje koristio Čordašićev »Poučnik za čuvare šumah i pomoćno šumarsko osoblje«, koje ,je tada izašlo već u trećem izdanju.3 Broj polaznika u pojedinom tečaju bio je različit i kretao se između 9 i 20. Zanimanje za tečaj bilo je veliko, pa se na pr, na proljetni tečaj 1903. godine prijavilo 60 kandidata. Međutim tečaj je polazilo samo devet, »jer većina ih zbog pomanjkanja sredstava nije mogla doći«, kako stoji u Lugarskom viestniku (br. 5,.). Iz tog podatka, pa i iz članka B. Svobode (u br. 7,. L. v. i i. g.), većina ih se školovala na vlastiti trošak ,dakle iz imućnijih obitelji. Polaznici su bil!i iz svih krajeva Hrvatske, počam od Like do Srijema. Kakav je uspjeh bio tih tečajeva? Potpunu sliku mogu pružiti izvještaji, koje su o ispitima predlagali vladini izaslanici, ali i u Lugarskom viestnilku nalazimo dovoljno podataka o tome. Tako autor sa šifrom »-i-« (službeni izaslanik?) stoji, da je sedam kandidata položilo ispit s veoma dobrim uspjehom, delsetorica s dobrim a trojica s dovoljnim. Valja naglasiti da je ispit bio javan te je na njemu mogao sudjelovati svatko, tko je želiO´. A kako se tečaj ci snalazili u radu? O tome »-i-« piše: »Ne smijemo, a da ne spomenemo, da smo viđali i čitali više pisama koja je dobio upravitelj tečaja od pojedinih stručnjaka, u kojima se pohvalno izrazuju o njegovim pitomcima, koji kod njih službuju, te ga bodre i za daljnji rad u korist zelene struke i napredna gospodarenja mile nam domovine«. U istom broju L. v. nalazi se i opširan »dopis« Bogdana Svobode, kotarskog šumara u Draganiću, o zadnjem zaključnom ispitu u lugarskom tečaju u T opuškom«, na kojemu je »uz glavara zagrebačkog redarstva g. kot. predstojnika A. Winklera i dosta brojne kupališne goste, prisustovao i podP´isani«. Svoboda je ispitu priisjstovao, jer je imao jednog svog lugarskog pomoćnika kao stipendistu. »Iskreno moram reći«, piše Svoboda, »da sam imao slabo nade u uspjeh, prvo radi same osobe mojega kandidata, a drugo stoga, što nisam imao pravog pouzdanja u zavod, koji je privatan i tako kratkotranjog tečaja.« Ali, »kad ja tamo dođem (u Topiusko, op. O. P„), »imaim se čemu i čuditi. Moj draganičak, postao je sasvim drugim čovjekom! Na prvi pogled i u prvom razgovoru opazim, da imam posla s lugarom i to ne kakvim god lugarom, koji si je svjestan da svoje dužnosti znade, savjestno ih vršiti je voljan i svojim zvanjem se ponositi«/* Zahvaljuje se Agjiću na njegovom zalaganju i ujedno izražava »svoje začuđenje, što se naša gg. drugovi za taj zavod, odnosno za naobrazbu lugarskog osoblja, tako malo, a mnogo baš ništa ne zanimaju.« Svoj dopis Svoboda zaključuje, da će nastojati »pomoću mjerodavnih faktora«, da se svake godine uputi na tečaj po jedan ovlaštenik, »ne da svi ovi budu lugari, nego da ovi, a kroz ove i narod dobije druge pojmove o šumi i racionalnom šumskom gospodarenju«"´. 3) V. Šum. list br. 1—2/1981., str. 83. 4) I polaznici, lugari na radnim mjestima, u splitskom jednogodišnjem tečaju već su nakon tri mjeseca izjavljivali, kako sasvim drugačije gledaju na šumu i svoju službu nego prije. 5) Šteta, što takova mišljenja o tečaju nisu objavljena u šumarskom listu, a ne u Lugarskom vjesniku, jer su prvenstveno i namjenjena šumarima. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 74 <-- 74 --> PDF |
Sto je uslovil´o vrlo dofore rezultate školovanja i u tako kraitikom vremenu od tri mjeseca? Postignuti Uspjeh rezultanta je dviju osnovnih činilaca. Jedan su polaznici tečaja a drugi obuka odnosno učitelj nastavnik. Polaznik tečaja koji je s voljom došao da nauči i koji je našao podršku u časovima krize, kako slijedi i iz citiranog »dopisa« B. Svobode (i iz vlastitog iskustva kao predavač na splitskom, jednogodišnjem, 1 ugarskom tečaju). Nakon teškoća prvih dana nastave ubrzo nastupa period s razumijevanjem praćenja nastave i smišljenog učenja gradiva. Za uspjeh je odlučan i načinu obuke, koja u topuskoj školi, prema odredbi u citiranoj »Naukovoj osnovi . . .« nije smio biti vezan uz tekstove (udžbenik) nego »lih iz predavanja«. Ali, prema citiranom izvještaju u Lugarskom viestniku autora pod šifrom »-i-«, »za nauku botanike visi na zidu veoma skladno ponamješten cieli herbarijum šumskog grmlja i drveća, tako da se nauka može crpsti po listu, cvijetu, plodu, po kori i po samom drvu, kako i po pupovima. Za obračunavanje površinah upriličeni su niemi likovi, a za proračunavanje kubičnih sadržaja izrade izrađena su iz drveta razna stereometrična tjelesa«, itd. 1903. godine »uz tečaj je otvorena i streljana, da se pitomci bolje izvježbavaju u pucanju, jer je takovo za svakog lugara, naročito pako za čuvara lova od osobite važnosti« »(Lug, v., 1903., str. 31). Uspješnom školovanju svih klasa u ovoj školi, bez sumnje, odlučna je potpuna zauzetost P. Agjića u radu na školi i sklonosti torne poslu. O tome svjedoči i činjenica, da je njegovom smrću prestala djelovati i škola. 3. P. Agjić javljao se i u Šumarskom listu. To su članci: — Pošumljivanje kod I. banske imovne obćine (1884, br. 6.), — Štap i štaparenje (1884, br. 7.), i — Osvrt na članak o umjetinom pomlađivanju šuma kod I. banske O´bćine (1895, br. 6.). Iz prvog članka saznajemo, da je ručno pošumljavanje »krčevina i inih čisibina« (»stare se šume pomlađuju oplodnorn sječom«) u Prvoj banskoj imovnoj općini počelo 1885. godine.6 Prve godine posađen je žir na 220 ha površine (u srezovima Kovačevički lug, Vidov grob i Kotoiljača) i posijano sjeme ariša i bora na površini 50 jutara (u Križkom srezu). Sa sadnjom žira i sjetvom borovog sjemena nastavljeno je i 1886. te 1887. godine. Međutim sjetva 1887. godine, u srezu Osoja-Bojna, bila je bezuspješna, jer je »tamošnji narod svojatajući si krčevine kao svoje vlasničtvo, napustio jednostavno krmke na nasađeno zemljište, pa je stvar bila gotova.« Nastavljeno je tek u jesen 1890. godine nalkom što je riješeno pitanje svojatanja krčevina domišljatim i radikalnim zahvatom tadašnjeg upravitelja Gospodarskog ureda Imovne općine Teodora Basare, o čemu je već pisano u Šumarskom listu (1982j str. 404.) Pošumljavane su krčevine u srezu Vješala — Osoje, kojih je bilo 1600 jutara, od čega je prve godine zahvaćena površina od 800 jutara. Na radu je dnevno bilo i po nekoliko stotina radnika! Ovim radom narod je otplaćivao svoje dugove za šumske štete, koje su počele prisilno naplaćivati. Dug za šumske štete iznosio je 6) Tadanje Uredništvo međutim primjećuje, da ga je bilo i prije o čemu svjedoče i rasadnici u Stankovcu i Stražniku. 172 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 75 <-- 75 --> PDF |
blizai 100 000 forinti! Pošumljivano je Sa žirom hrasta i kestena te biljkama ariša, bijelog i crnog bora te smreke (godišnje i do 1 000 000 biljaka). Zanimljiv je navod Agjića »da su djeca od 8.. do 14. godine najbolje obavljala presadnju«7 Kako je već rečeno, pošumljivanje je vršeno- odradom duga za šumske štete, dakle u stvari jednom prisilnom mjerom. Ipak, naglašava Agjić, »okolišno pučanstvo gleda na ove kulture sa osobitom strahopoštovanjem, jer je uvidjelo da drugčije nije a niti biti može, već da ono- što je jednom šuma ´bila, otpet šumom biti mora; pa stoga ne pokazuje mržnje proti ovoj uredbi, već koliko- sam mogao od naroda čuti, on sam povlađuje taj posao«. Odrađivanje duga za šumske štete koristili su gotovo isključivo oni dužnici od kojih bi se dug mogao prisilno naplatiti (zaplijenom stoke i si.). Oni od kojih se nije moglo ništa zaplijeniti rijetko su dolazili, jer se nisu ni plašili, da će ostati bez kojeg komada stoke »a nema ni čime da radi«. Međutim »u najnovije vrieme stavljaju se zaprieke radnji, i to time, što se imadu na radnju uzimati samo oni dužnicu, koji nemaju od kuda da svoj dug plate«. Agjić ise s time ne slaže, »bar dok se nepošumljena šumišta nepošume«, s obzirom na siromaštvo naroda (»Cjela prvo banska pukovnija bila je još za vrieme sablje sinja sirotinja, a sada od kada su se zadruge razpale, peronospora vinograde poharala, jest još i veća«). Konačno, »šuma je za narod pa mu valja u svaku cienu pružiti prigode, da si je zasadi. Ovo je naše geslo, a šumara je dužnost da se hvata svakog sredstva, s kojim može unaprediti ogoj i porast šume«, zaključuje Agjić ovaj članak. U drugoj polovini XIX stoljeća povećala se potražnja palica za štapove i drške kišobrana. Palice su kupovale domaće tvornice štapova (1085, godine osnovna u Bregani kraj Samobora i u selu Hudibiting kraj Zagreba — v. S. 1. 1885.) ali se i izvozile u inozemstvo. Potražnja za takvim materijalom bila je i u Baniji pa je Agjić »stavio si zadaću, da svojom raspravicom (»Štap i štaparenje«, nap. O. P.) pretresem pitanje: ne bi li bilo shodno urediti šumu na potrajno- štaparenje?« Najveća potražnja bila je »mladica« hrasta (radi tvrdoće drva), duda (radi lijepe žute boje) i kestena (radi »svoje osebujnosti«) i Agjić smatra, da bi se imovnoj općini isplatilo uzgajati kestenike za proizvodnju štapova i to »samio tamo-, gdje to narodno gospodarstveni odnošaji dozvoljavaju«. Opisavši način iuzgoja takvih sastojina, Agjić naglašava, da bi štaparenje imovna općina provoditi u vlastitoj režiji kako bi se uvelo potrajno šumarenje koje može »samo- strukovnjak provađati «. U Šumarskom listu 1898. godine (br. 3., str. 127) objavljen je Prokopa Agjića, šumara »POZIV za zajednički rad za ´Opis šumarstva´ u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji«. »Opisom« trebalo bi biti obrađeno: »1, Generalni opis svih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji sa što mogućom dubljom povješću. 2. Šumsko gospodarstvena uredba pojedinih šumoposjednikah na pojedina šumišta. 3. Posljedica te uredbe. 4. Obća kritika.« Posjedovanje šuma Agjić je podijelio u pet grupa: državne, krajiško-imovnoopćinske, starog provincijala, vlastelinske i pojedinih privatnika. 7) Vrlo dobre uspjehe pošumljavanja postizala su i djeca na kršu, na pr. kod Brusja ili Jelse na otoku Hvaru, pa i drugdje. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 76 <-- 76 --> PDF |
Izradu Opisa Agjić povezuje s početkom rada Šumarske akademije, kojoj će detaljno poznavanje šuma i odnosa u šumarstvo dobro doći u obrazovanju šiuimarskih stručnjaka a »buduća naši akademik! najnužnije će saznati za tendenciju Ibudućeg im rada«. Za ostvarivanje svoje zamisli Agjić predlaže skupni rad te upućuje poziv na zajednički sastanak radi dogovora o daljnjem radu. Zainteresirani trebali bi se javiti Uredništvu Šumarskog lista, koje bi organiziralo sastanak. Kako u Šumarskom listu više nema ništa o toj akciji to, po svoj prilici, odaziva nije bilo ili je bio tako slab, da se nii preliminarni razgovor nije mogao održati. Iako Agjić s ovim prijedlogom nije uspio, zadužio je naše šumarstvo svojim osmogodišnjim radom i oržavanjem lugarske škole, za čije osnivanje možda je bio potaknut i jednim člankom u u Šumarskom listu 1898. godine prof. I. Partaša.8 4. Krajem prošlog i početkom sadašnjeg stoljeća u Glini su, dakle, djelovala dva šumara, koja se istakla svojta radom, T. Basara kao sanator financijskog stanja i odnosa naroda prema šumi I banska imovne općine a P. Agjić kao osnivač i voditelj lugarske škole — tečajeva, prve u Hrvatskoj. Bez sumnje P. Agjić irna znatnog udjela i za pošumljavanje s godišnjim planom koji je bio jedinstven za jednu organizacionu jedinicu ne samo za ono doba nego i do današnjeg dana. Ta ocjena vrijedi i za uzevši u obzir i površine koje pošumljiuje akcija ŠORA fSavezna omladinska radna akcija), jer u toime šumarstvo nema brige o organiziranju radine snage već samo za osiguranje sadnog materijala. Primjer P. Agjića i T. Baisare je jedan od priimjera, da šumari u prošlosti nisu samo sjekli, kako to neki, i s titulom znanstvenog rada (povjesničari, ekonomisti), ponekad pišu i to prvenstveno´ za širu javnost te tako šire nepovoljno mišljenje o šumarskoj struci. * * * IZVORI. Pored u članku navedenih godišta Šumarskog lista (Lmgarskog viestnika) i podaci o postavanju i premještanju te članstvu u Hrv.-slav. šumarskom društvu u Sum. lista odnose godine. Podatak o završetku školovanja u Zborniku »Sto godina šumarske nastave u Hrvatskoj (1860 — I960)«. Oskar Piškorić 8) I. Partaš: O lugarnicama i lugarskim tečajevima u obće uz predlog, kako da se to pitanje kod nas riješi, šum. list XXII (1898), br. 3., str. 89—97. |