DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 75 <-- 75 --> PDF |
blizai 100 000 forinti! Pošumljivano je Sa žirom hrasta i kestena te biljkama ariša, bijelog i crnog bora te smreke (godišnje i do 1 000 000 biljaka). Zanimljiv je navod Agjića »da su djeca od 8.. do 14. godine najbolje obavljala presadnju«7 Kako je već rečeno, pošumljivanje je vršeno- odradom duga za šumske štete, dakle u stvari jednom prisilnom mjerom. Ipak, naglašava Agjić, »okolišno pučanstvo gleda na ove kulture sa osobitom strahopoštovanjem, jer je uvidjelo da drugčije nije a niti biti može, već da ono- što je jednom šuma ´bila, otpet šumom biti mora; pa stoga ne pokazuje mržnje proti ovoj uredbi, već koliko- sam mogao od naroda čuti, on sam povlađuje taj posao«. Odrađivanje duga za šumske štete koristili su gotovo isključivo oni dužnici od kojih bi se dug mogao prisilno naplatiti (zaplijenom stoke i si.). Oni od kojih se nije moglo ništa zaplijeniti rijetko su dolazili, jer se nisu ni plašili, da će ostati bez kojeg komada stoke »a nema ni čime da radi«. Međutim »u najnovije vrieme stavljaju se zaprieke radnji, i to time, što se imadu na radnju uzimati samo oni dužnicu, koji nemaju od kuda da svoj dug plate«. Agjić ise s time ne slaže, »bar dok se nepošumljena šumišta nepošume«, s obzirom na siromaštvo naroda (»Cjela prvo banska pukovnija bila je još za vrieme sablje sinja sirotinja, a sada od kada su se zadruge razpale, peronospora vinograde poharala, jest još i veća«). Konačno, »šuma je za narod pa mu valja u svaku cienu pružiti prigode, da si je zasadi. Ovo je naše geslo, a šumara je dužnost da se hvata svakog sredstva, s kojim može unaprediti ogoj i porast šume«, zaključuje Agjić ovaj članak. U drugoj polovini XIX stoljeća povećala se potražnja palica za štapove i drške kišobrana. Palice su kupovale domaće tvornice štapova (1085, godine osnovna u Bregani kraj Samobora i u selu Hudibiting kraj Zagreba — v. S. 1. 1885.) ali se i izvozile u inozemstvo. Potražnja za takvim materijalom bila je i u Baniji pa je Agjić »stavio si zadaću, da svojom raspravicom (»Štap i štaparenje«, nap. O. P.) pretresem pitanje: ne bi li bilo shodno urediti šumu na potrajno- štaparenje?« Najveća potražnja bila je »mladica« hrasta (radi tvrdoće drva), duda (radi lijepe žute boje) i kestena (radi »svoje osebujnosti«) i Agjić smatra, da bi se imovnoj općini isplatilo uzgajati kestenike za proizvodnju štapova i to »samio tamo-, gdje to narodno gospodarstveni odnošaji dozvoljavaju«. Opisavši način iuzgoja takvih sastojina, Agjić naglašava, da bi štaparenje imovna općina provoditi u vlastitoj režiji kako bi se uvelo potrajno šumarenje koje može »samo- strukovnjak provađati «. U Šumarskom listu 1898. godine (br. 3., str. 127) objavljen je Prokopa Agjića, šumara »POZIV za zajednički rad za ´Opis šumarstva´ u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji«. »Opisom« trebalo bi biti obrađeno: »1, Generalni opis svih šuma u Hrvatskoj i Slavoniji sa što mogućom dubljom povješću. 2. Šumsko gospodarstvena uredba pojedinih šumoposjednikah na pojedina šumišta. 3. Posljedica te uredbe. 4. Obća kritika.« Posjedovanje šuma Agjić je podijelio u pet grupa: državne, krajiško-imovnoopćinske, starog provincijala, vlastelinske i pojedinih privatnika. 7) Vrlo dobre uspjehe pošumljavanja postizala su i djeca na kršu, na pr. kod Brusja ili Jelse na otoku Hvaru, pa i drugdje. |