DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 91 <-- 91 --> PDF |
KNJIGE I ČASOPISI ACTA HISTORICO-OECONOMICA IUGOSLAVIAE Vol. 1, Zagreb, 1983. Godišnjak »Acta historico-oeconomica Iugoslaviae« izdaje Komisija za ekonomsku historiju Jugoslavije i »Školska knjiga « u Zagrebu. Deseti svezak ovog časopisa za ekonomsku povijest Jugoslavije sadrži referate izložene na znanstvenom skupu o »Ulozi šume u gospodarskom životu naših naroda« održanom u studenom 1983. god. na području Gozdnog gospodarstva Kočevje, o kojem je izvješćeno i u Šumarskom listu (br. 1—2/1984, str. 83—85). Nakon održanih referata slijedila je rasprava o temi pojedinog referata u kojoj su neke pojedinosti u izloženim referatima razjašnjene, dopunjene pa i korigirane. Ovo posljednje posebno se odnosi na neke pojedinosti autora — nešumara a na što je opširnije upozoreno u prikazu »Šumarstvo u Enciklopediji hrvatske povijesti i kulture« (Šum. list br. 10—12/1981, str. 482—492). Valja naglasiti da su korekture pojedinosti bile (i bit će) potrebne za prikaze o šumarstvu u XIX i XX stoljeću u koliko zadiru na područje poznavanja šume i šumske proizvodnje, a ne na prikaze iz dalje prošlosti (statuta, urbara, šumskih redova i si. propisa) koji ne sadrže materiju o tehnici gospodarenja odnosno uzgajanja i uređivanja šuma. Međutim i u izlaganju takve materije, i ne poznavajući autora, može se zaključiti da li je šumar ili nije (na ovom skupu na pr. rad Boštjana Anka). Uz dva izuzetka, o čemu će biti riječi u prikazu njihovih radova, u tiskanom tekstu ne nalaze se odnosne pojedinosti, koje u referatima nisu bile u skladu s bitnostima šumarstva. Kako područje Jugoslavije kao državna cjelina datira tek od 1918.´19. godine, tj. od svršetka Prvog svjetskog rata, to od tog datuma počinje i zajednička povijest. Do tog datuma moguće su obrade samo po pojedinim Republikama i Autonomnim pokrajinama, pa ni to ne u cijelosti ne samo za dalju prošlost nego i za razdoblje XIX i XX stoljeća. Tako je, na pr. SR Hrvatska, državnopravno i upravno, bila podjeljena na Hrvatsku i Slavoniju sa Zemaljskom vladom u Zagrebu i na Dalmaciju i Istru koje se nalazile u sklopu austrijskog dijela Austro-ugarske monarhije, a AP Vojvodina obuhvaća područje koje se nalazilo u sklopu Ugarske kraljevine (i vlade u Budimpešti — Bačka i Banat) i Srijema, koji se, kao Srijemska županija, nalazio u sklopu Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Tako su diferencirane i teme radova (referata održanih na navedenom znanstvenom skupu) na Jugoslaviju kao cjelinu te na teme s područja pojedinih Republika. Nema tema, jer nije bilo ni referata, s područja SR Bosne i Hercegovine, SR Makedonije i AP Kosovo. Za Jugoslaviju kao cjelinu obrađene su dvije teme: — Smiljana Đurović: Zavođenje dirigovane drvne privrede u međuratnoj Jugoslaviji (str. 117—141) i — Nikola Živković: Iskorišćavanje šuma i drvne industrije od strane Nemačke na tlu Jugoslavije u drugom svetskom ratu (str. 153—158). Dr Smiljana Đurovi ć (iz Instituta za savremenu historiju u Beogradu) u prvom dijelu svog rada iznosi statističke podatke o šumskom fondu Jugoslavije, količini sječa, brojnom i kapacitetnom stanju drvne industrije (stanje 1939,. godine) i izvoza a u drugom dijelu »državnu intervenciju jačih razmera i opšteg karaktera u oblasti drvne industrije i uvođenje planske privrede«. Te mjere uslijedile su kao posljedica svjetske privredne krize i dampinga drvnim materijalom iz SSSR-a iniciranih početkom 1932. godine na među 189 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 92 <-- 92 --> PDF |
narodnoj konferenciji drvne industrije održane u organizaciju Društva naroda u Zenevi. Rad je zapravo uvod u povijest šumarstva i drvne industrije za obrađeni vremenski period, do 1939. godine, ali dobrodošao kao prvenac s toga područja. Kako se ne bi u ponovoj, i proširenoj, obradi ovog razdoblja našle neke netočnosti odnosno nedovoljno obrazloženi navodi dužnost mi je na neke od njih upozoriti. Tako, na pr., u Gorskom kotaru poslije dvadesetih godina drvna industrija hipertrofira a da istodobno »jugozapadna Hrvatska . . . ostaje bez industrije . . . usprkos velikih prostranstava neotvorenih šuma«. A Gorski kotar se ne locira u »jugozapadnu Hrvatsku«. Stoga u ovom tekstu pod jugozapadnom Hrvatskom, vjerojatno, treba smatrati područje Like (Kapela, Plješivica, Velebit). U navođenju, 1923. godine, Ivana Franića Požežanina da »nepregledne ernogorične i bukove šume Like i Gorskog kotara nije posedovao seljak, nego su one bile vlasništvo zemljišnih urbarskih opština, privatno vlasništvo veleposednika i same države« trebalo je razdvojiti Gorski kotar i Liku. U Lici su doista sve šume bile državne, jer narod uže Like nije prihvatio segregaciju nakon ukidanja Vojne krajine, pa nije bila ni osnovana imovna općina (u Gospiću) a ostale kategorije vlasništva nalazile se u Gorskom kotaru uz napomenu da nisu postojale »zemljišne urbane opštine« nego zemljišne zajednice (urbarskog porijekla) a te su u stvari bile zadružne seljačke šume, koje su se mogle i na pojedince, na ovlaštenike, podijeliti (tako je, na pr., diobni postupak nekih zemljišnih zajednica u Križevačkom području dovršen tek 1962. godine´. Uprava državnih šuma od šumarskog nadzora nije razdvojena tek Uredbom o organizaciji Ministarstva šuma i rudnika iz 1936. god. (str. 136.) nego, ako se ne ide dalje u prošlost, Zakonom o šumama iz 1 Vidi zbornik »Sto godina šumarstva Bilogorsko- podravske regije«, Bjelovar 1974., str. 118. 190 1929. godine (§§ 126. i 127.). Doduše i u doba donošenja te Uredbe u nekim kotarevima, kao prvostepene nadzorne vlasti, dužnost šumarskog referenta su šefovi Šumskih uprava u istom mjestu ali u toj referadi bili su neovisni od uprave državnih šuma, od direkcija šuma. Kada je navedeni detalj o obskrbi sirovinom pilane poduzeća »Durmitor« u Ustiprači, valja dodati da se ta pilana osim iz crnogorskih šuma (plavljenjem u rijekama Pivi i Tari i splavarenjem Drinom) s cea 20 000 m´i obskrbijivala iz šumskog kompleksa Kovač-Stakorina na području Šumske uprave (i kotara) Čajniče. Trupci se iz šume transportirali u gornjem dijelu i čekrkom a dalje kolima cestom (na udaljenosti od cea 40 km).- Dr Nikola Ž i v k o v i ć (Institut za savremenu historiju, Beograd) prikazao je na osnovu podataka u Arhivu Jugoslavije štete koje je šumarstvu i drvnoj industriji pretrpjelo u prošlom svjetskom ratu. Uvodno ukratko je prikazano »stanje šumarstva i drvne industrije« pred drugi svjetski rat. Stanje u navodnim znacima, jer odmah na početku nailazimo na netočnosti i proizvoljne konstatacije. Tako, pozivajući se na statističke podatke za 1938. godinu šuma u državnom vlasništvu je 71,7% a u privatnom 28,3´%, dok ih je u stvari, prema službenoj statistici za tu godinu^, bilo 34,7% odnosno 31,7%. Šteta, što autor nije naveo svoj izvor za ove podatke. Prema Zivkoviću u šumarstvu je između dva rata vladalo pravo bezvlađe, jer je »iskorišćavanje šuma bilo krajnje neracionalno. Seljačko stanovništvo je često krčilo zemlju kako bi proširilo poljoprivrednu površinu ili pak stvorile pašnjake 2 Na str. 122 vjerojatno je tiskarskom greškom, tada inš., Milan Marinović naveden je kao Martinović. 3 Statistika šuma i šumske privrede za 1938. godinu, koju je tiskanu objavilo Ministarstvo šuma i ruda 1940. god. (dodatak naslovu »Kraljevine Jugoslavije« u citiranju ove Statitstike u fusnoti na str. 119. trebalo je izostaviti ili staviti u zagradu). |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 93 <-- 93 --> PDF |
za stoku. Industrijalci su intenzivnom sečom, često zbog nemogućnosti da izvuku posečenu šumu, ostavljali pustoš za sobom. Malo se ko brinuo o podmlađivanju šume pošumljavanju neposumljenih predela«. Za ovakovu ocjenu šumarstva u međuratnom razdoblju, a i stotinu i više godina unatrag, su, najblaže rečeno, posve proizvoljne. Ako se tako gospodarilo sa šumama u prošlom vremenu moramo se upitati, kako je onda danas godišnji etat (godišnje posječena količina posjećnog drva) veći od prijeratnog. To više, što je drvo u prvim godinama bilo je najznačajnija izvozna roba i u tu svrhu koristili se i predhvati tj. sjeklo se više nego bi se primjenjujući načelo stroge potrajnosti smjelo sjeći. Sjeklo se više, jer je bila državna nužda, kako je i sam Tito priznao, time da se manjci nadoknade kasnije. Koji je to industrijalac, koji bi plaćao sječu stabala i izradu sortimenata a da ih poslije ostavlja u šumi? Gdje su dokazi o nebrizi za pomlađivanje sječina (posječenih šuma) ? Time ne želim reći da se nisu događali ekscesi, ali da je takvo stanje karakteristika jednog dvadeset godišnjeg razdoblja to ne stoji. Prema autoru zatajila je i cijela šumarska struka, uprava državnih šuma, šumarski nadzor (današnja inspekcija) ! Ako se »malo ko brinuo o pomlađivanju šume i pošumljavanju neposumljenih predela«, kako to, da je »uništeno 35 000 ha rasadnika i 175 000 ha veštački pošumljenih površina« kako stoji u istom ovom radu. Iako su ovi podaci očigledno pogrešni, jer bi se sa sadnicama proizvedenim samo u jednoj godini moglo pošumiti površina od oko dva milijuna ha, u radu dani su i realni podaci za Srbiju u kojoj je »pred rat bilo 70 državnih rasadnika s površinom od oko 170 ha, na kojoj je bilo zasađeno oko 30 miliona raznih sadnica«, koje su »gotovo sve tokom rata bile uništene, čime je onemogućeno dalje podmlađivanje šume i pošumljavanje goleti«, (str. 155). Iz Crne Gore na glažutskom znanstvenom skupu sudjelovao je Branislav M arovi ć (profesor iz Titograda) s prikazom »Razvoj šumarstva i drvne industrije u Crnoj Gori 1945—1956.) (str. 159—170). To je ujedno i jedini rad, koji obrađuje jedan dio poslijeratnog razdoblja, gotovo suvremenost. Kako bi bila očitija djelatnost u šumarstvu i u drvnoj industriji u obuhvaćenom razdoblju autor se ukratko osvrnuo i na predratno stanje. Tako je, prema stanju 1947. godine u odnosu na 1933., ukupna šumska površina porasla od 513 143 ha na 607 799 ha a površina visokih šuma od 213 543 ha na 276 035 ha. Naprama 607 ha pošumljavanja između dva rata od 1947. do 1956. godine pošumljavano je na 6 100 ha od čega je uspjelo oko 3 700 ha te od 1952. do 1956. godine meliorirano uglavnom zabranom paše (od 1952. godine nema više koza) 1 400 ha degradiranih šuma i šikara. Gornji iznosi ne sadrže površinu od 855 ha, koja je pošumljena ili meliorirana u bujičnim područjima u kojima su, od 1945. do 1954. god., obavljeni građevinski radovi. Nasuprot nekoliko pilana godišnjeg kapaciteta 123 000 m:! oblovine, i to samo četinjača, jedne tvornice namještaja i jedne radionice stolice između dva rata, od 1945 do 1956. godine u drvnu industriju investirano je 3 469 000 000 dinara (u toj svoti uračunati su i iznosi, koje je drvnoindustrijska poduzeća investirala u šumske prometnice i nabavu voznog parka) u tvornice namještaja, sandučare i dr. »Razvojem socijalističkih društvenih odnosa šumarstvo Crne Gore je po svom potencijalu, dohotku i akumulaciji stalno spadalo u red najvažnije privredne grane« konstatira autor u Zaključku kao i da »je šumarstvo stalno zadovoljavalo potrebe u drvetu i u doba najveće potrošnje i istovremeno predstavljalo glavni izvozni artikel Crne Gore« (str. 168). Sve je ostvareno »zahvaljujući prije svega izgradnji šumskih komunikacija (što je omogućilo otvaranje novih površina za eksploataciju), izgradnjom rasadnika, mreže lugarnica i povećanjem broja kadro 191 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 96 <-- 96 --> PDF |
u zajednici s jasenom, grabom, rašeljkom, crnikom i drugim drvećem«. Sigurno ne bi bilo ni rečenice da je »na visovima otoka Brača i poluotoka Pelješca bilo nešto borova", nego da je na tim lokalitetima šuma crnog bora zauzela površine preko 1000 ha (na Braču, kotar Supetar, 2000 ha, na Pelješcu, kotar Dubrovnik, 1100 ha. I ne samo na ta dva lokaliteta nego da se autohtone šume crnog bora nalaze i u Paklenici (danas nacionalni park), u Surdupu na Dinari (poviše Knina), na otoku Hvaru a i dio onih kod Muca (Sinj) i na Biokovu.´ Oskar Piškori ć (inž. šum., Zagreb) smatrao je potrebnim najprije informirati o porijeklu i biti imovnih općina a zatim dao brojčani pregled darovanih iznosa pojedinih imovnih općina i u koje svrhe. Od svog postanka do 1935. godine imovne općine za općedruštvene svrhe uložile su u valoriziranom iznosu na kraj 1983. godine, u ukupnom iznosu od preko 900 milijuna (novih) dinara. Istodobno su od veleposjednika kupili 46 301,84 ha šuma i šumskog zemljišta, dakle iz privatnog vlasništva prebacili u društveno odnosno zajedničko pravoužitnika. Na kraju autor je naveo da se dio prihoda od šuma i na druge načine koristio u općenarodne svrhe kao preko Krajiške investicione zaklade, donacije đakovačkog biskupa J. J. Strosmajera (da spomene samo Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti — JAZU), itd. Iz SR Slovenije šest je radova: — Anko Boštjan: Ortenburški gozdni red 1406 (str. 35—50), — Darja Mihelič: Bamberški gozdni red za Kanalsko dolino in Koroško iz 1584 (str. 51—58), — Ema Umek: Deželnoknežji reformirani urbarji na Kranjskom — vir za zgodovino gozdarstva (str. 59—62), — Jože Maček: Razmerje med kmetijstvom in gozdarstvom v zgodovinski retrospektivi (str. 71—88), 7 Vidi i publikaciju pod trećom bilješkom. 194 — Stane Granda: Osnovne družbenoekonomske značilnosti slovenskega gozdarstva v času med obema vojnama (str. 143— 152) i — Anton Prelesnik: Gozdovi VI. gozdnogospodarskega območja Kočevje v luči zgodovinskih letnic (str. 171—178). Dr Anko Boštjan (VTOZD za gozdarstvo Bioteniške fakultete, Ljubljana): »Najstariji dosad poznati pravni dokument, kojim se kao šumskim redom uređivalo gospodarenje sa šumama na području današnje Slovenije« je Uredba Friderika Ortenburškoga izdana u Kočevju 20. 05. 1406. i stoga nazvana »Ortenburški gozdni red 1406.« Ovim Redom bila je obuhvaćena znatna površina Koruške i Kranjske, jer je Ortenburška grofovija posjedovala oko 30 dvoraca, gradova i trgovišta a bio je na snazi gotovo četiri stoljeća, sve do Šumskog reda kojeg je propisala carica Marija Terezija 1777. god. Ortenburški gozdni red ne sadrži odredbe o tehnici šumskog gospodarenja (uzgoja, zaštite, iskorišćivanja) nego pravni odnos pojedinca u korišćenju šume u odnosu na feudalnog posjednika i u odnosu na nasljednike, odnosno sadrži odredbe o posjedovanju šume te o otuđenju ili nasljeđivanju tog prava. Kao neprijekoran posjed smatra se, kako stoji u Redu, koji je cijeli u prijevodu (original na njemačkom jeziku) priložen radu, pravovaljano posjedovanje devet godina i jedan dan. Redom dalje propisana je zaštita posjednika šume od šteta koje bi mogle nastati prekorišćenjem lovnih ptica ili lova na puhove. Fridrih, tadanji grof Ortenburški, izdao je ovaj Red, kako bi se dokrajčile borbe, pa i ubojstva, za posjedovanje i korišćenje šuma. Kako je feudalni gospodar imao i jurisdikcijsku vlast, to su njegova takova »javna pisma«, kako je u uvodu nazvan i ovaj Red, bila zapravo zakon. Težište svog razmatranja Boštjan je postavio na odnos čovjeka prema šumi. Kako je već rečeno, Ortenburški šumski red ne sadrži propise o tehnici gospodare |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 94 <-- 94 --> PDF |
va,´* boljom tehničkom opremljenošću šumske privrede, poboljšanjem regenerativne sposobnosti šuma«. Iz Hrvatske u ACTA HOI četiri su rada: — Ivan Erceg: Šume kao objekt ekonomske politike i izvor za održavanje gospodarskog života (str. 1—22), — Joško Jelaska: Zaštita šuma u statutima i drugim aktima srednjovjekovnih dalmatinskih komuna (str. 23—34), — Sime Peričić: Politika Austrije prema šumskom fondu Dalmacije od 1814. do 1848. godine (str. 63—70) i — Oskar Piškorić: Poseban doprinos šuma imovnih općina za općedruštvene potrebe (str. 109—115). Dr Ivan Erce g (znanstveni savjetnik Historijskog instituta JAZU, Zagreb) u težištu svoga rada iznio je statističke preglede šuma na području SR Hrvatske. »Statističke preglede«, jer se u radu nalaze podaci između 1852. i 1938. Uvodno autor navodi nekoliko izvora »za rani period historije naših naroda« u kojima se mogu »tu i tamo naići na indicije i šture podatke o šumama« kao u Rižanskoj listini (804), Vinodolskom zakoniku (1288) itd. Slijedi dio o »vijestima i konstatacijama o šumovitosti« na osnovu B. Suleka (Korist i gojenje šumah, osobito u Trojednoj Kraljevini, izdane u Zagrebu 1866), S. Frančiškovića (Razvoj šumarskog gospodarstva u zapadnohrvatskom visočju od 13. do 19. stoljeća, Zagreb 1965), D. Jedlowskog (Venecija i šumarstvo Dalmacije od 15. do 18. vijeka, Split 1975) i brojnih drugih autora. Statistički podaci dani su po pojedinim dijelovima Hrvatske: Istra, Dalmacija, Hrvatska, Slavonija, Vojna krajina, 4 Prema podatku u ovom radu 1955. godine u SR Crnoj Gori bilo je uposleno 48 šumarskih inženjera, 59 šumarskih tehničara i 329 lugara dok je, prema statistici za 1938. godinu, pred rat na istom području bilo 23 inžinjera (od čega 16 u Banskoj upravi i u bujičarstvu) i 19 lugara! Hrvatska i Slavonija (zajedno), Hrvatska u Jugoslaviji (između dva rata). Slijedi karakterizacija odnosa »države i šume«, za »općinske šume« te za »privatne šume u velikim i malim posjedima«, zatim »šume u narodnoj privredi« i zaključena razmatranja. »Ogleda li se šuma u cjelokupnoj privredi zemlje i naroda«, naglašava autor, »usporedili se zatim njen odnos prema drugim granama narodne privrede, može se razabrati da su te pojedine grane bivale manje ili više upućene na šume«. I dalje: »Za agrarna i stočarska gospodarstva stječe se dojam i vlada laičko mišljenje da su ona sama sebi dovoljna. Ipak nije tako! Drvo za ogrjev i za nastambe bijaše preduvjet da je ljudski element mogao obavljati agrarnu i stočnu proizvodnju. A što da se kaže o drugim granama i radinostima narodne privrede koje su se osnivale u cijelosti ili djelomice na drvetu i šumskim plodovima? U našem postojanju i razvitku odigrao je šumski fond povjesnu ulogu čije je bogatstvo tvorilo temelje za daljnja naša pregnuća i dostignuća.« (podcrtao O. P.) Može se postaviti pitanje, zašto su statistički podaci dani tako rascjepkano (u 7 naslova). Razlučivanje na podatke za Istru, za Dalmaciju i za (užu) Hrvatsku kao i za razdoblje između dva svjetska rata opravdano je. Do 1919. godine Dalmacija je bila izvan Trojedne Kraljevine, kako se tada nazivalo područje uže Hrvatske, Slavonije i Srijema odnosno u sklopu austrijskog dijela Austro-ugarske monarhije, a Istra sve do 1945. (najprije, kao i Dalmacija, neposredno pod Bečom a između dva rata pod Italijom). Nadalje, do 1881. godine Hrvatska sa Slavonijom i Srijemom bila je podijeljena na civilnu ili bansku Hrvatsku i na Vojnu krajinu, koja je također bila neposredno pod Bečom odnosno Habsburškim dvorom. Administrativno civilni dio Hrvatske bio je podijeljen na županije, njih 8, a Vojna Krajina na pukovnije (regimente, njih 11), pa je otuda |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 95 <-- 95 --> PDF |
i podvojenost u statističkim podacima."> Stoga autor tek s 1910. godinom daje zbirni pregled svih šuma po županijama, (str. 12), Jednu kategoriju vlasništva šuma Erceg je nazvao »općinske šume« u koje »ubraja zajedničke ili komunalne, tj. seoske, općinske ili gradske« citirajući pri tom austrijski Zakon o šumama iz 1852. godine, koji je 1856. godine protegnut na Vojnu krajinu a 1858. i na ostali dio Hrvatske (U Dalmaciji i Istri važio je od 1852.),. Međutim od naziva (kategorije), »općinske šume« bolje odgovara naziv »zajedničke šume«. Ukratko: po vlasništvu zajednički (komunalni) šumski posjed bio je gradskih općina, upravnih općina, sela (gotovo sve u Dalmaciji), imovnih općina i zemljišnih zajednica (uključivo i šume Plemenite općine Turopolje). Od ovih najveći stupanj samoupravljanja imala je zemljišna zajednica ne samo po tome, što su u izboru uprave te za u donošenju određenih odluka sudjelovali svi članovi — ovlaštenici nego i po tome, što su sa čistim prihodom slobodno raspolagali sve do individualne diobe. Jedino u gospodarenju šumom trebali´ se pridržavati principa stroge potrajnosti. Treba međutim upozoriti, da su jedno vrijeme nakon segregacija površine odvojene za otkup služnosti kmetova, bile pod upravom općina i tako bez jačeg udjela korisnika na gospodarenje i upravu, ali to je konačno ukinuto odredbama Zakona o zemljišnim zajednicama iz 1894. godine.1´ 5 Nakon razvojačenje Vojne krajine područja pojedinih pukovnija bila su uključena u županije: — Ogulinska i slunjska u Modruško-riječku, — I i II banska u Zagrebačku, — Đurđevačka i Križevačka u Bjelovarsko-križevačku županiju, — Gradiška i dio Brodske u Požešku, — drugi dio Brodske i Petrovaradinska u Srijemsku. Za područje Ličke i Otočke pukovnije osnovana je Ličko-Krbavska županija a Varaždinska i Virovitička županija bile su izvan Vojne Krajine. 6 O zemljišnim zajednicama iz pera Ing. J. Tumbrija dobar informativni prikaz nalazi se u zborniku »Sto godina šumarstva Bilogorsko-podravske regije«, Bjelovar 1974. god. Mr. Joško J e 1 a s k a (profesor, Split) prikazao je što se odnosi na šumu u 11 Statuta gradova. To su statuti Zadra (1305), Raba, Šibenske komune (po prvi put 1383. god. zatim »reformacijama« iz 1385, 1390, i 1450. kada je »izričito zabranjeno strancima ... da drže stoku kod jezera i rijeke Krke jer, kako se navodi, prave mnogo štete«), Skradinske općine, za Splitski, distrikt tj. na području od Kaštel Lukšića do ušća rijeke Žrnovnice uključujući i otok Šoltu te splitski dio otoka Čiova, Trogira (1322), Statut Poljica (najstariji iz 1440. godine), Brački (1302), grada i otoka Korčule (iz 1214. i kasnije) i Dubrovački (od 127,2. godine nadalje). »Zanimljivo je da Statut Hvara nema nikakvih odredaba o zaštiti šuma« citiramo autora, iako je Hvarska komuna obuhvaćala ne samo bliže otoke nego i Vis i Biševo. Vrijedno je i ovdje zabilježiti, da je jedna odredba grada Dubrovnika iz 1497. godine propisala globu od 5 perpera za svakog »tko hi sjekao borove na morskoj obali koji služe za odmor mornarima i otočanima«. Zaključak analiza navedenih Statuta i njihovih dopuna? »Ne može se reći da su dalmatinske komune vodile bilo kakvu smišljenu politiku zaštite šuma ili njihove racionalnije eksploatacije«. Dr Sime P e r i č i ć (viši znanstveni savjetnik Zavoda za povijesne znanosti JAZU, Zadar) prikazao je, kako kaže i naslov referata, nastojanja austrijske uprave na održavanja i unapređenja šumskog fonda u Dalmaciji u prvoj polovini XIX stoljeća. »Mjere koje su poduzimane radi zaštite i obnove dalmatiskih šuma u prvoj polovini 19. st. nisu urodile željenim rezultatom« te mjesto obnavljanja šumskog fonda šume »su uništavane na sve moguće načine pa će »žalosno stanje biti djelomično popravljeno tek sljedećih desetljeća «. Šteta, što autor nije bio na skupu u Glažuti (poslao je samo referat) jer vjerojatno bi se modificirale rečenice da je »stvarni šumski fond pokrajine bio doista malen, jer se radilo većinom o makiji «, pa da su »postojeće šume tvorili hrast 193 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 97 <-- 97 --> PDF |
nja, jer »zbog razmjerno male naseljenosti a izobilja šuma u unutrašnjosti današnje Slovenije u vrijeme nastanka ortenburškog reda čovjek o tim pitanjima nije ni razmišljao ... a jedina briga bila je potrajnost prihoda, koje je zemaljski gospodin imao od šume«. U ono doba nije se razmišljalo o »tri imperativa modernog šumarstva — poznavanja i poštivanja prirode šume, potrajnost prihoda i multifunkcionalnost šume«. Ortenburški i kasniji šumski redovi sa šumarskog stajališta, smatra Boštjan, važni su za upoznavanja razvojnog puta odnosa čovjeka prema šumi. Za pronalaženje tog razvojnog puta Boštjan je izradio, i ovdje objavio, metodologiju tog istraživanja s tablicom za »sistematički pregled značenja pojedinih funkcija šume: — proizvodne: drvo, lov, paša, sporedni proizvodi, — posredne: zaštita (od vjetra, vode, usova), klimatska, hidrološka, higijensko zdravstvena i rekreativna, — kulturno-prosvjetna: estetska, obrambena, spomeničko-zaštitna i odgojna; te za pojedine skupine korisnika: feudalaca, kmetova, građana, kapitalista i ostalih. Dr Darja M i h e 1 i č (znanstveni suradnik, Zgodovinski institut Milka Kosa ZRC SAZU, Ljubljana) počinje od desetog stoljeća kada porast stanovništva zahtijeva i više agrarnih površina, koje se osiguravaju krčenjem šuma. Razvojem rudarstva i prerade rude te sve većom potražnjom za drvom počinje i briga za održavanje šuma koja se u prvo vrijeme uključuje u »rudarske redove« a zatim se javljaju i posebni propisi o zaštiti pa i gospodarenju sa šumama. Te propise, šumske redove, izdaju pojedini feudalci, zemaljska gospoda, za svoja područja a jedan od takvih je i »Bamberški šumski red za Kanalsku dolinu i Korušku«. Prvi bamberški šumski red nosi datum 22. prosinca 1584. godine. Iz ovog Šumskog reda saznajemo, da je na tom veleposjedu postojala šumarska služba, jer propisuje da šumski majstor, ili njegov pomoćnik, mora jednom godišnje (obično u proljeće) pregledati sve šume. Ovaj red propisuje način sječe (panj ne smije biti viši od pola metra, a zimi zbog snijega i mogućnosti višeg panja sječa nije bila dozvoljena) uspostavljanje šumskog reda (da se osigura mjesto za pomlađivanje) itd., sadrži propise o paši pa bi se koze smjele držati po posebnom odobrenju a napasati na mjestima na kojima neće oštećivati šumu. Ovaj šumski red ne ograničava se samo na šumu nego i na djelatnost svih struka koje su svojim radom vezane uz šumu itd. Ema U m e k (arhivist, Arhiv SR Slovenije, Ljubljana) izložila je kako urbari sadrže dosta materijala za povijest šumarstva. Tako neki urbari sadrže dosta detaljne opise šuma, iz njih saznajemo da se posebna briga posvećivala bukovim šumama koje su naplatom žirovine za pašu svinja donosile znatan dohodak. U nekim se nalaze odredbe da kmet mora tražiti dozvolu za sječu drva, za građu ili za ogrjev, i da ne smije posjeći nedoznačeno stablo; za građu doznačuju se stara stabla a za ogrjev snjegolomi manje vrijedne vrste ili tehnički nekvalitetna stabla. U njima se spominju i pilane, itd. Raspravu Dr Jože M a č e k a (profesor, Biotehnička fakulteta, Ljubljana) možemo označiti kao esej. Time se nikako ne umanjuje vrijednost njegovog rada nego, naprotiv, tako obrađena privlačnija je za čitanje nestručnjaka. Autor je krenuo od unazad tisuću godina, od doba Karolinga, kada je »počelo energično krčenje šuma« u cilju dobivanja poljoprivrednih površina i trajalo sve do pod konac srednjeg vijeka, kada je zaustavljeno. No »usprkos svemu i u nižim područjima uspjele se sačuvati velike sklopljene šu me kao na pr. Dravski gozd i Urwald na Kozjanskom. Na taj način su naši predci mučnim radom oblikovali slovensku kulriviranu krajinu sa značajkom izmjenivanja šuma, polja, livada, pašnjaci, vinograd i dr. »Šuma je ostala prevladavaju |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 98 <-- 98 --> PDF |
ća u brdskim i planinskim predjelima. No i u prošlosti se u šumi vodilo računa. S jedne strane za osiguranje rudnog drva, s druge strane kao područja lovišta ali i kao osnovica za prehranu stoke. Protiv devastacijskih sječa (za potrebe rudnika, pepeljike, staklarstva) suprotstavljali se i kmetovi, »koji bez šume, posebno u predalpskom i dinarskom području, ne bi mogli opstojati«. Jedino ovce, a posebno koze, nisu bile dobro došle pa je njihovo napasivanje u šumama bilo stalno zabranjivano. Svinja se naprotiv nije smatrala štetnom, pa se ponekad veličina neke šume procjenjivala prema broju svinja, koje se mogle u njoj prehraniti.*^ Omjer površina pod šumom i za druge kulture nije uvijek bio na štetu šume, jer se pojedine površine poljoprivredno obrađene napuštala i na njima se obnavljala šuma. Takav trend postoji i zadnjih 110 godina u kojem je vremenu udio šuma u »slovenskom prostoru« porastao od 37 na 51% a da se ustali na 63% (str. 77). Mr Stane G r a n d a (višiji raziskovalni sodelovalec, Zgodovinski institut Milka Kosa ZRC SAZU) u uvodu konstatira da za položaj slovenskog seljaka između dva rata »u Beogradu nisu imali dovoljno sluha «, počam od mijenjanja krune u dinar dalje. Bolje su prolazili oni koji su nalazili prihod i u šumi imajući na umu da »šuma ne daje prihod samo svome vlasniku nego i mogućnost zarade zaposlenim na sječi, transportu (u šumi i izvan šume — cestama) ... da o radnicima na brojnim pilanama i drvoprerađivačkim poduzećima i ne govorimo«. Koliko je život slovenskog seljaka i radnika ovisan o šumi najbolje je pokazala svjetska kriza tridesetih godina kada su ne samo za 50°´<> pale cijenu drvu nego su i mnoge pilane prestale raditi. Narod je bio razočaran i agrarnom reformom (iz 1931. godine), jer je očekivao, da će ekpropriirane šume od 8 Da se hrastovo stablo držalo radi žira a ne drva sve do naših dana dokazom je i jedna procjena, koju sam, 1956. god., obavio u selu nedaleko Omiša, a hrastova stabla trebala su ustupiti mjesto hidrocentrali. veleposjednika (ukupno 23 411 ha) biti individualno podjeljene a ne predane općinama odnosno obuhvaćene »Privremenom državnom upravom ekspropriiranih veleposjedničkih šumskih posjeda«. Agrarnom reformom »država je više izgubila nego dobila . .. jer je velik dio drvne industrije propao a mnoštvo seljaka izgubilo stalnu ili povremenu zaslužbu«. U tom razdoblju mali šumski posjed smanjuje se na račun većeg, onog preko 50 ha i računa se, da je 30 000 seljačkih gospodarstava ostalo bez svoje šume. S druge strane značajna je aktivnost na pošumljavanju, pa od 1938. godine rasadnici nisu mogli podmiriti potražnju sadnica (samo banovinski rasadnici od 1936 — 1938. godine proizveli su preko 10 milijuna sadnica). Spomenuto je i osnivanje niže šumarske škole 1930. godine u Mariboru u kojoj je nastava za lugare trajala godinu dana a za šumare dvije. Anton Prelesnik (dipl. inž. iz Gozdnog gospodarstva Kočevje) u prvom redu predočuje, da se šumskogospodarsko područje Kočevje (jedno od 13, koliko ih je u Sloveniji) sastoji od dva različita drjela, sjevernog i južnog. Sjeverni dio, kroz koji je prolazila i rimska cesta, naseljeniji je od južnog, s više poljoprivrednih površina i u njem prevladava seljački posjed šuma. U južnom dijelu šum.-gosp. područja Kočevske krajine kraškog je karaktera pa su i mogućnosti poljoprivredne proizvodnje manje nego u sjevernom. Za južni dio značajna je oscilacija stanovništva. Tako u XIV i u XVII stoljeću tadanji vlasnici ovog područja, u Kočevsku krajinu naseljavaju seljake, radnike i obrtnike iz Njemačke, koji se dio početkom XIX stoljeća seli u Banat, krajem istog stoljeća traži posla u Americi te je već 1939. godine trećina poljoprivrednih površina bila neobrađena. Za vrijeme drugog svjetskog rata opustjela su neka sela a nekad obrađene površine ostale su prepuštene djelovanju prirode, svi Nijemci su se odselili. Vrijedno je zabilježiti, da je krčenje šuma bilo ograničeno već 1406. godine a početkom XVII stoljeća i sječa |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 99 <-- 99 --> PDF |
u nekim šumskim predjelima. U oba područja od vajkada se seljaci bavili i izradom raznih drvnih proizvoda a cesarskim patentom iz 1449. godine dobili su i pravo prodaje svojih izrađevina. Danas se taj način dopune prihoda zadržao samo u sjevernom, Ribničkom, dijelu područja. Polovinom XIX stoljeća drvo se koristi u željezari i staklani u Glažuti u ribničkoj Velikoj gori, 1856. god. podiže se prva parna pilana u Loškom potoku. Ujedno počinju i veća pošumljavanja odnosno unošenja smreke (do kraja stoljeća na 1500 ha). U južnom dijelu najznačajniji je šumski kompleks Kočevski Rog. Radi podizanja pilane i željezare već su 1793. godine taksirane šume u tom području a 1894. godine izrađena je i suvremena gospodarska osnova (uređivač L. HUFNAGEL) na osnovu koje se gradi pilana (13 primarnih i sekundarnih jarmača, a pretežno se izrađivali bukovi tavoleti) koja je s radom prestala 1928. godine. Iz Sr Srbije uz već navedene radove Sm. Đurović i N. Živkovića bili su i — Nikola Vučo: Sume u procesu prvobitne akumulacije kapitala (str. 89—98) i — Danica Milić: Sume kao prirodni uslov za neke privredne djelatnosti (str. 09.-107). Akademik Nikola Vuč o (univerzitetski profesor, Beograd) prikazuje stanje šumarstva u Srbiji u XIX stoljeću, u doba rađanja kapitalističke privrede. Kako bi se bolje shvatio odnos sela (seljaka) prema šumi autor je najprije opširnije prikazao ekonomsko-socijalne prilike. One su bile vrlo teške, jer je seljak na razne načine, »bilo posredne ili neposredne, sa otvorenim ili prikrivenim nasiljem« odvajan od zemlje. »Počev od najneposrednijih metoda, u koje spadaju samovlasno zahvatanje i otimanje tuđe zemlje, pa do posrednih, isto tako prinudnih načina, kao što je zelenašenje, nepravično oporezivanje, kulučenje i sprovođenje drugih ekonomskih mera, štetnih za seljaštvo (koje su) imale za posledicu stvaranje sitnih posednika, siromašnih zemljoradnika, pri morani na uzgredni najamni rad.« Što više, »jedan deo osiromašenog seljaštva pretvaran je u bezzemljaše, primorane na potpuni najamni rad, koji je predstavljao jednu od glavnih karakteristika agrarnog kapitalizma«. Dakako da je takvo stanje bio poticaj, da se nedostaci vlastite zemlje naknade krčenjem šuma to više, što su u tome prednjačili i mnogi, kojima to nije bilo potrebno osim za povećanje svoje imovine, svog kapitala. Slijedi opis državnih mjera, počam od 1821. godine kneza Miloša, kojom je zabranjena sječa »zelene šume« do (prvog) Zakona o šumama 1891. godine. Gotovo sve te mjere prikazao je V. Vučković u Šumarskom listu 1901. godine a dopunio Sv. Vladisavljević 1984. god., također u Šumarskom listu." Dr Danica Mili ć (naučni savjetnik Istorijskog instituta, Beograd) prikazala je privredne aktivnosti vezane za šumu u Srbiji krajem XVIII i u prvoj polovini XIX stoljeća. U tom razdoblju »šumarstvo je u Srbiji . . . predstavljalo više jednu veliku rezervu prirodnog bogatstva negoli privrednu granu. ... U tridesetim godinama XIX. veka šume još uvek služe kao izvori za prinos u žiru, šišarki, ruju, raznim vrstama kore od drveta, šumskom medu, životinjama (kornjačama, divljači), a takođe i drvetu«. O šumi ovisi i stočarstvo. »Svaka nerodna godina za žir imala je velik uticaj i na ishranu stoke, na ponudu stoke za izvoz i trgovinu. Ova svest o vrednosti hrasta (zv. cer), koji je bio sinonim za »rodnu goru«, bila je duboko usađena kod stanovnika stočarskih krajeva, zbog čega su oštećenje svakog hrastova stabla osećali i kao direktno oštećenje svoga stočnog blaga«. No šume su neposredno koristile i državnoj upravi. Tako se žir prodavao odnosno žirodne šume zakupljivale na licitacijama, »prihodi su išli u korist uprave« a knez je »imao svoje čardake za smještaj šišarki«. Sišarke (šiške) spadale su u državni monopol ka9 Sv. Vladisavljević: Dr Vaso Vučković, šum. list, 1984., br. 11—12. |