DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1985 str. 92 <-- 92 --> PDF |
narodnoj konferenciji drvne industrije održane u organizaciju Društva naroda u Zenevi. Rad je zapravo uvod u povijest šumarstva i drvne industrije za obrađeni vremenski period, do 1939. godine, ali dobrodošao kao prvenac s toga područja. Kako se ne bi u ponovoj, i proširenoj, obradi ovog razdoblja našle neke netočnosti odnosno nedovoljno obrazloženi navodi dužnost mi je na neke od njih upozoriti. Tako, na pr., u Gorskom kotaru poslije dvadesetih godina drvna industrija hipertrofira a da istodobno »jugozapadna Hrvatska . . . ostaje bez industrije . . . usprkos velikih prostranstava neotvorenih šuma«. A Gorski kotar se ne locira u »jugozapadnu Hrvatsku«. Stoga u ovom tekstu pod jugozapadnom Hrvatskom, vjerojatno, treba smatrati područje Like (Kapela, Plješivica, Velebit). U navođenju, 1923. godine, Ivana Franića Požežanina da »nepregledne ernogorične i bukove šume Like i Gorskog kotara nije posedovao seljak, nego su one bile vlasništvo zemljišnih urbarskih opština, privatno vlasništvo veleposednika i same države« trebalo je razdvojiti Gorski kotar i Liku. U Lici su doista sve šume bile državne, jer narod uže Like nije prihvatio segregaciju nakon ukidanja Vojne krajine, pa nije bila ni osnovana imovna općina (u Gospiću) a ostale kategorije vlasništva nalazile se u Gorskom kotaru uz napomenu da nisu postojale »zemljišne urbane opštine« nego zemljišne zajednice (urbarskog porijekla) a te su u stvari bile zadružne seljačke šume, koje su se mogle i na pojedince, na ovlaštenike, podijeliti (tako je, na pr., diobni postupak nekih zemljišnih zajednica u Križevačkom području dovršen tek 1962. godine´. Uprava državnih šuma od šumarskog nadzora nije razdvojena tek Uredbom o organizaciji Ministarstva šuma i rudnika iz 1936. god. (str. 136.) nego, ako se ne ide dalje u prošlost, Zakonom o šumama iz 1 Vidi zbornik »Sto godina šumarstva Bilogorsko- podravske regije«, Bjelovar 1974., str. 118. 190 1929. godine (§§ 126. i 127.). Doduše i u doba donošenja te Uredbe u nekim kotarevima, kao prvostepene nadzorne vlasti, dužnost šumarskog referenta su šefovi Šumskih uprava u istom mjestu ali u toj referadi bili su neovisni od uprave državnih šuma, od direkcija šuma. Kada je navedeni detalj o obskrbi sirovinom pilane poduzeća »Durmitor« u Ustiprači, valja dodati da se ta pilana osim iz crnogorskih šuma (plavljenjem u rijekama Pivi i Tari i splavarenjem Drinom) s cea 20 000 m´i obskrbijivala iz šumskog kompleksa Kovač-Stakorina na području Šumske uprave (i kotara) Čajniče. Trupci se iz šume transportirali u gornjem dijelu i čekrkom a dalje kolima cestom (na udaljenosti od cea 40 km).- Dr Nikola Ž i v k o v i ć (Institut za savremenu historiju, Beograd) prikazao je na osnovu podataka u Arhivu Jugoslavije štete koje je šumarstvu i drvnoj industriji pretrpjelo u prošlom svjetskom ratu. Uvodno ukratko je prikazano »stanje šumarstva i drvne industrije« pred drugi svjetski rat. Stanje u navodnim znacima, jer odmah na početku nailazimo na netočnosti i proizvoljne konstatacije. Tako, pozivajući se na statističke podatke za 1938. godinu šuma u državnom vlasništvu je 71,7% a u privatnom 28,3´%, dok ih je u stvari, prema službenoj statistici za tu godinu^, bilo 34,7% odnosno 31,7%. Šteta, što autor nije naveo svoj izvor za ove podatke. Prema Zivkoviću u šumarstvu je između dva rata vladalo pravo bezvlađe, jer je »iskorišćavanje šuma bilo krajnje neracionalno. Seljačko stanovništvo je često krčilo zemlju kako bi proširilo poljoprivrednu površinu ili pak stvorile pašnjake 2 Na str. 122 vjerojatno je tiskarskom greškom, tada inš., Milan Marinović naveden je kao Martinović. 3 Statistika šuma i šumske privrede za 1938. godinu, koju je tiskanu objavilo Ministarstvo šuma i ruda 1940. god. (dodatak naslovu »Kraljevine Jugoslavije« u citiranju ove Statitstike u fusnoti na str. 119. trebalo je izostaviti ili staviti u zagradu). |