DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1985 str. 119     <-- 119 -->        PDF

I tako privatili smo se posla bilo gdje i bilo kakvog, za malu plaću i nikakav
odgovarajući položaj, te smo vrijeme od 1937. do 1939. proveli uglavnom na raznim
privremenim dnevničairskirn zaposlenjima, na terenskim radovima ograničavanja
šuma d kolonizacije u BiH, uređivanja šuma (alko se i takav posao mogao
dobiti), no većina je ipak provela to vrijeme bez zaposlenja.


Konačno 1939. god. nakon poznatog Sporazuma kojim je za dio Hrvatske osnovan
njezin surogat, Banovina Hrvatska, bila je cijela generacija postavljena u službi
državnih t. j . banovinskih šuma. No tada je već u Evropi i rat.


Rat je dolazio s dvije strane, sa sjevera od strane Hilterove Njemačke i zapada
od fašističke Italije. Obje imperijalističke sile pokrenule su rat radi proširenja svoga
životnog prostora, naravno na račun manjih i slabijih. Iako je kod nas rat
započeo nešto kasnije, u proljeće 1941. god., vojska je ipak stavljena u pripravnost
znatno prije, pa smo i mi tada većinom rezervni oficiri, pozvani na višemjesečne
»vježbe«.


Uskoro su i prvi iz naše generacije nestali iz života, tj. poginuli u ratu ili
odmah iza rata. To su kolege: Josip Alić, Ilija Dorčić, Hrvoje Francdšković, Stevo
Konjović, Bartol Mihaljevic, Nikola Rupčić, Ante Sedmak i Velimir Jakić. Osam
mladih ljudi od ukupno 36 jedne generacije, svi iznad prosjeka sposobni, ali na
žalost nisu ni došli u priliku da pokažu svoje, nesumnjivo visoke stručne sposobnosti
u radu u svojoj struci.


Prošlo je od tada mnogo vremena, sjećanja su izblijedila, ipak su u živom
pamćenju ostali neki od njih. Evo o njima nekoliko riječi za spomen:


— Ilija Dragomir Dorčić rodom iz Novog Vinodolskog. Bio je jedan od najboljih
studenata u generaciji. Politički orijentiran socijalizmu. Poginuo je (strijeljan)
nakon što je s nekoliko svojih vojnika pokušao prijeći partizanima;
— Ante Sedmak iz Karlovca dijelio je istu sobu s Dorčićem, pa smo ga uvijek
zajedno s njim i viđali. Bio je u našoj generaciji istaknuti ljevičar, a uz to dobar
i vrijedan student. Preživio je rat jer je pravovremeno otišao u šumu k partizanima.
Za vrijeme boravka na oslobođenom teritoriju organizira šumarsku službu, a poslije
rata bio je na visokom položaju, pomoćnik ministra šumarstva Hrvatske. Poginuo
1945. u Gorskom kotaru ubijen od odmetnika;
— Josip Alić, Ličanin iz Brinja, također jedan od najboljih studenata naše
generacije. Poginuo u ratu, kao i pilot poručnik Josip Mihaljevic,
— Hrvoje Francišković iz Rijeke, strijeljan kao komunista;
— Stevo Konjović iz Sombora, najmlađi u našoj generaciij no uspješan student.
Bio je komunista onog kova kakvi su u ono vrijeme bili mnogi skojevci. Pod kraj
studija zaposlio se u tvornici kartonaže — i naravno, za Stevu (Pistu) u tvornici
je bio glavni zadatak sindikalni rad, agitacija partijskog programa, organizacija
štrajka i si. Njegov kraj života bio je borben kao što je bio i njegov život i doista
je šteta za naš socijalizam što je još prije prave borbe izgubio čovjeka kakav je bio
Stevo Konjović;
— Velimir-Velj a Jakić, Crnogorac iz Plevlja, došao inam je iz Beograda u trećoj
godini studija. Visok, naočit kao gorštaci iz njegovog rodnog kraja ubrzo se s nama
združio. Nismo tada ni slutili koliko je on bio zreo komunista. Već prvog dana
ustanka on je u partizanima, organizator ustanka u Sandžaku, komandant odreda,
komesar glavnog štaba za Sandžak, odlikovan ordenom narodnog heroja. Umro Je
nedugo nakon rata (3. X 1946.) od posljedica rata. Danas je njegovo ime naziv
drvno-iindustrijskog poduzeća u Plevljima.