DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1985 str. 86     <-- 86 -->        PDF

mjerenim i principijelnim sportskim ponašanjem,
što mu je uz njegovu specifičnu
duhovitu konverzaciju i zapažene stručne
članke, stvorilo poseban ugled ihtiologa
i ribolovnog experta za pastrvske vode,
poznatog i preko granica naše zemlje.


U privatnom životu, sklon filozofskom
poniranju u kontraverzne manifestacije
društvenih i ekonomskih odnosa među ljudima
i u samom čovjeku, često se predavao
duhovnoj relaksaciji u čarobnom
svijetu muzike.


Obogaćen još u mlađim danima kulturom
završenog muzičkog konzervatorija
znao je u ljepoti velikih muzičkih ostva


DINKO POSAVČEVIĆ
dipt .in/., šum.


Nedavno, na svoj 28. rođendan, u Kliničkom
bolničkom centru »Rebro« u Zagrebu,
umro je naš kolega, drug i prijatelj
Dinko Posavčević.


Iako smo znali, da će teško biti pobijediti
tešku bolest (rak), nitko od njegovih
drugova iz kolektiva nije ni trenutka
gubio nadu u njegovo ozdravljenje.
Kada smo saznali da ga više nikada neće
biti među nama, bili smo iznenađeni i
šokirani, srce nam se stezalo a suze su
vlažile obraze. Ne možemo još shvatiti,
da više nećemo zajedno raditi po divnim
šumskim predjelim našega kraja, koje je
on toliko volio.


Dinko je rođen 2. lipnja 1957. godine
u Kostajnici, odakle s roditeljima 1964.
dolazi u Novu Gradišku, gdje pohađa i
svršava osnovnu i srednju školu (gimnaziju).
Na Šumarski fakultet u Zagrebu
upisuje se 1977. godine i studij završava
u redovnom roku a kao dobar student postaje
i član Saveza komunista.


Njegova velika ljubav prema prirodi
očituje se i za vrijeme studija te u slobodnim
trenucima često obilazi Zagrebačku
goru, prolazi Velebitski planinarski
put i osvaja Triglav. Bio je član Plani


renja Čajkovskog, Mozarta, Bacha, Šopena
nalaziti potrebna uporišta protiv provincijalizma
i neinventivne svakidašnjice.


Za svoje velike zasluge u društvenom
i stručnom djelovanju, odlikovan je Ordenom
rada sa srebrnim vijencem.


Na zelenim obalama Gacke caruju tišine,
a niz tamne obronke Velebita klizi
mrak i tuga. Tamo, na groblju u Otočcu,
počivaju posmrtni ostaci tog plemenitog
čovjeka — našeg kolege Zlatka Bunjevčevića
— Bunje.


Neka mu je vječni spomen među ljudima
i laka gruda ličke zemlje, koju je
toliko volio!


K. Posavec
narskog društva »Velebit« u Zagrebu i
»Psunj« u N. Gradiški.


Radni odnos u Službi uređivanja šuma
Šumskog gospodarstva »Josip Kozarac« u
Novoj Gradiški zasniva nakon odsluženja
vojnog roka. Njegova ljubav prema prirodi
još je izraženija, pa je često na Brezovom
polju, kod Maksimova hrasta i na
drugim privlačnim mjestima.


:0 njegovoj teškoj bolesti saznajemo
nakon samo osam mjeseci rada, ali Dinko
nije gubio nadu u samoga sebe ni u
svoje ozdravljenje pa upisuje i postdiplomski
studij iz uzgajanja šuma na Šumarskom
fakultetu u Zagrebu. Bolest,
međutim, brzo napreduje i vrlo brzo, 2.
lipnja ove, 1985., godine pogađa nas vijest,
da Dinka više nema među živima.


Koliko je pokojnik bio cijenjen i omiljen
pokazuje i sudjelovanje mnogobrojnih
kolega na njegovom posljednjem ispraćaju.
Na vječno počivalište, uz rodbinu, ispratili
su ga i profesori Šumarskog fakulteta,
kolege iz Šumarskog instituta Jastrebarsko
te iz Zagreba, Nove Gradiške,
Bjelovara, Pakraca, SI. Požege, SI. Broda,
Kamenskog, Vrpolja i Oriovca.


Njegov lik zadržat ćemo u svijetloj i
trajnoj uspomeni!


Kolektiv Šumskog gospodarstva
»Josip Kozarac«, Nova Gradiška