DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1986 str. 85 <-- 85 --> PDF |
eludinarii inclyti regni Hungariae. Tripartium za šumu proglašava regalno tj. kraljevo pravo, što znači da podanici (državljani) mogu bili samo korisnici onih šuma, koje im je kralj dodijelio kao feudalno dobro. U stvari to se u biti ne razlikuje od vlasništva, jer u Tripartiumu se također nalazi odredba o zabrani sječe drva i paše stoke u tuđirn šumama. S određenim šumskim kompleksima, dakle, gospodario je feudalac a njegovi kmetovi imali su pravo drvarenja, pašarenja i žirenja. Tijekom vremena remetili se normalni odnosi između feudalaca i kmeta, i to na štetu potonjega, pa je tako bilo i na ovom području. Stoga carica Marija Terezija izdaje odredbe — urbare kojima se reguliraju ti odnosi i to 1756. godine za slavonski dio banske Hrvatske a u razdoblju od 1750—80. i za središnji dio. Urbarima je uređen opseg i način korištenja drva i ostalih šumskih proizvoda, zabranjeno je krčenje šuma i obaveza kmeta da svaku šumsku štetu koju je počinio, mora platiti ili odraditi.2 Nakon što je prestala opasnost od ofenzivno većih razmjera napada Osmanljiskog carstva krajem XVII stoljeća državna vlast, bečki carski dvor, mogla se više posvetiti i unutrašnjim problemima države. Tako je 1767. godine osnovano Kraljevsko vijeće (Consilium regium) za političko-ekonomske i vojne poslove Hrvatske, najprije sa sjedištem u Varaždinu, a od 1776. u Zagrebu. Ovo vijeće imalo se brinuti i o gospodarenju te zaštiti šuma. Državna briga o gospodarenju sa šumama posljedica je spoznaje »kulike vrednosti i hasnovitosti je stalno neprestano lugov, gajov, dubrav i loz. vu dobrom i cvatućem staništu začuvanje, i z deržavanje, škodljivo pako suprotivnem načinom, ako zmešano, i brez reda sečeju se, njihovo na nikaj spravljanje i opušćenje«, kako stoji u preambuli (uvodu) Šumskog reda (naredbe), koju je 22. srpnja 1769. godine potpisala carica Marija Terezija.3 Kako je u ono doba Hrvatska sa Slavonijom upravno-politička bila podijeljena na Bansku ili civilnu Hrvatsku (i Slavoniju) i na Vojnu krajinu, to se i u šumarstvu radilo odvojeno. Dalmacija i veći dio Istre bili su tada pod Venecijom, a Pazinština kao Markografija Istra pod Austrijom od nosno austrijskim dvorom. »Šumski red« ili Naredba, kako stoji u samom tekstu, izdan je na hrvatskom jeziku. To valja naglasiti stoga, što je tada u Banskoj Hrvatskoj (i u Saboru) službeni jezik bio latinski, a u Vojnoj krajini njemački, pa se može zaključiti da je intencija zakonodavca bila omogućiti svakome u Hrvatskoj da se upozna s naredbama i preporukama u tom dokumentu. To je ujedno i dokaz, da su u sastavljanju ovog dokumenta sudjelovale i osobe iz Hrvatske koje su poznavale i specifičnosti tadašnjeg šumarstva.4 U ovoj, relativno kratkoj, Naredbi sadržane su upute o uzgoju, od pomlađivanja dalje, iskorišćivanju (upotrebi) drva do uređenja i zaštite šuma. Propisano je, da se u svakoj varmeđi (podžupniji) za brigu oko izvršenja odredaba Naredbe »pod obećanjem plače« zaduži jedan »oficir« te 2) Urbar, izdan od carice Marije Terezije 1755. godine, u cijelosti je objavljen u Šumarskom listu 1882. godine (str. 170—181) odnosno u separatnom otisku »Prilozi za poviest šuma i šumskog gospodarstva Hrvatske: F. K. Kesterčaneka iz iste godine. 3) Potpuni tekst objavio je F. K. Kesterčanek 1882. godine u Šumarskom listu (str. 281—294) odnosno u separatu navedenom u bilješci pod 2). 4) Tako je, na pr., u t. 49. navedeno, da se uz Dravu, Bednju, Plitvicu, Krapinu i druge potoke uzgaja topola i vrba. 364 |