DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 10 <-- 10 --> PDF |
POLOŽAJ I POVIJESNI PREGLED OGULINSKOG KRAJA Petar NE2IO 1. ZEMLJOPISNI POLOŽAJ I ZNAČAJKE Po suvremenom geografskom shvaćanju (Geografija SR Hrvatske, 1975) ogulinsko je područje dio Gorske Hrvatske koja na zapadu obuhvaća regije Gorski kotar i Liku, odnosno gorske masive Risnjaka, Velike i Male Kapele, Velebita i Plješevice i njihove međuprostore, dopre do rijeke Kupe na sjeveru te do Slunjske Mrežnice, Plitvičkih Jezera i Pounja na istoku i jugoistoku. Šumsko gospodarstvo Ogulin gospodarilo je šumama u rubnim djelovima obje regije — jugoistočnim dijelom Gorskog kotara s Jasenkom i Gomirjem te sjeverozapadnim dijelom Like — Brinjskim krajem. Pripadaju mu i prijelazni geografski prostori — Drežnički i Velikokapelski međuprostor između Jasenka i Brinja te granična Ogulinsko-plaščanska podkapelska udolina** s visoravni Saborsko i Tounjskim pobrđem, koje ga otvara prema niskom Pokuplju i Kordunu. Navedeni predjeli —u ovoj publikaciji kratko nazvani Ogulinski kraj — nalaze se približno između 14° 58´ i 15° 34´ istočno od Greenwicha te između 44° 56´ i 45° 22´ sjeverne širine. Vrlo su blizu Jadranskom moru — zračna udaljenost od Ogulina do Novog Vinodolskog je 38 km, a između Brinja i Senja oko 18 km. (karta 1). Omeđuju ga hrptovi najvišeg gorja Gorskog kotara — Bjelolasice i njezinih južnih ogranaka na zapadu, Slunjske Mrežnice na istoku, kote Bijele kose i rječica Kamičnik i Dobra te približna linija Ljubošina-Generalski Stol na sjeveru, a s juga gorski lanci što odvajaju Brinjska polja od Gacke doline te Veliki Javornik i Jelenski Vrh na krajnjem jugoistoku. Od Bjelolasice i Bijele kose (1289 m) na sjeverozapadu pružaju se kao iz čvorišta prema jugoistoku i jugu u neprekinutom nizu gustim šumama obrasle gorske kose i lanci, udolja i dubodoline, što se u nepravilnom slijedu nadovezuju jedne na druge, šireći se mjestimice u krška polja dinarskog pravca (SZ-JI) pružanja. Sjeveroistočne padine središnjih bila Velike i Male Kapele obrušavaju se, većinom strmo, u znatno nižu (300—380 m) Ogulinsko * Petar Nežić, dipl. inž. šum., Ogulin ** Na razmeđi između Like, Gorskog kotara, Pokuplja i Korduna, Ogulinsko- plaščanska udolina ne pripada ni jednoj od ovih regija, već predstavlja odvojenu geografsku i gospodarsku mikroregiju. 316 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 11 <-- 11 --> PDF |
Zemljopisni položaj Ogulinskog kraja Molinarijev most s Klekom u pozadini. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 12 <-- 12 --> PDF |
-plaščansku udolinu, razdvojenu vojnovačkim uzvišenjem na ogulinsko-oštarijsko- josipdolski i plaščanski dio. Ona je prema sjeveroistoku, Tounju i Mrežnici, omeđena usporednim no znatno nižim kosama niskih Dinarida: ogulinsko-oštarskim Krpeljom (Jalvice 606 m, Bogdanov vrh 512 m) i južno od Skradničkih vrata Radošićem (606 m), Brezovipom i istaknutim stošcem Huma (863 m) te Pištenikom (800 m), koji s jugoistoka zatvara polja Plaščanske doline. Povišenom kotlinom povremenog jezera Begovac kod Blata, Plaščanska udolina je povezana s ličko-jeseničkim poljima, na koja se nadovezuje visoravan Saborsko (550—700 m) omeđena prema sjeveroistoku Sivnikom (782 m) i Bršljanovicom (865 m), a Titrom (1003 m) i već spomenutim Jelenskim vrhom (1028 m) prema jugu. Cijeli Ogulinski kraj je izrazito krški i odlikuje se raznolikošću geološke građe, reljefa, vrsta tala, vodnih prilika, podneblja i vegetacije. Zbog njihove općenite životne i gospodarske važnosti, ti su ekološki činitelji detaljnije opisani u posebnim poglavljima ove publikacije. Uprkos obilnih padalina i gorovita terena područje je siromašno vrelima i tekućicama. Radi propusnosti vapnenačko-dolomitne podloge oborinske vode poniru i tek u dodiru s nepropusnim vodonosnim dolomitima i dolomitiziranim naplavima u poljima, javljaju se na površini kao manja ili veća vrela i vodotoci. Svojevrstan je fenomen da davnina voda ciielog Ogulinskog kraja otiče Kunom. Savom i Dunavom u 1150 km udalieno Crno more, a samo neznatan dio Gackom u Jadran udaljen nekoliko desetaka kilometara. Još je jedna osobitost krških voda na ogulinskom području. To su malena ali duboka jezerca iz kojih otiču kratki vodotoci, npr.: iezero kod Ponikavn i jezero kod Plavca Drape, vrelo Vrniike te jezera kod Partizanske Drežnice. U Ogulinskom zagoriu ima više takvih zatvorenh iezeraca (»gorska oka«), a posebno je poznato Šmitovo jezero kod zaseoka Ivanci. Šumarstvo je glavna gospodarska grana u Ogulinskom kraju, a šumama gospodare ovih sedam tamošniih šumarija: Brinje, Gomirje, Jasenak. Josipdol, Ogulin, Partizanska Drežnica i Plaški. Niihov noložaj (prema sekcijama Ogulin. Karlovac, Senj i Gospić, u mjerilu 1:100.0001 vidi se na karti (s.342). Susiedna su šumska područia nacionalnog parka Plitvička iezera na jugoistoku, Karlovca na istoku, Vrbovskog na sjeveru, Delnica i Senja na zapadu te Gospića na jugu. Po upravno-teritorijalnoj podjeli najveći dio opisivanoga Ogulinskog kraja pripada općini Ogulin, područje Šumariie Brinje u sastavu je općine Otočac, a šumarija Gomirje u granicama je općine Vrbovsko. Cjelokupna površina Ogulinskog kraja je oko 1.467 km2 sa 44.000 stanovnika (prema podacima iz g. 1978.). Zahvaljujući povoljnom prometnom i križišnom položaju te razmjerno prostranim i bogatim svojim poljima nastalo je nekoć važno feudalno središte okupljanja Modruš. Razaranjem Modruškog naselja po Turcima 1493. godine i izgradnjom ogulinske kule oko 1.500 godine, Ogulin postupno preuzima mjesto Modruša formirajući se kao vodeće naselje Ogulinsko-plaščanske udoline pa i znatno šireg područja. 318 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 13 <-- 13 --> PDF |
Panorama gradine Modruš Snimio: J. Luić 2. DRUŠTVENI I GOSPODARSKI ODNOSI 2.1 Naselja i naseljenost Ogulinski kraj, kao i ostali naši krajevi, bio je odvajkada naseljen, kako dokazuju arheološki nalazi iz doba Japoda i Rimljana. Međutim, dokaz o starosti današnjih sela i zaselaka nalazimo tek iz XV. stoljeća, iz Urbara kneza Bernardina Frankopana datiranog s 1486. godine. Prema tom Urbaru tada je postojalo tridesetak sela i zeseoka, kojih su nazivi djelomično sačuvani sve do danas. To su: Zaborsko ((Saborsko), Jesenice, Plaši (Plaški), Medvija (Medjedjak), Kunić, Polje (Carevo), Ceroviki (Cerovnik), Ribarici, Zagorje, Prapruća (danas predjel Ogulina), Otočac (danas Otok i Oštarije), Krakar, Vitunj, Brestovica (Brestovac), Ljubošina, Gomerje (Gomirje). Nesigurne su ili nepoznate lokacije (po Lopašiću) Pliskova (Blata), Zavrh (Vajnvrh), Lisac (Kraguljci u Plaškom), Selčić također u Plaščanskoj dolini, zatim Tržac (Tržić) Ivanušići i Novaci (kod Munjave), Suglice (Trošmarija ili Sv. Petar), Vidokuci, Goli vrh, Pišćetak, Mašnik, Buže. Za mnoga sela — posjede Urbar navodi da su pusta, kao napr. »Bartola Tomašića selo, zemlje dni 11, služio je zlat, sada je pusto,« — posljedica već izvršenih turskih upada. Od mnogobrojnih upisanih prezimena tadašnjeg hrvatskog življa, desetkovanog turskim ratovima, do danas se sačuvalo malo njih: Križanići, Ribići, Bratkovići iz Jesenice i Novačići iz Pliskova, Grgurići, Benci, Salopeki i Markovići iz Zavrha i Ribarici iz Ribarica, Dujmovići iz Lisca, te Grdići, Skočići, Franko vici, Bošnjaci, i Butkovići iz Selčića i Plaškog, Plevelići, Grdašići, Brajkovići i Medvedi iz Otoka — Oštarija, Kolići |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 14 <-- 14 --> PDF |
iz Dražice kraj Salopeka, Mavrovići iz Vitunja, te Luketići i Stanišići iz Gomirja, Jurašići i Blaškovići iz Pišćetka i Polja i Bartlovović iz Mašnika. U Polju spominje se Blaškovića selo, zatim Petar pod Vinicom, Brajkovića selo, Bošnjakovo selo. O znatnosti Oštarija svjedoče ostaci velike gotske trobrodne crkve sagrađene 1453. godine po Stjepanu Frankopanu a popaljene po Turcima 1521. godine. Nakon kobnoga hrvatskog poraza na Krbavskom polju 1493. godine — iste godine prije Turci zauzeše i razoriše Modrušku Varoš, a posebno nakon pada u turske ruke Like 1527. godine — učestaše turske provale u ove krajeve. Godine 1581. Turci ponovo popališe Modrušku Varoš, 1582. godine Plaški, a 1585. godine provališe do Ogulina opustošiv cijelo područje pogibijom, odvođenje u sužanjstvo te samovoljnim iseljavanjem preostalog pučanstva u sigurnije susjedne krajeve i zemlje. Tek učvršćenjem obrane od Turaka krajem 16. i početkom 17. vijeka — u čemu je oko 1500. godine podignuti Ogulin odigrao značajnu ulogu — jenjava žestina turskih provala i počinje ponovo, iako u početku sporo, naseljavanje opustjelih krajeva. Najprije stanovnici Primorja naseljavaju krajeve bliže i bolje povezane sa morem (Brinje), a od početka 17. vijeka pristižu u sve većem broju Srbi iz Bosne i sjeverne Dalmacije i naseljavaju: Gomirje od 1600. do 1605. godine, Plaški, Josipdol, Otok i Vitunj od 1609. do 1612. i od 1637. do 1643. godine, Dubrave oko 1620, Drežnicu 1632. i Brinje od 1638. do 1641. i oko 1680. godine, Ličku Jesenicu oko 1690. godine. Valvazarov crtež Ogulina iz g. 1689. {ltd. Zavičajni muzej Ogulin) |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Naseljavanje i razvitak samog Ogulina, ime Ogulin spominje se prvi puta 1544. godine, izuzetno je sporo. Nakon izgradnje ogulinske kule nekoliko porodica sklanja se i gradi kučiće u sjeni njenih zidina, da bi ubrzo i one bile opasane zidom i spojene s kulom. U 16 vijeku broj žitelja sa posadom ne prelazi 100 ljudi, iako je Ogulin 1553. prešao u kraljevske ruke, a od 1570. godine sjedište je XIII. krajiške regimente. Ipak krajem 17. stoljeća naselje se širi izvan gradskih zidina te Ogulin broji oko 1.200 stanovnika, koji se broj sredinom 18. stoljeća povećao na oko 2.500. Spomenimo da je radi gladi i surovog postupka austrijskih vojnih vlasti oko 1715. godine dosta ogulinskih porodica izselilo u Pećuh u Mađarskoj. Reorganizacijom Vojne Krajine 1746. godine Ogulin, kao sjedište 3. Ogulinske krajiške pukovnije, dobiva izrazito vojničku namjenu i zadržava je punih 125 godina. U mirnodopskim uvjetima poboljšanih gospodarskih prilika 19. stoljeća (francuski ratovi završiše 1815. godine), stanovništvo se ubrzano povećava a naselja ustaljuju. Statisitički podaci kao i navodi knjige »Topografija Karlovačke Vojne Krajine« krajiškog školskog ravnatelja i nadzornika Franje Frasa iz 1835. godine dovoljno o tome svjedoče. Rad nedavno tragično preminulog M. Radeke »Karlovački Generalat — Lika prema Frasovoj topografiji « donosi podatke o popisu pučanstva te naseljima i broju domaćinstava 1830. godine. Nabrojena mjesta i naselja brinjske kumpanije sa zaseocima: Brinje, Lučane, Vodoteč, Kamenica, Plaščica, Letinac, Prokike, Ivakuša, Škalić, postoje i danas. Isti je slučaj, zaključujemo i sa drugim krajevima našeg područja. Raštrkanost sela i zaseoka prikazana ovim popisom i karakteristična z a naseljenost iz vremena modruškog »Urbara« nije se bitno promjenila sve do najnovijeg vremena. Kretanje stanovništva od 1830. do 1978. godine prikazano je u tablici 1. Tablica 1 Kretanje stanovništva od 1830. do 1978. g. Kotar — stanovniš t vo — g o din e Općina 1830. 1857. 1880. 1910. 1931. 1948. 1961. 1978. Ogulin 27560 33186 40219 43408 43337 37311 36715 34900 Briinje 12128 15363 15239 18187 15740 12069 8924 8298 Gomirje — 1181 — 1700 1695 1323 1226 1201 Ukupno 39688 49730 55458 63295 60772 50703 46865 44399 OPASKA: Gomirje je 1830. i 1880. godine prikazano zajedno s Ogulinom. Uočljivo je da danas na cijelom području obitava tek nešto više ljudi nego pred 150 godina, a najveća naseljenost iz 1910. godine nije više dostignuta. Dapače stanovništvo Brinja više je nego prepolovljeno prema 1910. godini, a 1981. godine na područje bivše općine Brinje bilo je evidentirano samo 6.397 žitelja, nešto preko trećine broja iz 1910. godine. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 16 <-- 16 --> PDF |
Usprkos visoke stope prirodnog priraštaja od 15 promila 1910. godine i vjerojatno podjednakog u kasnijem razdoblju, stanovništvo od 1900. do 1931. godine stagnira radi znatnog iseljavanja, a smanjuje se u poratnom razdoblju usljed ratnih gubitaka, iseljavanja i konačno niže stope prirodnog priraštaja. Područje Ogulina i Brinja izrazito je emigracijsku područje. Po statističkim podacima iz 1910. godine vodilo se kao privremeno odsutnih 12.324 stanovnika ili 19,5°/o ukupnog broja. Izvan Evrope nalazilo se 8.029 stanovnika — najviše u Americi. Dakako da je daleko najveći dio ovih posljednjih trebalo smatrati trajnim iseljenicima. Iseljavali su većinom muškarci sposobni za rad, te se udio žena u populaciji stalno povećavao — od 96:100 muškaraca 1880. godine do 114:100 1910. godine. »Uzrok tolikom napuštanju rodne grude je škrta prirodna osnova opstanka, koja, bez rudnog bogatstva, uz ograničene poljoprivredne površine i ekstenzivno obrađivane, sa nerazvijenom prerađivačkom i tercijalnom djelatnosti nije bila u stanju prehranjivati sve više stanovnika. Stoga su neradne godine ili druge gospodarske nedaće tjerale višak stanovništva na ekonomsku emigraciju, u potragu »trbuhom za kruhom« (Gorska Hrvatska). Naši ljudi najčešće se zapošljavaju na najtežim poslovima u rudnicima, kao šumski radnici ili mineri diljem crno — žute carevine, Evrope i Amerike.« Uz velike ratne gubitke (1303 poginula i 4169 žrtava fašizma) prvih poratnih godina smanjuje se stanovništvo radi znatnog iseljavanja u Vojvodinu i u druge krajeve, pa mnoga enklavirana naselja u šumama i zaseoci izvan važnijih cesta opustješe sa tendencom daljnjeg pražnjenja, a koncentracijom pučanstva u većim naseljima Ogulinsko — plaščanske udoline te duž ceste Ogulin — Josipdol — Plaški i Josipdol — Tounj — Karlovac. Stoga i stanovništvo Ogulina stalno se povećava. Godine 1857. Ogulin broji 3765 stanovnika, 1880. godine 4829 stanovnika, 1900. godine 5801 i 1931. godine 6941 stanovnika, 1971. — 9885 i danas oko 12000 stanovnika. Istovremeno Plaški sve više poprima izgled gradskog naselja sa znatnom koncentracijom ljudi, dok se stanovništvo Brinja kreće u granicama od oko 1000 ljudi. Tounj i Josipdol u najnovije vrijeme stvaraju svoje gradsko jezgro. I danas je ekonomska emigracija Ogulinskog kraja znatna. Godine 1970. vodilo se oko 1300 radnika na privremenom radu u raznim evropskim zemljama. Danas na površini od 1484 km2 cijelog područja živi 44500 stanovnika, — 30 po km2 prema četrdesetak 1910. godine, a za područje Brinja jedva 25 ljudi po km2 prema 52 godine 1910. 2.2 Gospodarske prilike U dugoj povijesti, i sve do nedavno, poljoprivreda je bila osnovno zanimanje i temelj opstanka i života područnog pučanstva. U predtursko doba modruškii se feud knezova Frankopana očituje, u uvjetima i okviru feudalnog poretka, kao primjerno organiziran i ekonomski razvijen. »Urbar« daje dobru sliku prilika modruških podložnika — seljaka, dok ne spominje ostalo pučanstvo — trgovce, plemiće, svećenstvo. 322 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Većina seljaštva plaćala je knezu u ime uživanja zemlje daću u novcu: zlat — zlatnik, soldin — libar prema veličini sela — posjeda. U najviše slučajeva »Urbar« imenuje držaoca imanja imenom i prezimenom, za oranu zemlju veličinu iskazuje u danima oranja, za luke (livade) u stogovima sijena a koji puta u koscima. Selu — imanju često pripada »malinište« (mlinište — mlin) cijeli ili dio. Pojedinci imaju posebna zanimanja i zaduženja prema kneževu dvoru te su oslobođeni plaćanja u novcu. Spominje se: ribar, ptičar, lukar i strelar, podvorac (služitelj u gradu), klobučar, barbir (ranarnik), drivodelja, kovač, lončar, zdjelar, šoštar, barilar (barila i sudovi za kućanstvo), bačvar. Netko je »služio konjem«, nekolicina podanika bili su mornari (»služi na more«), a netko je davao podvoz (Gomirci), što znači da je bilo puteva i kola. Saborčani kao jedini modruški kmetovi nisu poimence nabrajani, već su im davanja u naravi određena kao cjelini: pšenica, zob, te obrada kneževe zemlje »od Jurjeve do Miholje vsake nedilje moraju dva dni težiti«. Morali su zatim davati podvoz, spremati kneževo sijeno, biti glasonoše, brinuti o krovnoj dasci kneževih zgrada, »još će su dužni gospodinu k hižam lesa privesti ter svaki deset dašak, kada se hiže prekrivaju ...« Osim obaveza pojedinaca naselja su dužna davati knezu i darove u naravi obično tri »časti«: o Miholju, Božiću i Vazmu jalovicu (junicu ili ovcu), janjad, kopune, zarebrnike (šunke), kruh. Jednom rječi podanici su bili dužni zadovoljiti, uz novčana davanja, sve osnovne potrebe kneževa dvora. Uza sve to Lopašić smatra da daće »nisu bile toliko teretne kako na drugih mjestih u Hrvatskoj, naročito u Posavini.« Taverne — oštarije (gostionice) u župnim mjestima Saborskom, Plaškom, Pliskovu, Otočcu, Zagorju, Krakaru, Gomerju i drugdje knez izdaje u zakup po pogodbi »koliko se dobi«. Po »oštariji« dobile su naziv današnje Oštarije. Ne znamo opseg trgovine na području modruškog feuda. No, budući da je seljaštvo bilo dužno daće davati u novcu, moralo je prodavati svoje proizvode i trgovati. Senj je bio izvozna luka za seljačke proizvode: žito, stoku, konje, drvo, dok su uvoženi začini, vino, kovine, pamučne tkanine, prosto sukno, voće. Ovo se vidi iz ugovora o trgovini između kneza Nikole Frankopana i Mlečana sklopljen u Senju 1408. godine. U ugovoru nabrojene su carine i daće koje su Mlečani morali plaćati za pojedine robe ili oslobođenja od daća. Mitnice su bile u Senju, na Vratniku, u Brinju i Modrušu. Mljetački trgovci stolovali su u Modrušu i »njihovu kotaru« a živjeli su i u Zagrebu. U novom ugovoru iz 1455. godine spominju se kao predmet trgovanja također ulje, brašno, soljeno meso, sir, narandže. Trgovalo se i sa Zagrebom. Po Klaiću kralj Ladislav zabranjuje 1498. godine knezu Bernardinu da traži maltarinu od robe koja se iz Zagreba dovozi u Modruš. No turska razaranja zatrla su i prekinula za više od dva vijeka svako privređivanje i trgovanje. U 17. stoljeću, kada su ovi krajevi počeli oživljavati ponovnim naseljavanjem, bila je to u prvo vrijeme borba za goli život novo pridošloga stanovništva, koje je počelo upravo od ničega. Po Frasovu kazivanju ratovi i veći vojni pohodi ponavljali su se svake druge — treće godine, dok čarkanja na granici nikad nisu prestajala. Svaka četvrta — peta godina bile su gladne, a tada nisu izostajale pratilje gladi — bolesti i pošasti. Još 1765. godine, kada je naređeno tamanjenje koza, dan je rok od 6 godina za zator koza |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 18 <-- 18 --> PDF |
radi gladi koja je u Krajini vladala. Rijetko je kada u Krajini bio mir, a Austrija se s mnogo uspjeha brinula o tome da je podredi sebi, kako bi iscjedila iz nje što više vojnika a sa što manje troškova. I doista ta odlična vojska najjeftinija u Evropi sama se uzdržavala uz jedine izdatke carske blagajne za oficire. Stari podložnički odnosi prema Frankopanima prelazili su postupno na krajiške vlasti, kako proizlazi iz povelje kralja Leopolda I. iz 1668. godine o potvrdi starih povlastica ogulinskim građanima, koji su mogli svake godine birati po jednog suca i 4—6 porotnika uz potvrdu Karlovačkog generalata. Mogli su slobodno gospodariti i svojim zemljištima jer ih je kmetovskih obaveza 1622. god. oslobodio knez Vuk Frankopan. To se, ali nije odnosilo na kmetove, kojih su podavanja bila utvrđenja »Urbarom« i starim običajima. Međutim te povlastice ukinute su reorganizacijom Vojne Krajine 1746. godine. Stoga i doseljenici nisu postajali vlasnici već samo korisnici zemlje koju su im za vojničku službu dodjeljivale vojne vlasti. Izuzetak su Gomirci, koji su svoja zemljišta otkupili od Frankopana 1657. godine. Graničar je u prvom redu vojnik, podložan on i njegova obitelj, vojnoj disciplini i sili tuđinskih oficira, prisiljen da živi u zadruzi i u jednoj zadružnoj kući kako bi se spriječila dioba, dužan da se sam uzdržava te da besplatno daje državi tlaku i podvoz. Temeljnim krajiškim Zakonom od 1807. godine (Krbek,) uređeni su odnosi između države i Krajišnika. Zemljišta koja su posjedovali krajišnici prava su vojnička lena na koja krajišnici imadu nasledno pravo korištenja uz vršenje vojne službe. Tek Zakonom od 1850. godine Krajišnici postaju vlasnici te zemlje, dok šume i pašnjaci ostaju zajedničko carsko dobro. Od polovice 18. stoljeća, u uvjetima mirnijeg života i uz mogućnost veće zarade i izvan poljoprivrede gospodarstvo se počelo oporavljati i jačati. »Šumskim redom« iz 1765. godine predviđalo se da će graničari sječom šume, vučom i prijevozom drvnih proizvoda u Senj te izgradnjom šumskih puteva i vlaka zasluživati dodatna sredstva za život. Nešto kasnije izgrađena »Jozefina «, cesta Karlovac — Senj (1776 — 1779) omogućila je krajišnicima zaslužbu prijevozom tom cestom. Područje je inače bez cesta, put od Ogulina prekD Bjelskog do Jasenka probijen je tek 1824. godine, a drugi putevi se grade u drugoj polovici 19. stoljeća. Oko 1830. godine poljoprivredna je proizvodnja već prilično uhodana. Graničari na dobrim zemljama nakon đubrenja siju pšenicu i kukuruz, slijedeće godine raž, ječam ili piru, a treće godine zob ili proso. Potom se ponovnim gnojenjem ciklus ponavlja ili se zemlja ostavlja neko vrijeme na ugaru — loše zemlje i kroz više godina. Na okućnici — vrtovima sadio se krumpir, kupus, luk i nešto povrća. U ogulinskom kraju samo manji dio oraničnih površina može se ubrojiti u plodna tla, a pašnjaci su uglavnom na plitkom tlu. Za šumsko drveće tla su, naprotiv, najvećim dijelom dobra, osobito gdje je uslojenost stijena okomita ili jače kosa, a pedosupstrat je pogodnih fizikalnih i prehrambenih svojstava. Odnos površina po kulturama i plodnosti prikazan je u tablici 1. Odmah valja naglasiti, da je 1978. godine u odnosu na 1910. smanjena površina oranica i livada. Dio tih površina je pošumljen a dio oranica ostao je neobrađen, na »ugaru«, pa su uvrštene kao neplodne. 324 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 19 <-- 19 --> PDF |
Raspored površina po proizvodnosti i vrstama kultura 1910. i 1978. godine Tablica 2. Ukupna površina Od plodne površine C _ rt _ rt "O o C._i tu rt i)5r5 M -o r! E o o rt Ce ooifto > Ü oi SH g ti .5 rt 3 MdOw t/5 rt g 0´>> J lrtW Brinje 34487 33969 518 7001 4138 8932 13898 1910. Ogulin 113989 111943 2046 15730 15617 22798 57798 Ukupno 148476 145912 5264 22731 19755 31730 71696 100% 98,2% 1,8% 15,2% 13,4% 21,3% 48,3% Brinje 32737 32152 585 2569 4643 7966 14274 1978. Ogulin 112266 107408 4858 12083 10958 23455 60912 Ukupno 145003 139560 5443 17352 15601 31421 75186 100% 96,2% 3,8´» „ 12,0% 10,7% 21,6% 51,9% OPASKA: S Ogulinom za 1910. dati su podaci i Mjesne zajednice Gomirje. Trgovalo se solju, žitom i stokom nešto krznima i kožama preko Senja, a uvozio se pamuk za kućnu izradu odjeće, te riža, voće, ribe za oficirski kadar. U članku o povijesti Ogulinske pukovnije (po knjizi P. Kussana iz 1853. godine) ing. Z. Turkalj navodi da se Krajišnici u to vrijeme uz poljoprivredu bave voćarstvom i nešto vinogradarstvom (Tounj, Dubrave, Ponikve) te svilarstvom u spomenutim mjestima i u Ogulinu. Da drže rogato blago ovce i koze, dok u domaćem obrtu izrađuju sukno i platno, pribor za jelo i ostale kućne potrepštine . Šume su glavno vrelo zarade. Uz sječu i vuču prevoze drvne Sortimente na more, uz ostalo bačvarsku dugu iz Karlovca u Senj kao i rezanu građu. Turkalj spominje postojanje stotinjak mlinova i 18 pilana 1849. godine na ovom području, što se slaže sa popisom pilana u Šumarskom listu 1891. godine u Hrvatskoj u to doba. Po tom popisu prve pilane potočare kapaciteta 600—2.000 m´! četinjača datiraju iz polovine 18. stoljeća najprije u Ličkoj Jesenici a zatim u Plaškom, Ogulinskom Hreljinu, Sv. Petru i Ogulinu. Do 1850. godine proradile su pilane u Zagorju, Munjavi, Kuniću, Modrušu i Vitunju. Prva parna pilana sagrađena je u Jezeranama 1880. godine, potom u Jasenku znatnog kapaciteta od 20.000 m3 (10.000 m3 listača) 1887. godine i u Stajnici kapaciteta 10.000 m! četinjača. Vlasnik pilane u Jasenku Neuberger gradi 1904. godine parnu pilanu u Ogulinu. No uza sve te brojne pilane i činjenicu da je kroz Ogulin 1873. godine prošla željeznička pruga Zagreb—Rijeka, da je Ogulin od 1873. godine (ukinuta Vojna krajina) sjedište Ogulinsko-Slunjskog okružja, da je od 1878. godine sjedište imovne općine Ogulin i od 1886. Modruško-riječke županije za kotareve Bakar, Crikvenicu, Čabar, Delnice, Krnjak, Ogulin, Slunj, Sušak 325 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 20 <-- 20 --> PDF |
i Vrbovsko sa sudbenim stolom i financijskom upravom za to prostrano područje od 232.000 stanovnika, — seljačka osnova žiteljstva malo se izmjenila, kako to pokazuju podaci o zanimanjima iz 1910. godine (tab. 3.). Usporedbe radi prikazani su (samo za današnju općinu Ogulin) podaci o zaposlenima prema djelatnosti za 1978. godinu. Podaci o zanimanjma i zaposlenima po djelatnostima iz 1910. i 1918. g. Tablica 3. G o din a 1910 Godina 1978. Opć :ina Brinje Općina Ogulin a Zanimanje Aktivni > a IH a c N Aktivni ´5 IH > IH —i -a T3 N N < Poljopriv. i nadničari 7513 96,7 10054 19081 92.9 22528 3853 — 24,0 Industrija i zanatstvo 116 1,5 169 598 2,9 702 4191 — 26,2 Trgovački, promet, novčari 58 0,7 78 339 1.6 532 1950 — 11,9 Javne službe i vojska 71 0,9 82 394 1.9 506 997 — 6.3 umirovljenici 13 0.2 16 122 0.6 117 3722 — 23,2 Ostala zanimanja — 17 10 0,1 180 1355 — 8,4 Ukupno 7771 100% 10416 20544 100 24565 16068 18142 100 Sveukupno 18.187 45.109 34.210 OPASKA: Općina Ogulin prikazana je 1910. godine sa Gomirjem, a 1978. bez Gomirja. Zanimanja iz 1910. godine grupirana su u skupine, prilagođene zanimanjima iz 1978. godine. U industriju uvršteno je šumarstvo i građevinarstvo, u zanatstvo uvrštena je i komunalna djelatnost, dok je u javne službe uključena kultura, socijalna djelatnost te društveno politički organi i organizacije ali bez vojske. U »ostalima« su i 1132 privremeno zaposlena u inozemstvu. Među poljoprivrednicima 1910. godine očito se nalaze šumski radnici i kirijaši. Zanimljivo je da Statistički godišnjak 1910. godine navodi dosta novčarskih ustanova, dakako skromnog obima poslovanja, na ovom području: u Ogulinu tri štedionice, sedam seljačkih zadruga i dvije opće vjerske zadruge, a u Brinju po dvije seljačke i vjerske zadruge. »U inflacijskom periodu neposredno nakon I. svjetskog rata osnovano je u Ogulinskom kraju nekoliko poduzeća, koja međutiTn većim dijelom nisu preživjele kreditnu krizu 1924/25. godine: tvornica suhomesnate robe, cig |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 21 <-- 21 --> PDF |
lana, radiona za popravak vagona. »Parna pilana Ogulin—Lika« d. d. sa sjedištem u Zagrebu kapaciteta 30000—40000 m3 oblovine bila je najjače poduzeće u to doba sa 300 zaposlenih. U njenom sklopu osnovana je 1920. godine »I. Jugoslavenska tvornica sanduka« (Gorska Hrvatska). Radom u desetak parnih pilana u Ogulinu, Josipdolu, Plaškom, Saborskom, Jezeranima, Brinju, Drežnici, Jasenku, Gomirju, Zagorju te radom u šumi tridesetih je godina dobar dio pučanstva nalazio rada i dodatnu zaradu. No mnogi šumski radnici tražili su dodatnu zaradu pečalbom i u drugim krajevima zemlje. Sam Ogulin formirao se »kao mali proizvodno administrativni centar s pilanom, ciglanom, trgovinom drva, stovarištima, tiskarom, nizom obrtnika i gostionica i jednom bankom«. (Gorska Hrvatska) Poljoprivreda je i dalje zaostala, što pokazuju podaci za općinu Ogulin iz 1936. godine: od 4433 pluga svega su 146 željezna pluga, postoji samo 13 vršilica, 38 sječara za sijeno no ima 103 rakijska kotla. U voćarstvu prevladava šljiva sa 75% od 107000 stabala voćaka. Upotreba umjetnih gnojiva je minimalna, a struktura zemljišta odgovara odnosima iz 1910. godine (tablica 2). Situacija je veoma pogoršana tokom NOB-a, jer su izvršena velika razaranja, a samo na području općine Ogulin popaljeno je oko 12.000 zgrada. Poslije oslobođenja ekonomski je razvitak nastavljen, ali bez nekih znatnih ulaganja i bržeg razvoja: šumarstvo sa drvnom industrijom, Tvornica sulfatne celuloze u Plaškom, nešto metalne industrije, željeznički kompleks i slično tvore industrijsku jezgru današnjeg Ogulina. Ipak struktura stanovništva po zanimanjima bitno je izmjenjena u proteklih 60 godina kao posljedica brzoga ekonomskog i društvenog razvitka u Socijalističkoj Jugoslaviji. Danas u poljoprivredi općine Ogulin radi samo 24% čistih poljoprivrednika prema 22,3% zaposlenih u industriji i 30,5% u ostalim djelatnostima uz visok broj penzionera od 23,2°/o. Istovremeno su i poljoprivredne površine općine Ogulin smanjene sa 31.000 ha 1936. godine na 23.000 ha 1978. godine, broj goveda sveden je na trećinu, broj konja je prepolovljen dok brojno stanje ovaca iznosi petinu predratnog stanja — 3.286 komada prema ranijih 17.842, komada. Koza je nestalo, po podacima iz 1936. godine bilo ih 2.956 komada. No proizvodnja poljoprivrednih plodina na području općine Ogulin održala se (podaci 1978. godine), usprkos smanjenju poljoprivrednika i poljodjelskih površina na nivou 1910. godine osim kod stočne hrane (tab!. 4). Poljoprivredna proizvodnja 1910. i 1978. godine Tablica 4 k u 11 u r a — urod tona Godina CO CJ g N3 u3M3 u S 3 3a3 c c C0 I a. o M DJO -« X w 73 1910. 752 2.134 2.800 177 7.717 9.170 56.784 4.513 1978. 842 1.780 3.050 12 8.990 7.008 6.930 5.574 1978/1910 % 112 83 109 19 116 76 12 123 OPASKA: Ćudi podatak za sijeno i donekle za grah 1978. godine |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 22 <-- 22 --> PDF |
U društvenom sektoru cijelog područja zaposleno je 1978. godine 8.200 osoba ili 18,6% ukupnog stanovništva uz 1.132 privremeno zaposlena u inozemstvu. Šumsko drvno prerađivački kompleks sa 2.940. zaposlenih (35%) najvažnija je gospodarska djelatnost područja. Perspektivu veće zaposlenosti i bržeg ekonomskog razvitka ogulinsko područje vidi prvenstveno u finalizaciji drvnih proizvoda, proširenju »Tvornice sulfatne celuloze Plaški«, na preradi drva listača te razvijanju turizma — »Sportsko rekreacioni centar Bjelolasica«. 2.3 Društveni razvitak, prosvjeta i kultura Ostaci rimske civilizacije na našem tlu uništene u velikoj seobi naroda nisu dovoljno istraženi, no iskopine rimskog logora u Čakovcu (Josipdol) pokazuju znatan stupanj razvijenosti, među ostalim pronađen je mozaik i ostaci centralnog grijanja. Srednjovječna materijalna i duhovna kultura imala je izrazito feudalno — crkveni karakter. Na poljoprivrednoj osnovi uz trgovinu i nešto obrta, na leđima seljaštva sagrađeni su tvrdi gradovi i dvorci, crkve i samostani, taverne i špitali (bolnice). Centar pismenosti, dakako za potrebe crkve i modruških gospodara, bio je Pavlinski samostan u Gvozdu, osnovan oko 1380. godine na staroj cesti poviše Modruša. No prvenstvena dužnost pavlina bila je davati konačište i zaklon putnicima preko Gvozda (Kapele), pomagati i liječiti putnike i siromašne. Pavlinski samostani bili su i rasadnici glagoljske pismenosti. Sigurno je međutim, da je utjecaj pavlina bio blagotvoran i na drugim poljima u njihovu stogodišnjem postojanju. Po Klaiću u Modrušu je živjelo 80-tak redovnika — pavlina. Nakon razaranja Modruša i samostana 1493. godine, nekoliko prostorija samostana bi obnovljeno 1708. godine a sagrađena je i kapela (Sv. Nikola) po kojoj narod prozva planinu Gvozd — »Kapela «, koje joj ime osta do dana današnjeg, dok su građevine, ukidanjem pavlinskog reda nestale. O zdravlju pučanstva i zbrinjavanju siromašnih vođena je briga u »špitalima «, koji su imali i svoje posjede. To proizlazi iz »Urbara«, koji spominje »pusto selo špitalsko« u polju (Carevo), a Lopašić u komentaru navodi da se drugi špital (bolnica i opskrbnica) nalazio podno Modruša također uz staru cestu. U naseljima postoje »barbiri« koji pomažu stanovništvu u bolestima. Taverne — gostionice mjesta su okupljanja i razonode kao i sajmovi i prošteništa. Ostaci portala trobrodne gotske bazilike, danas u sklopu župne crkve u Oštarijama, po prof. J. Eožičeviću jedne od najljepših u Hrvatskoj u to doba, svjedoče o visokom graditeljskom umjeću. Nesumljivo je i u Modrušama bilo lijepih crkava i građevina, a u modruškom gradu vrijednih izrađevina. No malo se što sačuvalo od turskih provala i austrijske otimačine osim ruševina danas jedva uočljivih. Turske provale istrijebiše starosjedilačko hrvatsko pučanstvo, popališe sela i gradove, porušiše i uništiše crkve, dvorce i druge građevine. Iza njih ostade pustoš i mrtvilo za više od jednog stoljeća. Sačuvala se i odoljela jedino kula ogulinska podignuta u vrijeme tih razaranja. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Razumljivo je, da je oporavak iza takve katastrofe bio težak, spor i dugotrajan. Upravo dirljivim riječima opisuje to oporavljanje dr. Fran Kesterčanek u »Prilozima za poviest šuma i šumskoga gospodarstva kod Hrvata«. (Š. list br. 4. 1882): »Motreći sa kulturnoga gledišta poviesne dogadjcje naroda našega u 18. vieku to vidimo da jošte nosi na sebi očite znakove nesretne minule dobe. Polahko i teško brišu se obilježja sa ove zemlje. No Hrvatska ipak se odmara od dugačkih neprekidnih ratova koji su joj potresli srce i dušu, a slatka užitak mirnijeg života odsieva u spomenicih ovoga vieka...« Da bismo shvatili nerazvijenost ogulinskog područja i njegovo ekonomsko i kulturno zaostajanje, ne smijemo smetnuti s uma činjenicu, da se početkom 17. vijeka počelo od ničega, a da je kasnije, kako nastavlja F. Kesterčanek »svesilni duh Austro—njemačke centralizacije« sprečavao svaki napredak našeg življa odcjepivši Vojnu Krajinu od ostale Hrvatske učinivši je svojim vojnim logorom. Međutim se škola za dječake austrijskih oficira i činovnika spominje već 1766. u Ogulinu (Fras), od 1770. godine i za djevojčice, 1772. godine u Brinju a u Tržiću, Plaškom, Tounju, Modrušu i Oštarijama 1773. osnovana je škola za austrijsku djecu. U Ogulinu je 1776. godine osnovana tzv. »njemačka škola« za školovanje domaćega nižeg oficirskog kadra. Od 1823. do 1852. godine u Ogulinu djeluje matematička škola i kasnije do 1871. godine pukovnijska škola, obje za potrebe vojske. Od 1832. postoje njemačke škole i u Jezeranima, Drežnici, Jasenku, Cerovniku i Saborskom, dok je prva hrvatska »općinska seoska škola« u dvogodišnjem trajanju otvorena u Josipdolu 1833. godine sa 30-tak učenika — dječaka. Prvi učitelji bili su isluženi vojnici podoficiri. U Gomirju postoji škola od 1840. godine, a u manastiru Gomirje kaluđeri su podučavali nadareniju djecu pismenosti već nakon 1605. godine po osnutku manastira (G. Kotar str. 150). Po Božičeviću (Modruš) godine 1849. na Ogulinskom je području bilo 7 državnih (njemačkih) i 35 općinskih pučkih škola (četverogodišnjih), koje je, međutim, polazilo samo 499 dječaka i 25 djevojčica od 6.640 školskih obveznika općine Ogulin. Prva »Viša pučka škoia«, kao nastavak pučke škole, sa četiri razreda otvorena je 1871/2 godine, a njoj se 1885. godine priključuje »Drvo rezbarska« i 1887. godine »Urarska škola«. No obje stručne škole traju kratko, ukinute su već 1891/2. godine. Nakon punih 20 godina, 1910. godine, u sastavu »Pučke škole u Ogulinu« otvorena je Šegrtska škola, škola učenika u privredi, koja je pod raznim nazivima preživjela sve do školske reforme naših dana. Kako je opismenjavanje teklo sporo svjedoči statistika iz 1910. godine, po kojoj je u Brinju nepismeno 80% stanovništva starijeg od 6 godina, u Ogulinu sa Gomirjem 67%. Od 9.221. djece školskih obveznika škole je na cijelom području pohađalo tek 37%. Još 1971. godine na području općine Ogulin bez školske spreme je 23% stanovnika, a nepismenih blizu 14% — 3.950 od 29.062 stanovnika. Dakako da su nepismeni starci i starije žene. Realna gimnazija u Ogulinu otvorena je i počela radom u jesen 1919. godine sa 290 učenika u prva četiri razreda. Ostali razredi (V—VIII) postupno su otvoreni do 1923/24. godine. Inicijativa za otvaranje gimnazije bilo je već 1906. godine no austrijske vlasti oglušile su se na traženje naroda. Isto 329 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 24 <-- 24 --> PDF |
tako su već 1929/30. godine bili ukinuti viši razredi gimnazije, te su do 1941/2. postojali samo niži razredi. Uvođenjem obaveznoga osmogodišnjeg školovanja poslije Oslobođenja gimnazija djeluje s četiri razreda, koji odgovaraju bivšim »višim« razredima. Sa školskom godinom 1978/79. nestaje gimnazija, jer je školskom reformom, koja se počela u Hrvatskoj provoditi šk. god. 1976./77, osnovan Centar za usmjereno obrazovanje, koji preuzima školovanje cjelokupne omladine ne samo za nastavak školovanja na fakultetima nego i za neposredna proizvodna zanimanja. Krajem školske godine 1979/80. nastavu je polazilo 1.060 učenika pripremne faze u Ogulinu i Plaškom te 762 učenika završnog stupnja u Ogulinu. U 57 odjeljenja Centra zaposlena su 77 nastavnika i 17 pomoćnih radnika. U 13 programa obrazovali svi se učenici za 20-tak zanimanja koja su najpotrebnija ogulinskoj privredi. U četiri matične osnovne škole Općine Ogulin sa 28 područnih škola nastavu je polazilo 1979/80. godine 3.432 učenika, dok su 133 polaznika bila obuhvaćena osnovnim obrazovanjem odraslih. U Ogulinu kao sjedištu komune djeluje danas amatersko kazalište, pjevački zbor »Mića Latas« dugogodišnje tradicije osnovan 1894. godine, limena glazba u sastavu DVD-a Ogulin, a u Plaškom Kult. umjet, društvo »Branko Latas« s tamburaškom sekcijom. U sklopu Radničkoga sveučilišta je i čitaonica sa bogatom knjižnicom i stalnim kino predstavama. Zavičajni muzej u ogulinskoj kuli sa svojim stalnim postavima, Titova ćelija, izložba o radničkom pokretu i NOB-u na području općine Ogulin, arheološka zbirka, memorijalna soba Ivane Brlić—Mažuranić, te prostor za prigodne izložbe upotpunjuje kulturnu sliku Ogulina. Godine 1848. osnovana je u Ogulinu županijska bolnica, a bila je smještena u zgradi današnje vanbolničke službe Medicinskog centra Ogulin. Bolnica seli 1897. godine u zgrade bivše oficirske škole i u njima ostaje do završetka izgradnje nove bolnice 1984. godine. Dakako, da sve dogradnje i adaptacije tih zgrada nisu mogle biti funkcionalne niti dovoljne za sve veće potrebe zdravstvene službe. U času preseljenja 1897. godine bolnica je raspolagala sa 110 kreveta. Godine 1910. u Ogulinu radi 6 liječnika i 11 primalja a posluju dvije apoteke. Istovremeno u Brinju djeluju 2 liječnika, 4 primalje i 1 apoteka. Spajanjem opće bolnice Ogulin i Doma narodnog zdravlja Ogulin u Medicinski centar 1. 01. 1958. godine počinje ubrzani razvoj zdravstvene službe na ogulinskom području. Najveći uspjeh u razvitku medicinskog centra je dovršenje nove bolnice građene samodoprinosom stanovništva, koja raspolaže sa 1.500 m2 korisne površine i 300 kreveta u 9 odjela sa svim pratećim objektima i pogonima jedne moderne zdravstvene ustanove. Danas na svakih 760 stanovnika općine Ogulin postoji po jedan liječnik a jedan zubni terapeut na 2.630 žitelja. Dosta rano, 1847. godine Ogulin dobiva vodovod, da bi se danas 80°/o domaćinstava snabdjevalo vodom iz vodovoda. Električnu struju dobiva dosta kasno tek 1924. godine, no danas su sva naselja elektrificirana. Jednako tako asfaltirane su sve glavne pa i seoske ceste, a nedavno je rekonstruirana i asfaltirana kao posljednja najstarija i njslavnija od njih »Jozefina«, dionica Josipdol—Jezerane. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Ogulinsko područje veoma je napredovalo u poslednjih desetak godina, no samo dalja industrijalizacija i veća zaposlenost mogu spriječiti opadanje stanovništva i osigurati mu napredak i priključak naprednijim regionima. 3. SUME I ŠUMARSTVO 3.1 Do razvojačenja Vojne krajine 1871. godine Ogulinski kraj bio je feudalni posjed moclruških knezova Frankopana. Nakon pogubljenja Franje Krste Frankopana 1671. godine kao sudionika Zrinsko-frankopanske urote cjelokupni posjed, pa tako i šume, postaju kameralno tj. vlasništvo Habzburškog dvora. U 17. stoljeću, vijeku naseljavanja Krajine, morali su Krajišnici pod prijetnom tjelesne kazne šumom obraštena zemljišta primati sa svrhom da ih iskrče i u druge vrste obrade pretvore. No kako je povećanjem stanovništva krčenje zauzelo maha 1737. godine izdana su »Pravila« kojima se zabranjuje krčenje šuma i šipražja za pretvaranje istih u oranice, livade i vinograde, osim ako se za to dobila dozvola od zapovjednika. Marijaterezijanskom reformom Vojne Krajine 1746. godine šume su predane na upravu vojnim vlastima, na ogulinskom području 3. Ogulinskoj Krajiškoj pukovniji, radi zajedničkog podmirenja potreba Krajišnika u drvu, paši, stelji, dok su Krajišnici bili dužni besplatno obavljati vojnu službu od 16 do 60. godine života. Malo potom Austrija Marije Terezije baca oko na krajiške šume, posebno one bliže moru, kao na mogući izvor prihoda za ratovima ispražnjenu carsku blaganju, te radi osiguranja hrastovine i drugog drva za brodogradnju. Šume je trebalo premjeriti i zaštiti da bi se mogle koristiti. Krajem 1762. godine Marija Terezija je naredila da se krajiške šume mapiraju, premjere i opišu. 3.1.1 Prvi opis i razdjeljenje šuma Taj zadatak dobio je Karlovački Generalat, čiji su oficiri — mjernici pod nadzorom sumarnika Franzonija opisali, premjerili i mapirali krajiške šume u zaista kratkom roku i vojnički savjesno. Tada je provedena prva unutarnja podjela šuma na okružja (distrikti) a utvrđene su čuvarije i šumarije, izvršen premjer i obračun površina te izrađene karte, izbrojana su sva stabla po vrsti drveća, utvrđeni pravci izvoznih puteva i vlaka i proračunati troškovi njihove gradnje. Propisan je prvi »Šumski red« (Pravilnik o gospodarenju) i određen cjenik šumskih proizvoda. Tu se nalaze i prve misli o potrebi pošumljavanja primorskog krasa. O izvršenju zadatka major — mjernik Pierker podnio je »najpokornije i najposlušnije izvješće i opširni opis o c. kr. militar šumama ležećim u austrijskom Primorju kako slavne otočke tako i djelomično ogulinske graničarske pukovnije«. Na ogulinskom području mapirane su šume do Ogulinsko-Plaščanskc udoline te one koje leže sjeverozapadno (desno) od »Jozefine«, ceste Josipdol- Brinje-Senj. Na tri od 12 okružja na koliko je bilo podjeljeno područje otočke pukovnije prostiru se površine današnje Šumarije Brinje i to: na |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 26 <-- 26 --> PDF |
dijelu 8. i 9. okružja »Senjsko bilo« i »Ritovac« te na cijelom 10. okružju »Crnac«. Zanimljivo je spomenuti da je tada utvrđeni omjer smjese po broju stabala ostao uglavnom nepromjenjen do danas jer su u 8. okružju nađene samo listače, u 9. bilo je 7°/o četinjača i u 10. 40% odnosno 135 stabala četinjača od ukupno 348 stabala po ha. Za šume otočke pukovnije određen je sječni zahvat — etat sa 25% stabala, što proizlazi iz rekapitulacije površina i broja stabala pukovnijskih šuma. Kako su 1764. godine kumpanije — čete krmpotska, brinjska i jezeranska pripale ogulinskoj pukovniji, pripojene su s njima ogulinskoj pukovniji i područne šume. Ogulinska pukovnija prostirala se tako od Plitvičkih Jezera do mora između Senja i Povila. Istovremeno su od ogulinske pukovnije otpale Moravice, Ravna Gora, Mrkopalj i dio Vrbovskog sa pripadajućim šumama pod civilnu Hrvatsku. Istražni dio »slavne ogulinske graničarske pukovnije« bio je podijeljen u četiri okružja: Drežnicu, Zagorje, Brezno—Jasenak i Mrkopalj i obuhvaćao je velikokapelske šume Šumarije Josipdol sa Veljunom a Šumarija Jasenak, Ogulin i Gomirje od Bjelolasice, Velike Javornice i Mirkovice do Kleka i Ogulina te šume Šumarije Mrkopalj. 3.1.2 Propisi o gospodarenju šumama »Privremenim šumskim redom« Karlovačkog Generalata od 12 točaka donesenim početkom veljače 1764. godine određene su stroge mjere zaštite i održavanja šuma, o čemu su se imali brinuti lugari, koje je odmah trebalo postaviti. U veljači 1765. godine doneseni su u Karlovačkom generalatu zaključci, potvrđeni kasnije po Bečkim vlastima, o organizaciji šumarske službe, šumskom redu, instrukciji (naputku) za šumare, o putevima i vlakama, cijenama i taksama te o izgradnji skladišta za drvo u Senju i Karlobagu. Sve šume Otočke pukovnije te okružje Drežnica Ogulinske pukovnije predane su na upravu šumaru sa sjedištem u Krasnu na Velebitu. Njemu su dodjeljena za pripomoć 4 strana i 8 domaćih lugara na 74.000 ha površine. Ostalim šumama Ogulinske te šumama Slunjske pukovnije imao je upravljati šumar sa sjedištem u Petrovoj gori uz pomoć jednog stranog i četiri domaća lugara. Težište gospodarenja i korištenja dano je šumama bližim moru. U Uputama za šumare ovi se najprije pozivaju na »pokorno, vjerno i pošteno vršenje službe«, dok im se zabranjuje bavljenje trgovinom drveta. Naređeno je, da se siječe samo od početka studenoga do kraja veljače i da se sijeku prvenstveno slučajni užici, da se vodi briga o podmlatku i ostavlja dovoljan broj sjemenjaka a goleti i neobraslo tlo pošumi. Zabranjuje se oštećivanje stabala i daju se upute o štetama, taksama, kaznama, lovu, održavnju puteva i kontroli šuma. »Šumskim redom« bile su propisane vrlo stroge mjere čuvanja i zaštite šumskog fonda. Bila je zabranjena sječa živih stojećih stabala u carskim i seoskim šumama (kasnijim zemljišnim zajednicama) osim uz doznaku i po odobrenju Karlovačkog Generalata. Za gorivo bilo je dopušteno sjeći samo 332 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 27 <-- 27 --> PDF |
slučajne užitke i samo ogrijev od slučajnika smjelo se prodavati u Senju i Karlobagu, kako bi se spriječila nelegalna trgovina. Preporučena je štednja goriva gradnjom zatvorenih peći a četinjače je trebalo preraditi u pilanama. Trebalo je pomagati jelu, brijest, javor i jasen prema bukvi, a gole površine podsijati bukvicom te pošumiti biljkama iz prirodnog podmlatka. Kozama je zabranjen prilaz u šume, dok je u visokim šumama dozvoljena paša rogate stoke. Zabranjeno je loženje vatre u šumi i u blizini šuma a stroge kazne bile su previđene za izazivanje požara, za krađe te oštećivanja podmlatka i stabala. Za čuvanje šuma i provođenje šumskog reda odgovorne su u prvom redu vojne vlasti, ali i općine, dok je opća provedba propisa povjerena Karlovačkom Generalatu. Šumar Franzoni predložio je pet cjenika za drvo na panju (šumsku taksu) za oblovinu hrasta, bukve, brijesta, javora, četinjača te za grede četinjača. Na ogulinskom području trebalo je izgraditi put iz Kapele (Mokro) preko Jezerana, Kamenica, Vodoteča, Tuževića i Krivog puta u Senj, iz Male Javornice preko Krmpota i Ledenica u Povile te iz Velike Javornice i Bijelih Stijena također u Povile. Već je postojala odluka Marije Terezije (1762. godina) o izgradnji »Jozefine«. U samo nekoliko godina obavljen je zaista pionirski i ogroman posao od invertarizacije šuma do organizacije i donošenja propisa o čuvanju, njezi, sječi i korištenju šuma, o putevima i šumskim cjenicima. Ovo treba posebno istaknuti s obzirom na činjenicu da u slijedećih 100 godina nije bilo značajnijeg napretka u gospodarenju šumama. Ubrzo nakon prvih propisa, 1769. godine, Marija Terezija izdala je za civilnu Hrvatsku naredbu na hrvatskom jeziku naslova: »O lugov gajov, dubrav i loz čuvanje i zadržavanje«, za koju F. Kesterčanek u već spomenutom napisu kaže da to nije »samo prvi hrvatski šumski zakon, već i prva na hrvatskom jeziku izdana nauka o šumskom gospodarstvu, u kojoj se koli o čuvanju, tako i zaštiti i uzgoju šuma raspravlja«. Godine 1787. u Vojnoj Krajini provedena je reorganizacija uprave, a karlovački i varaždinski generalati ujedinjeni u jedan sa sjedištem u Zagrebu. Tom prilikom izdan je također novi pooštreni šumski red, a krajiške šume podložne upravi i nadzoru posebnoga šumarskog osoblja, za područje bivšeg karlovačkog Generalata nadzorništvu u Karlovcu. Kod svake pukovnije postavljen je šumar na konju s po dva lugara—konjanika i određenim brojem lugara pješaka. Šumar je nadgledao oko 55.000 ha a lugar pješak 5—6.000 ha šuma. Sva šuma bila je ponovno omeđašena i arondirana. Poseban »Šumski red« za krajiške šume izdan je 1837. godine, kojim je u Krajini točno uređena šumarska služba, a u posebnom odjclku navedena su prava krajišnika u šumama, ali je po Fischbachu, usprkos strogih i opsežnih odredaba bilo mnogo šumskih šteta, krčenja šuma i nepovlasnoga zauzeća zemljišta. Stoga je bečka vlada 1843. godine odredila izmjeru i uređivanje šuma, no podataka o toj izmjeri nemamo. I Ante Tomić »šumar na konju«, Ogulinske pukovnije od 1841. do 1844. godine u svom radu iz 1843. godine pisao je »o manjkavosti šumarske up 333 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 28 <-- 28 --> PDF |
rave u Krajini kao i o uzrocima njenih ter o učinih kojima bise ti odnošaji mogli popraviti« (Šumarska Enciklopedija). Burne 1848. godine ukinut je feudalni sistem i u Krajini, te je novim temeljnim krajiškim Zakonom od 1850. godine izmenjen Zakon iz 1807. godine. Krajišnici postaju vlasnici zemlje što su je do tada uživali, ukinute su besplatne tlake i rabote, no ostala je besplatna vojna obaveza Krajišnika. Šume ostaju carsko dobro uz pravo besplatnog korištenja Krajišnika za vlastite potrebe, koja su prava u Zakonu podrobno nabrojena. Seoski pašnjaci i šumarci ovim Zakonom postaju vlasništvo mjesnih zajednica kao najnižih upravnih jedinica pod nazivom »zemljišne zajednice«. Dne 3. 02. 1860. godine u Krajini uveden je austrijski Opći šumski zakon (u civilnoj Hrvatskoj uveden je 1858. godine), koji je sadržavao već sve odredbe i propise jednoga modernoga šumskoga zakona: o gospodarenju i zaštiti šuma, korištenju šumskih proizvoda, o zaštiti od požareva i štetnika, o naknadama za šumske štete, te postupku i kaznama za njih, o organizaciji šumarske službe. Šumska uprava je sve do ukidanja Vojne Krajine, kako svjedoči I. Kolar, kralj, nadšumar (Š. 1. 1892.) bila potčinjena vojnim vlastima, koje nisu htjele ni znale dati dovoljno slobode šumarskim stručnjacima da djeluju koliko su mogli na unapređenju šuma. Po Kolaru »cjelo gospodarenje bijaše bez ikakvih osnova i bez cilja, drvlje se doznačivalo i uzimalo ondje gdje se je našlo i odakle se je izvažati moglo . .., a od šumskih cesta nije bilo ovdje ni govora « . Iste 1860. godine osnovani su šumski uredi kod Pukovnija u Gospiću, Otočcu i Ogulinu i direkcijom šuma u Zagrebu sa očitim ciljem da pripreme razgraničenje šuma kod razvojačenja Vojne Krajine. Pod Ogulinskim uredom bile su do 1878. godine i primorske goleti koje su bile u sastavu Ogulinske pukovnije. Ured u Ogulinu vršio je pošumljavanje tih goleti počevši od 1865. godine. 3.2 Od razvojačenja Vojne krajine đo 1941. godine 3.2.1 Otkup služnosti Krajišnika i osnivanje imovne općine Razvojačenjem Vojne Krajine i pripajanjem matici Hrvatskoj, Austrija je morala rješiti pravo služnosti Krajišnika u krajiškim državnim šumama. Po Zakonu iz 1850. godine državne šume bile su dužne posebno: — podmiriti sve potrebe u gradnji za državne te građevine svake vrsti mjesnih, crkvenih i školskih općina unutar pukovnijskog područja, ako imade za to prikladnog drva, — podmiriti potrebe u ogrijevu naprijed spomenutih ustanova, — podmiriti pravo krajišnika na besplatno drvo za građu i ogrijev za vlastite potrebe, pravo na pašu i žirovinu, na šumsku leževinu i šumske plodine (žir, bukvica, kesten), na stelju i brst, — sve u granicama važećih šumskih zakona i propisa. Zakonom od 8. 06. 1871. godine »O ustanovama za otkup prava na drvlje, pašu i uživanje šumskih proizvoda, što krajiški stanovnici imadu u državnim šumama nalazećih se u Vojnoj Krajini«, Krajišnicima — pravoužitnicima os |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 29 <-- 29 --> PDF |
tavlja se u ime otkupa prava služnosti jedna polovina šuma po vrijednosti, dok druga polovina ostaju neopterećene državne šume. Izlučene šume na području svake pukovnije trebaju zadovoljavati potrebe Krajišnika pod uvjetima koji su do sada važili za državne šume te da na području svake pukovnije čine jednu cjelinu pod nazivom »imovna općina«. Ovdje treba naglasiti, da za utvrđivanje vrijednosti jednih i drugih šuma nije primjenjena ista jedinična cijena, već je za vrijednost šuma koje su imale pripasti krajišnicima zaračunata vrijednost obzirom na mjesta i prebivališta Krajišnika (manji prijevoz — veća jedinična vrijednost), dok je za državne šume zaračunata manja jedinična vrijednost s obzirom na mnogo udaljenija tržišta drvom. Tako su pravoužitnici odnosno, imovne općine odmah u početku bile oštećene, jer su dobile manju količinu drvne zalihe od pripadajuće i u pravilu loših i iskorištenijih šuma, doduše bližih naseljima ali teških za čuvanje. Imovne općine morale su također same snostiti troškove čuvanja i uprave te razne državne daće i namete, što je do tada podmirivala država. Povećanjem pučanstva rastao je broj ovlaštenika i obaveze imovnih općina prema njima a sve manje sredstava ostajalo je za druge troškove i obaveze. Zakon o imovnim općinama iz 1873. godine utvrdio je osnovna načela djelovanja imovnih općina i gospodarenja imovinskim šumama. Osnovne postavke Zakona po ing. Perušiću. (1927), dugogodišnjem direktoru Ogulinske imovne općine, su: — imovinskim šumama imalo se gospodariti po važećim šumskim zakonima i šumarskim propisima, a pod nadzorom javnih vlasti — povjerenika, — pojedine mjesne općine — sela mogu sa pripadajućim površinama istupiti iz sastava imovne općine i osnovati zemljišnu zajednicu, — suvišci prihoda nad rashodom imadu se koristiti za građenje i održavanje cesta, na potoke i zaplave, na uzgoj šuma po brdima krša, na škole, na opće korisne zavode i na slične — cijeloj Imovnoj općini korisne svrhe. Imovnu općinu kao vrhovno tijelo predstavlja zastupstvo sa mandatom od tri godine, sa gospodarskim i revizijskini odborom te gospodarstvenim (šumarskim) uredom kao svojim organima. Zastupstvo biraju općinski zastupnici svake mjesne općine do 5.000 žitelja bira se po jedan odbornik, a preko 5.000 žitelja dvojica. Skupština zastupstva donosila je u jesenskom zasjedanju proračun a u proljetnom zasjedanju završni račun imovne općine te odluke o prometu osnovnim sredstvima, investicijama, zajmovima i si. Gospodarski (upravni) odbor s predsjednikom i četiri odbornika pravni je zastupnik imovne općine i on provodi u život odluke zastupstva. Gospodarstveni ured je stručni šumarski upravni organ, koji stvarno upravlja šumama imovne općine po važećim propisima i odlukama zastupstva. Odgovoran je za svoj rad gospodarskom odboru. Autonomija imovnih općina i prava ovlaštenika sužena su Zakonom od 1881. godine i Naputcima A, B, C, uz Zakon, a proširena su prava države nad imovnim općinama, među ostalim pravo postavljanja činovnika, koje je do tada birao gospodarski ured te dužnost plaćanja pristojbi i za građevno drvo, |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 30 <-- 30 --> PDF |
pašu, pa i ogrijev, ako bi to zahtjevalo gospodarsko (loše) stanje imovne općine. Naputcima A, B, C uređeno je zajedničko uživanje šuma i šumskih zemljišta pravoužitnika, doneseni su propisi o izmjeri, procjeni, uređenju i gospodarenju šumama, te odredbe o poslovanju imovnih općina. Ovim propisima imovne općine bile su organizirane, a uskoro su bile sastavljene i gospodarske osnove, te je njima određen način i opseg (etat) uživanja šuma po principu potrajnoga prebornog gospodarenja. Najzad sastavljen je i popis pravoužitnika. Prava svih pravoužitnika nisu bila jednaka, ovisila su o veličini zemljišnog posjeda — selišta uživaoca. U Kraljevini SHS izvršeno je 1922. godine podržavljenje uprave imovnih općina uz ostavljanje izvjesne autonomije, ali je plaćanje zaposlenih ostalo na teretu imovnih općina. Povećanjem broja pravoužitnika povećale su se i obaveze imovnih općina prema ovlaštenicima i umirovljenicima te se njihov financijski položaj stalno pogoršavao dok te teškoće nisu riješene ukidanjem imovnih općina 1941. godine. Ipak po A. Perušiću, imovne općine imale su znatan upliv na nacionalno— ekonomski i prosvjetni razvitak čitave Krajine i čitave Hrvatske i Slavonije... »one nisu poklon austrijskog česara, već su nastale legalnim otkupom krvavo stečenih prava graničara na šume carske. Država — car svojevremeno je naprosto prisvojio šume koje su bile od davnina slobodno dobro, kasnije pojedinih plemića pa carske.« I dalje: »Od svih kategorija šuma u našoj državi imovne općine zauzimaju prvo mjesto u svakom pogledu, a prema svojoj veličini i organizaciji kao i privrednom i kulturnom značaju nema sličnih šumskih seljačkih zadruga u čitavoj Evropi.« 3.2.2 Šume Imovne općine Ogulin Imovna općina Ogulin utemeljena je 15. 08. 1878. godine diobnom odlukom Središnjeg povjerenstva za otkup prava šumskih služnosti u diobnom postupku koji je, radi primopredaje šuma, trajao do 1880. godine. Tom odlukom Imovnoj općini Ogulin dodjeljeno je 105.173 rala šume i ostalih zemljišta u vrijednosti od 18,954.306 forinti. U prvo vrijeme osnovane su za upravljanje šumama tri šumarije: Ogulin, Plaški i Brinje. Iz dražbenog oglasa prodaje stabala u šumama Ogulinske imovne općine proizlazi (Š. 1. 1889.) da je tada postojala i Šumarija Rakovica a već 1891. godine spominje se Šumarija Brinje. Za Šumariju Krivi put postoji podatak da je 1904. preseljena u Senj. Godine 1936. u popisu Šumarija ponovo postoji Šumarija Krivi put, dok je Šumarija Rakovica preseljena u Drežnik. Godine 1936. Imovna općina Ogulin upravlja površinom od 58.930 ha odnosno sa 150 ha manje nego u času osnutka. Tom površinom upravlja 6 šumarija (vidi tabl. 4). 336 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 31 <-- 31 --> PDF |
Pregled po šumarijama (površina i zaposlenih 1936. g.) Tablica 4. Šumarija Površina „ „-?„,?„ zaposleno Sum. inž. Lugari Ostali 1. Brinje 10.690 ha 13 11 2. Drežruik 10.030 „ 13 11 3. Krivi Put 7.808 „ 8 6 4. Modruš 5.932 „ 9 7 5. Ogulin 11.658 „ 22 19 6. Pl-aški 12.820 „ 15 13 Ukupno 5i8.938 ,. 80 6 67 7 Direkcija šuma — 11 3 1 7 Sveukupno 58.938 ha 91 9 68 14 Godine 1930. iznosila je drvna zaliha 8,142.000 m3 (138 m3/ha) od čega 5,026.000 m3 (61°/o) listača, dok je godišnji etat iznosio 197.000 m3 uz intenzitet sječa od 24°/o, što je visok postotak korišćenja. Po M. Markiću (O krajiškim imovnim općinama, Zagreb 1937.) drvna zaliha Imovne općine Ogulin procijenjena je na dan diobe 1878. godine sa 14,598.000 m3 (246 m3/ha), te je po podacima 1930. godine gotovo prepolovljena. Ne možemo utvrditi koliko je ovo smanjenje zalihe stvarno, a koliko rezultat različitih metoda mjerenja ili ocjene drvne zalihe. Nepokretnu imovinu Imovne općine činile su osim šuma dvije zidane zgrade katnice u Ogulinu (Direkcije i Šumarije) s prizemnom lugarnicom, upravne zgrade Šumarije u Brinju, Drežniku, Modrušu i Plaškom, te lugarnice u Jezeranima, Kuselju i Selištu (Drežnici.). Budući da je u posljednjem ratu stradala cjelokupna arhiva Imovne općine Ogulin, sačuvano je veoma malo dokumenata i podataka o djelatnosti Imovne općine na stručnom, javnom i kulturnom polju. Po Markiću Imovna općina Ogulin je u razdoblju 1878—1935. godine kao pripomoć za javne i kulturne svrhe izdvojila svotu od 1,224.808 dinara (revalorizirano). Ta svota nije znatna, no Imovna općina Ogulin je, posebno za stare Jugoslavije, financijski vrlo loše stajala. Tako M. Turković navodi da je Ogulinska imovina općina za 1934. godinu iskazala manjak (gubitak) u poslovanju od 3,000.000 starih dinara uz dug kod I. Hrvatske štedionice od 2 i pol milijona dinara. No naišli smo na podatak da je u prošlom stoljeću na teret Krajiške investicione zaklade, dakle imovinskih šuma posrednim putem sagrađeno 50 km ceste Ogulin — Novi od ukupno 71 km. Samo 1888. godine ista Zaklada uložila je na ogulinskom području: — za dovršenje kamenitog mosta na Mrežnici kod Tržića 16.413 forinti, — za gradnju triju mostova na cesti između Josipdola i Plaškog 14.411 forinti. Među ostalim objektima sagrađena su kapnice (cisterne) i napajališta za stoku u Škaliću (Brinje), Toboliću i Selištu. 337 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 32 <-- 32 --> PDF |
Krajiška investiciona zaklada gradila je u Slavoniji velike objekte, među ostalim željezničke pruge i puteve, no podataka o drugim ulaganjima na ogulinskom području nemamo. Zgrada šumske uprave Jasenak, 1939. g. Broj ovlaštenika od 1878. do 1930. godine više se nego udvostručio — od 7.781 ovlašteničke zadruge 1885. godine na 17.500 zadruga 1930. godine. I taj podatak ukazuje na brzo pogoršanje položaja Ogulinske imovne općine, koja je morala odvajati sve više drveta za vlaštenike, a sa sve manje prihoda od ostatka etata podmirivati obaveze prema zaposlenima, umirovljenicima i državi. Nije stoga čugo što ing. Perušić u svom predavanju naslova »Krajiške Imovne općine u Hrvatskoj« (Š. 1. 1929.) kaže da se između stručne uprave s jedne strane te predstavnika vlasnika (zastupstvo i gospodarski odbor) i samih uživalaca sa druge strane vodila »neprestana borba, u kojoj su stručnjaci osamljeni i podliježu u borbi«, tako da danas kod većine imovnih općina nema normalne drvne zalihe, već se radi o prehvatima, da nema ni novčanog kapitala ili drugih sredstava i načina, kako bi se kraj današnje potrebe i upotrebe šumskih produkata i sve većih potreba članova mogao osigurati kontinuitet u prihodima, a da se raspoložive glavnice ne smanjuju«. Među ostalim rješenjima ing. Perušić već tada predlaže unifikaciju imovinskih šuma i površina zemljišnih zajednica sa državnim šumama kao racionalnije i jeftinije rješenje, kojim će se lakše udovoljiti potrebama naroda. O teškom novčanom položaju Ogulinske imovne općine govori i činjenica, da je 1941. godine dugovala aktivnom osoblju 1,634.800 dinara a umirovljenom čak 1,855.000 dinara, dok su godišnja beriva aktivnog osoblja iznosila 955.200 dinara (Š. list 1941, str. 48.) Za vrijeme okupacije zemlje, 1941. godine, zastupstva imovnih općina donijela su zaključak da svu imovinu predaju u vlasništvo države. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 33 <-- 33 --> PDF |
Kada je Sabor NR Hrvatske Zakonom od 17. 05. 1947. godine proglasio šume imovnih općina sa površinama zemljišnih zajednica općenarodnom imovinom (ONI) definitivno je rješeno i pitanje Ogulinske imovne općine. Šumsko gospodarstvo Ogulin upravljalo je sa 40.160 ha šuma bivše Imovne općine Ogulin, što čini 45,8% ukupne površine radne organizacije. Spomenuli smo da su to lošije i manje vrijedne šume — pretežno bukove — u odnosu na šume koje je zadržala austrougarska država. One su bile i ekstenzivnije gospodarene radi slaboga ekonomskoga stanja Ogulinske imovne općine, ostale su daleko neotvorenije od državnih šuma, a po suvremenim normama bilo je uređeno samo nekoliko gospodarskih jedinica. Imovinskim se šumama gospodarilo prebornim gospodarenjem uz opasku S. Baranca 1930. godine da bi u bukovim sastojinama trebalo prijeći na oplodne sječe, što međutim nije bilo učinjeno sve do naših dana. No uza sve poteškoće i nedostatke kojih je u dugom — 70-godišnjem trajnju Ogulinske imovne općine bilo, ona je uspjela sačuvati svoje šume od jačeg zadiranja svječom, uzurpacijama i devastacijom. Samo u blizini najgušće naseljenih i siromašnih naselja bilo je takovih pojava. 3.2.3 Državne šume Za šume Ogulinske pukovnije koje su diobom 1878. godine ostale državi u površini od 37.513 ha osnovane su Šumarije Ogulin, Jasenak, Begovo Razdolje i Krivi Put. Šumarija Krivi Put, koja je upravljala dijelom gospodarske jedinice »Mala Javornica« današnje Šumarije Partizanska Drežnica i Brinje (sjekored III), preseljena je 1892. godine u Novi Vinodolski a potom i Šumarija Begovo Razdolje u Mrkopalj. Na Ogulinskom području bila je osnovana Šumarija Ogulin sa površinom 9.152 ha i Šumarija Jasenak površine 12.436 ha, svega 21.598 ha površine državnih šuma. U svakoj šumariji bio je zaposlen po jedan šumarski inženjer, 9 lugara i jedan službenik. Šumarija Jasenak upravljala je ukupnom površinom do 1938. godine no potom je površina od 4.263 ha odvojena u posebnu gospodarsku jedinicu i predana na upravu Šumariji Novi Vinodolski. Istovremeno je Šumarija Novi Vinodolski upravljala površinom od 3.127 ha državnih šuma danas pod upravom Šumarija Partizanska Drežnica i Šumarije Brinje, a Šumarija Vrhovine upravljala je sa 2.775 ha površine današnje Šumarije Plaški a tada na području Otočke pukovnije. Državne šume potpadale su od 1873. godine pod direktnu upravu ministarstva poljoprivrede u Budimpešti, te su mađarske vlasti postavljale sve službenike, a samo 40% prihoda ovih državnih šuma ostajalo je u Hrvatskoj, budžetu Zemaljske vlade u Zagrebu. Svi dokumenti osnove gospodarenja i karte pisane su na madžarskom i hrvatskom jeziku. Državne šume bile su jedno od sredstava madžarizacije Hrvatske. Šumarski uredi (direkcije) državnih šuma bile su u Zagrebu, Vinkovcima i Otočcu. Direkcija u Otočcu (i za ovo područje) premještena je 1907. godine na Sušak, gdje je ostala i za vrijeme stare Jugoslavije. Državne šume ostale su u nadležnosti centralne vlasti i za Kraljevine Jugoslavije do 1939. godine, kada su predate na upravu tadašnjoj Banovini Hrvatskoj. Kao mješovite bukovo — jelove šume, udaljenije od naselja i sačuvane, u cjelovitim šumskim kompleksima, državne šume bile su vrednije i manje 339 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 34 <-- 34 --> PDF |
izložene šumskim štetama od imovinskih šuma. Krajem prošloga stoljeća u njima je sagrađeno dosta šumskih cesta, te su bile daleko otvorenije od imovinskih šuma. Između dva rata uređivali su ih naši vrsni stručnjaci — taksatori — dr Ž. Miletić, ing. Z. Pere, ing. Šverko, a pojedine gospodarske osnove slovile su kao uzorne (»Mala Javornica«, 1927. god.). I državnim se šumama kao i imovinskim gospodarilo prebornim gospodarenjem osim u kratkom razdoblju od 1908. do 1919. gdine, kada su bile zavedene oplodne sječe. Iz sačuvanih podataka za neke gospodarske jedinice državnih šuma uređivane između dva rata proizlazi, da su bile posebno one udaljenije od prometnica i potrošačkih centara, vrlo visoke zalihe i djelom prašumskog stanja. Tako je g.j. »Mala Javornica« imala 1928., godine drvnu zalihu od 410 m3/ha a g.j. »Dumanić — Ježevitar« (dio predratne g.j. Jasenak) imala je 334 m3 po ha, od čega 66% četinjača. Gospodarska jedinica »Ogulin A« (danas pretežno g.j. »Josipovac« Šumarije Ogulin) imala je 1937. godine najnižu drvnu zalihu od 291 m3/ha (53% četinjača), jer je bila redovno korišćena radi povoljne otvorenosti, blizine željezničke pruge i pilane u Ogulinu. Sa površinom od 23.142 ha bivše državne šume sudjeluju u ukupnoj površini Šumskog gospodarstva Ogulin s 26,4%. 3.2.4 Zemljišne zajednice i druge površine Površina posjeda bivših zemljišnih zajednica, koja je do sada uključena u površine Šumskog gospodarstva Ogulin, iznosi 22.798 ha (26%) podjednako površini bivših državnih šuma. No zemljište zajednice oduvijek su smatrane prvenstveno pašnjačkim površinama, ili su to bili pašnjaci djelomično i šumom obrasli te u njima i danas pretežu panjače, bujadnice i drugo neobraslo tlo, a malo je očuvanih šuma. Površine zemljišnih zajednica dobrim su dijelom bile potajno podjeljeno među ovlaštenike, te su se pojedinci drvarili iz »svojih« šuma i kosili »svoje« steljnice. Po evidenciji iz 1936. godine 35 zemljišnih zajednica općine Ogulin (sa Gomirjem) posjedovalo je 22.052 ha zemljišta od čega je kao šume vođeno 3.795 ha , kao pašnjaci 6.630 kao poljoprivredno tlo 10.074 ha a kao neplodno 923 ha. Najveća je bila zemljišna zajednica Drežnica s površinom od 2.870 ha, slijedila je z. z. Ogulin i Modrušsapo 1.355 ha odnosno 1.216 ha površine. Minijaturne su bile zemljišne zajednice Jasenak sa svega 2,54 ha te Cerovnik sa 96,5 ha i Munjava sa 98,6 ha površine. Šumarija Brinje upravlja sa 6.026 ha površina bivših zemljišnih zajednice (Jezerane, Stajnica, Lipice, Brinje, Vodoteč, Vojvoduša i druge), što čini 33,4% njene ukupne površne prema 4,7% površina bivših državnih šuma i 59,6% površina imovinskih šuma. Stoga Šumarija Brinje upravlja velikim neobraslim i panjačkim površinama. Ostatak od 2,3% su bivše privatne površine. Krajiške zemljišne zajednice nastale su, kako je već spomenuto, iz pašnjačkih površina često obraslih šumskim drvećem, koje su Krajišnici koristili za drvarenje naselja koja su bila udaljenija od imovinskih šuma (Ogulin, Ogulinski Hreljin). 340 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 35 <-- 35 --> PDF |
Zakonom iz 1850. godine ti pašnjaci — šumarci postaju vlasništvo mjesnih zajednica kao najnižih upravnih jedinica. Njima se imalo gospodariti u okviru Općeg šumskog zakona od 3. 11. 1852. godine a pod nadzorom političkih vlasti. Kako kod političkih vlasti nije bilo šumara, to su njima gospodarili po volji općinski odbori i ovlaštenici a o nekom planskom gospodarenju i uređivanju tih površina nije bilo ni govora. Kao ovlaštenik skupnoga zemljišta smatrao se u Krajini onaj Krajišnik koji je prigodom uređenja zemljišne zajednice imao nastanjenu kuću (kućni broj, dim). Svaka krajiška kuća dobila je jednako ovlašteničko pravo. Zakon o zemljišnim zajednicama iz 1894. godine uredio je pravno ekonomske odnose u zemljišnim zajednicama, utvrdio glavni organ zemljišne zajednice — skupštinu ovlaštenika odnosno zastupstvo na čelu sa glavarom mjesne zajednice kao izvršnim organom. Skupština rješava o glavnim pitanjima zemljišne zajednice uz nadzor kotarskih vlasti. Šumarska uprava zemljišnih zajednica ili starih urbarskih općina, kako je pisao Gašo Vac — neko vrijeme šumar u Ogulinu — imala je uvijek borbu s ovlaštenicima, kada su se u njihovim šumama obavljale kulturne radnje bilo koje vrste, ali »za sječu i haračenje šume bili su uvijek svi tu«. Zakonom Sabora NR Hrvatske od 15. 04. 1947. godine posjed zemljišnih zajednica postao je općom narodnom imovinom i tako su prestajale postojati. Osipanje seoskoga poljoprivrednog stanovništva i opadanjem broja stoke, površine zemljišnih zajednica napuštene su od poljoprivrednika i postale slobodne za šumsko kulturne radove. Crkvene i privatne šume i šumske površine sudjeluju neznatno u ukupnoj površini Šumskog gospodarstva Ogulin, s oko 1.610ha ili 1,8%. Najvrednije su bile šume manastira Gomirje. 3.3 Šumarstvo od oslobođenja do danas Iz navedenih podataka se vidi kako je gospodarenje šumama u prošlosti bilo rascjepkano po raznim vlasništvima. Po oslobođenju od 1945—1946. godine šumama upravljaju narodni odbori, Okružni NO Karlovac sjeverozapadnim dijelom područja, današnjim šumarijama Ogulin, Jasenak, Partizanska Drežnica i Gomirje, a Okružni NO Gospić područjem šumarija Brinje, Josipdol i Plaški. Godine 1947. osnovan je ZEŠUMPOH (Zemaljsko šumsko poduzeće Hrvatske) sa zadatkom da upravlja i koristi šume. Ispostava Zešumpoh-a u Gospiću formira Šumarije Brinje, Plaški i Josipdol, dok na ostalom našem području Goransko — primorska industrija drva »Goprid« formira Šumarije Jasenak i Ogulin. Iste 1947. godine ukinut je autonomni položaj imovnih općina i zemljišnih zajednica koje su proglašene općenarodnom imovinom, no površine zemljišnih zajednica sa dijelom imovinskih šuma stavljene su pod upravu Narodnih Odbora Kotareva kao lokalnih organa vlasti. Državne šume i najveći dio šuma imovnih općina proglašen je šumama republičkoga značaja. Godine 1948. osnovane su za gospodarenje šumama republičkog značaja posebne organizacije za uzgoj šuma — šumska gospodarstva, dok je koriš |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 36 <-- 36 --> PDF |
Ogulinski kraj — najvažnije prometnice, kote i granice područnih šumarija tenje šuma povjereno šumsko — industrijskim poduzećima (ŠIP-ovima). Šumarije Brinje, Josipdol i Plaški ostaju pod upravom tada u Gospiću osnovanog šumskog gospodarstva »Kapela« Gospić, dok Šumarije Jasenak i Ogulin ulaze u sastav Šumskog gospodarstva »Viševica« Rijeka. Ali ubrzo, već 1. 07. 1949. godine osnovano je za ogulinsko područje Šumsko gospodarstvo »Javornica« Ogulin u čiji sastav ulaze već spomenute šumarije Jasenak i Ogulin iz šumskog gospodarstva »Viševica« Rijeka, šumarije Josipdol i Plaški iz šumskog gospodarstva »Kapela« Gospić te Šumarije Generalski stol, Slunj i Rakovica sa područja kotareva Slunj i Karlovac. U međuvremenu i površine bivših zemljišnih zajednica sa neuključenim površinama imovnih općina odlukom narodnih vlasti ulaze danom 1. 01. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 37 <-- 37 --> PDF |
1950. godine u sastav već postojećih šumskih gospodarstava. Tako su se konačno sve šume i šumske površine osim privatnih našle pod jedinstvenom upravom gospodarstva. Značaj tog događaja ne treba posebno naglašavati. Izradom odvojene gospodarske osnove za državne šume područja Partizanske Drežnice 1937. godine bilo je nagovješteno osnivanje samostalne šumarije Drežnica, ali radi ratnih prilika to nije ostvareno. Ipak najprije je osnovana samostalna Šumarija Gomirje sa 1. 01. 1952. godine od šuma kojima su do tada upravljale Šumarije Ogulin i Jasenak. Šumarija P. Drežnica osnovana je 1. 01. 1954. od gospodarskih jedinica »Ogulin B« i »Mala Javornica«, ranije pod upravom Šumarije Novi Vinodol te površina zemljišne zajednice i Imovne općine Ogulin koje gravitiraju Drežnici. Sa 30. 04. 1954. godine rasformirana su šumska gospodarstva a Šumarije postale ustanove sa samostalnim financiranjem pod nadzorom kotarskih šumarskih inspekcija. Tako je učinjeno i na Ogulinskom području. Budući da se Šumarije Generalski stol, Slunj i Rakovica nisu nalazile u sklopu kotara Ogulin, to su, radi formiranja Šumarija po političkoj pripadnosti, otpale iz njegova sastava i nadzora. Istovremeno su Šumarije Brinje i Vrbovsko, kada su općine Brinje i Vrbovsko sa 1. 08. 1954. godine ušle u sastav Narodnog Odbora Kotara Ogulin, došle pod nadzor šumarske inspekcije Kotara Ogulin. Danom 1. 07. 1960. godine počelo je radom obnovljeno Šumsko gospodarstvo Ogulin osnovano rješenjem NOK-a Ogulina broj 2119/60 od 30. 03. 1960. godine. U njegovu sastavu našlo se 8 šumarija, 2 pogona, Građevinski, pogon mehanizacije i transporta te uprava Šumskog gospodarstva Ogulin. U kratkom vremenu od 1. 04. 1962. godine do 31. 12. 1963. godine Šumarija Drežnica bila je u sklopu Šumskog gospodarstva Senj, kada je mjesna zajednica Drežnica ušla u sastav općine Crikvenica. Izdvajanjem Šumarije Vrbovsko 2. 06. 3973. godine iz sastava Šumskog gospodarstva Ogulin, u sklopu radne organizacije Šumskog gospodarstva Ogulin ostalo je sedam OOUR-a Šumarija, uslužna OOUR Pogon tehničkog održavanja i građevinarstva i Radna zajednica Zajedničke stručne službe: — na području općine Ogulin — Šumarija Partizanska Drežnica, Jasenak Josipdol, Ogulin i Plaški, Pogon tehničkog održavanja i građevinarstva te Radna zajednica Zajedničke službe, — na području općine Vrbovsko — Šumarija Gomirje, — na području općine Otočac — Šumarija Brinje. Od 149.000 ha (1.490 km2) površine cijelog područja na šume i šumska zemljišta otpada 96.000 ha (62°/o) od toga je pod upravom Šumskog gospodarstva Ogulin 88.500 ha (92%). Privatne šume i šumske površine sa dijelom neuređene i negospodarene općenarodne imovine slabo su obrasle i niske drvne zalihe, bez veće važnosti za šumsko gospodarenje. Osnovni podaci po OOUR-a šumarijama šumskog gospodarstva Ogulin prikazani su u tablicama 5, 6 i 7. 343 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 38 <-- 38 --> PDF |
Površina i ukupna drvna zaliha Tablica 5. Površina Drvna zaliha OOUR oč. sjem. ost. svega četinj; iče listače ukupno Šumarija ha m3 m3/ha m3 mVha m3 im3/ha Ogulin 10647 7343 17990 613000 58 2083000 195i 2696000 253 Josipđol 8675 4315 12990 1277000 147 1393000 161 2670000 308 Plaški 10630 4489 15119 1871000 176 1361000 128 3232000 304 P. Drežnica 7994 2619 10613 511000 63 1804000 226 2315000 289 Jasenak 5504 803 6307 868000 158 919000 166 1787000 324 Gotnirje 6489 888 7377 1117000 172 1028000 158 2145000 330 Brinje 8265 9796 18061 937000 113 1713000 207 2648000 320 Ukupno 58204 30253 88457 7194000 123 10301000 177 17495000 300 Ugovorno gospodarene šume Josipđol 276 134 410 — — 54000 195 54000 195 Plaški 1833 219 2052 — — 345000 188 345000 188 Ukupno 2109 353 2462 — — 399000 190 399000 190 OPASKA: Zaliha po ha prikazana je po površini očuvanih sjemenjača, premda je ukupna drvna zaliha navedena za cijelu obraslu površinu, tako da je stvarna drvna zaliha po ha očuvanih sjemenjača nešto viša od prilcazane u tabelici 5. 10-godišnji prirast ekonomskih šuma Tablica 6. 10-godišnji prirast četinj; aće listače svega OOUR Šumarija m3 m3/ha m3 m3/ha m3 m3/ha Ogulin 138000 1,30 46000 4,32 50800 5,62 Josipđol 261000 3,01 290000 3,33 551000 6,34 Plaški 366000 3,46 316000 2,97 682000 6,43 P. Drežnica 84000 1,08 389000 5,00 473000 6,08 Jasenak 185000 3,36 183000 3,30 368000 6,66 Cromirje 191000 2,94 213000 3,28 404000 6,22 Brinje 239000 2,88 293000 3,54 532000 6,42 Ukupno 1464000 2,52 2144000 3,68 3608000 6,20 Ugovorno gospodarene šurne Josipđol — 1400 5,07 1400 5,07 Plaški — 8600 4,56 8600 4,56 Ukupno — — 10000 4,74 10000 4,74 344 |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 39 <-- 39 --> PDF |
10-godišnji etat Tablica 7. Ogulin Josipdol Plaški 105000 215000 293000 10 25 27 362000 306000 326000 34 35 31 467000 521000 619000 44 60 58 P. Drežnica 82000 10 400000 47 482000 57 Jasenak 150000 27 220000 39 370000 66 Gomirja Brinje 175000 187000 28 23 205000 300000 34 47 380000 577000 62 70 Ukupno 1207000 21 2200000 38 3416000 59 Ugovorno gospodarene šume Josipdol Plaški — — — — 10000 150000 36 82 10000 150000 36 82 Ukupno — — 160000 76 16000 76 OPASKA: 10-god. etat ostalih šuma iznosi: četinjača 500 m3, listača 220.000 m3, ukupno 225.000 m3. Šumsko gospodarstvo Ogulin s godišnjim etatom od preko 350.000 m3 četinjača i listača u potpunosti podmiruje u drvu potrebe područne drvne industrije i pučanstva kao i dio potreba Tvornice sulfatne celuloze u Plaš . Hi Zgrada šumskog gospodarstva u Ogulinu. Snimio: J. Rožan |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 40 <-- 40 --> PDF |
kom s mogućnošću znatnog proširenja proizvodnje na neobraslim i nisko produktivnim površinama. U burnom, brzom poslijeratnom razvitku cijelog društva i ogulinsko područje, a s njime i šumarstvo ogulinskog kraja nije moglo biti izuzetak. Potpuno je mehanizirana sječa, utovar, i istovar drvnih sortimenata i izgradnja šumskih prometnica a pri završetku je rad na potpunoj mehanizaciji vuče i iznosa. Otvorenost šume dostigla je vrijednost od 10 km/1.000 ha u očuvanim sjemenjačama, a polovina šumskih cesta, 320 km od ukupno 645 km, sagrađena je za vrijeme ovih 20-tak godina djelovanja Šumskog gospodarstva Ogulin. Položaj radnog čovjeka bitno je izmjenjen u ovom kratkom razdoblju. Ne samo da je rad u šumi mehaniziran, da su radni i životni uvjeti radnika neuporedivo poboljšani prema prilikama u ne tako dalekoj prošlosti, već je radnik od najamnog postao radnik samoupravljač, koji sam odlučuje o svojoj sudbini. |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 41 <-- 41 --> PDF |
II. Prirodoznanstvene karakteristike |
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 42 <-- 42 --> PDF |
I kod nas se zarana spoznala važna činjenica ... »da su šumarska botanika, geognosia, geologija i klimatologija stupovi, na kojih se diže sgrada nauke o gojenjušuma. Doba t. zv. empirika je davno minula. Sve naše šumarsko znanje mora da imade podlogu naravoslovne naobrazbe« (V. FUKSA 1900). Povijest šumarstva Hrvatske 1846—1976 (str. 19) |