DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 17 <-- 17 --> PDF |
Većina seljaštva plaćala je knezu u ime uživanja zemlje daću u novcu: zlat — zlatnik, soldin — libar prema veličini sela — posjeda. U najviše slučajeva »Urbar« imenuje držaoca imanja imenom i prezimenom, za oranu zemlju veličinu iskazuje u danima oranja, za luke (livade) u stogovima sijena a koji puta u koscima. Selu — imanju često pripada »malinište« (mlinište — mlin) cijeli ili dio. Pojedinci imaju posebna zanimanja i zaduženja prema kneževu dvoru te su oslobođeni plaćanja u novcu. Spominje se: ribar, ptičar, lukar i strelar, podvorac (služitelj u gradu), klobučar, barbir (ranarnik), drivodelja, kovač, lončar, zdjelar, šoštar, barilar (barila i sudovi za kućanstvo), bačvar. Netko je »služio konjem«, nekolicina podanika bili su mornari (»služi na more«), a netko je davao podvoz (Gomirci), što znači da je bilo puteva i kola. Saborčani kao jedini modruški kmetovi nisu poimence nabrajani, već su im davanja u naravi određena kao cjelini: pšenica, zob, te obrada kneževe zemlje »od Jurjeve do Miholje vsake nedilje moraju dva dni težiti«. Morali su zatim davati podvoz, spremati kneževo sijeno, biti glasonoše, brinuti o krovnoj dasci kneževih zgrada, »još će su dužni gospodinu k hižam lesa privesti ter svaki deset dašak, kada se hiže prekrivaju ...« Osim obaveza pojedinaca naselja su dužna davati knezu i darove u naravi obično tri »časti«: o Miholju, Božiću i Vazmu jalovicu (junicu ili ovcu), janjad, kopune, zarebrnike (šunke), kruh. Jednom rječi podanici su bili dužni zadovoljiti, uz novčana davanja, sve osnovne potrebe kneževa dvora. Uza sve to Lopašić smatra da daće »nisu bile toliko teretne kako na drugih mjestih u Hrvatskoj, naročito u Posavini.« Taverne — oštarije (gostionice) u župnim mjestima Saborskom, Plaškom, Pliskovu, Otočcu, Zagorju, Krakaru, Gomerju i drugdje knez izdaje u zakup po pogodbi »koliko se dobi«. Po »oštariji« dobile su naziv današnje Oštarije. Ne znamo opseg trgovine na području modruškog feuda. No, budući da je seljaštvo bilo dužno daće davati u novcu, moralo je prodavati svoje proizvode i trgovati. Senj je bio izvozna luka za seljačke proizvode: žito, stoku, konje, drvo, dok su uvoženi začini, vino, kovine, pamučne tkanine, prosto sukno, voće. Ovo se vidi iz ugovora o trgovini između kneza Nikole Frankopana i Mlečana sklopljen u Senju 1408. godine. U ugovoru nabrojene su carine i daće koje su Mlečani morali plaćati za pojedine robe ili oslobođenja od daća. Mitnice su bile u Senju, na Vratniku, u Brinju i Modrušu. Mljetački trgovci stolovali su u Modrušu i »njihovu kotaru« a živjeli su i u Zagrebu. U novom ugovoru iz 1455. godine spominju se kao predmet trgovanja također ulje, brašno, soljeno meso, sir, narandže. Trgovalo se i sa Zagrebom. Po Klaiću kralj Ladislav zabranjuje 1498. godine knezu Bernardinu da traži maltarinu od robe koja se iz Zagreba dovozi u Modruš. No turska razaranja zatrla su i prekinula za više od dva vijeka svako privređivanje i trgovanje. U 17. stoljeću, kada su ovi krajevi počeli oživljavati ponovnim naseljavanjem, bila je to u prvo vrijeme borba za goli život novo pridošloga stanovništva, koje je počelo upravo od ničega. Po Frasovu kazivanju ratovi i veći vojni pohodi ponavljali su se svake druge — treće godine, dok čarkanja na granici nikad nisu prestajala. Svaka četvrta — peta godina bile su gladne, a tada nisu izostajale pratilje gladi — bolesti i pošasti. Još 1765. godine, kada je naređeno tamanjenje koza, dan je rok od 6 godina za zator koza |