DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 187     <-- 187 -->        PDF

ISKORIŠCIVANJE ŠUMA


Petar NEŽIĆ i Josip ROZAN*


1. DO RAZVOJAČENJA VOJNE KRAJINE
Čovjek je oduvijek koristio šumu i proizvode šuma za podmirenje raznih
potreba: za grijanje i kuhanje, krov nad glavom, kućne i druge potrepštine,
a mnogo stoljeća drvo naših šuma predmet je međunarodne trgovine.


U Ugovoru o trgovini između kneza Nikole Frankopana i Mlečana iz 1408.
godine utvrđena je carina »za drvlje koje se izvozi iz zemlje kneževe u Mljetke
kao i carina, ako bi mljetački brod krcao vesla«. Već tada se u područnim
šumama izrađivalo drvo za izvoz, vesla, a vjerojatno i drugi sortimenti potrebni
za gradnju brodova.


»Urbar« kneza Bernardina Frankopana iz 1486. godine spominje podložnike
koji izrađuju proizvode od drva: drivodelja, barilar (drveni sudovi za domaćinstvo),
bačvar. Bilo je i drvenih kola, a kuće se prekrivaju daskom.


U prvom stručnom opisu Velebitskih i Kapelskih šuma iz 1764/5. navodi
se, da se u šumama uz ogrijev izrađuje oblovina i grede, dužice, vesla te
šindra — krovna daska, a preporučeno je palenje drvnog uglja (radi smanjenja
udjela bukve u sastojinama.


U »Naputku za šumare« i »Osnovama šumskog reda« iz 1764/5. godinu bile
su propisane vrlo stroge mjere korištenja i sječe šuma:


— bila je zabranjena sječa i oštećivanje živih stabala u carskim i seoskim
šumama, a za gorivo dopušteno je koristiti samo leževinu i izvale. Ako su se
morala sjeći zdrava stabla za gradnju stanova ili drugih zgrada, trebalo je
ishoditi odobrenje Karlovačkog generalata, a potom stabla za sječu doznačiti.
— spomenuto je, da su skoro iskorjenjeni skupocjeni brijest i jasen izradom
bačvi, zdjela i tanjura, a od javora da se izrađuju vesla. Ove vrsti kao
i hrastovina zaštićuju se i namjenjuju za potrebe brodogradnje.
— sječa se smjela vršiti samo u vremenu od početka studenog do kraja
mjeseca veljače dakle, u vrijeme potpunog mirovanja vegetacije. Iznimno, ako
se drvo moglo dobro unovčiti, dopuštala se sječa i van tog vremena.
— predviđalo se da sječu, vuču i prijevoz drvnih proizvoda vrše Krajišnici
radi dodatne zarade sredstava za život. Kako Krajišnici nisu bili vični
tim poslovima, odlučeno je da ih podučavaju izvježbani radnici iz bakarskog
kraja, koji će raditi svojim alatom, dok će se pile nabaviti iz Austrije.
— trošak izvoza imao se lučiti od zarade za obaranje i obradu stabala,
jer će sječu vršiti siromašni Krajišnici koji inemaju voznog blaga.
Petar Nešić, dipl. inž. šum.


* Josip Rožan, dipl. inž. šum. Ogulin


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 188     <-- 188 -->        PDF

— određene su cijene za sječu i druge radove u šumi, dok se cijena vuče
imala odrediti pogodbom za svaki pojedini slučaj.


— utvrđene su cijene za drvo na panju (šumska taksa) za oblovinu hrasta,
bukve, brijesta, javora i četinjača, te za grede četinjača.
— ogrijev se morao izrađivati u cjepanicama duljine 3 stope (0,95 m) i
hvatima. Graničari su ga slobodno prodavali u Senj i Bag (Karlobag), dok su
hrastovu građu smjeli prodavati samo državnim skladištima sagrađenima u
Senju i Karlobagu, kako bi se spriječilo krijumčarenje. Ostalu građu prodavali
su senjskim i karlobaškim trgovcima.


U Brinjskim je šumama (tada dijelu Otočke pukovnije) bila određena sječa


— etat od 25°/<> stabala. To je vjerojatno bio jak zahvat jer su za sječu određena
krupna stabla. U šumama Ogulinske pukovnije šumar Fran z on i odredio
je oplodne sječe jakog intenziteta sa sjemenjacima razmaka na tridesetak
koraka.
Navedenim propisima bile su izvršene sve predradnje za redovno korišćenje
ovih šuma, no stvarni opseg tog korišćenja neznamo, nismo našli na podatke.


Dio građe četinjača rezao se na pilanama, koje su u to vrijeme i nešto
ranije sagrađene na ogulinskom području, po podacima najprije u Ličkoj
Jesenici. Tu se spominju pilane Vukelića i Kneževića da su sagrađene oko 1740.
godine, pilana Momčilović oko 1760. godine i pilana Grba Ivana 1780. godine,
kada je sagrađena pilana Grković u Plaškom. Oko 1810. godine sagrađene
su u Plaškom pilane Sumonja i Medeković. Kapaciteti svih ovih pilana kretali
su se od 600 do 2.000 m:i godišnje. Na Dobri spominje se pilana Perić u
Ogulinskom Hreljinu i Milanović u Sv. Petru oko 1793. godine, a u Ogulinu
pilana Rogović 1800. godine kapaciteta 1.200 m3 četinjača i 1.000 m3 listača.


U Vitunju sagrađena je pilana Turković 1834. godine i Vujnović 1840.
godine, a u Zagorju pilana Bertović 1850. i Rogović 1851. godine, kada je
sagrađena i pilana Passek u Sv. Petru — Ogulin. Sve su to male pilane —
potočare kapaciteta 400 — 700 m:! četinjača, za podmirenje lokalnih potreba.


Ing. Z. Tu r kal j navodi da je 1849. godine na ogulinskom području postojalo
18 pilana, a u šumama da se izrađivala bačvarska duga, brodarska vesla,
šubije, ogrijevno drvo i ugalj od bukovine, a građevno drvo, krovna daska,
letve i bačvarska duga od četinjača. Palenje potaše da je prepušteno privatnim
poduzetnicima radi velikih troškova dobivanja iste.


Novim »šumskim redom« iz 1811. godine naređeno je, da se tehničko drvo
prodaje u kubnim stopama a ogrijev u hvatima. Izrađen je cjenik za ogrjev
i građevno drvo sa pet vrijednosnih razreda, dok se sitno seljačko drvo plaćalo
po vozu, snopu ili komadu. Određena je naknada za gulenje kore, branje smole,
žirovima, pašarinu i pašu pčela.


Drvo se dijeli na mlado do 15 palaca (38 cm) debljine, koje je skuplje,
jer je mlado, te na staro drvo. Godišnje se koristilo oko 800.000 kubnih stopa


(250.000 m3 drvne mase četinjača i listača). Potrošnja listača, radi loženja u
otvorenim pećima, bila je daleko veća od potrošnje četinjača.
2. OD RAZVOJAČENJA VOJNE KRAJINE DO 1945. GODINE
Veće korištenje šuma počinje nakon razvojačenja Vojne Krajine i diobe
krajiških šuma na državne i imovinske, koje je završeno do 1880. godine. O




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 189     <-- 189 -->        PDF

povećanom korištenju svjedoči izgradnja šumskih cesta te prodaja drvne mase
dražbama za podmirenje potreba novo sagrađenih pilana, onih većih na parni
pogon.


Prva parna pilana sagrađena je 1880. godine u Jezeranima kapaciteta


5.000 m3 četinjača. Uskoro, 1887. godine podignuta je u Jasenku parna pilana
firme Neuberger znatnog kapaciteta od 10.000 m3 četinjača i 10.000 m3 listača,
a 1888. godine u Stajnici parna pilana za prorez 10.000 m3 četinjača. Članovi
šumarskog društva iz Zagreba razgledali su 1893. godine veliku parnu pilanu
firme Neuberger kraj željezničke stanice u Ogulinu sa 70 zaposlenih i dnevnog
kapaciteta od 110 m:! četinjača ili 70 — 90 m3 listača — godišnje oko 30.000
m3 četinjača.
Ukupan kapacitet svih pilana 1890. iznosio je oko 45.000 m3 oblovine


(10.000 listača), a već 1895. kapacitet proreza pilana iznosio je oko 75.000 ms
oblovine.
Da bi osigurala sirovinu za pilane u Jasenku i Ogulinu firma Neuberger
i sin kupuje 1888. godine u državnim šumama »ležećim među Ogulinom i Primorjem
« u Šumarijama Jasenak i Begovo Razdolje drvnu masu četinjača
i listača za približno milijun forinti sa rokom korištenja i isplate od 10 godina.
U obje spomenute Šumarije trebalo je godišnje sjeći 28.000 m3 četinjača i


10.000 m3 listača, dakle ukupno oko 400.000 m3 za 10 godina. Firma Neuberger
kupuje iste 1888. godine i od Ogulinske imovne općine u Šumarijama Ogulin
(sa Modrušem), Plaški i Brinje 90.000 stabala sa 310.000 m3 drvne mase
za 1.072.600 forinti i to:
Uređajni razred Četinjače Listače Ukupno
stabala


— Padjenovi Krči 20.375 10.797 31.272
— Makovnik — Crni Potok 20.547 9.405 29.952
— Krasnica — 1.267 1.267
— Zrnić poljana — Pišćetak 13.225 14.508 27.733
Ukupn o 54.147 35.977 90,124


Opađka: U »Krasnici« prodana su javorova stabla.


Rok korištenja ove mase bio je također 10 godina, jedino za šumariju
Plaški 7 godina. Kubatura srednjeg stabla ove kupovine iznosila je 4,5 m3, a
kod četinjača 6,3 m3. U kupljenoj količini drvna masa četinjača sudjelovala
je sa 79°/o.


Manje pilane snabdjevale su se oblovinom kupnjom na panju i izradom
na manjim sječinama.


Uz pretpostavku da je za ogrijev korišteno oko 130.000 m3 bukovine godišnje
za 9000 domaćinstava, da su potrebe lokalnih pilana i sitne građe za
domaćinstva iznosile oko 20.000 m3 četinjača, možemo cijeniti godišnju sječu
ukupne mase oko 1890. godine na 230.000 m3 a 1895. godine do 270.000 m3
totalne mase četinjača i listača.


495




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 190     <-- 190 -->        PDF

Firme i pilanari kupovali su stabla u ležećem stanju uz naknadnu premjerbu
izrađenih sortimenata. Državne šumske uprave napustile su takovu
prodaju već 1897. godine (ŠL 1897, str. 93.) jer je kupac «-njemu na izradbu
otkazano drvlje po svojoj volji, ali ne uvijek i na koju korist šumoposjednika,
izrađivao«. I sama je procedura od procjene i prodaje do izvlačenja i odvoza
iz šume izrađenih proizvoda bila dosta zamršena i dugotrajna. Najprije se na
temelju »gospodarstvene osnove« sastavila drvosječna osnova za dotičnu godinu
sa ocijenjenim ukupnim sječivim drvnim prihodom. Taj prihod ponudilo se
na prodaju javnom dražbom i prodalo onom kupcu, koji je najpovoljniju cijenu
po m3 za tehnički sposobno ili ogrijevno drvo ponudio. Potom je Šumarija doznačila
dostalcu poprilici onu količinu oblovine (ogrijeva) za koliko je položio
akontacije, a trgovac je pristupio izradi drvnih proizvoda za koje su doznačena
stabla bila sposobna i koji su se tražili na tržištu. Trgovac je izrađene Sortimente
mogao izvoziti tek po primitku i sastavu konačnog obračuna. Cesto je
kod primanja sortimenata dolazilo do sporova između Šumarije i kupca, da
li je on izradio sve »tehnički sposobno drvo u Sortimente.


Kraljevski šumarski ured državnih šuma u Otočcu (nadležan i za državne
šume ogulinskog područja) namjeravao je prodaju »postojećih stablih bez premjerbe
« uvesti od 1898. godine. Po mišljenju pisca članka (SL 1898.) državna
je uprava očekivala, da će kupnjom cijelih stabala trgovci sirovinu bolje koristiti,
da će vremenom i cijena drvnu porasti, a šumarskom osoblju posao biti
olakšan.


Da bi barem donekle bilo sigurno, koliko stablo pojedinog prsnog promjera
može dati »gradiva i goriva«, trebao je upoznati »izradbeni postatak
(gradiva i goriva) u razmjeru prema drvnoj gromadi«. Taj faktor mogao se
najsigurnije utvrditi praćenjem podataka o premjerbi stabala kroz pet godina
na »istoj stojbini uzrasta kao i ona koja prodavati namjeravamo.« Da bi se
drvna gromada, kubični sadržaj stojećih stabala što točnije utvrdio, izrađene
su lokalne kubične skrižaljke. Takove skrižaljke za jelu Šumarije Ravna Gora
izradio je M. Tordony 1897. godine.


Nakon 1900. godine grade se nove pilane. U Ogulinu se 1904. godine spominje
i pilana Stošić Josipa, a u Josipdolu pilana na benzinski pogon Sojat
Stjepana. Slijedeće 1905. godine počela je radom obnovljena pilana Neuberger
u Ogulinu na mjestu izgorjele 1904. godine.


Zabilježeno je da su kirijaši u Jasenku 1904. godine štrajkali 4 mjeseca,
nakon čega je firma Neuberger prodala pilanu Jasenak Hrvatskom industrijskom
društvu u Sušaku.


Godine 1907. pilanar iz Rijeke Ante Bačić gradi pilanu u Gomirju, a drugi
Bačić u Plaškom na rijeci Dretulji.


Godine 1911. sagrađena je u Brinju pilana Parac, a 1912. godine na željezničkoj
stanici u Gomirju pilana za bukovinu iz Cetina. Na gomirskom području
spominju se i dvije pilane Mrvoš: na Ribnjaku te pod Tićevim kod
Ljubošine.


Sve te mnogobrojne pilane snabdijevale su se oblovinom iz područnih
šuma. Ipak u Šumarskim listovima iz tog doba ima malo podataka o dražbama
u državnim šumama, dok se oglasi dražbi šuma Ogulinske imovne općine
češće pojavljuju. Tako je 1903. godine dražbovano 92.680 stabala (66.000
stabala u gospodarskoj jedinici »Krasnica« Šumarije Plaški) uz uvjet, da kupac




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 191     <-- 191 -->        PDF

u Plaškom sagradi parnu pilanu. Ne znamo da li je ova prodaja uspjela,
jer se pilana u Plaškom spominje 1918. godine, a veleprodaja »Krasnica« sa


47.000 stabala ponovno je dražbovana i prodana 1913. godine. Prethodne 1912.
godine Ogulinska imovna općina iznijela je na prodaju 77.623 stabla sa kubaturom
od 160.000 m3 — 33.250 stabla četinjača. Kubatura srednjeg stabla ove
prodaje iznosila je jedva nešto preko 2,0 m3. Krupna stabla u dostupnim
šumama već su bila iskorištena.
Kraljevsko šumarsko ravnateljstvo u Zagrebu prodalo je dražbom kod
državne šumarije Jasenak 1910. godine sječine:


— V sjekored (predjel »Ostrožica« sa 6,306 m3 bukove i 5.984 m3 jelove
oblovine,
— VI sjekored (predjel »Dumanić«) sa 9.404 m3 bukove i 22.348 m3 jelove
oblovine,
Ukupno je prodano 44.042 m3 oblovine od čega 15.710 m3 bukove i 28.332
m3 jelove oblovine.
Manje količine u državnoj Šumarije Ogulin kupili su gomirski pilanari
Mrvoš i Bačić.
U istom Šumarskom listu (1910. str. 191.) objavljena je i dražba manje
količine bukovih, jelovih i javorovim stabala Ogulinske imovne općine, Šumarija
Ogulin, Plaški. Brinje, Drežnik, Senj i Modruš. Dostalci su pilanari i
trgovci: Parac iz Brinja, Murković iz Stajnice za pilanu u Ličkoj Jasenici i trgovac
Zrne iz Modruša.


Prema podacima gospodarstvene osnove za g. j . »Mala Javornica« iz 1928.
godine u toj je jedinici u razdoblju od 1882. do 1896. posječeno 108.000 m3
četinjača i 257.000 m3 listača, ukupno 365.000 m3 ili 24.300 m3 godišnje, a od
1897. do 1952. godine (29 godina) svega 85.000 m3 četinjača i 75.000 m3 listača,
ukupno 161.000 m3 ili 5.550 m3 godišnje. Najveća masa u ovom razdoblju iskorištena
je 1900. godine — 50.000 m3 jele — te 1901 — 1903. — 36.000 m3 pretežno
četinjače. Te količine prodane su vjerojatno nekoj većoj firmi. Kasnije
sve su to male prodaje pretežno bukovine. Vjerojatno su gospodarske jedinice
Velika Javornica i Ogulin u tom razdoblju jače korištene, posebno g. j . »Ogulin
« kao najotvorenija i najbliža željezničkoj pruzi.


Po svršetku prvog svjetskog rata podižu se nove i proširuju stare pilane:
u Ogulinu parna pilana »Ogulin — Lika« kapaciteta 30.000 — 40.000
četinjača sa 300 zaposlenih, — u Josipdolu pilana »Katnić« sa 50 zaposlenih
i kapaciteta 10.000 m3 četinjača, a u Plaškom pilana (Jugoslavenska industrija
drva) kapaciteta 20.000 m3 oblovine sa vlastitom šumskom željeznicom u g. j.
»Krasnica«.


Početkom 30-tih godina ponovo se grade pilane — pilana u Plaškom prestala
je raditi 1931. godine — i to u Jasenku pilana Mamula sa 25 zaposlenih, u
Gomirju pilana Braun sa 34 zaposlena (izgorjela 1935. goine) te u Saborskom
pilana Vilhar sagrađena 1933. godine kapaciteta 30.000 m3. U Drežnici radi
pilana i mlin Tatalović za 150 zaposlenih, a u Brinju već spomenuta pilana
Parac. U Ogulinskom Zagorju još 1924. godine potočara Rupčić na izvoru Mrežnice
preuređena je na parni pogon i zapošljava 37 radnika.


Mnoge pilne su gorjele i bile obnavljane, mjenjale vlasnike, obustavljale
rad i ponovno ga započinjale, te ih je teško slijediti ili ih sve spomenuti. No
30-tih godina i kasnije oko tisuću zaposlenih pilanskih radnika čine jezgro


497




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 192     <-- 192 -->        PDF

radničke klase ogulinskog područja. Šumski radnici, budući da sječu vrše
sezonski uz svoje poljoprivredne radove, vode se kao seljaci. To još više vrijedi
za kirijaše na vuči ili prijevozu drvnih proizvoda.


Život šumskog radnika nije bio lagan. Put do radilišta — sječina bio je
dug i naporan, a ako se, radi udaljenosti radilišta, stanovalo u šumi, uvjeti stanovanja
i prehrane bijahu primitivni i loši, posao težak i naporan, a zarađivalo
se malo.


U napisu o Anti K e r n u (SL 1919. str. 147.) spominje se među ostalim,
kako je sam A. Kern (radio u Modrušu i Ogulinu od 1887. do 1902.) pripovjedao,
da su sječine bile udaljene od Modruša tri do četiri sata hoda, da se
radilo i zimi i za najvećih snjegova a spavalo »u veoma primitivnim naprvo
sasvim otvorenim kolibama«. Deke su nosili sa sobom ponedjeljkom a subotom
ih vraćali u Modruš. Kako li je tek bilo šumskim radnicima? Kasnije su
sagrađene solidnije barake.


Pilanari su obično sami snabdjevali radnike prehrambenim proizvodima
i pićem te i na taj način zarađivali.


Poduzeće i pilanari koji su kupovali drvo na panju i sami izrađivali drvne
Sortimente bili su dužni izgraditi izvozne puteve i vlake te pridržavati se šumskog
reda. Dražbenim zapisnikom Zagrebačke direkcije šuma (ŠL 1923. str.
148.), tražilo se od kupca da odmah po sječi oguli koru sa smrekovog stabla,
a za polomljena ili bez dozvole oborena stabla bila je određena odšteta.


Ogulinska imovna općina dražbovala je 1923. godine mnogobrojne sječine
u Šumarijama Ogulin, Plaški i Brinje za potrebe lokalnih pilana. Neke sječine
kupili su trgovci i pilanari van Ogulina (Žuta Lokva, Brlog), dio sječina ostao
je neprodan i naknadno dražbovan a kupci su bili pilanari u Jasenku, Ogulinu,
Jezeranama, Stajnici i Gomirju. I državna Šumarija Ogulin prodala je dražbom
1.500 m3 jelovine i 650 m3 bukovine.


Zanimljivo je, da je u udaljenijim sječinama kod bukovine procjenjivana
količina samo oblovine, bez procjene količine ogrjevnog drva, dostalac je kupnjom
i bez naknadne premjerbe dobio cjelokupnu drvnu masu.


U udaljenim i slabo otvorenim predjelima Šumarije Brinje (Runjavica
Pišćetak) na dražbu je stavljena približna (aproksimativna) količina građe jele
i bukve uz iskličnu cijenu za jedna kubik svake vrste drveta, ali uz naknadnu
premjerbu izrađenih količina.


Postignute su dosta različite cijene, ovisno o udaljenosti od pilane odnosno
željezničke stanice. Tako je postignuto:


— za jelovu oblovinu — 95 din./m:! u predjelu »Kozarac« (Šumarija
Gomirje) i 120 din. u Zarinu Šumarije Brinje, dok je u predjelima »Runjavica
«, »Pišćetak« i »Zrnić Poljana« Šumarije Brinje postignuto svega 40 din.
za 1 m3 jelovine,
— za bukovu oblovinu postignuto je u Gomirskoj Kosi pod Kamačnikom
Šumarije Gomirje 135 din/m3, a u Runjavici, Pišćetku i Zrnić poljani oko 20
din/m3.
U predjelu »Kucaj« i Vrh Ponikve Šumarije Ogulin za bukovu građu i
ogrijev postignuto je prosječno po 37 din/m3, dok je u Humcu Šumarije Plaški
za bukov ogrjev plaćeno 18 din. po m3.


Zanimljivo je spomenuti da već tada ima zabilježbi o pojavi motornih
pila sa lancem za rezanje (Šl 1923. str. 606.) kao i o stroju za obaranje i pre




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 193     <-- 193 -->        PDF

rezivanje stabala sa lisnatom pilom (Š. L. 1923. str. 608.). Na našem području
međutim sječa i izrada drvnih sortimenata vršila se ručno sve do pojave jednoručnih
motornih pila 1960/61. godine.


Ing. Z. T u r k a 1 j opisao je 1926. godine oruđa, kojima se vršila sječa
i izrada u područnim šumama.


Iz dostupnih podataka — oglasa dražbi vidi se, da su se i poslije prvog
svjetskog rata mnogobrojne pilane snabdjevale oblovinom kupovinom drvne
mase na panju. Ogulinska imovna općina oglasila je 1928. godine prodaju
samo 42.700 m3 oblovine, — već se osjećala nadolazeća ekonomska kriza. Poslije
1930. godine vjerojatno se većina pilanara snabdjevala potrebnom oblovinom
po Zakonu o zaštiti domaće drvne industrije, a dio kupovinom izrađene
oblovine u vlastitoj režiji državnih šumarija.


Po napisu prof. dr. Vajd e »Uzroci bespravne sječe i njihovo uklanjanje
« na ogulinskom je području početkom 1941. godine postojalo 38 pilana:
13 parnih za 20 punih jarmača i 25 pilana na vodeni pogon sa 27 venecijanera.


Profesor je ocjenio da bi za podmirenje svih potreba u drvu ogulinskog
područja trebalo:



za podmirenje kapaciteta pilana 102.000 m3 neto oblovine

za podmirenje lokalnih potreba građe 30.000 m3 neto oblovine

za podmirenje lokalnih potreba
u ogrjevu 90.000 m3 neto bukve
Ukupn o
222.000 m3 netto mase


Sveukupno je trebalo osigurati 314.000 m3 brutto mase od čega 50"Vo četinjača.
Po prof. dr. Vajd i etatne mogućnosti područnih šuma bile su jedva
50*/« potrebne količine. To je dakako bila mogućnost samo otvorenih šuma.
jer potencijali cijelog područja, uz potpunu otvorenost, mogu podmiriti gornje
potrebe.


Kao otežavajuću okolnost za očuvanje šuma prof. dr. Vajda spominje množinu
trgovaca drvom — njih 40-ak, koji su samo 1940. godine otpremili u inozemstvo
oko 1.000 vagona ogrjevnog drva, dobrim dijelom nelegalno stečenog.
I pojedini privatni pilanari na sličan su način osiguravali dio potrebne
oblovine za svoje pogone. Kako piše dr. Vajda, seljak je u najviše slučajeva
bio neposredan izvršilac šumskih šteta, ali je jednako ili više trebalo kažnjavati
izrabljivače njegova siromaštva — pilanare i trgovce drvom.


Iskorišćivanje šuma u promatranom razdoblju pokazuje velika kolebanja
u sječenim količinama, premda je očita tendencija sve veće potrebe i potražnje
za drvnim proizvodima povećanjem stanovništva i njegovog standarda,
uporabne vrijedosti drva te konjukture na vanjskim tržištima.


Razvoj pilanarstva, njegov polet ili stagnacija, pratio je polet odnosno nazadovanje
korištenja šuma. No mogući etat šuma nije nikada bio iskorišten u
potpunosti. Uvijek je manjkalo sredstava za otvaranje šuma a privatnik, čiju
je dobit osiguravao šumski radnik i kirijaš teškim i jeftinim radom, gradio
je samo najnužnije prometnice. Stoga smo u poratnim godinama naslijedili
toliko neotvorenih šuma — prašuma, te je nedovoljna otvorenost šuma i danas
glavni razlog nepotpunog korištenja šuma.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 194     <-- 194 -->        PDF

3. OD 1945. GODINE DO DANAS
Da je bogatstvo ovih šuma bilo veoma primamljivo potvrđuje i činjenica da
spadamo u red rijetkih zemalja i krajeva u svijetu za koje su već 1760. godine
izrađene karte koje su prikazivale šumsko bogatstvo, a 1765. godine izrađen
je Zakon o iskorištavanju šuma koji je svakako imao za cilj uspostaviti potpunu
kontrolu Bečkih vojnih i trgovačkih krugova nad sječom i prodajom
drveta.


Razumljiv je tadašnji interes za ovaj zeleni rudnik jer su se mnogi trgovci-
poduzetnici vrlo brzo i lako bogatili. Evo kako je to bilo na primjeru
proizvodnje pepeljike (potaša, luga) što se na početku najviše spominje. Iz
pepeljike koja se dobivala palenjem drveta (osam do dvanaest prm drveta
davalo je jedan centili 100 kg pepeljika) na licu mjesta se izgrađivala pepeljika
(lug) kao nezamjenjivi elemenat za proizvodnju stakla, sapuna i boja. 1829.
godine zabilježeno je samo u Ogulinu 13 koliba sa koti ovima za dobivanje luga
i proizvedeno 1.178 centi potaše. Za dobivanje jednog centa potaše zakupac je
platio pukovniji za drva 2 forinta i 40 krajcera. Troškovi proizvodnje i prevoza
iznosili su 5 forinti i 50 krajcera. Prodajna cijena bila je 11 forinti što znači
zarada od 3,5 forinta po centu. Još veća zarada ostvarila se je na proizvodnji
i trgovini francuskim dužicama koja je evala tih godina.


Za sječu stabala potrebnih za 1000 komada dužica zakupac je platio 12
forinti, radnici su za svoj posao dobili 6 forinti, prevozni troškovi iznosili su
25 forinti, dok je prodajna cijena 1000 komada francuskih dužica u Senju
bila 170 forinti.


Sigurno da su poslovi sa piljenom građom i kasnije sa još traženijim željezničkim
pragovima bili još unosniji, većeg obima i većih profita.


Od unosnih zarada i profita gotovo ništa se nije davalo za unapređenje
i olakšanje rada u šumi, uvjeti rada u šumi ostajali su vrlo teški. Kako u
ovom kraju nije bilo drugih izvora zarade ponuda radne snage u šumarstvu
bila je dobra, što je išlo u prilog poduzetnicima i zakupcima. Sve do
oslobođenja zemlje 1945. godine iskorišćivanje šuma karakteriziraju ovakva
obilježja.


Napredak tehnike i tehnologije, znatno povećava upotrebu i preradu drva
uvjetuje i snažni razvoj trgovine drvom, a trgovina i promet ne idu bez dobrih
puteva i saobraćajnica. Glavni saobraćajni pravci našim područjem imali su
osnovni cilj povezati interese trgovačkih centara u Mađarskoj i Austriji sa
Jadranskim morem. Posebno su poslovi sa šumom postali interesantni i unosni.
Glavni pravci su krajiška prometnica, kasnije nazvana Jozefinom, koja
je povezivala Karlovac sa Senjom i Karlobagom preko masiva Velike Kapele,
izgrađena je još 1779. god., te prije izgrađena cesta, zvana Karolina, koja je
preko Mrkoplja povezivale Karlovac sa Sušakom. Obje te ceste bile su povezane
od Karlovca do Zagreba sa cestom koja je još 1750. godine bila proširena i
obnovljena. Interensatno je spomenuti da je prvi projekt za željezničku prugu
sa konjskom vučom bio rađen od Siska preko Bandinog sela do Josipdola kako
bi se trgovina i promet robom mogao odvijati dalje prema moru postojećim
cestama preko Kapele. Znači, brzo se pokazalo koliko su ovi saobraćajni pravci
bitni, a postojeće saobraćajnice nedovoljne, pa će Beč i Pešta naći računicu
da grade modernu žerljezničku prugu prema Sušaku, odnosno Rijeci (1873)
i prema Splitu (1918).


500




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 195     <-- 195 -->        PDF

Iznos celuloznog drva — g. j . »Bulcovača«.
Snimio: B. Pešut


Prema tome veliki interes, a i velike šanse za brži razvoj ovog kraja objektivno
su postojale u to vrijeme, ali eksploatotorska politika Austrije i
Mađarske nije dozvoljavala da veći dio ogromnih profita i kapitala ostane na
ovom području. Posebno su šume van glavnih prometnih pravaca ostale potpuno
zatvorene i zapuštene, pa ni epohalna tehnička otkrića, potput otkrića
parnog stroja i benzinskog motora, nisu dospijevala dalje od glavnih prometnica
i prvih pilana na parni pogon. Težak i nepristupačan teren, neotvorenost,
sigurno da su još jedan od jakih razloga uz gore spomenute razloge, da se
u šumi, na šumskim radovima dugo ništa ne mijenja i da se ne događa ništa
što bi olakšalo teške radove i mukotrpan život ljudi ovoga kraja. Ono što je
tada učinjeno trebalo je samo da olakša i ubrza trgovinu i stjecanje profita
sve traženij im proizvodima od drva, drvnom građom, daskama, tupcima, pragovima
i slično.


O primjeni tehnike, o mehanizaciji radova u šumi u to doba ne može se
govoriti jer je praktički nije ni bilo. Tek poslije Drugog svjetskog rata pokazala
se sva neminovnost za brže i jače otvaranje šuma šumskim prometnicama,
a po tim prometnicama su onda brzo zatutnjali kamioni, traktori, dizalice.
Velike potrebe za drvom u doba obnove i izgradnje nakon II. svjetskog
rata ubrzala su sva ova zbivanja i promjene u šumarstvu. Prva sredstva tehnike
i mehanizacije stižu kao pomoć ili su nabavljena i kupljena, a potječu
iz SAD-a i Kanade. Primjena te tehnike koja je bila rađena za sasvim drugačije
uvjete nego što su kod na , nije svuda odgovarala niti je mogla dati
dobre rezultate, ali je ona odigrala ogromnu ulogu u uvođenju mehanizacije
u šumu i razvijanju svijesti šumarskih i drugih stručnjaka, da je bez nove


501




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 196     <-- 196 -->        PDF

tehnike i tehnologije nemoguće ići dalje i da nema povratka na staro. Jedini
put je bio potražiti adekvatnu i primjenjivu tehniku tehnologiju, a ona"j se
upravo u punom zamahu rađala i razvijala u većini evropskih zemalja sa
sličnim uvjetima kao i kod nas.


To je bio period snažnog napretka mehanizacije u šumarstvu ne samo
na ovom nego i na svim drugim područjima, a pravo rješenje očekivali smo
iz jedne srednjevropske zemlje sa problemima i uvjetima u šumarstvu sličnim
našim.


U otvaranju šuma, u primjeni i uvođenju mehanizacije na transportu
drvnih sortimenata iz šume do ceste i kamionskog puta učinili su više oni koji
su bili bogatiji, organiziraniji i kadrovski bolje opremljeni.


Na našem području odmah poslije II. svjetskog rata iskorišćivanje šuma
vrše posebna šumsko industrijska poduzeća (SIP), a kasnije drvno industrijska
poduzeća (DIP-ovi); ostali poslovi u šumarstvu bili su odvojeni od iskorišćivanja.
Do 1960. godine šumske ceste građene su isključivo ručno bez upotrebe
mehanizacije, sječa u šumi obavljana je također ručnim pilama, a pokušaj
uvođenja dvoručnih motornih pila marke »DOLMAR« s kojima je moralo
raditi najmanje dva radnika i koje se pokazale vrlo nespretne i nepodnesne
za naš teren doživio je brzo neuspjeh.


Privlačenje drva iz šume obavljalo se je uglavnom animalnom, konjskom
vučom. U ovoj najtežoj i najskupljoj fazi rada na iskorišćivanju šuma, prvih
godina poslije rata počinju se primjenjivati traktori-gusjeničari, CATERPILAR
D4, američkog porijekla koji su bili opremljeni jakim i kvalitetnim vitlom.
Oni su mogli privući i najteže trupce iz najtežih terena na udaljenosti i do
100 i 120 metara što do tada nije bilo moguće učiniti ni sa najboljim konjima.
Ovi su traktori zbog svoje kvalitete i .snage dosta dugo i uspješno radili na ovom
području. Prvih osam komada takvih traktora stiglo je 1948. godine,
a neki se zadržali u upotrebi sve do 1967. godine. To je bio ujedno jedini traktor
koji je bio uspješno upotrebljavan na izvlačenju trupaca iz šume. Zajedno
s njim počele se primjenjivati dvije stabilne šumske žičare »Wyssen«,, te jedna
žičara za transport prostornog drva »LASSO-CABEL«. Dvije žičare »VISEN«
izvlačile su oblovinu na udaljenosti od 1200 metara, ali se ubrzo pokazalo da
za naš način gospodarenja šumama, preborno gospodarenje, te duga i skupa
montaža i demontaža tih žičara kao i niz drugih tehničkih i tehnoloških problema
vezanih za njihov rad, neće za nas odgovarati te se ove žičare napuštaju,
možda ipak prije nego što je to bilo za očekivati i što se je to trebalo dogoditi.


Kasnije se je naime pokazalo, da bi iskustva stečena sa ovim prvim žičarama
trebala i mogla biti bolje iskorištena u primjeni novih laganijih i tehnički
savršenijih žičara, koje su na našem teškom terenu i za našu otvorenost
šuma trebale i mogle odigrati veću ulogu, kao što je to bio slučaj u Austriji,
Italiji i Čehoslovačkoj.


Točnije podatke o radu prvih traktora i žičara, o učinku, cijenama i slično
na žalost ne posjedujemo. Za čitavo to vrijeme do 1980. godine, pa i nekoliko
godina kasnije, nije bilo drugih sredstava mehanizacije u šumi, a uz primjenu
ove o kojoj je bilo riječi još uvijek se oko 60 do 80%» drvnih sortimenata iz
šume transportiralo konjima za vuču i samaricom za iznos prostornog drva.
Godine 1964. novo osnovano Sums´ko gospodarstvo »Ogulin« u čiju djelatnost


502




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 197     <-- 197 -->        PDF

Utovar trupaca 70-tih godina.


Snimio: J. Luić


sada spada iskorišćivanje šuma raspolaže sa 64 para konja koji su u brigadama
bili raspoređeni po šumskim radilištima i sa kojima se zvlačila u prosjeku oko
50 000 kubika trupaca godišnje i bez kojih je bilo neizvedivo izvršenje planskih
zadataka. Ostali dao oblovine i drvnih sortimenata transportirali su privatni
kirijaši, a prostorno drvo u cijelosti izlazilo je pomoću samarskih konja iz
Bosne.


Najbrojnija i najjača sredstva mehanizacije bila su angažirana na cestama,
to su bili kamioni za prevoz i samohodne kamionske dizalice. Samo neposredno
poslije rata 1946, 1947. i 1948. godine mogle se još vidjeti kolone zaprežnih
kola sa konjima kako se polagano spuštaju prema pilanama u Ogulinu,
Josipdolu i Haškom. Njihovu ulogu ubrzo preuzimaju kamioni marke
»RENAULT«, »FIAT« I »TATRA«. Oblovina na kamione utovara se ručno,
grupama tovaraša, ali i sa samohodnim dizalicama »JONSON« i »COLES« koji
su vrlo uspješno obavljale samo dio ovih poslova jer ih nije bio dovoljan broj.
Prostorno drvo se utovarivalo isključivo ručno i još dugo vremena predstavljat
će jedan od najtežih poslova.


Iako ne raspolažemo s podacima o radovima, učincima, korišćenju mehanizacije
u tom vremenu, o prisutnosti privatnih kirijaša, samarice i slično, nema
dvojbe da je tada i sa onakvom mehanizacijom, kadrovima i radnom snagom
obavljan vrlo velik zadatak. Obim planske proizvodnje od 1957. do 1961.
godine iznosio je:




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 198     <-- 198 -->        PDF

1957. g.
1958. g.
1959. g.
1960. g.


četinjače


89 000
80 000
79 000
78 000


listače


207 000 m3
129 000 m3
120 000 m-!
118 000 m3


Organiziranjem ŠG Ogulin 1961. godine, i u godinama koje slijede, značajno
se počinje mijenjati stanje u šumarstvu, posebno u pogledu primjene i
uvođenja mehanizacije u gradnji šumskih komunikacija, sječi i izvlačenju iz
šume. Sigurno da promjene nisu samo posljedica nove organizacije nego i nastupanja
novog vremena za šumarstvo. Razdoblje između 1961. i 1970. i dalje
je vrijeme kada se naša zemlja značajnije otvara prema svijetu, pa su i potrebe
i mogućnosti znatno drugačije i veće. Konačno, to je vrijeme kad se
posebno u šumarstvu Evrope događaju vrlo značajne promjene u pogledu
primjene i korišćenja tehničkih sredstava i sredstava mehanizacije.


Kao najvažnije, definitivno i uspješno se rješavaju pitanja rada na sječi
i izradi u šumi uz upotrebu i korištenje jednoručnih laganijih i upotrebljivih
motornih pila. 1961. godine iz ŠG OGULIN odlazi na prvi tečaj, koji je održan
u Corkovoj uvali (»Nacionalni park »Plitvička jezera«), jedan šumarski
inženjer i pet radnika sjekača.


Na tečaju se savladavala tehnika rada rukovanja i održavanja jednorukih
motornih pila BLK i STIHL — contra. Nakon njihovog povratka nabavljeno
je prvih jedanaest takvih motornih pila koje su raspoređene po Šumarijama.
Na jednu motornu pilu i jednog rukovaoca sa tom pilom potrebno je
još 5—7 i više radnika koji dorađuju i izrađuju drvne Sortimente. U početku
su radnici uglavnom nepovjerljivi i još uvijek ljubomorno čuvaju svoje »amerikanke
«. Uskoro se međutim nabavlja veći broj motornih pila, proizvođači
motornih pila usavršavaju svoj proizvod, mijenja se organizacija rada sa motornom
pilom i ona postaje definitivno nezamijenjiva alataka za sječu u šumi.
Iako u procesu korišćenja motorne pile još uvijek ima prostora za nova unapređenja
i u tehničkom i organizacionom pogledu ipak možemo smatrati da
je ovaj proces uspješno završen.


Kao i na drugim područjima tako i na našem često je mijenjan tip motorne
pile što je ovisilo o raznim utjecajima i faktorima. Osim proizvođača
SR Njemačke STIHL značajnije su bile prisutne pile PARTNER i HUS QUARNA,
a samo kraće vrijeme i neke druge kao što su MC COLUK, da bi se konačno
učvrstio STIHL sa svojim kooperantom Kordun u Karlovcu čije su motorne
pile danas kod nas isključivo u upotrebi.


Primjena i uvođenje mehanizacije za izvlačenje drva iz šume do ceste
bila je znatno teža i sporija nego mehanizacija sječe. Uz već spominjani traktor
gusjeničar CATERPILAR-D4 pokušavalo se s domaćim poljoprivrednim
traktorom gusjeničarom BNT. 1965. godine nabavljena su takva dva traktora
koja su mogla raditi samo u povoljnijim terenima, Nakon dvije godine odustalo
se je od njih ali smo i dalje smatrali da osnove mehanizacije na izvlačenju
treba da predstavljaju domaći traktori. Naša industrija traktora proizvodila je
samo poljoprivredne traktore pa su na te traktore dodavani razni priključci
za šumske radove. U tom pogledu ogulinski šumari su bili dobro povezani i




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 199     <-- 199 -->        PDF

surađivali sa kolegama iz Slovenije. Tada se pokušava s traktorima točkašima
FERGUSON-35 koji su bili opremljeni jednodobošnim ili dvodobošnim vitlom,
priključnom opremom, zaštitnim daskama na hidrauliku, opterećen prvi kraj
i tako dalje, sve u cilju da bi što uspješnije mogao obavljati radove na privlačenju
i izvlačenju trupaca. Sedam tih traktora nabavljeno je i radilo je
u razdoblju 1963—1967; obavljali su dio zadataka na izvlačenju, ali su ipak
najviše bili predmet promatranja i razmišljanja u očekivanju nečeg novog,
što se pripremalo i trebalo dogoditi.


Nabava traktora za vuču trupaca (oblovinc)


5
(8 0>
SS
ü9"5 Ö
S0ü
o0
o
CO
E-i
MhJ
i-*
CO
H
gJ
a
o
a rsa
fH
i—l
owÖ
U «
P H CO
H i
b 1
03
W
P3<
Hfo
H O
2 2» 7-> 3sž P< o O ü p
oL
w5
1963 2 2
J967 5 5
1970 1 1
1972 1 1
1973 5 5
1976 2 2
1977 4 4
1978 8 8
1979 11 11
1981 5 1 3 9
1982 2 1 3
1983 3 5 8
1984 1 1
1986 1 3 4
1987 1 1
UKUPNO 6 30 8 8 3 7 2 1 61


Stanje motornih pila na dan 31. 12. 1986. godine
RJ Isikor. šuma OOUR Uzgoj
Plaškd 50 7
Ogulin 29 5
Jasenak 30 Husq 3
Drežnica 32 1
Josipdol 31 5
RZ 1
UKUPNO 173 21




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 200     <-- 200 -->        PDF

Takmičenje šumskih radnika Hrvatske kod jezera Sabljaci, 1972. g.
Snimio: J. Rožan


U Šumariji Ogulin, predjel »Tisovac«, 1967. godine radi demonstracije, prvi
put smo vidjeli jedan specijalni traktor za radove u tropskim šumama i prašumama,
proizvode više francuskih tvornica pod nazivom SAVIEM. To je bio
traktor točkaš sa pogonom na sva četiri kotača, izuzetno snažan, opremljen
jakim vitlom i hidraulikom, ali preglomazan i prevelik za naše šume i šumske
vlake te loš teren. Uz to cijena takvih traktora bila je tako visoka da se nije
mogla ni približno uklopiti u cijene i troškove s kojima smo mi računali, pa
taj traktor nije dalje dospio od demonstracija. Međutim, pristup k rješavanju
ideje o specijalnom šumskom traktoru koji smo tada susreli ponovo će se javiti
kada se pojave novi specijalni zglobni šumski traktori, TIMBERD2EK i
D20N DIR iz Kanade, KOKUN iz Švedske, TRI FARMERi konačno LKT iz
Čehoslovačke, traktor koji je sada najviše u primjeni kod nas. Izgledalo je da
više nema dileme: šumski zglobni traktor je prihvaćen i postao uobičajeno
sredstva za izvlačenje oblovine, njegove su tehničke mogućnosti velike i može
obavljati većinu zadataka na radovima vuče i privlačenja. Njegova primjena
u šumi postaje neminovna između ostalog i zato, što su se sve teže nalazili
konji i kirijaši za vuču, što se mijenja tehnologija u kamionskom transportu
i preradi drva a posebni uvjeti predstavljaju ekonomski parametri i računica
koja ide u prilog rada sa ovim taktorima.


Kao i drugi, krenuli smo tim putem i na radovima privlačenja i izvlačenja
drvnih sortimenata glavnu snagu predstavljaju zglobni traktori. Za njihov rad
potrebne su dobre šumske vlake, solidna stručna priprema rada, kadrovi i do


506




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 201     <-- 201 -->        PDF

bra organizacija, servisna služba i održavanje, što sve skupa nije bilo
uvijek lako uskladiti. Proces uvođenja i korišćenja mehanizacije na radovima
izvlačenja još uvijek traje i nije dovršen, a prisutni su i novi problemi.
Uz nužnu izgradnju znatno više odgovarajućih šumskih vlaka za rad sa
ovim traktorima, temeljitu stručnu pripremu svih faza rada i disciplinirano pridržavanje
tih odredbi, u posljednje se vrijeme veoma značajno nameće problem
šteta u šumi na stablima, podmlatku itđ.., prilikom rada ovih traktora,
što uz ostale utjecaje znatno ugrožava naše šume. Zaštita i mjere protiv šteta
predstavljaju novo područje vezano za korištenje mehanizacije u šumi s kojima
će se morati nadopuniti opravdana nastojanja da se poveća učinak i korišćenje
šumskih zglobnih traktora.


Najveći broj traktora i najjače korišćenje mehanizacije u šumi događa
se kod nas u razdoblju 1977—1982. godine što je vidljivo iz priloženih tabela.
Učinci po jednom traktoru kreću se u našim uslovima od 2550—4050 kubnih
metara godišnje. U posljednjih nekoliko godina veliki interes za traktore pokazali
su nekadašnji kirijaši, privatnici, koji su nabavili takve traktore pa
danas predstavljaju značajnu snagu na izvlačenju drvnih sortimenata, ali za
nas i novi problem vezan za planiranje radova, pripremu i primjenu svih mjera
i odredbi koje moramo postaviti da se šuma i priroda ovog kraja očuva od
sve češćeg i većeg ugrožavanja i oštećenja.