DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 226     <-- 226 -->        PDF

LOVSTVO


Petar NE2IČ* i Milan SALOPEK**


1. LOVSTVO DO 1945. GODINE
U davnoj prošlosti kao i danas u primitivnih plemena čovjek je živio od
lova divljači i ovisio o uspješnosti lova. Razvitkom društva lov pomalo gubi
tu osnovnu osobinu, da bi raslojavanjem društva vladajuće klase lovile za
razonodu prisvajajući pravo lova za sebe, a uskraćujući ga potlačenim društvenim
slojevima. Tako je bilo i u nas. Lov je smatran pravom vladara,
ali su u srednjem vijeku smjeli loviti i plemići pa, čini se, i kmetovi na posjedima
svojih velikaša. Međutim kako su pojedini kmetovi bili toliko obuzeti
lovom, da su zanemarili osnovnu dužnost — obradu zemlje — te je kralj
Vladislav 1504. g. zabranio lov kmetovima i seljacima. Seljacima je dopušteno
loviti jedino grabežljivu zvjerad.


U »Urbaru«, kneza Bernardina Frankopana iz 1486. godine spominju se
podložnici koji služe kneza u lovu i uzgajaju lovne sokolove: u Jesenici Bartolptičar,
drugi ptičar spominje se u Zagorju, a u Dražici (Salopeki), radi krznar.


»Instrukcijom« za šumare iz 1765. g. u svih c. kr. vojničkih šuma u Karlovačkom
generalatu zabranjen je lov i ribolov točkom 14: »Nitko, pa ni
šumar, ne smije loviti ni ribariti u šumama i u bregovima se nalazećim vodama
i lovištima osim samo onaj koji se glede prava lova ili ribarenja može
iskazati zakupnim ugovorom sklopljenim s c. kr. ratnim komisarijatom. —
Lugari i čuvari šuma imadu budno paziti, da pastiri i ini zločesti ljudi ne bi
po dosadašnjem običaju vadili gnijezda i jaja tetrijeba, lještarki i kamenica,
jer se time divljač iskorjenjuje i uništava. Ako se pri tom uhvati, ima se uhititi
i predati najbližem zapovjedniku pukovnije da ga kazni.« No u stvarnosti
vjerojatno se nije tako strogo postupalo, pa su krajišnici kriomice lovili.


Godine 1848. promjenjeni su odnosi i u lovu. Lov je postao svakom slobodan,
no ta se sloboda zlorabila, te je u nekim krajevima pojedina divljač
sasvim istrijebljena. Da bi se lovni odnošaji sredili, izdana je 1859. g. »Privremena
uredba o lovu«, kojom se vlastelinu potvrđuje pravo lova u lovištima,
koja su do 1848. g. po tada važećim propisima, bili izlučili i za sebe
zadržali.


Ostale površine trebale su županijske vlasti razdijeliti u lovišta i dati
u zakup na 5—10 godina. Ovom uredbom uvedena je također lovostaja za
korisnu divljač.


*) Petar Nežić, dipl. inž. šum. u m., Ogulin, JNA 2 — prvi dio.
**) Milan Salopek , šum. tehničar, referent za lovstvo OOUR-a za uzgoj
i zaštitu šuma Ogulin — Drugi dio.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 227     <-- 227 -->        PDF

Medvjed, ostreljen 1987. g.


Snimio: B. Pešut


No na Ogulinskom području kao dijelu Vojne krajine lovni odnosi nisu
se vjerovatno bitno mijenjali sve do razvojačenja Vojne krajine. Tu privremenu
uredbu zamjenio je 1870. g. novi lovni zakon, no koji je bio vjerojatno
manjkav, jer se 1888. g. u Šumarskom listu raspravlja o novom zakonu, koji


je i donesen 1893. g. .


Godine 1875 uveden je porez na lov i lovne puške, a uvedene su i lovne
karte Cijena lovne karte bila je visoka - 12 forinti godišnje, dok su zakupnine
niske, često ne mnogo više od cijene lovne karte. Kako svjedoci J. M.
(SI 1888 g str 88), lovne prilike u Ogulinu bile su vrlo lose. Kako bi se
lov barem donekle zaštitio i pridigao, osnovano je 1887. g. u Ogulinu lovačko
društvo koje je uzelo u zakup »Obćinska lovišta u kotaru Ogulinskom, u sve




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 228     <-- 228 -->        PDF

inu 17 četvornih milja, a plaćalo je godišnju zakupninu od 14 forinti«. Svota
je niska, no pisac smatra da ipak nije premalena za lovište u kom skoro ništa
nema. »Ljudi kao da neznadu za zakon o lovu i lovostaji«, piše i dodaje: »Još
se pričinjaju kao da divljač nije pravo ničija, već onoga tko ju božji gdje i
kad stigne«. Nismo našli podataka o vršenju lova u državnim šumama, no
po nekim nagovješajima u njima je slobodno lovilo šumarsko osoblje sve
do 1897. g. Godine 1893. (Lovačko ribarski vjesnik, str. 14), održana je u Gospodarskom
uredu Imovne općine Ogulin dražba o zakupu 26 lovišta ukupne
površine oko 100.000 kj. područja Imovne općine Ogulin i to: devet lovišta
Šumarije Plaški, devet lovišta Šumarije Ogulin i devet lovišta Šumarije Brinje.
Kotarska oblast u Novom Vinodolu dražbuje 1894. g. lovište Upravne općine
Drežnica površine 10.804 k. jutra. Nema podataka o dostalcima i postignutoj
cijeni. Obzirom na broj lovišta dostalci su pojedinci ili manje grupe
lovaca. Čini se da u općini Ogulin nisu u to vrijeme izlučena općinska lovišta.


No, Kotarska oblast u Ogulinu (L. R. vjesnik, str. 72), dražbuje 1897. g.


lovišta Modruš, Tounj, Dubrave, Plaški, Gomirje, Oštarije i Generalski Stol


a malo zatim Gospodarski ured Imovne općine Ogulin dražbuje lovišta Šu


marija Ogulin, Plaški, Drežnik i Brinje. Dostalac kotarskog lovišta u Ogulinu


nije postalo lovačko društvo (Lovačka udruga), već grupa obrtnika, našto


je lovačka udruga pokrenula spor zbog nepravilnog dražbovanja i visoke is


klične cijene. Vjerovatno se ta lovačka udruga raspala 1897. g., jer je 1899. g.


(L. R. V. str. 93), osnovana »Lovozaštitna udruga« za Ogulin i okolicu, ali se
ona kasnije ne spominje.
Gospodarstveni ured Imovne općine Ogulin pristupio je 1893, g, »Hrvatskom
društvu za gajenje lova i ribolova« kao podupirući član. Iz kasnijih
podataka proizlazi, da su službenici Gospodarskog ureda zakupljavali lovišta
Imovne općine Ogulin, dok lugarsko osoblje nije smjelo loviti plemenitu
divljač.


Službenicima pak državnih šumarija bilo je 1897. g. (R. L. V., str. 140),
zabranjeno uzimati u zakup državna lovišta i biti članovima lovačkih društava.
Bilješka kaže, da su lovački odnošaji u državnim lovištima dosta primitivni.
Međutim 1898. g. donesena je Uredba o državnim lovištima i vladanju šumarskog
osoblja u lovu te čuvanju i zaštiti divljači. Državna lovišta podjeljena
su u četiri skupine:


a) lovišta dana u zakup,


b) lovišta rezervirana za erar,


c) izlučena lovišta za državno šumarsko osoblje,


d) površine za zakup


Divljač iz lovišta pod točkom b i c pripada državnom eraru i o njima vodi


brigu šumarsko osoblje. Šumarski činovnici mogu loviti u lovištima pod b i c
samo psima slijednicima vođenim na uzicu. Iznimno u poljima bio je dopušten
lov prepeličarima. Šumarsko osoblje bilo je dužno paziti na zvjerokradice i
tamaniti grabežljivce, a nađenog medveda u brlogu dojaviti ministarstvu u
Budimpešti. Lovnina od divljači koju gost ubije pripada šumaru, a koža grabežljivaca
lovcu, osim krzna risa, medvjeda i vuka.


Krug građana koji se legalno i organizirano bave lovom svakako je ograničen.
No zato je krivolovstvo veoma rašireno, kako proizlazi iz tužaljki lo


534




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 229     <-- 229 -->        PDF

vaca o praznim lovištima. A. K. u »Lovačkim crticama iz Kapele«, (Š. L. 1895.
str. 255 do 259) kaže, da bi srna bilo dovoljno, da ih ne tamane zvjerokradice
i vuci. A. K. obrazlaže dalje, da zvjerokradice potječu još iz vremena Krajine
kad je pušku nosio i lovom se bavio tko god je htio te da im lov od davnih
vremena u krv prešao. U Lovačko-ribarskom vjesniku (1906. g. str. 9). stoji,
da su se zvjerokradice toliko osilile da vrše javne hajke na srneću divljač.
Zaštita lovišta bila je očito na niskom stupnju, premda ima podataka da su
lugari kao Dane Brajdić iz Modruša, uhvatili zvjerokradice na djelu (L. R. V.
1906. str. 9)


O uzgoju divljači u ovom periodu nismo našli podataka, a oskudni su
izvještaji o načinima i uspjesima odstrela divljači. Jedino o lovu na medvjede
ima više bilježaka u Lovačko-ribarskom vjesniku i Šumarskom listu, posebno
između 1887. i 1910. godine. Medvjed se lovi »potražice«, u brlogu, premda je
poznato i hajkanje. Lovci su većinom domaći ljudi, često šumari ali i lugari
i pastiri, koji za slučajnih susreta ubiju medvjeda. Medvjed nije bio zaštićen,
nego je smatran štetočinjom kao i vuk te se za njegovo krzno dobivala nagrada.
Od odstrela nije bila pošteđena ni medvjedica, makar imala i mladunčan.
Lov potražice bio je naporan, jer je za medvjedom trebalo hodati
po visokom snijegu i više dana, kako navodi J. M. u Šumarskom listu 1888,
opisujući lov na Bijelim stijenama i Ostrožici. Vrijednost ondašnjeg medvjeda
kao lovačkog trofeja možemo ocijeniti i po tome da je u lov dolazio i austrijski
nadvojvoda Leopold Salvator a krzno medvjeda, kojeg je ubio na Serezištu,
bilo je izloženo na Lovačkoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. Lov medvjeda
dočekom tj. na čeki nigdje se ne spominje u tim zapisima. Preživjelu mladunčad
odstreljenih majki redovno su preuzimali šumari i lovci, odhranili ih
i predavali zološkim vrtovima.


Medvjedi su gubili život i od sjekire. Tako je mladić Miloš Šumonja početkom
1901. godine sjekirom ubio medvjeda koji ga je napao nakon što ga
je digao iz brloga, a Janko Puškarić iz Zagorja podno Modruša sjekirom je
ubio medvjedicu koja mu je prethodno raskidala tri ovce. Neoprezni medvjedi
stradavaju i od vlaka, kao npr. 1898. godine, kada je kod tunela Gomirje
stradao medvjed težak 225 kg.


O lovu na vukove na srneću i drugu divljač do Z. Turkalja, u ovim krajevima
malo se pisalo, kao da je taj lov bio nešto obično, svakodnevno i neza-<
nimljivo za širu javnost.


Vukova je tada bilo mnogo više nego li danas i činili su dosta štete, posebno
na srnećoj divljači. Vukovi se obilato razmnožili poslije prvog svjetskog
rata, pa Z. Turkalj u Šumarsko listu 1923. godine izražava bojazan, da će
u Ogulinskom kraju posve nestati plemenite divljači. Kao uzrok velikom
broju vukova Turkalj smatra brojna stada koza po općinskim pašnjacima i
šikarama, koje daju obilnu hranu vukovima. Vukovi su napadali i pse, a u
predjelu Kucaj povrh Ogulinskog Hreljina četiri vuka razderala su i pojela
medvjeda.


Od visoke divljači jedino je bilo srna. Prema jednoj bilješci iz 1895. A. K-a,
tada šumara u Modrušu, srna je bilo u znatnom broju. O kvaliteti srneće
divljači govori i činjenica, da je na Lovačkoj izložbi u Zagrebu u veljači 1902,
godine šumar Karmelo pl. Zajc za rogove srnjaka, odstreljenog u šumi Znjidovac
kod Bjelskog, dobio treću nagradu. O stanju srneće divljači zanimiva
je polemika 1910. godine u Lovačko-ribarskom vjesniku između činovnika


535




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 230     <-- 230 -->        PDF

Gospodarstvenog ureda Ogulinske imovine općine, koji su tražili dozvolu lova
na srnjake vrebanjem od 1. travnja, i županijskog šumarskog nadzornika Matizovića,
koji je dokazivao da brojno stanje srna u lovištu Ogulinske imovne
općine ne dozvoljava odstrel. Nakon ugroženosti broja srneće divljači 1923.
godine od vukova stanje se popravlja i Z. Turkalj 1933. godine izvješćuje,
da u lovištu Ogulinske imovne općine štand srna iznosi 300 komada s godišnjim
priplodom od 150 komda i mogućnošću odstrela 30 komada. Broj medvjeda
ocjenjen je s 30 komada s mogućnošću odstrela dva komada. Odstrelna
taksa za srnjaka iznosila je u prosjeku 200 dinara a medvjeda 2000 dinara (ondašnje
vrijednosti).


O prisutnosti i broju divljači u Ogulinskom kraju možemo zaključiti i iz
objavljenih statističkih podataka. Tako je u lovištima Ogulinske imovne općine
1905. godine (prema L. - r. vjesniku 1906. str. 20) odstreljeno:


srna 46 komada divljih golubova 23 komada
zaoeva 60 komada divljih pataka 30 komada
divljih svinja 4 komada lještarki 29 komada
lisica 25 komada prepelica 29 komada
divljihkuna
mačaka 512
komada
komada
trča´ka
šljuka
12 komada
7 komada


Neobično je, da se u toj statistici ne nalazi ubijen ni jedan medvjed ni
vuk, dok je istovremeno u državnim lovištima ubijen jedan medvjed i pet vukova
i samo jedna lisica i jedna kuna.


Prema «-Statističkom godišnjaku« za 1910. godine u općini Brinje i Ogulin
u 29 lovišta ubijeno je:


srnjaka i srna 110 komada divljih mačaka 7 komada
zečeva 546 komada divljih pataka 107 komada
medvjeda 7 komada lještarki — jarebica 48 komada
lisica 77 komada jastrebova 32 komada
kuna 21 komad orlova 11 komada


U statističkim podacima ne spominje se odstrel tetrijeba gluhana iako su
njegova pjevališta zabilježena u navedenim časopisima. Tako su 1893. zabilježena
pjevališta na Smolniku i Bjeloj kosi, a 1911. godine Z. Turkalj opisuje
više pjevališta na području Šumarije Brinje, Modruš i Plaški. Prema istraživanjima
Zl. Turkalja, a rezultate kojih je objavio 1977. godine u Šumarskom
listu, to je posebni soj velikog tetrijeba, jer se razlikuje od normativneg evropskog
tetrijeba te finskog i švedskog soja.


2. LOVSTVO OD 1945. GODINE DO DANAS
Stupanjem na snagu prvih propisa narodne vlasti po završetku rata 1945.
god. regulirani su radovi oko uzgoja divljači, zabrane lovljenja prorijeđenih
vrsta, tamanjenje grabežljivaca, borba protiv krivolova i količina odstrela divljači.
Ovim propisima regulirana su prava vlasništva gospodarenja lovištima.
Tako su izdvojena dva modela lovišta i to:




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 231     <-- 231 -->        PDF

a) lovišta lovačkih društava


b) državna uzgojna lovišta


Opći zakon o lovstvu FNRJ, koji je stupio na snagu 3. 12. 1947. god.,
sadrži opća načela lovstva i obavezna su za sve Narodne Republike. Ovaj Zakon
daje mogućnosti za donošenje posebnog rješenja o stvaranju državnih
republičkih lovišta, kao lovno privredne jedinice koja poprima primarni karakter
privednog značaja, za razliku od lovišta lovačkih duštava koja imaju sekundarni
karakter sportskih lovišta. Temeljom Općeg Zakona o lovstvu FNRJ
donesen je republički Zakon o lovu NRH 19. 10. 1949. godine i tako je uvedena
puna zakonitost o lovištima.


Odlukom Ministarstva šumarstva NRH iz 1948. god. utvrđuju se uzgojna
lovišta koja imaju posebnu namjenu kao lovišta republičkog značaja (buduća
rasadišta krupne divljači). Područja Velike i Male Kapele ovom odlukom određena
su za uzgojna lovišta i dodjeljuju se na upravljanje tadašnjim šumskim
gospodarstvima. Tako je osnutkom Šumskog gospodarstva »Javornica« Ogulin
1949. god. dodjeljeno na upravljanje dio uzgojnog lovišta Velika Kapela i dio
uzgojnog lovišta Mala Kapela u granicama tadašnjeg gospodarenja sa šumama.


Gospodarenje s uzgojnim lovištem usmjereno je na zadaću planiranja,
uzgoj i zaštita plemenite divljači, sprečavanje krivolova i zvjerokrađe, uništavanje
štetočina u lovištu i konačno štednja na odstrelu divljači i izobrazbi
lovnih kadrova. Vrijedno je naglasiti da se u to vrijeme za ovo područje nisu
radili kompletni elaborati osnova gospodarenja, već se primjenjivala uputstva
i okružnica nadležnih organa. Financijski efekti lovišta Kapela (prihodi — rashodi)
bili su približni nuli, rashodi nešto veći od prihoda, što upućuje na važnost
dotacije.


Ukidanjem šumskih gospodarstava koncem 1954. god. ulogu gospodarenja
uzgojnim lovištem preuzimaju područne šumarije kao osnovne šumarsko-
lovne ustanove sa samostalnim financiranjem usko vezane na NO Kotara.
U ovoj reorganizaciji šumarstva služba za lovstvo nije pretrpjela vidne gubitke,
jer je gospodarenje u uzgojnom lovištu ostalo u funkciji istoga osoblja
(planovi i lovna evidencija vodi se kod Šumarija, lugar je u funkciji lovočuvara.
Organom uprave za poslove narodne privrede u djelatnosti šumarstva
i lovstva imenovani su šumarski inspektori pri upravi NO Kotara.


Ovakva organiziranost lovnoga privređivanja u uzgojnim lovištima zadržana
je sve do osnutka RO Šumsko gospodarstvo Ogulin 1960. godine.


Statistički podaci (brojno stanje divljači po vrsti, površine uzgojnog lovišta,
financijski efekti i drugo) u ovom poglavlju nisu obrađeni s razloga nedostatka
pokazatelja u uvidu arhive, to više što je obrađeno područje pripadalo
perifernim zonama uzgojnih lovišta Velike i Male Kapele, a svi raspoloživi
pokazatelji vođeni su sumarno za kompletno područje navedenih lovišta.


Prikaz stanja uzgojnih lovišta za obrađeno područje u poratnom razdoblju
temelji se na materijalima iz literature »Privedni značaj uzgojnih lovišta
NRH« Zagreb 1957. Dr Drage Andrašića.


U osnutku RO Šumsko gospodarstvo Ogulin (1960. god.) djeluje na području
triju općina, Ogulin, Vrbovsko i Otočac (prostranstvo bivše općine Brinje).
Površina ukupnog prostiranja iznosi 160.700 ha, a lovna se prostiru na


60.007 ha ili 37% prostranstva. U registru redovnog poslovanja RO Šumskog


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 232     <-- 232 -->        PDF

gospodarstva Ogulin pored ostalog spominje se lovstvo kao privredna djelatnost
s resorom sistematizacije lovna referada.


Stupanjem na snagu Pravilnika o lovno^privrednim osnovama NN br. 13/67.
pristupa se 1968. god. izradi i donošenju prve lovno-privredne osnove za privredno
lovište koje se prostire i zahvaća suvislo područje dijela Velike i Male
Kapele u granicama područnih Šumarija: Vrbovsko, Gomirje, Ogulin, Josipdol,
Jasenak, Plaški, Brinje i Drežnica. (Elaborat osnove izrađuje inž. Zlatko Turkalj).


Prema podacima u tabl. 1—3. u lovnoprivrednoj osnovi stanje lovišta je
na dan, 01. 04. 1967. god. slijedeće:


KATASTAR LOVIŠTA


Iskaz površina (KL — 1)
Tablica 1.


Red. br. Naziv površina
ha Opaska


1.
Ukupne lovne površine 60007
2.
Površine pod šumama 52194
3.
Livade i čistine 7813
4.
Lovno produktivne 59433
5.
Lovno neproduktivne
(ceste, stovarišta i dr.) 574
II Brojno stanje divljači (KL — 2)
Tablica 2.


Vrsta divljači / kom


Srna Jelen Medvjed D. svinja Tetrijeb Lještarka Opaska
850 100 80 — 136 290
III Lovnogospodarski objekti (KL — 3)
Tablica 3.
Vrst a objekta/ko m


Lov. kuća Lov. koliba Hranilišta Pojilišta Solila V. čeke
10 30 10 60 40


Bonitet staništa lovišta vrednovan je kao srednje dobar do dobar, a po
vrstama za pojedinu divljač utvrđen je: srna III, jelen, zec i tetrijeb IV. bonitetni
razred.


Odstrelni planovi lovišta vrlo su skromni što vodi cilju podizanja fonda
divljači .Tako se navodi primjer u osnovi izvršenje plana odstrela za lovnu
1967/68. godinu: srneća divljač 2 grla i gluhan tetrijeb i kljun, ali se zato od




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 233     <-- 233 -->        PDF

grabežljivaca spominje 15 kom. odstreljenih vukova, što je dokaz prekobrojnog
stanja u prisuću grabežljivaca -— vukova, na štetu plemenite divljači, osobito
srne.


Stupanjem na snagu Zakona o udruženom radu (1976. god.) i osnutkom
OOUR-a, neki dijelovi izdvojeni su iz .suvislog područja privrednog lovišta
Velike i Male Kapele kojim gospodari i upravlja Šumsko gospodarstvo Ogulin.
Tako su izdvojene površine koje se prostiru na dijelu općine Vrbovsko (lovište
Litorić i Bijela Kosa) površine cea 11.000 ha i dodjeljuju na gospodarenje
RO Šumsko gospodarstvo Vrbovsko. Međuvremeno Skupština općine Otočac
svojom odlukom 1978. god. izdvaja površinu lovišta »Miškovica — Mala Kapela
« iz sastava kapelskih lovišta površinu od 7280 ha i dodjeljuje na upravljanje
područnim lovačkim društvima. Promjenom stanja u lovištima Šumskog
gospodarstva Ogulin, svođenjem na gospodarenje u okvirima općinskih granica,
osjetno su reducirane lovne površine, pa time i narušeni programi i cilj
lovnog gospodarenja, što se u negativnom smislu odrazilo na čitavi razvoj lovnog
privređivanja (interes manjeg ulaganja u lovište).


Međuvremeno, odlukom Skupštine općine Ogulin 1979. godine osnovano
je lovište »Veljun« u površini 2340 ha, koje se dodjeljuje na upravljanje i gospodarenje
Šumskom gospodarstvu Ogulin i ima posebni cilj i namjenu gospodarenja
(intenzivni uzgoj sitne divljači, patka divlja i fazan — unašanje iz
drugih lovišta). Tako Šumsko gospodarstvo Ogulin u vrijeme pisanja ovih materijala
ima na gospodarenju dva lovišta koja se prostiru u granicama područja
općine Ogulin i to:


Lovište br. 2 »Veljun« sa površinom od 2340 ha i lovište br. 8. »-Kapela«
površine 44 692 ha.


Provedbom revizije lovnogospodarskih osnova 1984. god. u lovištima Šumskog
gospodarstva Ogulin uz izvjesne korekcije stanje lovišta je izraženo u tabl.
4—6.


KATASTAR LOVIŠTA


I Iskaz površine (KL — 1)
Tablica 4.


Lovište »Kapela« Lovište »Veljun« Svega
Kulture zemljišta ha °/o ha /. ha
Oranice- livade 2509 6 430 V2939
Pašnjaci 2462 5 80S 39 3267
Šume 39228 88 590 29 39818
Voćnjaci 3 — — — 3
Rijeke-potoci 16 — 120 6 136
Nelovne površine 474 1 95 5 569
Ukupno: 44692 100 2040 100 46732


Iz strukture površina jasno se razabire namjena gospodarenja lovištem.
Tako se lovište »Kapela« daleko ističe površinama obraslim šumom, dok su
poljoprivredne površine neznatno zastupljene i to mahom u naseljema: Jasenak,
Musulinski Potok i Bjelsko. Lovište »Veljun« predstavlja zasebnu prostorno
odvojenu lovnu cjelinu sa strukturom površina i ciljem gospodarenja
potpuno različitim od kapelskog lovišta.




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 234     <-- 234 -->        PDF

U Brojno stanje divljači (KL — 2)


Vrsta divljači/kom


Tablica 5.


Lovište I t—t>a

N
8
OJ
ccd
N
cd ta
> +3i 1 cd
>u
fa S3
Kapela 392 4,3 43 48 180 19
Veljun 31 100 85 250 18 180
Ukupno 423 43 43 48 280 19 85 250 18 180


Prikazom stanja divljači lovnogospodarskih vrsta, pada u oči, bez obzira
na umanjene lovnogospodarske površine, da fond divljači opada osobito u populaciji
srna i divljeg zeca.


Razlog ovakvom stanju navodi se: dugi zimski period (oštre zime, visoki
sniježni pokrivač), prekobrojni grabežljivci u lovištu, osobito vuk i posljednjih
godina ris, kao i primjena mehanizacije i upotreba kemijskih sredstava u obradi
poljoprivrednog zemljišta.


Divljač sporednog gospodarskog značaja koja stalno ili povremeno obitava
u ovim lovištima svrstava se u kategorije po vrstama:


— plemenite vrste: lještarka, šljuka šumska i divlji golub,
— trajno zaštićene vrste: divlja mačka, ris, vjeverica, sove (sovina šumska,
sova ušara i sova jastrebača), jastrebovi (škanjac mišar, jastreb kokošar
i kobac),
— lovostajom zaštićene: jazavac, kuna zlatica, kuna bjelica i puh,
— grabežljivci-štetočine: vuk, lisica, tvor, lasica mala, siva vrana, svraka
i
sojka.
Brojno stanje navedenih vrsta divljači varira iz godine u godinu. Ovisno


o godišnjoj dobi, premješta se iz jednog u drugo lovište, pa se brojčanost ocjenjuje
paušalno.
Lovno gospodarski objekti (KL — 3)
Tablica 6.


Naziv objekt a/kom


Lovište lovačka
visoka Pnhvatill


hranilišite pojilo sohlo . k a ste sitne


kuća


divljači


Kapela 2 18
20 14


,19
Veljun 17 1 12 2 3


Svega 2 35 20 32 16 3


Iz prikaza stanja lovnogospodarskih objekata, jasno se razabire veći interes
ulaganja u lovišta, osobito u objekte hranidbe. Tako se u proteklom gospodarskom
razdoblju prišlo intenzivnoj ishrani medvjeda izlaganjem mesnih


540




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 235     <-- 235 -->        PDF

otpada i kukuruza u klipu. U bazama intenzivnog uzgoja fazana i divlje patke
redvono se izlaže hrana u toku čitave zime. Tako se prosječno godišnje izlaže
10 000 kg zrnate hrane u hranilišta. Podizanje visokih čeka, osobito zatvorenog
tipa, pokazalo se vrlo efikasno u izlovljavanju medvjeda. Nasuprot potrebe podizanja
objekata za ishranu i napajanje divljači, ulaganje u lovačke kuće koje
stoje nekorištene godinama, smatra se promašenim investicijama.


S obzirom na pružanje ugostiteljskih usluga u otvorenim lokalima-hoteli,
uz veliku otvorenost šuma i upottrebu automobila odustalo se od ulaganja u
tako nerentabilne objekte (lovačke kuće).


Boniteti i kapacitet iovišta
Tablica 7.
Lovište Vrsta
divljači
Bonitet
staništa
Lov. prol.
površina
Lov. gosp.
kapacitet


srna III (zadovolj.) 24.376 1.459
jelen IV (slab) 20.408 203
Kapela medvjed II (vrlo dobar) 19.891 58
divlja svinja V (slab) 19.981 95
tetrijeb III (sred. dobar) 4.073 bez limita
srna II (dobar) 474 42
zec III (dobar) 4.83 145
Veljun fazan IV (zadovolj.) 344 172
divlja patka II (vrlo dobar) 120 250
trčka IV (zadovolj.) 225 56


U vrijeme izrade redovne revizije lovnogospodarske osnove za lovišta »Veljun
« i »Kapela« nastupile su izvjesne promjene u bonitetima lovišta, pa se
time mijenjao i kapacitet lovišta, ovisno o pojedinoj vrsti divljači. Radom na
utvrđivanju boniteta i kapaciteta lovišta dobivene su vrijednosti staništa za
pojedinu vrstu divljači prikazane u tabl. 7.


Kapaciteti lovišta za određenu vrstu divljači baziraju se na temeljima
utvrđenih boniteta, koji apsolutno moraju odgovarati prilikama ovih lovišta.
Usporedbom stvarnog stanja divljači u lovištu i na drugoj strani mogućnostima
utvrđenoga kapaciteta kojega ova lovišta pružaju, pada u oči osjetna razlika
u podbačaju broja uzgojne divljači.


Osobita izraženost ovakvoga stanja uočava se kod srneće divljači u lovištu
»Kapela«, gdje je zastupljenost svega 26,90/o mogućnosti kapaciteta kojeg lovište
pruža (kapacitet 1459 grla, a stvarno stanje 392 grla). Ovako narušeni fond
srneće divljači zabrinjava i upućuje na izučavanje razloga stanja stagnacije, a
u posljednje godine i opadanje fonda u populaciji ove vrste divljači.


Unatoč težnji primjene mjera u štednji odstrelnih planova, redovnom pristupu
izlaganja dodatne ishrane i soli u lovištu, fond srneće divljači se ne popravlja.
Praćenjem stanja i kretanje fonda ostalih vrsta divljači lovnogospodarskog
značaja, uočava se da je stanje, uz manje ustupke, na zadovoljavaju




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 236     <-- 236 -->        PDF

ćoj razini. Osobito se ističe fond u prirastu populacije medvjeda, uz redovni
planski odstrel i racionalno korištenje. Nešto manje zadovoljavaju prilike za
ostale vrste (zec, divlja svinja i tetrijeb), ali još uvijek u podnošljivim okvirima
(osim divljeg zeca).


Općenito, zapažanja su da predviđeni prirast uzgojnih vrsta divljači na
bazi općih normativa za ova lovišta ne prati stanja u lovištima, pa tako izaziva
vanredne revizije stanja u lovno-gospodarskim osnovama. Prirodni uvjeti osobito
kapelskog lovišta izrazito su surovi (dugi zimski period — visok i dugotrajan
sniježni pokrivač, velike nadmorske visine — nagle promjene vremena,
otvorenost šuma, primjena mehanizacije u šumi i na poljima te niz drugih
negativnih faktora) i razlog su ovakvog stanja u lovištima. Temeljom ovakvog
stanja u ovim lovištima nameće se neophodna potreba pristupa izučavanja i
primjeni normativa u određivanju bonitiranja i kapaciteta u prilikama ovih
lovišta, kako bi se približili stvarnoj realnosti što nam ova lovišta pružaju. Prilog
ovoga sadržaja prikazati će stanje u tablici 8.


Kretanje fonda prirasta divljači
1979. — 1984.
Tablica 8.


Vrsta d i vij ači/kom


o


Lovište Prirast v


* e
cd


8 (D 11 55


CD


5
5
CD s N I H


po osnovi 333 ,15 6 14 3 —
»Kapela« stvarni 2 15 5 1 — 2 — —
% 0,06 100 83 7 — 60 — —


po osnovi 19 — — — 100 — — 125
»Veljun« stvarni 11 — — 50 85
% 60 — — 100 68


Iz tabelarnog prikaza prirasta divljači lako se razabire komentar naprijed
navedenih tvrdnji o stagnaciji prirasta pojedinih vrsta divljači (srna, zec), što
očito zabrinjava i upućuje na izučavanje ovog problema.


Radi usporedbe navodi se donja granica koeficijenta normativa za pojedinu
vrstu divljači kako je to primjenjeno za ovo područje (lovište Kapela i Veljun):


— srna, 60% ukupnog broja svih ženki u proljetnom fondu,
— jelen, 60% broja spolno zrelih ženki proljetnog fonda,
— medvjed, 10% brojnoga stanja svih jedinki proljetnog fonda,
— divlja svinja, 50% ukupnog broja proljetnog fonda,
— divlji zec, 60% ukupnog matičnog fonda,
— fazan, 100% ukupnog matičnog fonda, odnosno fonda koka.


ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 237     <-- 237 -->        PDF

Prikaz izvršenja odstrela divljači
1979. — 1984.


Tablica 9.
vrsta divljači/kom


Lovište
Stanja O!
e 4)
>
-d v
&
oj a
5 II a
a
plan 32 — 16 75 4 —
»Kapela« izvršenje 2 — 8 4 — — — —
°/o 6 — 50 5 — — — —
plan 10 — 150 — 1575 2075
»Veljun« izvršenje 2 — — — 8 — 892 878
/o 20 — — — 6 — 57 42


Visina odstrela divljači temelji se na odobrenim godišnjim planovima gospodarenja
lovištem po nadležnim organima za tu svrhu. Mada se u plan
odstrela ulazi oprezno (minimalni zahvati) ipak iz priloženog prikaza rezultati
uspjeha osobito kod nekih vrsta (srna, zec, tetrijeb i divlja svinja) vidno izostaju,
a po nekoj lovačkoj definiciji, rezultati uspjeha odstrela divljači odraz
su stanja divljači u lovištu.


U ekonomskom smislu temelj plana odstrela divljači u ovim lovištima čine:
medvjed mrki, divlja patka i fazan. Vrijedno je spomenuti realizaciju plana
odstrela za 1982. godinu. Medvjed odstreljen u šumskom predjelu »Titra«
po inozemnom lovcu donosi dobitak u iznosu 15.200 USA dolara.


Trofejne vrijednosti divljači, iako rijetke iz ovih lovišta, dosižu vrijednost
svjetskih razmjera. Tako se ističe lubanja uginulog medvjeda iz lovišta
»Kapela« na međunarodnoj izložbi u Bukureštu 1978. god. sa 62.20 točaka i
zauzima mjesto viceprvaka ove izložbe. Lubanja divlje mačke iz ovih lovišta
na međunarodnoj izložbi u Plovdivu (Bugarska) 1981. god. sa 20 točaka zauzima
prvo mjesto među izloženih 22 primjerka.


Na republičkim i regionalnim izložbama ističu se trofejne vrijednosti divljači
ovih lovišta, osobito kapelskog pa je tako u katalozima registrirano:


— jelen obični, najjača od tri primjerka po vrijednosti su 182, 173 i 172
točke,
— srnjak, od istaknuta tri primjerka vrijednosti su 140, 128 i 125 točaka,
— medvjed mrki — krzno, od ostreljenih 8 grla (posljednjih 5 godina)
najjača tri primjerka po vrijednosti su 356, 331 i 271 točaka.
Trofejne vrijednosti kljova divlje svinje nisu službeno registrirane iz ovih
lovišta, jer se ta divljač sezonski premješta u niže predjele (područja lovačkih
društava) pa se tako i vrijednosti trofeja pripisuju perifernim lovištima.


OSNOVA GOSPODARENJA U LOVIŠTIMA


Iz sadržaja lovnogospodarske osnove za lovišta »Kapela« i »Veljun«, jasno
se razabire cilj i namjena gospodarenja lovištem. Prostorna cjelina koju za


543




ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 238     <-- 238 -->        PDF

hvaćaju ova lovišta i prirodni uvjeti u tim prostranstvima različiti su, pa tako
i cilj gospodarenja i metoda uzgoja divljači u ovim lovištima imaju svoje posebne
specifičnosti.


Lovišt e »K apela « ima karakter izrazitog gorskog lovišta sa isturenim
kotama i do 1533 m/nv. (Bjelolasica), a najniža točka spušta se nešto ispod
600 m/nv. Cilj gospodarenja ovim lovištem usmjeren je na uzgoj i održavanje
populacije lovnogospodarski značajnih vrsta divljači u količini koja će
osigurati:


— prirodno uklapanje tih populacija u sklop životne sredine u bazenu
lovišta,
— biotsku i ekonomsku kvalitetu pripadnika tih populacija,
— zaštitu opravdanih interesa poljoprivrede i šumarstva,
— ostvarivanje određenog ekonomskog efekta za pokriće rashoda u lovištu.


Ispitivanjem mogućnosti prilagođavanja metode uzgoja divljači u lovištu
»Kapela« sa sigurnošću se može ostati pri tvrdnji, da je prirodni način uzgoja u
ovome lovištu najprikladniji, koristeći pri tome dopustivi broj zdrave i otporne
autohtone divljači.


Lovišt e »Veljun « smješteno je u prostor brdskih grebena istočnog
dijela Velike Kapele sa isturenom najvišom kotom Veljun 616 m/nv, i postupno
se spušta u pravcu sjevera na najnižu točku 314 m, tako poprima izrazit
karakter brdskog lovišta. Namjena lovišta ima za cilj intenzivno lovno gospodarenje
sa metodom prilagođavanja kombiniranog načina uzgoja divljači. To znači
da se pored korištenja prirodnog reprodukcijskog potencijala u lovište unosi
umjetno uzgojene prikladne vrste divljači.


Za izrazito komercijalni izlov divljači lovište Veljun pruža mogućnost vrstama
podesnim za umjetni uzgoj. Na prvom mjestu su obični fazan i divlja
patka-gluhara. To su vrste divljači kod kojih je do sada uspjelo u cijelosti
ovladati tehnologiju umjetnog uzgoja uz gospodarski podnošljive troškove. Tako
će se radom na unašanju umjetno uzgajanih jedinki redovno unositi količine
koje odgovaraju potrebama razvoja lovnoga privređivanja na bazi ekonomske
računice.


Uzgoj pripadnika autohtone faune u lovištu »Veljun« čine vrste: u prvom
redu srna, divlji zec, a u manjem broju poljska jarebica, divlja patka i crna
liska. U smjernicama gospodarenja ovim vrstama divljači teži se propisivanju
intenzivnog uzgoja gospodarenja na bazi prirodnog načina uzgoja u slobodnom
lovištu.


Propisivanje smjernica uzgoja i cilj gospodarenja s lovištem, ima svoje opravdanje
uz uvjet da u lovištima bude zastupljen dovoljan broj obrazovnog
lovačkog osoblja. Samo sposobnošću, voljom i ljubavi prema prirodi i divljači,
može se zadovoljiti zadaćama rada u lovištu.