DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 228 <-- 228 --> PDF |
inu 17 četvornih milja, a plaćalo je godišnju zakupninu od 14 forinti«. Svota je niska, no pisac smatra da ipak nije premalena za lovište u kom skoro ništa nema. »Ljudi kao da neznadu za zakon o lovu i lovostaji«, piše i dodaje: »Još se pričinjaju kao da divljač nije pravo ničija, već onoga tko ju božji gdje i kad stigne«. Nismo našli podataka o vršenju lova u državnim šumama, no po nekim nagovješajima u njima je slobodno lovilo šumarsko osoblje sve do 1897. g. Godine 1893. (Lovačko ribarski vjesnik, str. 14), održana je u Gospodarskom uredu Imovne općine Ogulin dražba o zakupu 26 lovišta ukupne površine oko 100.000 kj. područja Imovne općine Ogulin i to: devet lovišta Šumarije Plaški, devet lovišta Šumarije Ogulin i devet lovišta Šumarije Brinje. Kotarska oblast u Novom Vinodolu dražbuje 1894. g. lovište Upravne općine Drežnica površine 10.804 k. jutra. Nema podataka o dostalcima i postignutoj cijeni. Obzirom na broj lovišta dostalci su pojedinci ili manje grupe lovaca. Čini se da u općini Ogulin nisu u to vrijeme izlučena općinska lovišta. No, Kotarska oblast u Ogulinu (L. R. vjesnik, str. 72), dražbuje 1897. g. lovišta Modruš, Tounj, Dubrave, Plaški, Gomirje, Oštarije i Generalski Stol a malo zatim Gospodarski ured Imovne općine Ogulin dražbuje lovišta Šu marija Ogulin, Plaški, Drežnik i Brinje. Dostalac kotarskog lovišta u Ogulinu nije postalo lovačko društvo (Lovačka udruga), već grupa obrtnika, našto je lovačka udruga pokrenula spor zbog nepravilnog dražbovanja i visoke is klične cijene. Vjerovatno se ta lovačka udruga raspala 1897. g., jer je 1899. g. (L. R. V. str. 93), osnovana »Lovozaštitna udruga« za Ogulin i okolicu, ali se ona kasnije ne spominje. Gospodarstveni ured Imovne općine Ogulin pristupio je 1893, g, »Hrvatskom društvu za gajenje lova i ribolova« kao podupirući član. Iz kasnijih podataka proizlazi, da su službenici Gospodarskog ureda zakupljavali lovišta Imovne općine Ogulin, dok lugarsko osoblje nije smjelo loviti plemenitu divljač. Službenicima pak državnih šumarija bilo je 1897. g. (R. L. V., str. 140), zabranjeno uzimati u zakup državna lovišta i biti članovima lovačkih društava. Bilješka kaže, da su lovački odnošaji u državnim lovištima dosta primitivni. Međutim 1898. g. donesena je Uredba o državnim lovištima i vladanju šumarskog osoblja u lovu te čuvanju i zaštiti divljači. Državna lovišta podjeljena su u četiri skupine: a) lovišta dana u zakup, b) lovišta rezervirana za erar, c) izlučena lovišta za državno šumarsko osoblje, d) površine za zakup Divljač iz lovišta pod točkom b i c pripada državnom eraru i o njima vodi brigu šumarsko osoblje. Šumarski činovnici mogu loviti u lovištima pod b i c samo psima slijednicima vođenim na uzicu. Iznimno u poljima bio je dopušten lov prepeličarima. Šumarsko osoblje bilo je dužno paziti na zvjerokradice i tamaniti grabežljivce, a nađenog medveda u brlogu dojaviti ministarstvu u Budimpešti. Lovnina od divljači koju gost ubije pripada šumaru, a koža grabežljivaca lovcu, osim krzna risa, medvjeda i vuka. Krug građana koji se legalno i organizirano bave lovom svakako je ograničen. No zato je krivolovstvo veoma rašireno, kako proizlazi iz tužaljki lo 534 |