DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-9/1987 str. 229 <-- 229 --> PDF |
vaca o praznim lovištima. A. K. u »Lovačkim crticama iz Kapele«, (Š. L. 1895. str. 255 do 259) kaže, da bi srna bilo dovoljno, da ih ne tamane zvjerokradice i vuci. A. K. obrazlaže dalje, da zvjerokradice potječu još iz vremena Krajine kad je pušku nosio i lovom se bavio tko god je htio te da im lov od davnih vremena u krv prešao. U Lovačko-ribarskom vjesniku (1906. g. str. 9). stoji, da su se zvjerokradice toliko osilile da vrše javne hajke na srneću divljač. Zaštita lovišta bila je očito na niskom stupnju, premda ima podataka da su lugari kao Dane Brajdić iz Modruša, uhvatili zvjerokradice na djelu (L. R. V. 1906. str. 9) O uzgoju divljači u ovom periodu nismo našli podataka, a oskudni su izvještaji o načinima i uspjesima odstrela divljači. Jedino o lovu na medvjede ima više bilježaka u Lovačko-ribarskom vjesniku i Šumarskom listu, posebno između 1887. i 1910. godine. Medvjed se lovi »potražice«, u brlogu, premda je poznato i hajkanje. Lovci su većinom domaći ljudi, često šumari ali i lugari i pastiri, koji za slučajnih susreta ubiju medvjeda. Medvjed nije bio zaštićen, nego je smatran štetočinjom kao i vuk te se za njegovo krzno dobivala nagrada. Od odstrela nije bila pošteđena ni medvjedica, makar imala i mladunčan. Lov potražice bio je naporan, jer je za medvjedom trebalo hodati po visokom snijegu i više dana, kako navodi J. M. u Šumarskom listu 1888, opisujući lov na Bijelim stijenama i Ostrožici. Vrijednost ondašnjeg medvjeda kao lovačkog trofeja možemo ocijeniti i po tome da je u lov dolazio i austrijski nadvojvoda Leopold Salvator a krzno medvjeda, kojeg je ubio na Serezištu, bilo je izloženo na Lovačkoj izložbi u Budimpešti 1896. godine. Lov medvjeda dočekom tj. na čeki nigdje se ne spominje u tim zapisima. Preživjelu mladunčad odstreljenih majki redovno su preuzimali šumari i lovci, odhranili ih i predavali zološkim vrtovima. Medvjedi su gubili život i od sjekire. Tako je mladić Miloš Šumonja početkom 1901. godine sjekirom ubio medvjeda koji ga je napao nakon što ga je digao iz brloga, a Janko Puškarić iz Zagorja podno Modruša sjekirom je ubio medvjedicu koja mu je prethodno raskidala tri ovce. Neoprezni medvjedi stradavaju i od vlaka, kao npr. 1898. godine, kada je kod tunela Gomirje stradao medvjed težak 225 kg. O lovu na vukove na srneću i drugu divljač do Z. Turkalja, u ovim krajevima malo se pisalo, kao da je taj lov bio nešto obično, svakodnevno i neza-< nimljivo za širu javnost. Vukova je tada bilo mnogo više nego li danas i činili su dosta štete, posebno na srnećoj divljači. Vukovi se obilato razmnožili poslije prvog svjetskog rata, pa Z. Turkalj u Šumarsko listu 1923. godine izražava bojazan, da će u Ogulinskom kraju posve nestati plemenite divljači. Kao uzrok velikom broju vukova Turkalj smatra brojna stada koza po općinskim pašnjacima i šikarama, koje daju obilnu hranu vukovima. Vukovi su napadali i pse, a u predjelu Kucaj povrh Ogulinskog Hreljina četiri vuka razderala su i pojela medvjeda. Od visoke divljači jedino je bilo srna. Prema jednoj bilješci iz 1895. A. K-a, tada šumara u Modrušu, srna je bilo u znatnom broju. O kvaliteti srneće divljači govori i činjenica, da je na Lovačkoj izložbi u Zagrebu u veljači 1902, godine šumar Karmelo pl. Zajc za rogove srnjaka, odstreljenog u šumi Znjidovac kod Bjelskog, dobio treću nagradu. O stanju srneće divljači zanimiva je polemika 1910. godine u Lovačko-ribarskom vjesniku između činovnika 535 |