DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 10-12/1987 str. 127 <-- 127 --> PDF |
vaju na sušenje šuma. On je ukazao da je klima postala toplija i da to ima velik utjecaj na sušenje stabala. To su bila potpuno nova saznanja, njih su prihvatili i služe se i danas znanstvenici koji se bave sličnim istraživanjima. Kao veliki vizionar shvatio je kolika je opasnost od šumskih požara. Poznato je da su šumski požari bili obavezno pitanje svakom studentu na ispitu iz Zaštite šuma. Mi smo svi svjedoci koliko je u tome prof. Vajda bio u pravu. Sjetimo se samo velikih požara na području Dubrovnika i Korčule. Ne bi bilo potpuno da se ne kaže da je prof. Vajda dugo godina vršio zdravstveni pregled rasadnika. On je objavio nekoliko djela o stanju šumskih rasadnika u našoj Republici od 1966. — 1971. godine. Tako jednostavan i kompleksan prikaz poslije nije prezentiran našim stručnjacima. Pri kraju radnog vijeka prof, dr Zlatko Vajda aktivno je radio na sumiranju svojih znanja o šumarstvu. Na tome radi i nakon odlaska u mirovinu da bi sve objelodanio u knjizi »Nauka o zaštiti šuma«. Čitava materija u toj knjizi tretirana je na osnovu širokih uzgojnih i ekoloških shvaćanja koja su istančana dugim nizom godina plodnoga rada ovog velikana našeg šumarstva. Odlaskom u mirovinu 1972. godine prof. dr Zlatko Vajda ostaje i dalje aktivan znanstveni radnik. On i dalje piše znanstvene članke i objavljuje još jednu knjigu »Integralna zaštita šuma«. Na osnovu svojih mnogobrojnih djela prof. Vajda je poznati znanstvenik koji je cijenjen po svojoj originalnosti u našoj zemlji i inozemstvu. Unio je nove vidike u područje zaštite šuma, a njegova iskustva jednostavna po praktičnim rješenjima još će se dugo koristiti. Volio je prirodu, volio je šumu čiju je složenost toliko duboko sagledao da nije govorio o rastu njenih individua već je govorio da »šuma raste«, a ta krilatica stalno živi među šumarima. Prof. dr Zlatko Vajda uvijek je bio tih, staložen, skroman, razborit i prožet ljudskom toplinom i posebnom profinjenošću. Spada u veoma rijetke ljude koji se nisu nikada nikome zamjerili, a takvi su samo ljudi koji imaju veliko i toplo srce. Kao takvoga svi su ga voljeli i vjerujem da mu je to bila najveća nagrada života. Neumitna bolest i smrt vodi ga na vječito počivalište, a šumarstvo i naši šumari ostaju bez jednog velikog šumara kojega će zadržati u lijepoj uspomeni. VJEČNA MU SLAVA I HVALA! Mr Milan Glavaš |