DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1988 str. 87 <-- 87 --> PDF |
logia botanica«, kako glasi njegova disertacija, dakle o sistematici bilja, o osnovnim pojmovima klasifikacijskih jedinki, o biljnoj vrsti i o tadanjim sistemima. Ali Pančić u svojoj autobiografiji, pisanoj na bolesničkoj postelji s koje se više nije ustao, piše, da je još u Gospiću odlazio s jednim stričevim prijateljem, umirovljenim majorom u lov i tako »sam upoznao i sve ličke ptice, njihovu narav, let, pjevanje, a ovo kretanje u prirodi utjecalo je i na pravac mojih potonjih studija«. I, kao što ćemo kasnije vidjeti, proučavanje prirode, posebno botanike (floristike) bilo je zapravo njegovo životno zanimanje i put koji ga je doveo do besmrtnosti kao prirodoslovca, i botaničara i zoologa. Uostalom ni Linne ili Rje, čanin dr Host (osobni liječnik cara Franje II) nisu danas poznati kao liječnici nego kao botaničari. Ne našavši poslije diplomiranja minimalne životne uvjete u Fešti prima mjesto kućnog inoformatora u kući N. Hoffmanna, upravitelja rudnika u Ruckenbergu u Erdelju, gdje ostaje dvije godine »botanizirajući erdeljske i banatske Karpate i Mehadiju« kao što je prije botanizirao u okolici Budimpešte. Iz Banata 1845. godine dolazi na kraće vrijeme u Liku. Vjerojatno, da se uposli u domovini, ali »pri putu u Zagrebu i u Karlovcu, saznao sam mnogo štošta, što me nije hrabrilo da u Hrvatskoj živim. Slične sam stvari video i u Lici. Vladajuće prilike nisu mi bile prijatne«. Nezadovoljan stanjem u Hrvatskoj odlazi sa svojim herbarijima u Beč i radi u tamošnjem muzeju, gdje je osjetio, »da mu je u nauci budućnost«. — Međutim u Beču ne ostaje ni godinu dana. U Beču je upoznao Vuka Karadžića i na njegov poticaj odlazi u Srbiji. Po Vukovoj namisli za liječnika, ali po Pančićevoj nesumljivo prvenstveno da proučava tamošnju floru. U Srbiji Pančić nije bio dobro dočekan usprkos Vukovoj preporuci. Vuk Karadzic, naime, u Beogradu je imao neprijatelja, pa tek u veljači 1847. dobiva mjesto liječnika za radnike tvornice stakla u Belici kraj Jagodine. Prije toga tražio je Uzice, ali je odbijen jer »zna mnogo jezika, mnogo je čitao«! Pančić je doista bio poliglot: njemaeki je naučio u osnovnoj školi, jer je na području Vojne krajine njemački bio obavezan jezik i u pučkoj (osnovnoj) školi, latinski i talijanski u gimnaziji, madžarski u Budimpešti a francuski i engleski po vlastitom htijejenju. Krajem iste godine premješten je za liječnika — fizikusa u Kragujevac, gdje ostaje do 1853. godine. Uz liječničke poslove Pančić istražuje floru okolnih mjesta što nije ostalo nezapaženo te »Društvo srpske slovesnosti« 1853. godine isposluje Pančdću otsustvo i osigura mu novčanu pomoć za botanička istraživanja u Istočnoj Srbiji. Iz ovoga vidimo, da se Pančić tijekom ovih šest godina afirmirao kao prirodnjak te je iste godine po natječaju postavljen za profesora prirodnih nauka (jestastvenice) na tadašnjem Liceju, kasnijoj Visokoj školi. Na Liceju predavao je mineralogiju i geologiju do 1880. godine, zoologiju do 1878., a botaniku do lipnja 1887. iako od 1884. kao honorarni nastavnik, jer je te godine imenovan za člana Državnog saveta. Zani´mljivo je, da je do 1868. godine na istom Liceju predavao i agronomiju, dakle osposobljavao prve poljoprivredne stručnjake u Srbiji. Kada je Licej pretvoren u Veliku školu«, Pančić je šest puta biran za rektora (1866., od 1888. do 1872. godine). Pančić je utemeljitelj prirodoslovnog »fakulteta« na Visokoj školi osnovavši kabinete za botaniku, za zoologiju i mineraloško-geološki te Botanički vrt (baštu) bez kojeg, naglašava Pančić, ne može biti prave nastave iz botanike. Botaničkom vrtu poklonio je i posljednje dane i sate svoga života, jer je s bolesnič |