DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1988 str. 87 <-- 87 --> PDF |
logia botanica«, kako glasi njegova disertacija, dakle o sistematici bilja, o osnovnim pojmovima klasifikacijskih jedinki, o biljnoj vrsti i o tadanjim sistemima. Ali Pančić u svojoj autobiografiji, pisanoj na bolesničkoj postelji s koje se više nije ustao, piše, da je još u Gospiću odlazio s jednim stričevim prijateljem, umirovljenim majorom u lov i tako »sam upoznao i sve ličke ptice, njihovu narav, let, pjevanje, a ovo kretanje u prirodi utjecalo je i na pravac mojih potonjih studija«. I, kao što ćemo kasnije vidjeti, proučavanje prirode, posebno botanike (floristike) bilo je zapravo njegovo životno zanimanje i put koji ga je doveo do besmrtnosti kao prirodoslovca, i botaničara i zoologa. Uostalom ni Linne ili Rje, čanin dr Host (osobni liječnik cara Franje II) nisu danas poznati kao liječnici nego kao botaničari. Ne našavši poslije diplomiranja minimalne životne uvjete u Fešti prima mjesto kućnog inoformatora u kući N. Hoffmanna, upravitelja rudnika u Ruckenbergu u Erdelju, gdje ostaje dvije godine »botanizirajući erdeljske i banatske Karpate i Mehadiju« kao što je prije botanizirao u okolici Budimpešte. Iz Banata 1845. godine dolazi na kraće vrijeme u Liku. Vjerojatno, da se uposli u domovini, ali »pri putu u Zagrebu i u Karlovcu, saznao sam mnogo štošta, što me nije hrabrilo da u Hrvatskoj živim. Slične sam stvari video i u Lici. Vladajuće prilike nisu mi bile prijatne«. Nezadovoljan stanjem u Hrvatskoj odlazi sa svojim herbarijima u Beč i radi u tamošnjem muzeju, gdje je osjetio, »da mu je u nauci budućnost«. — Međutim u Beču ne ostaje ni godinu dana. U Beču je upoznao Vuka Karadžića i na njegov poticaj odlazi u Srbiji. Po Vukovoj namisli za liječnika, ali po Pančićevoj nesumljivo prvenstveno da proučava tamošnju floru. U Srbiji Pančić nije bio dobro dočekan usprkos Vukovoj preporuci. Vuk Karadzic, naime, u Beogradu je imao neprijatelja, pa tek u veljači 1847. dobiva mjesto liječnika za radnike tvornice stakla u Belici kraj Jagodine. Prije toga tražio je Uzice, ali je odbijen jer »zna mnogo jezika, mnogo je čitao«! Pančić je doista bio poliglot: njemaeki je naučio u osnovnoj školi, jer je na području Vojne krajine njemački bio obavezan jezik i u pučkoj (osnovnoj) školi, latinski i talijanski u gimnaziji, madžarski u Budimpešti a francuski i engleski po vlastitom htijejenju. Krajem iste godine premješten je za liječnika — fizikusa u Kragujevac, gdje ostaje do 1853. godine. Uz liječničke poslove Pančić istražuje floru okolnih mjesta što nije ostalo nezapaženo te »Društvo srpske slovesnosti« 1853. godine isposluje Pančdću otsustvo i osigura mu novčanu pomoć za botanička istraživanja u Istočnoj Srbiji. Iz ovoga vidimo, da se Pančić tijekom ovih šest godina afirmirao kao prirodnjak te je iste godine po natječaju postavljen za profesora prirodnih nauka (jestastvenice) na tadašnjem Liceju, kasnijoj Visokoj školi. Na Liceju predavao je mineralogiju i geologiju do 1880. godine, zoologiju do 1878., a botaniku do lipnja 1887. iako od 1884. kao honorarni nastavnik, jer je te godine imenovan za člana Državnog saveta. Zani´mljivo je, da je do 1868. godine na istom Liceju predavao i agronomiju, dakle osposobljavao prve poljoprivredne stručnjake u Srbiji. Kada je Licej pretvoren u Veliku školu«, Pančić je šest puta biran za rektora (1866., od 1888. do 1872. godine). Pančić je utemeljitelj prirodoslovnog »fakulteta« na Visokoj školi osnovavši kabinete za botaniku, za zoologiju i mineraloško-geološki te Botanički vrt (baštu) bez kojeg, naglašava Pančić, ne može biti prave nastave iz botanike. Botaničkom vrtu poklonio je i posljednje dane i sate svoga života, jer je s bolesnič |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1988 str. 88 <-- 88 --> PDF |
ke postelje diktirao, na latinskom jeziku, opis »Botaničke bašte u Beogradu« odnosno »Regius hortis botanicus Belgradensis«. Pančić se nije zadovoljio samo kabinetskom nastavom i da omogući studentima odlazak na teren kod vlade je osigurao sredstva, da su svake treće godine studenti mogli obilaziti pojedine krajeve za zornu obuku iz botanike i zoologije. Inače Pančić je svako ljeto iskoristio za istraživanje flore Srbije, Crne Gore, a odlazio je i u Bugarsku. Za svoje predmete napisao je i udžbenike od kojih samo onaj za agronomiju nije bio izdan tiskom. Kako su studenti prihvaćali Pančića kao nastavnika i čovjeka neka posluži primjer bakljade, koju su studenti priredili prilikom imenovanja za člana Državnog saveta, kada ih je sa 120 upaljenih baklji došlo pred njegov stan i otpjevali »Gaudeamus igitur«. Pančić je surađivao i sa inozemnim znanstvenicima, pa je tako u cilju istraživanja ortoptera 1880. godine putovao s Dr. Brunnero m iz Beea u Bugarsku, a u suradnji s prof. R. de V is i a n i j e m u Mlecima 1862. godine izdaje »Plantae serbicae aut nove«. Još prije, 1860. godine, ustupa prof. Visianiju nekoliko prinova flore iz Srbije, koji ih obrađene objavljuje u Mlecima pod naslovom »Plantarum serbica Pemptas«. ltd. Njegova briga za boljitak naroda očituje se i u tome, što se osnutak »Srpskog društva za poljoprivredu« (1868. godine) kao i osnivanje »Društva srpskih lekara« ima u velikoj mjeri pripisati Pančiću, kako piše njegov suvremenik i učenik 2. J. Jurišić, kustos Botaničkog kabineta. Iz bibliografije Pančića, koju je u cijelosti (ne samo tiskane nego i u rukopisi ostale radove) dao B. Šulek navodimo samo Šumsko drveće i šiblje u Srbiji (1871), Proizvođenje šume (1872), Eine neue Conifera in den ostlichen Alpen, Beograd, 1876, i Omorika nofa fela četinara u Srbiji, časopis Težak, 1886. »Nova fela četinjača« je omorika, Pančićeva omorika (Picea omorika Pančić). Za nju je Pančić prvi puta saznao 1855. godine putujući po Užitkom okrugu, ali mu nitko nije mogao pokazati to drvo. Deset godina kasnije, 1865., dosjeti se, da zamoli vlast, da za srpsku Veliku školu sa Tare i Zlatibora, dakle iz Užičkog okruga, naredi slanje grančica svih vrsta četinjača. I dobio je traženo, grane tise, jele, smreke, dva bora i — omorike. Međutim grane su bile bez češera, pa ni potpuna identifikacija nije bila moguća. Proći će 12 godina, dok ne ugleda stabla omorike na ekskurziji s četiri učenika i to u selu Zaovine.2 Tu je sreo i čovjeka, koji je prije 12 godina ubrao one dvije grane s omorike. Tako je utvrđen jedan lokalitet, a da je omorika doista nova vrsta proći će još koja godina. Misao, da je do tada nepoznata omorika tj. nova vrst četinjača nailazila je na protivnike kao u prof. Griesebacha iz Gottingena i prof. Purknijea iz Bjele. Nakon razaslanja spomenutog spisa »Eine neue Conifere...« (tiskanog u svega 100 primjeraka) i primjeraka grančica i češera omorike, konačno je priznata omorika kao posebna vrst četinjača. Posebno priznanje Pančiću objavljeno je 1884. godine i u londonskom časopisu »The Gardeners Chronicle«. Omorika nije jedina vrst koju je Pančić pronašao i opisao. Ima ih oko stotinu od kojih mnoge nose i njegove ime. 2 Selo Zaovine nalazi se na granici Bosne i Srbije udaljene oko tri sata od Všžegrada a ni kilometar od brda na bosanskoj strani Gostilje, gdje se također nalazi sastojina Pančićeve omorike. 275 |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1988 str. 90 <-- 90 --> PDF |
DVADESETA GODIŠNJICA VELEBITSKOG BOTANIČKOG VRTA Botanik dr. Fra n Kušan , kao profesor Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osnovao je dva botanička vrta. Jedan je u Zagrebu, danas pod nazivom Botanički vrt ljekovitog i otrovnog bilja »Fran Kušan«, a drugi je Velebitski botanički vrt. Velebitski botanički vrt prema zamisli Frana Kušana »... u prvom redu služiti će upoznavanju flore i vegetacije Velebita i to ne samo u svrhu populariziranja naše flore uopće, nego i za znanstvena istraživanja. Osobito će se pozornost posvetiti ispitivanju životnih zahtjeva rjeđih i u- Pogled na botaničku stanicu i vrt u Modrić docu, livade, klekovinu bora, šume u rezervatu i vrh Veliki Zavižan (1677 m) sasvim u pozadini. Kućica u Vrtu je hrastova brvnara, koju je u Turopolju kupio i Vrtu poklonio prof. Fran Kušan 1968. godine. |
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1988 str. 89 <-- 89 --> PDF |
Sto više i jedan rod: Pančićia serbica Vis. Ne samo to. Nego, piše 2. J. J liri š i ć, »celokupna terminologija jestvastvenička, a naročito botanička, delo je njegovo« (odnosi se na terminologiju na srpskom jeziku). Život Josipa Pančića ugasio se 24. veljače po Julijskom a 7. ožujka po Gregorijanskom kalendaru 1888. godine u prisutnosti njegovih najbližih suradnika, iako je »-tijelo bilo već (prije) mrtvo«, kako je sam govorio. Posljednje riječi koje su prisutni čuli bile su o Srpskoj akademiji nauka. Nije mu bilo dano da, kao predsjednik, prisustvuje prvoj svečanoj sjednici Akademije, ali je poslao poruku i oporuku u kojoj kaže: »Neka se naša Akademija u svim svojim radovima rukovodi samo istinom i strogo naučnom djelatnošću i neka se nikad ne provodi za kojekakvim vjerovanjima i strujama, koje kad d kad vreme ili socijalne prilike na površinu iznesu«. »Pančić je umro kao siromah, jer on za svoj rad nije tražio druge nagrade do visokog zadovoljstva koje je dobi jao od samoga rada« (2. J. Jurišić, str. 194.). Dodajemo i priznanje kao orden sv Save I. reda, predsjednik Srpske akademije nauka, član Itegia societas botanica ratisbonensis, dopisni član JAZU-a, ugarske akademije nauka, itd., itd. Obilata je i bibliografija o Pančiću, kako pokazuje Katalog bibliografije jugoslavenske periodike Jugoslavenskog leksikografskog zavoda »Miroslav Krleža« u kojem je do 1945. godine zabilježeno 162 naslova. Od poslijeratnih bilježimo Zbornik radova sa Simpozija^ održanom na Dobru Šumarskog fakulteta u Beogradu na Goču 1971. godine prigodom 100-godišnjice Pančićeve knjige »Šumsko drveće i šiblje u Srbiji«. Pančić je umro i bio pokopan u Beogradu. Poslije rata posmrtni ostaci preneseni su na Kopaonik, na planinu na kojoj je bio 18 puta, a posljednji put dvije godine prije smrti, dakle 1886. godine, kada je sudionicima rekao »Mislio sam da Kopaonik potpuno proučim, ali eto ne stigoh, na vama ostaje da dovršite što ja započeh« (Jurišić, str. IDS.).4 Oskar Piškorić .- 5 Simpozij povodom stogodišnjice knjige J. Pančića »Šumsko drveće i grmlje Srbije« održan je od 1. do 4. listopada 1971. godine a izvještaj o njemu nalazi se i u Šumarskom listu br. 11—12/1971. * Za pisanje ovog prikaza posebno su korišćeni radovi — članci: 1. M M—ć: Prof. Dr Josip Pančić. Glasnik Hrvatskog prirodoslovnog društva, 1888. godina, str. 170—175; 2.2. J. Jurišić : Dr Josip Pančić, Biografska skica. Geološki anali Balkanskog poluostrva, Tom I, Beograd 1889., str. 170—195.; 3. B. S u 1 e k : Dr Josip Pančić. Ljetopis JAZU za god. 1889., str. 132—165; 4. M. Obradovi ć Ličanin : Omorika Picea, omorica Pančić. Sum. list, 1893., br. 8—9., str. 311—316; 5. Dr V. Vouk : Josip Pančić. Prigodom pedesete godišnjice smrti. »Priroda«, 1938., br. 3., str. 65—71. 276 |