DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1988 str. 44     <-- 44 -->        PDF

voja i ekonomska slabost regije, pomanjkanje interesa za ulaganje kapitala,
nizak životni standard i slaba prosvijećenost pučanstva u mnogim regijama
te nedovoljno razvijena i relativno skupa tehnologija pošumljivanja.


Od ovih faktora u ovom izlaganju želimo govoriti samo o unapređenju
tehnologije pošumljivanja. Nas šumare — istraživače i specijaliste na prvom
mjestu to interesira. Uspješnim rješavanjem tog problema stvorit će se uvjeti
za rješavanje i drugih problema povezanih s pošumljivanjem degradiranih terena.


UNAPREĐENJE TEHNOLOGIJA POŠUMLJIVANJA


Pod tehnologijom pošumljivanja podrazumijevamo sjetvu sjemena i sadnju
biljaka ili dijelova biljaka iz kojih će se razviti stabla. Šire gledano pod
tehnologijom pošumljivanja podrazumijevamo i izbor zemljišta i njegovu pripremu
te proizvodnju sjemena i sadnog materijala u rasadniku. Znači, ovako
koncipirana tehnologija pošumljivanja podrazumijeva umjetno pošumljivanje,
premda je jasno da prirodno pošumljivanje može biti veoma uspješno, a često
puta i uspješnije i jeftinije od umjetnog pošumljivanja. Međutim, degradirana
zemljišta najčešće iziskuju jaču intervenciju čovjeka i zahtijevaju sadnju
biljaka. S obzirom da su degradirana zemljišta najproblematičnija za pošumljivanja
i da ih prostorno ima veoma mnogo, njima se mora posvetiti posebna
pažnja. Zbog toga smo ovo izlaganje i ograničili na umjetno pošumljivanje.


Prvo je pitanje koje se postavlja kod planiranja pošumljivanja da li ga
vršiti s autohtonim vrstama ili egzotama. O tome postoje kontraverzna mišljenja.
Sigurno je da i jedno i drugo stajalište ima svojih prednosti kao i
nedostataka. Mislim da nauka treba te dileme rješavati. Vjerujem da će se
mnogi složiti sa mnom ako kažem da egzote imaju prednost nad lokalnim
vrstama, ali samo u tom slučaju ako su prethodno testirane na staništima
gdje ćemo podizati kulture i ako su superiornije od autohtonih vrsta u pojedinim
svojstvima, npr. bujnost rasta kvaliteta debla, otpornost na bolesti itd.
To ne znači da lokalne vrste ne trebamo proučavati. Vrlo je važno baš intenzivno
proučavanje lokalnih vrsta, kako njihove biologije tako i korištenja
drva. Možda će nova saznanja o njima biti takva da će one u budućnosti imati
prednost nad egzotama.


Sigurno je da će zagovornici stabilnosti prirodnih ekosistema imati argumenata
da se suprotstave plantažiranju egzotama. Najbolji argumenti koji
opovrgavaju isključivost takvog stava su uzgoj poljoprivrednih kultura, npr.
krumpira, kukuruza, duhana, paprike itd, na kontinentima gdje su ove vrste
introducirane ili primjer s kaučukovcem (Hevea brasiliensis) koji se uspješno
uzgaja u mnogim tropskim područjima izvan prirodnog rasprostranjen ja vrste.
Šumarski primjeri su Monterijski bor (Pinas radiata) koji se uspješno uzgaja
u Novom Zelandu i eukaliptusi koji se uzgajaju u Južnoj Americi.


Drugo je pitanje, koje postaje sve više aktualno kod pošumljivanja, da
li podizati monokulture ili polikulture. Iz iskustva s uzgojem monokultura
topola i obične smreke u Evropi znamo da su opasnosti od napada bolesti
i insekata mnogo veće. Monokulture topola često su stradale od bolesti
lišća Melampsora ssp. i od bolesti kore Dothichiza populea dok je u Njemačkoj
u 19. stoljeću potkornjak izazvao kalamitete na monokulturama obične
smreke.


338