DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1988 str. 74 <-- 74 --> PDF |
Kako bilo, već prvi koraci koje valja načiniti zahtijevaju bitnu promjenu statusa društvene svojine. Naime, da bi poduzeće moglo postati pravim tržišnim subjektom, ono mor a imati svoj u imovinu s kojom odgovara u dužničko-povjerilačkim odnosima koji se na tržištu stvaraju. Iz takve reforme mora dakle proizaći da će se, prvo, bankarsko poslovanje rekonstruirati tako da banke moraju postati poduzeća koja na vlastiti riziko i s vlastitom imovinom rade novčane transakcije, drugo, poduzeća će društvenu imovinu koju danas koriste, upisati kao vlastitu imovinu i s njom će odgovarati u poslovnim transakcijama koje obavljaju na tržištu. Do ove točke je sve u redu i logično. No da postavimo pitanje što to znači u šumarstvu? Da li će šumska gospodarstva dobiti šume i šumsko zemljište koje danas koriste, kao svoju imovinu? Da li će, dobiju li šume i šumsko zemljište kao svoju imovinu, s njom odgovarati, pa uslijed toga ta imovina može promijeniti vlasnika, što je preduvjet tržišnog poslovanja? Ili, ako se šume i šumsko zemljište kao imovina ne može otuđivati, tj. mijenjati vlasnika, da li je to uopće tržišno poslovanje? U biti tržišnog poslovanja jest da imovina privrednih subjekata mor a mijenjati vlasnika, tj. manje sposobni ili nesposobni ustupaju mjesto sposobnijima, dakle, imovina mora mijenjati vlasnike. To je bit tržnog poslovanja, da sredstva teku ka najproiitabilnijim aktivnostima. Tajna uspjeha tržišnih gospodarstava (između dakako minimalnog udjela državne prinude i miješanja, stimulativnog poreza ltd.) je upravo u optimalnoj alokaciji resursa. Dodijelimo li šume i šumsko zemljište šumskim gospodarstvima kao imovinu, a spriječimo li da ta imovina može promijeniti vlasnika, spriječili smo slobodno djelovanje tržišta i od tržišne privrede i očekivanja od nje nema ništa. Ako pak omogućimo da imovina (dakle i šume i šumsko zemljište) može mijenjati vlasnika, nije li logično pretpostaviti, da će šumska gospodarstva, kroz duže ili kraće razdoblje, ostati bez dijela šuma? Kako tada tretirati nove šumovlasnike i kako ih obvezati da osim šumskog zemljišta i drvne biomase koja se tu nalazi, održavaju potencijal za proizvodnju usluga općih koristi od šuma? Ako šumskim gospodarstvima kao gospodarskim subjektima dodijelimo šume i šumsko zemljište kao imovinu, ne stvaramo li osnovu da takva gospodarstva mogu, s obzirom na veliku vrijednost šuma i šumskog zemljišta, veoma dugo neracionalno poslovati? S kakvim posljedicama po šumu i potencijal šume za proizvodnju drvne biomase i općih koristi od šuma? Tretiramo li šumska gospodarstva kao privredno poduzeće, tada to poduzeće mora , ako želi opstati na tržištu, voditi poslovnu politiku maksimizacije rentabiliteta. U takvom slučaju ne možemo očekivati da će to poduzeće ulagati u proširenu reprodukciju šuma, gdje je stopa povratka deset i više puta manja od ulaganja u druge investicijske alternative. Dvojbeno je da li će takvo šumsko poduzeće ulagati u otvaranje šuma, u kojim uvjetima, itd. Obvežemo li zakonom takvo šumsko poduzeće da mora ulagati u proširenu reprodukciju bez obzira na neznatnu ili čak negativnu stopu povratka, povrijedili smo osnovno načelo tržišnog gospodarenja, a isto smo tako povrijedili načelo samoupravljanja, tj. mogućnosti da radni kolektiv odlučuje o bitnim stvarima stjecanja dohotka. |